subota, 15.09.2007.

Smjer kretanja

Već duže vrijeme smeta me što uporno krivudam. Zapravo lažem. Odmičem se od teme bloga toliko uporno i vjerno kao da trčim u suprotnom smjeru a iza mene je horda pasa. Laju i sline dok ja mahnito jurim ne bi li im umakla. Netko tko prvi puta dođe na moje stranice mislio bi da sam opis prepisala od nekog drugog ili duboko zaglibila u vlastitim interpretacijama svakidašnjice pa se ne znam iščupati.

Pa i ne znam. Niti želim. Onako kakvima mi zamislimo stvari, događaje i ljude najčešće i nisu takvi. Planiranje je vještina koja zahtjeva psihološku rezrevaciju na rizik promašaja, neispunjenja. Zato je još veća vještina snalaženje. Sa drugima ali i samim sobom. Onaj tko tvrdi da se poznaje do posljednje riječi, reakcije i osjećaja nije normalan. Iako nitko nije normalan. Ali ovaj bi bio mnogo nenormalniji od ostalih. I još k tome u zabludi.

Zato sve više uviđam da je život pustolovina. Uokvirena našim željama i nastojanjima. Uspjesi i promašaji takvi su samo ako ih njihov autor takvima i imenuje. A to smo mi. Svi. Pisci i brisači. Vlastitih djela. Izrečenih, nedorečenih, neizrečenih. Suci i odrješitelji. Kazna?

Nju će svatko od nas izreći nasamo.

Nagrada?

Ona će se izvršiti javno.

Velika je to razlika. Ići lijevo ili desno. Naprijed ili unatrag.

Krivudati?

Nije grijeh ali trati vrijeme.

Moram se trgnuti. Spavam. A snovi se ne ostvaruju dok sanjam.



- 22:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2007.

Bjelilo između slova

Za napisati dobar tekst potrebno je vremena. Za napisati kvalitetan tekst potrebna je vječnost. Onoga što mi nemamo.

Ali, vječnost se može protumačiti na mnogo načina, svrsishodno vlastitom poimanju vremena i prostora u kojem živimo. Za nekoga je to godina, za nekoga 10, a nekome je to beskonačna nepoznanica prazna netaknutih spoznaja ili propuštenih prilika. Ili pak staza mogućnosti koju slijedi tinta s namjerom. Je li dio plana ili slučajnosti nije važno, ona će ipak ostaviti trag.

Kakav želimo ostaviti? Dug, onaj koji će se pamtiti i kad nas ne bude ili kratak, trenutni odušak, packa, otisak. Vrednovanje ikojeg od njih stvar je osobne prosudbe ali ni to nije upitna stavka kvalitete. Što jest? Sada je potrebno zavaliti se u naslonjač i razmišljati o odgovoru. Jer on mora biti točan. Za svakoga od nas.

Nema univerzalnog. Ništa na ovom svijetu nije jedinstveno. Nitko nije poseban. Dakle, mnogi će doći do istih odgovora, mnogi do istih zabluda. Koje su dio jednog kruga. Istog onog kojeg utire staza a njome kruži tinta.

Moja.

A tvoja?

- 23:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Gazi me, mazi me

Ljudska psiha nedokučiva je fascinacija. Koliko god da je proučavam, shvaćam ili bar pokušavam, koliko god mi se rasvjetljavaju mračni putevi i slijepe ulice neznanja, toliko ostajem u čudu. Naizgled teži slučajevi stanja čovjekove prirode koja se nemilosrdno poigrava sa dopaminom i serototninom moždanog sklopa sad su mi jednostavniji za razumijeti nego oni koji se nazivaju normalnima, uravnoteženima.

Ljudi koje susrećemo u vanjskom svijetu često su ne-normalniji on onih koji su zbog istoga zatvoreni ili na liječenju. To sa sigurnošću tvrdim. Jer vodeći razgovor sa kolegicom, uviđam sve veću prisutnost maničnih epizoda u ponašanju ljudi oko sebe. Ne znam je li to materijal za smijeh ili plač, ali meni osobno, više ovo drugo. Jer ipak, sa tim ljudima treba živjeti. Srećom, ne ja.

No dobro. Razgovor se većinom vrtio oko suprotnog spola. Kakvi su muškarci a kakve žene, usporedbe, sličnosti, različitosti. Složile smo se da su nam muškarci većinom možda i bolje društvo s obzirom da su žene češće zavidne, zlobne, tračaju itd. pa poželiš biti s nekim tko se ne opterećuje tvojim novim cipelama ni sjajilom za usne, neće ti podvaliti osmijeh i kompliment a onda te optračati šefu, živcirati sve oko sebe u vrijeme pms-a ..... I tako mi hvalimo mi muški rod kad odjednom kaže ona: "Ali znaš, meni stvarno ide na živce kad oni oblijeću oko mene. Cvijeće, izlasci i to kužiš." I sada ja stanem. Mislim moje moždane stanice. Jer sve su se odreda začudile daljnjem tekstu izgovorenom mojim sasvim zdravim ušnim resicama, bunjićima i ostaloj prislušnoj gardi. Cura ne voli takav pristup. Ne voli zagrljaje. Ne voli muškarca ljubiti po tijelu. Pogotovo kad joj se sviđa. Sad, tu mi je bilo teško shvatiti što onda radi s njim. Odnosno kako to izgleda kad su zajedno. Češkaju se i traže krpelje?

Ona preferira samo sex. I to je to. Kasnije mogu ići van, raditi što god ali od nježnosti koje prate bilo kakav oblik ljubavne povezanosti sa drugim homo sapiensom, ne dolazi u obzir. Pitam ja nju ima li ona kakve alergije. Kaže da ne.

Ne trpi da je taj srećković (kad su već u vezi) ispituje kuda ide i kad će se vratiti. I normalno, s kim je bila. Ne voli ga ni viđati svaki dan. Ni čuti. Ali ona ga zaista voli. Mogu i to potvrditi jer je sva zbunjena, griješi više nego ikada, zaljubljena je do daske. Stalno se smiješi na spomen njegova imena, a spominje ga tako često da i meni već izlazi na sve strane. Od njega također ni traga ni glasa. Jednom sam ga vidjela s leđa. Heureka. A ljudi su sretni. Svaki na svoj način. Tko kaže da svi vole ono što se naziva "lijepo ophođenje"?

Kaže ona, da što je netko ljubazniji prema njoj, to joj je sumnjiviji. Ako se ne posvadi s njim u prva tri dana, taj glumi. Ljubaznost više ne postoji. Zašto nekome biti drag, napraviti uslugu? Strancu. Znači povjerenje se kupuje udarcima. Verbalnim. Tako izgleda i u ljubavi. Novi trend.

Onda sva sreća da sam staromodna. Kod mene još pali fini odgoj. Oprez nosim u torbici, glavu na ramenima. I srce u grudima. Čuvam se jezičavih palica i lopti. Mogu optrčati sve baze ali radije gledam druge sa klupe. Neka se oni samo natječu. Za mene je ljubav knjiga strepljenja. Čitam je, i uživam.

- 11:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.09.2007.

Keep On Singin' My Song...

- 17:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Uvrijeđena

Nakon ovog Ponteskog iskustva jednu stvar vidim kristalnije nego drugi. I nego ja sama. Prije. Ljudi me doživljavaju. Pustimo prvo na stranu kako. Ipak me doživljavaju. Razmišljaju, osjećaju, reagiraju. U njihovim umovima i srcima i dalje se vrti uspomena na poznanstvno sa mnom. Ona živi. Miče se. Poprima oblike. Boje. Šapuće pa viče. Skriva se pa ističe.

I što s tim? Evolucija! Postigla sam rođenje. Bravo ja. Tapšanje po ramenu ipak je izostala radnja. Zašto? Sitničava sam. Da, sama sa sobom. Uvrijeđena? Da. Sama sa sobom. Po post-reakcijama uviđam da više ljudi s Pontesa misli da sam nekako uvrijeđena njihovim komentarima ili pak obeshrabrena istima. Bilo je svega. Prvih nekoliko minuta. Nije lako sve to čuti u samo nekoliko dana a smatraš se izuzetno sretnim što si odabran u skupinu nekolicine ljudi koji tamo nisu došli po preporuci ili preko veze. A opet ne valjaš. Ili?

Bilo je tu mnogo preispitivanja. Vlastitog podsvjesnog i nadsvjesnog. Kuhalo se, peklo, pržilo, dinstalo, pa bacio na led, zatim otapalo, pa opet ispočetka. Jer nisam naviknuta na tuđa mišljenja. U osami svog pisanja ja sam jedini učenik i učiteljica, drska institucija ega jednog nastojanja da dušu zamijeni pameću. Nije išlo. Ma stvarno? To je zato što sam se oduvijek smatrala svakojakom, samo ne takvom. Jesam oštra i prezicna, ali radije sam obla i mutna. U svojoj glavi. Jer povode me snovi. To je moja tajna služba unutarnjeg sistema skrivanja. Izvana smo svi jedno a iznutra deseci drugih. Ja svoje desetke pišem. Osjećam ih kao svoju djecu, hranim ih i brinem o njima jer oni brinu o meni. Da ja ostanem ja. Da me svijet ne promjeni onako kako mijenja mnoge. Gotovo sve. Sve one ljude koji se rode kao jednina da bi nesvjesno postali množina. Izgubljeni u dobrovoljnom prihvaćanju trenda što ga nameće okolina. Ja podilazim okolini u velikim razmjerima. Strpljenjem.

Ono boli. To što u očima drugih slika mene se iskrivljuje i blijedi, trpa se u koš sa beznađem trenutka da bi me se ohrabrilo beskonačnošću narednih. Jer ja imam vremena. Za što? Da postanem kao oni? Da osvojim njihova prihvaćanja i kimanje glavom, da se ukalupim u nečija odobravanja jer oni su iskusili bolje i više a na meni je tek da slijedim ugažene stope u snijegu i propadam do koljena kako bi se očitovala uloga prenesenog značenja? Ne. To me ne vrijeđa. Ali to neću učiniti. Svatko mora biti svoj. Sada svi kimamo glavom. Naravno, slažemo se. A slažemo li se još i više kada netko ide našim putem? Skrene na istom zavoju i vidimo ga u daljini kako nam se približava? Slična putanja iskustva neminovna je etiketa ugodnijeg sugovornika što mu viri iza ovratnika. Ne želim biti takva. Niti želim tuđa iskustva. Poslušati ću ih, zapamtiti, iz njih naučiti, ali potom stvoriti svoja. A da li ona sliče tim čutima ili ne, stvar je mog izbora i sudbinskog preokreta nakon njega. Uostalom, hoće li preokreta biti ili ne opet je moja briga.

Cijelo vrijeme Pontesa znala sam. Da bi se ljudima više svidjela moja konverzacija ovakvog tipa. Tim ljudima. Ima svakakvih ljudi, svakakvih ukusa. Primjerice, moja je majka pročitala knjigu. Kaže da je izvrsna. Što to govori o njoj? Da je neuka? Ima loš ili bljedunjav ukus knjiga? Da mi laže? Kad je počela čitati, stvar je bila ovakva, rekla je: "Ja ću čitati polako, sistematski, i kad naiđem na nešto bezveze ili što se ponavlja ja ću ti to zapisati da ti napomenem." Eto moja majka, urednik. Jedva čekam. I tako je i bilo. Čitala je ona tu knjigu mjesec dana. Ja sam već mislila da će i ona napisati jednu. Jer svaki puta kad bi se čule napomenula bi mi da imam još žutih papirića zaljepljenih po stranicama, njenih komentara i napomena (opomena). Nazovem je prije tjedan dana. Ima već tjedan otkako ju je pročitala. Pitam se ja, super, toliko je dobra da mi je odmah pohitala reći? Rekla je da ju je previše dirnula, i da nije mogla govoriti o tome. Svi žuti papirići pred kraj su se zagubili, greške zanemarile i odjednom je sjetna. Možda stoga jer je u njoj prepoznala i sebe i mene na načine o kojima nikada nisam govorila. Iskustva za koja je znala ali nije bila ovdje da shvati kako sam ih ja osjetila. I proživjela. I da ona još uvijek žive u meni.

Teška je istina napisana u toj knjizi. Moja. Ono što se isprva čini kao "krimić" još mi teže pada u kategoriju komercijale jer moj život to nije. No to će shvatiti onaj tko ju doista pročita. To nije laka knjiga. Niti se vrti oko ubojstva. Ona priča o umiranju i rađanju jedno te iste osobe. Mene. Zato je ljudima jako teško shvatiti kako sam pomiješala zbilju i maštu u istoj zdjeli i poslužila na stol žanra. Kad naizgled slaba kvaliteta pada podno stolnjaka i gura se nogama, doživjeti će mnogo preobrazba. U skladu s tim, svako malo desi se jedna moja. I nisam zbog toga uvrijeđena. Povrijeđena? Prođe i taj trenutak. Neshvaćanja. Tuđa izborna jedinica izglasala je drugog kandidata. Smatram to nužnošću cjelokupnog procesa onoga što sam u knjizi i opisivala.

Osjećam. Svojim najfinijim senzorima osjeta. Da dolazi. Vrijeme sazrijevanja za još jedan krug preinaka. Biti će krući, čvršći, nemilosrdniji i kvalitetniji. No ne smijem se rasipati tom rječju pred svojim kolegama. Doći će još ta vremena.

- 21:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Slike sa Pontesa


Ovo je ekipa u konobi Bacchus; Selma Muzaferija, Saša Begović, "moja malenkost", Nadija Rebronja i Dunja Matić. Tu smo ručali gotovo svaki dan. Ali kad mi je teta konobarica donijela batak piletine i žlicu blitve, bilo je svašta. Napomenuti ću samo da sam slijedeći dan dobila obilnu porciju za istu lovu;)
Photobucket - Video and Image Hosting


Katarina Mažuran-Jurešić i Nataša Skazlić na otvorenju, Nataša čita svoju "Zahodsku priču"
Photobucket - Video and Image Hosting


Tijana i Ivo; suđeni su da budu cimeri, jer Ivo je jedini muškarac među ženskom populacijom pa ga je dopala milostiva susjeda, Srbija i BiH u 20 m2
Photobucket - Video and Image Hosting


Valerij Jurešić i Zoran Ferić; koji je zbog pada s motora došao sa štakom, ali ipak se odvažio, te večeri primio je nagradu "Dekada" za knjigu Mišolovka Walta Disneya koja i 10 godina nakon izdavanja živo obitava u knjižarama i među čitateljima
Photobucket - Video and Image Hosting



Tijana Spasić, Nadija, Nataša, Ivo Krešić, Aida Bagić, Vlatka Jurešić, ja i Selma pripremamo se za nastup u Kaštelu
Photobucket - Video and Image Hosting


Nenad Veličković uhvaćen od strane mog papparazzi fotića kako piše mail u knjižari Pontes, vlasništvu bračnog para Jurešić
Photobucket - Video and Image Hosting


Još jedna za znatiželjnike
Photobucket - Video and Image Hosting



Moj dragi svojim me umjetničkim talentom uhvatio u jednu pozersku fotku u našoj šetnji prije odlaska u Kaštel
Photobucket - Video and Image Hosting


Selma i ja na plaži; ovog ljeta ipak sam se okupala, voda je bila odlična, i Česima i Njemcima, zapravo toliko da su se pljuskali njome kao da su doma u lavoru
Photobucket - Video and Image Hosting


Nakladnik iz Srbije i predavač Dejan Ilić i kćeri u knjižari Pontes
Photobucket - Video and Image Hosting


Poziram pokraj tko zna čega
Photobucket - Video and Image Hosting


Prvi puta na stageu; bilo je toliko hladno da sam od Selme posudila košulju samo dok čitam, tresla sam se od bure
Photobucket - Video and Image Hosting


Ekipa radionice i Dejan nakon nastupa
Photobucket - Video and Image Hosting



- 00:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 01.09.2007.

Pontes 2007.

Da bi se napisala dobra recenzija potrebno je nešto odmaka. Pedalj. Toliko sam si i uzela. Jedan dan slobodnog protoka misli nakon svega. Što mi govori ta pauza?

Da ih trebam još nekoliko. I to dužih. Da trebam vremena. Za sebe. Biti sebična. Svoja.

Jer saznala sam što je more. Izdavastva. I kakova sam ja riba. Ribica. Srdelica. Lijepa mi je namjera, ali nisam jedina. Plivam u nepoznate vode kao jedinka a ne vidim cijeli roj oko svoga repa. Znam da su tu ali odbijam ih pratiti, mislim da ću time pronaći svoj put do škrinje blaga. Jao mladosti. To je suđena cerada koja me pokriva od golemih kapi kiše ali ne prijeći od utapanja. Za to je bila postavljena barikada Pontesa, da svoje polaznike nauči tajnama obrta spašavanja.

Nije mi se svidjela prvih dana. Ne mislim na ekipu već predavanja. Srž uspjeha koji naziva se ustrajna volja. Bitka. Rat. Masakr pisanja. Nisu nas štedjeli ni trenutka. Čak sam se u jednom momentu pitala što ja radim ovdje. Zar sva ona naprezanja i nedoumica oko odlaska da me moždanim stanicama masira grupa pesimista? Onako grubo i radikalno, žuljevitim rukama i upitnim namjerama. Metalnim lopatama svoga neuspjeha jer nisu uspjeli iskopati ništa doli svog nezadovoljstva.

Ali slagalica se posložila. Baš kao ona koju je moja kolegica Selma slagala u pauzama, na strunjači učionice dječjeg boravka. Tamo smo bili smješteni, u osnovnu školu grada Krka, u prostoriju produženog dnevnog boravka za djecu. Igraonica. U prvi mah izmamila nam je osmijeh na lica, a zatim postala ironična poštapalica. Mi i jesmo djeca ovoga zanata. Dvanaest djevočica i dječaka sa isto toliko tinturavih igračaka ili dvanaest hodočasnika koji se lačaju pera da bi se počela i završila još jedna predstava izazova što je održava misaona arena autora. A što kaže publika? Moram odmah naglasiti da sam se dobrovoljno prijavila za eksperiment odvajanja. Sebe same od svoga djela.

Tražila sam mišljenja svojih kolega i, dobila. U dobnim skupinama između 19 i 55 godina bilo je tu svega. Od "dobrog" i "zanimljivoga" do "smrtno dosadnoga". Preživjela je. Svojita mog ega i on sam. Saznala sam mnogo o drugima i naravno, još više o sebi. Što želim od njih, što od sebe same. Nešto je boljelo više, nešto manje. No boljelo je. Ali opet, bolje prije nego kasnije. Suočiti se sa stvarima svijeta, po pitanjima moga mjesta u njemu i usporedbama mogućega od nemogućega.

Moguće je, da pišem bolje. Nešto manje opisa, definitivno manje klišeja, više napetosti, manje mudrovanja.

Nije moguće, da prestanem biti ja. Dugo sam razmišljala o tome što su me pitali. "Kakvog čitatelja želiš? Kome pišeš?". Svima. Sebi. Ne znam. Tu je nastala zbrka. Nisam znala odgovoriti jer sam se zbunila. Nisam mogla pronaći odgovor na pitanje jer sam se polakomila. Ne pišeš svima. To nije moguće. Dakle pišem ljudima poput sebe, ali ne - sebi. Pišem onima koji se mogu pronaći u dugim rečenicama. U toplim opisima. U intenzitetu osjećaja. Neki su me pitali zašto ne pišem kraće, zašto toliko opisujem, gušim čitatelja, ne dajem mu mjesta za maštu. Volim li ja čitati takve knjige?

Da.

I u tom sam trenutku shvatila. Da sam se ogradila. Ja sam postala, ostala izvan jednog dvorišta. Postoji granica, ograda, između ljudi koji čitaju "sve" i koji čitaju "svašta". Ponekad mi odgovara manjak opisa, no većinom ne. Volim detalje, znati kako koji interijer izgleda. Odjeća, miris, okolina. Potrebno je ipak, pronaći finu ravnotežu između opisa i davljenja. Naravno, nisam se štedjela. Kao i uvijek predano sam samokritična. To me tjera dalje.

I odlučnost. I vjera. I slagalica na kraju predavanja. Od svih predavača saznali smo prilično slična iskustva, no uvidjeli razliku njihovog opstanka. Pontes nije bio kolijevka za ljuljanje naših stilskih sredstava izražavanja iz koje smo slušali uspavanku nježnog glasa sigurnosti izdavanja. Ne. Pretres. Bomba. Naših osjetila i osjećanja. Tko nije za ovo, poslije prošlog tjedna neće o tome više razmišljati. Jer kako, meni najdraži predavač, Dejan Ilić i Srbije kaže: "Ako vam je pisanje hobi, manite se izdavača". Ma manite se svega toga skupa, kažem ja, jer to je strahovito teška i obeshrabrujuća slika koju treba gledati otvorenim očima. Bez leća i naočala. Nema nikoga da oboji stakla. Pisanje je za pisce. Izdavanje za vjernike. Neposustale nade. Životom plaćene sate kritike. Suze sumnje. Znoj patnje. Krv što klizi niz odsječene riječi stranica u sobičku nekog urednika. Sve sam to shvatila.

Zato neću posustati. Svoje ću tuge liječiti u drugim svjetovima. Onima što proizlaze iz mojih maštanja. U njima ću biti nepobjediva. Neodoljiva. Neću se zamarati duljinom rečenica. Pisati će ih moja duša. Ono kako se izražavam na blogu i u knjigama dva su različita prebivališta moga pisanja. Razaznajem ih i sasvim su lucidna odluka. Svako od njih ima svoju svrhu koja me drugačije ispunjava. Pomiriti ću se i sa činjenicom da pišem u okviru žanra. Još nisam, no pisačko sljepilo ima svaka vrana. A jesam li ja bijela ili crna reći će mi, jednoga dana, moja publika. Grozno sam tvrdoglava u svojim namjerama. Mislim da je to zato što sam zaljubljena. U svijet, u Boga, u ideju postojanja. I borbe da ono nečemu služi, da bude alat moga bića. Jesam li utopljena u masi istomišljenika ili sam tek markirani iluzionista stvar je pojedinačnog pogleda. Znam da ne pišem u "trendu pisanja", moja forma stara je kojih dvadesetak godina. Ali sam i ja. Na pravom mjestu ali u krivo vrijeme rođena. No snaći ću se nekako u svijetu modernoga pisanja. Ne mogu svima udovoljiti.

I ono najvažnije. Više i ne želim. Ne mogu cijeli svijet usrećiti. Možda samo jednog ili dvoje, možda jedan njegov dio. A za mene, to je dosta. Mora biti. Hodala sam onim drugim putem i shvatila da to znači samo jedno - gubiti. Sada se pronalazim. Sa mnogo manje straha. Da neću voljeti ono što vidim. Kad jednom potrošim svoje minute, i sate svoga života, kad ugledam bijelu svjetlost iz crnoga mraka, želim vidjeti krug svojih učinaka. Smisao. Osjetiti mir. Dovršenost.

Ne znam da li ću uspjeti. Ali moram pokušati.


- 21:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.