|
Koliko čovjek istinski posjeduje sebe? Jedino to, mnogi bi rekli. Da li? Jesmo li ikada učinili nešto mimo svoje volje? Prešutjeli, pustili, odgurnuli, zavoljeli, darovali, uzeli, porekli, propustili? Voljno a opet, nevoljno. Jer su se umiješali pokora, nesigurnost, ponos, ljubav, zahvalnost, skromnost, zavist ili ... što se desi kada propustimo? Što ili koga?
Što, u smislu događaja, koga, prodiranja. Nismo namjeravali ali ipak smo, djelovanjem ili njegovim pomanjkanjem, odlučili zanemariti razum, dušu, volju i grižnju savjesti. Učinili protiv drugih ili sebe, izdali slučajnom namjerom povjerenje dostojno priznanja koje se sada, polučeno sramotom kupa u saznanju prijetvornih mogućnosti jedno te istoga vlasnika. Proizlazi li iz istih mogućnosti i jedna uzvišena, sposobna kajanja i prepravljanja, shvaćanja da uz pokrpane ispravke može izroditi novu, bolju i pošteniju verziju truda koja će disati bez spajanja. Pupčane vrpce sa umjetnim nastojanjima podsvijesnog da u što kraćem vremenu opravda svoju svrhu, već da si uzme vremena i prouči opsege i djelovanja, jednog uma što pruža misli kao ruke, voljenima i nevoljenima, znajući da su to njegova iskrena nastojanja bez obzira hoće li ona biti i ostvarena.
|
