|
Slušam. Gledam. Čujem. Razmišljam. Ne vidim. Nije ni važno. Ionako se gleda dušom, ne očima.
Koliko je volje potrebno za djelovanje? Malo. Puno. Glupo pitanje. Ovisi o osobi. Situaciji. Odluci. Čijoj? To je pametno pitanje. Rasvjetljava ovo prvo glupo. Jer odgovara na pitanje tko, odgovara. Izoliram dnevne zadatke, posao, sitničarije. Velike odluke. One važnije, za nas i za druge, tiču se međuljudskih odnosa. Ljubavi. Privrženosti. Trenutne ili stalne? Kako kome odgovara. Svejedno se mora odlučiti. Dakle tko? Tko je taj koji ima pravo na naše živote? Njima upravlja, iste usmjerava, skreće, gura naprijed, vuče natrag. Glava, naravno. U njoj mozak. U mozgu svijest. U svijesti?
Računica. Što se može, što se mora, što se hoće. I ono što se neće. Savjetnik? Gospodin u uredu kat niže. Stalno nešto kucka. Valjda pečatira, ima puno papirologije. Bolje ga je zaobići, ponekad postane naporan jer se često ne zna odlučiti, suviše zbunjuje a nije ni bogznašto pametan. Ali zato ima nešto drugo. Iskustvo. Onih posljedica koje odlučuje šef iznad. Dobre ili loše, nema godišjeg odmora za radnika, tu i tamo bolovanje ali samo ako je posebna prilika.
Banalnost. Takav opis ljudskih kompatibilnosti. Ali ne nužno i lažan.
Imam. Mnogo toga u glavi. I svejedno ju zanemarujem. Moj šef je srce. Glavu pita ali samo odlučuje kada će ju poslušati. Učiniti kompromis. Ja mu to dozvoljavam, preporučujem i dapače, od njega tražim. Jer naučila sam nešto od svog razuma. Logičan je. Poslušan. Ide mi na ruku. Postojan. Ali nema milosti. Nema sjete. Nema ni radosti ni tuge, on je sam. Bez srca je bezbojan. Zato ja skratim postupak po misli, pošaljem brzojav poštom da se odmori od napučenih polja plaćenika. Neka uzme vremena za sebe jer ću i ja. Prepuštam se tada svom najdražem prijatelju, jedinome koji me nikada nije iznevjerio. Njegove riječi nisam nikada prebrzo izrekla pa požalila, njegove sam tek prešutjela a zatim dodatnom hrabrošću ipak izrekla. Ono me tjera, grdi, žali se zbog propuštenog, muči zbog rezerviranog, opominje pored nepoznatog. Da ne sudim, ne odbacujem, ne okrećem leđa i ne jurim. Govori mi da postoji vrijeme za sve. Ono me uči strpljenje. Koje ću ja učiti druge. Uči me volji, poniznosti, brizi, utjesi, skromnosti. I ljubavi. Kad sam pohlepna, sebična, ljubomorna, inatljiva, bezobrazna i šuplja, ono je i dalje tu, da mi pokaže taj odraz u zrcalu. I tada šuti, ne govori mi ništa, daje mi da se pogledam sama i zaključim tko je u pravu.
Zato mi nije važno tko ima zadnju riječ, srce ili razum, već tko će prešutjeti izgovoriti svoju pobjedu. I slavu.
|
