kolbut

Rotvajler

Krepak je i stasit, i nije nezgrapan pas. Jaka postava žari snagom, okretnošću i ustrajnošću. Na okolinu i na gospodara reagira vrlo osetljivo. Ima velike radne sposobnosti, a zahteva poseban način ophođenja. Glava je srednje duga, čeoni dio lobanje je vrlo naglašen. Ima izrazite jagodice i stop. Ima škarast ugriz. Vrat je snažan i mišićav, bez podvratnika. Rep je kratko kupiran, a neki se psi i okote bezrepi. Dlaka je kratka, gruba, oštra i priljubljena, s gustom poddlakom. Crn je sa smeđim mrljama po jagodicama, gubici, prsima i udovima. Visina - do 68 cm, težina - oko 50 kg. Doživi oko 10 godina starosti. Najpre se pojavio u njemačkom mjestu Rottweilu, gdje su održavali velike životinjske sajmove. Koristili su ga čak i za kroćenje bikova, kao i za vuču kolica. Za službenog je psa priznat 1910. godine. Pravilnim odgojem postane poslušan i dobar čuvar. Ima dobru sposobnost učenja, mada ga je bez stručnog znanja o školovanju teško odgojiti. Sazre tek nakon dve godine. Jako je borben i kod vežbi ne obazire se na udarce. U nekim zemljama spada u pasmine kojima nije dozvoljeno izvoditi vežbe obrane.Jako voli porodične članove, iako pokušava postati vođa čopora. U tom slučaju moramo ga udaljiti iz kuće. Nije mu potrebno puno kretanja, mada nije pas za stan. Živeti mora u vrtu ili psetarnici, a uz to mu je potrebno puno dodira s Ijudima. Rotvajler nije pas za početnike već samo za Ijude koji imaju iskustva sa psima. Otporan je i robustan.

Podaci o pasminama i fotografije su preuzete iz knjige: "Velika knjiga o psima", autora Ulrich Klevera

Argentinska doga

Ne može zatajiti srodstvo s nemačkom dogom. Istovremeno taj veliki argentinski pas izgleda poput povećanog i grubog bul terijera. Kupirane uši stoje uspravno ili su malo nagnute. Rep je dug i snažan. Leđa su mišićava, vrat snažan, iako mršav i bez podvoljka. Dlaka je veoma kratka, priljubljena i čvrsta, potpuno je bele boje, dozvoljena je samo mala crna pega na glavi. Njuška je crna kao i rub priljubljenih usnica. Oči su tamne ili boje lešnika. Visina - 55 do 65 cm, težina - 35 do 45 kg. O životnoj dobi nema podataka. Prve tri argentinske doge došle su u Evropu 1968. godine i još uvijek su retka pasmina. U Argentini su ih desetlećima koristili za lov na veliku divljač i grabežljive životinje (divlja svinja, puma). Koriste se i kao odlični psi za potrebe policije, carine i vojske. Odlikuje ih izvanredna inteligencija i hrabrost. Neosetljive su na bolesti. U lovu ima posebno opasnu tehniku ugriza - grize od ispod. Osjetljiva je na oštre zapovijedi i kazne. Treba je odgajati i školovati pomoću motivacije uz puno pohvala i nagrada. Ima odlično razvijeno osetilo njuha i lako ju je školovati za istraživanje i traganje. Po prirodi je dobrodušna, voli decu i članove obitelji. Nepoverljiva je prema strancima i drugim psima. Neuobičajeno je dobar čuvar i nadasve vjerna svome domu. Ne laje puno. Primerena je samo odlučnim i doslednim ljudima, koji su dobri poznavatelji p

Perzijski hrt

Ljubak je, skladno građen pas, koji se na prvi pogled ne razlikuje od punokrvnog konja. Izgled dopunjuje svilenkasta dlaka, plemenito držanje i mirne, u daljinu uperene oči. Već njegov izgled upozorava da se radi o vrlo brzom psu, koji je nekada u prošlosti lovio gazele po peščanim dinama i grebenima. Glava je duga i suha, njen oblik izražavaju ovešene uši pokrivene valovitom svilenkastom dlakom. Prsa su duboka, šape vrlo snažne i gipke. Rep je dug, odlakan s nešto dužom dlakom nego telo (postoje i kratkodlaki salukiji). Boja: od bele preko zlatne do sive sa smedim pegama, može biti i trobojan. Visina 59 do 71 cm, težina - 14 do 25 kg. Taj prototip orijentalnog hrta od Turske do istočnog Turkistana nazivaju tazi što znači Perzijac. Njegov se način trčanja razlikuje od greyhoundovog (napeta snaga). Saluki trči lako kao pero, skoro da pliva. Ima veliku sposobnost učenja, bistar je i možemo ga vrlo dobro odgojiti uz doslednost i Ijubav. Saluki žudi za pohvalama koje prima dostojanstveno. U porodici obično odabere osobu koju drži za vodu. To nije uvek porodični član koji ga hrani, već onaj koji ga razume, vodi na šetnje i s njim trči. Prema deci je suzdržan. Miran je pas, čuvar postane tek onda kada kuću i vrt shvati kao svoje vlasništvo. Nije pas za boks. Kao i svi drugi hrtovi potrebno mu je puno kretanja. U svojoj domovini je još uvek lovac. U Guinnesovoj knjizi rekorda je sa 69 km/h zapisan kao najbrži pas na svetu. Na trkama dostiže brzine od 50 do 55 km/h.

Tornjak

Ova pasmina živi na području nase susjedne države BiH koja je tu postojalatisuću godina unazad, o čemu svijedoči i pisani dokument. Kroničari su ovog psa registrirali prije deset stoljeća pod nazivom Kanis montanus - planinski pas, a od davnina ga je naše domaće stanovništvo nazivalo Tornjak. Tornjak je kao autohtona pasmina registrovan 9. 5. 1981. godine pod imenom "Bosansko-hercegovački pastirski pas- tornjak".

Za njega je tada otvoren jugoslovenski rodovnik. Formirana je komisija od kinoloških sudaca sa zadatkom da uradi stručni dio poslova potrebnih za standardizaciju pasmine i njeno registriranje kod FCI kao nove autonomne pasmine pasa pod gore navedenim imenom. Standard je urađen i finaliziran 5. 10. 1990. godine u Travniku.

Malo je priznatih pasmina pasa koje imaju tako stare i precizne podatke o svom postojanju, obliku, visini, boji i namjeni kao što je slučaj sa tornjakom. On je dugo vremena odolijevao svim uticajima drugih pasmina s kojima je dolazio u životni kontakt. Ni ljudi ni dodiri s drugim psima nisu uspjeli bitnije izmjeniti njegov izgled, narav i radne kvalitete.

Najvjerovatnije su ga stari Sloveni doveli u ove krajeve iz svoje pra-postojbine. Prema naučnim istraživanjima, skoro je neosporno da njegov predak potječe s Tibetanskog Mastifa, odnosno područja današnjeg Irana. Ekološki uslovi prebivališta tornjaka (surova kontinentalna planinska klima u arealu vuka i medvjeda i potreba njegovog gospodara), stvorile su psa tjelesno zdrava i snažna, skromnijih zahtijeva za smještaj i ishranu vrsnog čuvara.

Tornjak je plemenit, snažan, skladan i čvrst pas, skoro kvadratičan, prijatnog izgleda koji mu daje višebojna ili dvobojna gusta i duga dlaka, sa karakteristično nošenim kitnjastim repom. Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Trup i zadnji dio nogu, kao i rep, odlakani su dugom tvrdom i pravom dlakom s gustom poddlakom. Dlaka ne bi smjela biti kraća od 9 cm, a što je duža to je poželjnjija, osobito griva vrata i "zastavice" na nogama i repu.

Tornjak može da bude višebojan (šaren), trobojan i dvobojan. Najpoželjniji su višebojni psi, a u svim varijantama osobito se cijeni oštrija razgarničenost boja. Njegova karakteristika je svijetliji obraz od boje trupa. Poželjno je, također, i lisa po sredini glave. Prskanost boja je dozvoljena, dok dvobojnost nije dozvoljena. Visina mužjaka na grebenu je 60 cm pa na više, a ženke 56 cm pa na više. Dužina trupa je najviše do 8% veća od visine mužjaka, do 10% je veća kod ženke. Visina prsa je oko 45 % visine grebena, a dozvoljene su i dublje grudi. Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima, oprezno agresivan prema životinjama i drugim psima napadačima na gospodara, dom, tor i stado. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvaća volju gospodara i lahko prihvaća obuku, koju možda nije ni potrebno vršiti, jer večina uzgajivača, koji imaju višegodišnje iskustvo s ovim psom će vam reći da je tornjak pas koji se uči, a ne dresira.

Uzgoju i povećavanju brojnosti tornjaka angažirani su uzgajivači, najviše u srednjoj Bosni i to Travniku i bližoj okolini, gdje su i rezultati veći i evidentniji. U Travniku je već osnovan i kinološki klub "Tornjak", koji uspiješno i naporno radi na registraciji bosansko-hercegovačkog pastirskog psa trornjaka u FCI-u.

Opšte karakteristike
Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima (zbog ataka mnogobrojnih osvajača oštri psi su ubijani), oprezno agresivan prema zvijerima i napadačima na dom, tor, stado ili gospodara. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvata naredbu gospodara i obuku, nepodmitljiv je i nepovjerljiv prema strancima, vrlo je otporan na bolesti. Skromnih je zahtjeva u ishrani i smještaju (u sniježnim noćima ostaje ležati u snijegu koji ga vrlo često i prekrije). Genetski je vrlo dominantan. Tijelo mu je vrlo snažno i skladno, pokreti lahki i skoro dostojanstveni. Dio lica (minimalno vrh njuške) je uvijek svjetliji od tamnih oznaka na tijelu.

Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran. Dlaka s poddlakom bogata i tako složena da štiti od svih vremenskih nepogoda. Rep je kosmat i nošen visoko poput zastave.

Morofološke karakteristike
Njuška kod tornjaka je tupo klinasta i često divergirana iako ima i drugih tipova glave. Kod pasa u dobi preko četiri godine zubalo je klještasto, a kod mlađih potpuno i makazasto. Oči su bademaste, smeđe do tamne. Ušne školjke su veoma pokretne, a pri kretanju zabacuju ih unatrag tako da vanjski slušni otvor - kanal ostane nepokriven (odlika autohtonosti). U stanju mirovanja psa uši su najčešće priljubljene uz glavu, a dozvoljeno odstupanje je najviše 1 cm. Uši su srednje duge, trouglaste i obrasle kraćom dlakom. Prelaz vrata u trup je skoro neprimjetan. trup i leđa su pravilno građeni, dok su sapi blago koso položene i mišićave. Prsa su čiroka i snažna, a izražena kosmatost i duga dlaka ostavljaju dojam masivnijih prsa nego što jesu. Dlaka je karakteristična na vratu jer tvori grivu. Posebno je karakteristična odlakanost repa kojeg tornjak nosi iznad leđne linije. Ovakvo nošenje repa je dijelom uslovljeno poslom kojeg tornjak obavlja (čuvanje i držanje na okupu stada ovaca), jer upućuje gdje se pas ili kuja nalazi u stadu, a osim toga ovakvo držanje repa je i odlika dominantnosti u odnosu na druge pse koji se nalaze uz isto stado ovaca.

Tjelesne mjere
Prosječna visina do grebena odraslih mužjaka je 65 - 70 cm, a ženki 58 - 65 cm, prosječan obim grudi kod odraslih mužjaka je 88 - 92 cm, a kod ženki 73 - 77 cm. Prosječna dužina trupa kod odraslih mužjaka je 72 - 75 cm, a kod ženki 63 - 67 cm, obim lijevog metacarpusa kod odraslih mužjaka je 14 - 16 cm, a kod ženki 11 - 13 cm. Prosječna tjelesna masa odraslog mužjaka je 35 - 50 kg, a kod ženke 28 - 40 kg

Hrvatski ovčar





HRVATSKI OVČAR
Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Ti se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radišan, žustar i inteligentan pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman u pogledu hrane i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je odličan pas čuvar.

Izgled

Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju. Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina tijela premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi i viši; možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu do svog punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran, zavinut je, više ili manje, psu na leđ


Povijest pasmine

Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom.
Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis pastoralis croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi da su ga hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Romić je također u arhivi đakovačke biskupije našao važne dokumente iz 1719, 1737, 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom današnjem izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus ili hrvatski čobanski pas.
Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasmina je napokon priznata od strane FCI-a 1969. godine.

Gospodar stada

Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije. Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima, hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju.
U prošlosti, hrvatski ovčari često su bili korišteni za tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje" u šume, a također, u nekim dokumentima piše da je ova svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima iz đakovačkih štala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno o porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova želja za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije i oštrije od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo učinkovit. Zna i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti neku štetu. Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a ta ponekad prevelika oštrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati tijekom rane faze školovanja, no s iskustvom lajat će samo u pravo vrijeme - te najčešće kad rade sa stokom u ograđenom prostoru, dvorištu. Ovi psi obično slušaju samo jednu osobu i potrebno je neko vrijeme da bi čak i vrhunski radni pas počeo raditi za novog vlasnika. Ako se ne socijalizira u ranoj mladosti, može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci bez ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični. Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj zadatak, koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima štene sa sobom na pašu. Obično, uz iskusnog psa, štene ući svoj posao i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste da okrenu stado u željenom smjeru te da istjeraju stado iz usjeva, ali će također lako vratiti odbjeglo grlo i pomoći u oboru prilikom odvajanja grla. Na zapovijed glasom, rukom ili štapom pa čak samo na znak glavom pas će spremno hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A što ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira ili na suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj Slavoniji, jer su pašnjaci zamijenjeni usjevima, a stoka je zavezana u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala biti previše loša, jer se sve više koristi u drugim krajevima Hrvatske.

Predstavljanje pasmina Dalmatiner

Nasmiješeni pjegavac Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?" Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus. Pasmina se brzo proširila Europom, mnogi tvrde zahvaljujući lutanjima Roma kod kojih su pjegave životinje, inače, iznimno na cijeni. Stigavši u Englesku, gdje je uzgojem dobio današnji oblik, nije se dokazao među tamo prisutnim lovačkim pasminama, najviše zbog toga jer je po prirodi blag i draža mu je igra i maženje od natjeravanja jadnih divljih životinja. Usprkos nesklonosti lovu, odlika mu je da se dobro slaže s konjima, odnosno da ih njegovo prisustvo smiruje, pa je nekoć bio tradicionalni pratitelj gospodskih kočija. U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili automobili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.
Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina

Za bavljene štencima

S pojedinim štenetom smiju se baviti samo osobe (odrasli i djeca) koje su primile upute od skrbnika, a po potrebi i pod njegovim nadzorom.
Pri bavljenju štenetom, štene odvojite od majke i braće i od predmeta i situacija koje bi mogle odvratiti njegovu pozornost na vodiča. Štene vodite na različita 'igrališta'.
Ove 'satove obuke' ne treba održavati prije petog tjedna. Frekvencija održavanja može biti jedanput dnevno, a vrlo dobri rezultati se postižu čak i kod obuke dvaput tjedno. Svakako je korisnije redovito vježbati.
Igra neka ne traje duže od 15 do 30 minuta i tada štene vratite u leglo. Zabranjena je bilo kakva prisila. Odustanite od svega što ne uspije pobuditi zanimanje šteneta. Ako je štene neraspoloženo, odmah prekinite igru.
Pazite da predmeti koji se upotrebljavaju za igru sa štenetom ne mogu nanijeti bol ili ga ozlijediti. Nastojite da predmeti za igru osim vidnih i opipnih izazivaju i slušne nadražaje.
Obuka traje sve do predaje šteneta novom skrbniku.
Pas dolazi u novi dom
Ukoliko morate svakodnevno provoditi određeno vrijeme izvan kuće i ostavljati psa samog, moramo spomenuti još nekoliko vrijednih savjeta kako bi vam prva druženja sa psom bila što lakša.
1. Nabavite box - box nam služi kao sredstvo kojim ostvarujemo nekoliko vrijednih ciljeva:
a) učimo psića da ostaje sam u stanu bez zavijanja i uništavanja: Velika većina pasa burno reagira kada skrbnik napusti stan. Vrhunac uznemirenosti nastupa oko 30 minuta nakon napuštanja. Javlja se tzv. separacijska anksioznost gdje pas počinje zavijati, lajati i uništavati sve što mu se nađe na putu.
Jedini lijek jest na vrijeme naučiti psića da ostaje sam i da će se njegov skrbnik vratiti. Sredstvo koje to omogućava jest box.
Malenog psića kontrolirano ostavljamo u boxu iz početka nekoliko sekundi, a kasnije sve duže - kada pas ne laje kao nagradu ga puštamo iz boxa i nagradimo. Nikada psa ne puštamo iz boxa kada zavija ili laje, jer ćemo ga tako naučiti i nagraditi za nepoželjno ponašanje. Pas ostaje sve duže u boxu i uči da se skrbnik uvijek vraća i da nema razloga za paniku.
Preporučuje se da prvi obrok koji će psić dobiti u svojem novom domu bude upravo u boxu. Ono što nam je na početku cilj jest da mladi pas doživljava box kao nešto jako pozitivno i zanimljivo... u boxu psić jede, u boxu spavaju i njegove omiljene igračke - jednom riječju, box je super!
b) omogućava nam bolju kontrolu kretanja psa: kada je pas u boxu nije negdje gdje ne bi trebao biti... npr. poštaru na nogavici ili u blizini plašljivih gostiju - ovo vrijedi za kratke periode kada stvarno ne možete dovoljno kvalitetno nadzirati kretanje vašega psa.
c) omogućuje nam da pas ne cvili po noći i da imamo miran san: psić odvojen od majke i braće po noći cvili i plače ako ne spava u blizini novog skrbnika, što često predstavlja veliki problem. Maleni psić se stavi u box i pored uzglavlja novog vlasnika i tada svi imaju mirnu noć. Pas sigurno spava i ne hoda po sobi, a i manje urinira i defecira te se ne penje na krevet, jer je jednostavno onemogućen boxom. Dakle, boxom izbjegavamo i mogućnost da nam se pas uvuče u krevet što nije dopustivo ne samo iz higijenskih razloga nego i zato jer podčinjeni član čopora (u pravilnom rasporedu snaga to je svakako pas) nikada ne spava u istoj razini kao alfa čopora, tj predvodnik (što bi svakako trebao biti skrbnik).
Box služi kao pseća 'privatna sobica', sigurno sklonište koje psi i inače traže u prirodi. Psi u prirodi nikada ne žive cijelo vrijeme na otvorenom kao npr. goveda nego odaberu jedno područje u kojem ima i podzemnih jama ili sličnih skloništa gdje ženke rađaju, sklanjaju se od nevremena ili jednostavno sigurno odmaraju. Idealno sklonište je ono koje je dovoljno da pas može udobno ležati i ustati i da bude zaštićen s tri strane, dok je na četvrtoj strani smještena pseća glava koja će reagirati u slučaju opasnosti.
Box u biti imitira prirodno sklonište kojem su psi nagonski skloni. Preporučujemo box pokriti prekrivačem s tri strane i postaviti ga tako da ne smeta, ali da se pas ipak ne osjeća izoliranim - ne zaboravimo da pas najviše uživa u društvu, jer je pas biće čopora, skupine koja mu omogućava život. Pas bez čopora, bilo ljudskog ili psećeg, je nesretan i izgubljen pas.
Važna napomena: box je boravište psa samo dok nema nikoga u stanu, a nikako ne bi smio biti stalno mjesto gdje će se pas držati zatvoren!
2. Obavezno napravite plan hrana / voda / šetnja
Ono što je ljudima veliki problem na samome početku jest to što psić nekontrolirano obavlja nuždu.
Malo ljudi shvaća da i njihovo ponašanje još doprinosi pogoršavanju problema, zato jer većina ljudi nema dobro organiziran plan hranjenja, pojenja i šetnje. Velika je greška malenom štenetu ostaviti cijelo vrijeme vodu i hranu na raspolaganju, jer tako ne možemo uspostaviti ritam koji će nam znatno olakšati odrastanje psa.
Važna napomena: Kada pas obavi nuždu na krivom mjestu, a mi to ne vidimo i nismo reagirali u samom trenutku kada se to dogodilo, tada moramo reagirati tako da sve počistimo bez ikakve buke i dernjave, jer pas ne može povezati nešto što se desilo prije npr. dva sata s onim što se dešava sada.

Neke korisne stvari

Vaše štene trebat će pseću košaru ili krevetić na toplom mjestu bez propuha. Stavite li košaru u kartonsku kutiju, osigurali ste zaštićen kutak.

Dodajte toplu prostirku koja se lako pere, poput starog prekrivača ili ručnika, i vaš psić će imati vlastito mjesto na kome će se osjećati ugodno i sigurno.

Poštujte potrebu vašeg psića za odmorom. Ne izvlačite ga silom iz njegova ležaja, već mu dopustite da sam izađe kada to želi. Ne dopuštajte djeci da ga gnjave i uznemiravaju. I još nešto, ne šaljite ga u košaru zato što je bio neposlušan, jer bi to mogao povezati to mjesto s kažnjavanjem.


Štene dolazi u vaš dom

Prvih nekoliko dana šteneta u vašem domu ostavit će trajan dojam.

Pobrinite se da mu pružite dovoljno pažnje i nježnosti. Štene u početku može biti malo zbunjeno, pa ga dovedite kući u vrijeme kada nije prevelika gužva. Omogućite mu da upozna svoju okolinu i zadovolji znatiželju.

Ne ostavljajte ga samog duže vrijeme. Prvih nekoliko tjedana štene može patiti zbog odvajanja od majke i često cviljeti. U tom slučaju nastojte da bude u vašoj blizini, no pokušajte odoljeti porivu da ga pustite u krevet.

Naviku spavanja u vašem krevetu kasnije može biti vrlo teško izmijeniti.


Prehrana vašeg psića

Tijekom prvih mjeseci života vaš psić troši goleme količine energije, pa je vrlo važno da hranom primi najbolju ravnotežu hranjivih tvari.

Usporedite li rast psa sa razvojem djeteta, vidjet ćete da u prvoj godini života šteneta naraste kao dijete u prvih 14. Različite pasmine rastu različitom brzinom, pa vaš izbor hrane mora odgovarati upravo pasmini vašeg psića.

Izbor pravilne prehrane ključ je za dug, zdrav život, pa o toj temi popričajte sa svojim veterinarom, uzgajateljem ili vlasnikom specijalizirane trgovin

Kućni odgoj

Kućni odgoj šteneta počinje od prvog dana. Napravite stalan raspored hranjenja i dovoljno često ga izvodite na prostor predviden za nuždu, obavezno odmah nakon što se probudi.

Primjetite li da se vrti u krug ili cvili pred vratima, brzo ga izvedite van. Kada je obavilo svoj posao, pohvalite ga. Naravno da su moguće nezgode, no kad se dogode ne vičite na štene, ne kažnjavajte ga i ne gurajte njegov nosić u nered. Štene ne može shvatiti uzrok vaše ljutnje i sve što ćete postići bit će samo strah i zbunjenost.

Zateknete li ga u trenu dok obavlja nuždu, jednostavite ga iznesite van i pohvalite kada završi posao

Osnovni pribor za vašeg psića:

- zdjelica za vodu i zdjelica za hranu
- kvalitetna hrana namijenjena njegovoj dobi
- košara ili krevetić
- četka ili češalj
- identifikacijska markica (ili mikročip)
- ogrlica i povodnik
- pseći šampon, četkica i pasta za zube
- kvalitetne, sigurne igračke za žvakanje


Otkrijte bolest

Možda ćete primjetiti da se vaš psić ne osjeća dobro. U tom slučaju odmah ga odvedite veterinaru. Nabrojat ćemo nekoliko znakova bolesti na koje treba pripaziti:

- gubitak teka i odbijanje vode
- iznenadan gubitak težine ili naglo dobivanje težine, postupan dugotrajan gubitak težine
- mirnoća ili nevoljkost za igranje ili šetnju
- prečesto mokrenje ili smanjeno mokrenje
- krvav, mekan izmet, proljev
- dugotrajno povraćanje
- prekomjerno lučenje sline ili nepravilno disanje
- dlaka bez sjaja

ovo ce biti najači blog

Blog će se baviti raznim temama a ponajviše životinjama odnosno psima.Zaštitom pada i njihovim odgajanjem .Pas je ogledalo svoga vlasnika.