|
Smeđe. Plave. Zelene. I sve one između. Gledaju. A koliko njih vide? Vide što? Nešto. To je najprecizniji opis promatrača. Ono što svaki dan gledamo kod drugih sasvim je sporedno, lica i tijela što naziru se ispred nas tek su naličja ideja koje im pridajemo. Znati tko je kakav nećemo naučiti, gledajući.
Koliko puta nam se neka osoba čini odbojna, pa ta ista s vremenom postane nam najdraža. Jer smo ju upoznali. Koliko puta nam se osoba čini privlačna ili simpatična a ona ispadne sasvim suprotna karaktera. Svi smo se našli u takvim situacijama, svi ponešto naučili. O brzopletosti, predrasudama, nepotpunim projekcijama zavedenih, usnulih, bojažljivih, pohlepnih, dijametralno iskrivljenih sveznadarskih. Očiju.
Mnogo puta gledaju što nije njihovo, vide što im ne treba, ne skreću pogled od mutnog koje ih toliko vreba. A oni mu se daju, svojevoljno predaju, samo da gledaju ono što ne vide, da zagnjure u gorko plitko tek toliko da vide, je li pitko.
Zato ponosno smatram da to nismo mi. Blogeri.
Da nam je sjediti za stolom i ovako raspravljati, koliko bi ljudi licem u lice učinilo ono što čine tipkovnicom? Da vas čujem. Jedno? Dvoje? Možda. Možda ne. Svi? Lažete. Ni pola. Od pola. To nije sramota, to je istina. Ljudi smo. Zavarava nas vanjština. Ali ne i tu, u carstvu riječi što padaju kao slapovi s klitica, utiču u rijeke i mora, bujicom ponekad zaglušuju, pjesmom ponekad osvajaju. I to je sve divota, svaka riječ, jer je istina. U ovim svjetovima ne bojimo se biti istinski mi, kakvi smo ustvari duboko u sebi. Kakve nas vani možda ne bi prihvatili. Ili bi? Pa evo nas na istim mjestima, okupljalištima mišljenja, bez privole i naredbi, tu smo svi po svojoj volji. Tapšamo se po ramenu, grlimo, šaljemo pozdrave i poljupce, šarmiramo najdraže, diskutiramo, svađamo se i mirimo. A svi smo tom oku strani, takvoj ideji nepoznati.
I ipak nismo stranci. Tek ovdje vidimo prava lica svih, u redovima naših najdražih.
|
