Da bi se napisala dobra recenzija potrebno je nešto odmaka. Pedalj. Toliko sam si i uzela. Jedan dan slobodnog protoka misli nakon svega. Što mi govori ta pauza?
Da ih trebam još nekoliko. I to dužih. Da trebam vremena. Za sebe. Biti sebična. Svoja.
Jer saznala sam što je more. Izdavastva. I kakova sam ja riba. Ribica. Srdelica. Lijepa mi je namjera, ali nisam jedina. Plivam u nepoznate vode kao jedinka a ne vidim cijeli roj oko svoga repa. Znam da su tu ali odbijam ih pratiti, mislim da ću time pronaći svoj put do škrinje blaga. Jao mladosti. To je suđena cerada koja me pokriva od golemih kapi kiše ali ne prijeći od utapanja. Za to je bila postavljena barikada Pontesa, da svoje polaznike nauči tajnama obrta spašavanja.
Nije mi se svidjela prvih dana. Ne mislim na ekipu već predavanja. Srž uspjeha koji naziva se ustrajna volja. Bitka. Rat. Masakr pisanja. Nisu nas štedjeli ni trenutka. Čak sam se u jednom momentu pitala što ja radim ovdje. Zar sva ona naprezanja i nedoumica oko odlaska da me moždanim stanicama masira grupa pesimista? Onako grubo i radikalno, žuljevitim rukama i upitnim namjerama. Metalnim lopatama svoga neuspjeha jer nisu uspjeli iskopati ništa doli svog nezadovoljstva.
Ali slagalica se posložila. Baš kao ona koju je moja kolegica Selma slagala u pauzama, na strunjači učionice dječjeg boravka. Tamo smo bili smješteni, u osnovnu školu grada Krka, u prostoriju produženog dnevnog boravka za djecu. Igraonica. U prvi mah izmamila nam je osmijeh na lica, a zatim postala ironična poštapalica. Mi i jesmo djeca ovoga zanata. Dvanaest djevočica i dječaka sa isto toliko tinturavih igračaka ili dvanaest hodočasnika koji se lačaju pera da bi se počela i završila još jedna predstava izazova što je održava misaona arena autora. A što kaže publika? Moram odmah naglasiti da sam se dobrovoljno prijavila za eksperiment odvajanja. Sebe same od svoga djela.
Tražila sam mišljenja svojih kolega i, dobila. U dobnim skupinama između 19 i 55 godina bilo je tu svega. Od "dobrog" i "zanimljivoga" do "smrtno dosadnoga". Preživjela je. Svojita mog ega i on sam. Saznala sam mnogo o drugima i naravno, još više o sebi. Što želim od njih, što od sebe same. Nešto je boljelo više, nešto manje. No boljelo je. Ali opet, bolje prije nego kasnije. Suočiti se sa stvarima svijeta, po pitanjima moga mjesta u njemu i usporedbama mogućega od nemogućega.
Moguće je, da pišem bolje. Nešto manje opisa, definitivno manje klišeja, više napetosti, manje mudrovanja.
Nije moguće, da prestanem biti ja. Dugo sam razmišljala o tome što su me pitali. "Kakvog čitatelja želiš? Kome pišeš?". Svima. Sebi. Ne znam. Tu je nastala zbrka. Nisam znala odgovoriti jer sam se zbunila. Nisam mogla pronaći odgovor na pitanje jer sam se polakomila. Ne pišeš svima. To nije moguće. Dakle pišem ljudima poput sebe, ali ne - sebi. Pišem onima koji se mogu pronaći u dugim rečenicama. U toplim opisima. U intenzitetu osjećaja. Neki su me pitali zašto ne pišem kraće, zašto toliko opisujem, gušim čitatelja, ne dajem mu mjesta za maštu. Volim li ja čitati takve knjige?
Da.
I u tom sam trenutku shvatila. Da sam se ogradila. Ja sam postala, ostala izvan jednog dvorišta. Postoji granica, ograda, između ljudi koji čitaju "sve" i koji čitaju "svašta". Ponekad mi odgovara manjak opisa, no većinom ne. Volim detalje, znati kako koji interijer izgleda. Odjeća, miris, okolina. Potrebno je ipak, pronaći finu ravnotežu između opisa i davljenja. Naravno, nisam se štedjela. Kao i uvijek predano sam samokritična. To me tjera dalje.
I odlučnost. I vjera. I slagalica na kraju predavanja. Od svih predavača saznali smo prilično slična iskustva, no uvidjeli razliku njihovog opstanka. Pontes nije bio kolijevka za ljuljanje naših stilskih sredstava izražavanja iz koje smo slušali uspavanku nježnog glasa sigurnosti izdavanja. Ne. Pretres. Bomba. Naših osjetila i osjećanja. Tko nije za ovo, poslije prošlog tjedna neće o tome više razmišljati. Jer kako, meni najdraži predavač, Dejan Ilić i Srbije kaže: "Ako vam je pisanje hobi, manite se izdavača". Ma manite se svega toga skupa, kažem ja, jer to je strahovito teška i obeshrabrujuća slika koju treba gledati otvorenim očima. Bez leća i naočala. Nema nikoga da oboji stakla. Pisanje je za pisce. Izdavanje za vjernike. Neposustale nade. Životom plaćene sate kritike. Suze sumnje. Znoj patnje. Krv što klizi niz odsječene riječi stranica u sobičku nekog urednika. Sve sam to shvatila.
Zato neću posustati. Svoje ću tuge liječiti u drugim svjetovima. Onima što proizlaze iz mojih maštanja. U njima ću biti nepobjediva. Neodoljiva. Neću se zamarati duljinom rečenica. Pisati će ih moja duša. Ono kako se izražavam na blogu i u knjigama dva su različita prebivališta moga pisanja. Razaznajem ih i sasvim su lucidna odluka. Svako od njih ima svoju svrhu koja me drugačije ispunjava. Pomiriti ću se i sa činjenicom da pišem u okviru žanra. Još nisam, no pisačko sljepilo ima svaka vrana. A jesam li ja bijela ili crna reći će mi, jednoga dana, moja publika. Grozno sam tvrdoglava u svojim namjerama. Mislim da je to zato što sam zaljubljena. U svijet, u Boga, u ideju postojanja. I borbe da ono nečemu služi, da bude alat moga bića. Jesam li utopljena u masi istomišljenika ili sam tek markirani iluzionista stvar je pojedinačnog pogleda. Znam da ne pišem u "trendu pisanja", moja forma stara je kojih dvadesetak godina. Ali sam i ja. Na pravom mjestu ali u krivo vrijeme rođena. No snaći ću se nekako u svijetu modernoga pisanja. Ne mogu svima udovoljiti.
I ono najvažnije. Više i ne želim. Ne mogu cijeli svijet usrećiti. Možda samo jednog ili dvoje, možda jedan njegov dio. A za mene, to je dosta. Mora biti. Hodala sam onim drugim putem i shvatila da to znači samo jedno - gubiti. Sada se pronalazim. Sa mnogo manje straha. Da neću voljeti ono što vidim. Kad jednom potrošim svoje minute, i sate svoga života, kad ugledam bijelu svjetlost iz crnoga mraka, želim vidjeti krug svojih učinaka. Smisao. Osjetiti mir. Dovršenost.
Ne znam da li ću uspjeti. Ali moram pokušati.
|