|
Pokušala sam pisati o sebi. Mnogo puta. Ali nijednom započela. Lakše je pisati o drugima, o mislima, događanjima. O sebi, kao jedinoj temi izlaganja, bez drugih sudionika, teška je odluka. Koju sam donijela.
"Život je lijep. Ljudi su dobri. Iznutra. Istinski dobri. Kad to i ne vidimo, ne čujemo, ne naslućujemo. Ne postoji netko doslovno zao. Zlo samo po sebi i nije istinito, ništa nije toliko crno. U svemu loše nazire se i nešto dobra, pozitiva je ishod pogleda s tvojeg mjesta gledanja."
To sam bila ja. Uvijek sam tako razmišljala. Moja priroda drugo mi nije dopustila. I, i danas sam takva. U dijelovima. Sve što znamo o životu, ono je što nas je on naučio. Loša djetinjstva, traume i gubici skrojiti će jednu osobu, lijepa odrastanja, sreća i dobici drugu. Svaka će tvrditi svoje o onome što zna i što je iskusila. Dvije strane istog novčića koji je bacila sudbina. Koju sam ja ugledala?
Lijepu. Možda sam zato optimistična. A možda sam se takva i rodila. U ružnome nikada nisam tržila prijatelja, dugog suputnika svojih puteva. Ostavljala bi loša vremena prošlih uspomena na stepenicama podno svog uspinjanja. U viziji ispred tražila nove poglede dobrih iskustava. I ako bi bila loša, ja bi ih dobrima učinila. Kad su se moji roditelji u vrijeme svoje bračne krize svađali, nekoliko godina bez prestanka, ja bi stavila jastuk na glavu i pravila se da sam negdje drugdje. U izmišljenim pričama. Glavna zvijezda. Jedina. Tamo nije bilo tuge ni bola, tim svjetovima ja sam gospodarila. Oni su me spašavali, izolirali od briga i mučnih snova darujući ljepša buđenja. U njih sam tonula, u noći i po danu, kraj drugih ili na samu, postali su moja paralelna stvarnost, iako tek izmišljotina. U njih sam preslikavala sve probleme stvernog svijeta i u svojoj ih glavi riješila. Tamo su likovi shvaćali moja nastojanja. Vidjeli su me kakva sam iznutra. Tamo sam bila sigurna.
Odrastanje je bolna promjena. Kao kad iz ljuske oraha probija veća sjemenka, više nije moguće da se skriva unutra. Raste, razvija se, ali ne i voljno, mijenja se. I sada je kao gola, nema više debelog oklopa da je obavija. Štit od pogleda kojima se izlaže smrvljena je prašina, tek pokoji oštri komadić podmeten na tlu pokazuje kolika je bila njegova debljina. Hoće li sada preživjeti ta krhka jedinka?
Možda i nije toliko krhka, samo se takvom činila. Možda istog nije bila ni svjesna, jer preživjeti se mora. Koji god svijet birala, neće više biti bezbrižna. Oba su dio jednog života čija ih je duša stvorila. Isprepleli su se i srasli, nije na njoj da ih odvaja. Važno je da im zna imena, i da ih pritom ne zamijeni kod oslovljavanja.
|
