četvrtak, 11.10.2007.
Velika pustolovina
Put putujem… Obišao sve i sva. Doživio još više toga! Ali što od svega toga zaslužuje ovaj naslov? Ovaj produženi vikend i odlazak u – Zadar! En ti a! I tako ja taman proslavio tri mjeseca otkad sam (napokon) položio i taj prokleti vozački (srećom čak iz prve)! Vrijeme me sustiže, a ja laganini to odradio tek pred ljeto. (Iako laganini nije ni blizu istine, ali sviđa mi se pisati laganini! Laganini, laganini, laganini…hehe). Di sam stao? A! Dakle: Položio! Jeee. Bravo ja… jer ipak, moram priznati, imao sam strah od auta i vožnje i sranja na cesti i ljudske gluposti i tako to… E, i sad sam ja, daklem, morao, jel, kako to već ide, malo i voziti do Zadra! Panika! Nisam (pre)loš vozač – nego tek početnik – što se više odražava na samo parkiranje nego na vožnju, ali okej! (Mislim si: dobro da na autoputu ne moram parkirati!) Brza vožnja nije problem – već sam ja odradio autoput do Varaždina pa i noćnu vožnju natrag… no frks! Ali ovo je ipak jedna prava i ozbiljna relacija! Meni je to dovoljno da bude jedna od većih pustolovina…
Subota ujutro. Zvoni sat u sedam! Proklinjem sat! Mater koja se nije ustala! Kujupsa koja se pravi da spava (na mami)! Bauljam ujutro po stanu, pakiram se (jer ni to nisam na vrijeme napravio). Razbuđujem se! Šamaram! Naravno da sam malo spavao! Pa neću valjda odmoran na put! Vani predivan dan! Pljušti ko iz kabla! En ti a! Ko za inat auto vani, a ne u garažama. Bogovi su me opet napustili! Moram krenuti za 10 minuta; vani lijeva, a unutra mene stisne! Kenjat! Ma bolje i sad nego sa 160 na sat! Kasnim. Spušta se stara. Nagovaram ju da me s Kujom pas prati do auta i drži mi kišobran (ja teglim stvari). Sretan put bla bla i odoh ja po ekipu! Ugurali se mi u mog Japanca i svi blijedo-zeleni s krunicama u ruci krenuli put naplatnih kućica…
Ne moram sad baš opisivati svaki kilometar puta, ali sve do Janjča nas je pratila kiša i nije bilo ugodno voziti. Piš-puš-rastez pauza na odmorištu (bote, što se čovjek može ukočiti dok vozi – em ruke, em noga, em leđa) i kola i krafna su učinili svoje! Brum, brum i luda vožnja do kraja…wheee…hehe! Sve pet! Do samog Zadra… na nekom od semafora sam krivo skrenuo, malo se pogubio, ali ajde to je bila sitnica – našli mi te Plodine na sjevernoj obilaznici i našli se s dijelom ekipe. Popodne dočekali ostale i malo se upoznali s Diklom, gdje smo zapraf i bili smješteni. Roštilj te večeri je bio bajan! Naždrli smo se ko svinjice i dobro zabavljali. Smrzli se ko…jel. Ne bilo nam teško otišli mi i u neki lounge bar/tulumaru i tako tu večer dobrano zaglibili! (u nekih 4 ujutro tek skužim Majinu poruku da što se ne javljam jesam li živ stigao jer da nisam tu rutu odvozio sto puta – mislim si: ma otkud joj sad to?! Pa sve je dobro!)
Nedjelja (kasnije) ujutro. Ajmo na kofi i ručak u Zadar! Put uz more je u radovima pa smo se malo gubili i kružili do poluotoka, ali i to smo savladali. Pa čak smo i našli parking odmah na poluotoku. Jeeee…predivno sunčano, vruće! Šetnjica, laganini, orgulje, uživanje, ručak… Kako je sve tako divno i krasno, već mi je moralo biti sumnjivo! Idemo ča nazad i ja stišćem taj ključ, auto se ne otvara. !? Unlock! Ništa. En ti a! !? Otvorim ja auto direkt na ključ i hoću upalit…nema kontakta – ništa – nijedna lampica. Nula bodova! Njanci! Mrtvo! (E, koja je Maja vještica – sigurno je nešto pjevušila!) AAAA! Koja budala je ostavila svjetla upaljena!? Mmm, to bi bio ja – A jbga ljudi, nisam skužio, bilo je sunčano – i buka pa nisam čuo pištanje upozorenja! Jebem ti grešku! Inače manijakalno provjeravam imam li upaljena svjetla i jesam li ih ugasio. Laganini opsesivno-kompulzivno! I što mi se dogodi?! BUM! Propucam se u glavu skoro! Svi sad čekaju mene jer nas je u tri auto došlo 12 i pas. Ajmo palit na kleme! Rezultat: malo dobio struje, auto i dalje neće upalit, nit vergla, kleme se počele pušiti! Zovem tatu, rođu, šogora (…komšiluk, nataknem ih na čiviluk, od njih ništa dobro nije došlo…) Okej, Halo HAK…pola sata čekanja i dolazi čiča i ko iz šale stavi monstrumske kleme, upali, kaže alternator, akumulator i ostali tori… pregleda, usput malo zategne remen da ne škripi, nabaci koju šalu, zafrkne brk, mahne, lupne cipelicama i vrati se u Kanzas…
E Bleki, crni Bleki… Sad bez svjetla, radija laganini natrag i pustit Japanca da se odmori! Srećom povratak za ZG je tek bio sutradan. I tako je i nedjelja prošla: red zabave, red sranja, red rada, red zabave… Sve u svemu zanimljivo. (A iz Zagreba se ori pjesma, vjetrom nošena: "E, Bleki samo se ti ne javi, pa ti neće auto da upali…")
Ponedjeljak ujutro. Opet smo ko zombiji. Ali to je dio "odmora". Kako je prija diplomirala morao sam se s njom naći, kad sam već u Zadru… Prije nego zovem, provjerim mogu li auto upaliti – ma srećo moja mala! Tako ja solo dogovorio kavu oko 12:30 u gradu. Sve vam je jasno… Jadna, bidna Mare čekala i čekala jer sam se ja autom pogubio po Zadru, izvrtio, navozo, iznervozo i napokon stigao u 13h na kavu… Al bar smo se našli, naćakulali i nauživali na suncu. Vratio se aman-taman na ručak (njami koji ručak je frendica skuvala!), zadnju kavicu i laganini povratak za ZG. Ajde to je sve super prošlo… Samo ostaje taj detalj da smo odlučili stati u Brinju tankat i kafenisat što je skoro završilo zaustavljanjem moga Japanca kilometar prije odmorišta jer sam taj zadnji komad vozio na parama rezerve. Ups… (A ja sam lijepo govorio da moramo stati ranije!) Najdraži moment mi je bio zadnjih par kilometara do Lučkog i 20 na sat dok puzim kraj table ograničenje brzine 100! En ti a!
Sve je dobro što se dobro svrši!
Bleki
