ponedjeljak, 24.09.2007.

In vino veritas

I tako se ja napokon oporavio od ljetne turneje i jedva jedvice aklimatizirao na Zagreb. Pljas! Heeej, studentu vječne slave!! Ups – to je ipak, vječni studentu…, javio se glas iz dubine zaborava! Toliko smo već zajedno, a ti mi iz godine u godine sve manje posvećuješ pažnje! Laž. Družimo se sretno već dulje vrijeme i nadopunjavamo – pomalo. S roka na rok, skok na skok… Hm… ispiti?

Sjeo ja i dohvatio se opet papira i smisla života. Božjom providnošću (ma jasno i ovozemaljskom nadarenošću) položih pismeni dio – solo na roku !? (I sjedim ja tako tamo i sijedim….al to je druga priča…) Okolnosti su takve (mora da me negdje posrao golub) da je baš usmeni kad se profa vrati s puta i da mu se javim tek u listopadu… I tako se ja opet malo opustih prije tjedana dana i totalno se vratim u život, jer se ima vremena.

Super! Počinjem se pripremati za Festival! O, da… pa neću sad tu kukati o ispitima, valjda… Znate'l priču o Festivalu vina? I ja sam je tek onomad čuo…

Festival vina, Pečuh

Da ne nabacujem službene nazive, jednostavnosti radi, zvat ću ga Festival vina. Naravno, tamo mi je bilo jaaako naporno i grooozno i baš ono, da. Nakon ovog, pravi povratak u stvarnost i ispite će biti još teži…toliko o onom usmenom…

'' Alaj fino to baranjsko vino, alaj fino lane moje, to baranjsko vino.
Lud bi bio ko ga ne bi pio, lud bi bio lane moje, ko ga ne bi pio.
Pijem vina i crna i bila, pijem vina lane moje, i crna i bila ...''


Mađarska Baranja, plodna ravnica, imanja, podrumi… Preko petnaest tisuća Hrvata, mnogo hrvatskih sela, najveći grad Pecs – Pečuh, centar Hrvatske samouprave. Predivan, stvarno. Mađari tvrde da ima mediteranski štih. Ne sasvim, ali da ima ono nešto – bome da. Predivan centar i pješačka zona – kavana do kavane, restorani, trgovine… a za Festival to postaje veliki sajam. Tisuće ljudi! Zajednički doček i otvaranje Festivala održalo se tridesetak kilometara van grada – u vinskom podrumu! Mmmmm… zapravo: woooow!! Podignimo čaše! – ups, mi svoje skoro ispraznili… dobar početak!!

'' U uskome škripu, sve između kuka, sadila je loze ta težačka ruka…''

Nakon tog službenog dijela, pozdrava, predstavljanja i tra la la la la, uputili su nas u lokalni podrum, selo do, da se podružimo s domaćinima. I u tom druženju popijemo sve što su imali! Hehe – ma neee, nego da kušamo njihova vina i zabavljamo se koliko nam srce želi. Tako sam otvorio zabavu Portugiscem pa nastavio Cabernetom, a za kraj ipak zalio Merlotom. (Pijem ja tako, čaša mi do pola puna i lik toči crno i pita me Merlot? Ja njemu, bože ne, ja pijem Cabernet, nije dobro miješati – pa u taj čas ispijem do dna i kažem – sad može!) Kako smo morali na večeru napustili smo taj dom vina s uspomenama koje su zveckale u vrećicama - iako ne zadugo.

''Domaćine dragi, gostoljupče blagi, daj mi čašu malu, ak hoćeš da šalu, provodim.
Pak nek pije veli koli-ko-ji želi, nek čašice broji, za se mjeru kroji, po volji.
Znao il ne znao, ti si nas sazvao, dostojan si hvale, ak i nisu male, čašice.
Živ nam dakle bio, rujno vino pio, goste dočekivo, š njimi vesel bio, zadugo!''


A večera? Ljudi moji… napustili dom vina, a došli u hram vina! To je nešto teško za opisati – Duboko pod zemljom, podrum/sala kao katedrala! Sam Dioniz je donosio i točio vino! Ajde da i koju kažem o hrani: njami! I to je dosta – ipak je ovo Festival vina! (Iako ne morate sumnjati u mene – ja sam opet ko svinja jeo i trpao…mmmmm. E, kokoši, da ste bile tamo…) I tako je to preraslo u jednu veliku veselicu sa svim sudionicima. Dobro smo mi i izdržali s obzirom da je slijedio pakleni dan!

''Vince se je pilo, kad nas nije bilo
Vince će se piti, kad nas neće biti
V saku vuru, v saki čas!''


Predivno vrijeme, razgledali smo grad, i svratili u Hrvatski kulturni centar na čašicu – razgovora. Nakon toga, naravno, kava! I to suuper kava – našli smo par ludih kavana i kojima smo visili s užitkom – i s užitkom (ajde ne baš sasvim, više s olakšanjem) koristili njihove veceje. Nije Mađarska više ni tako jeftina – sve smo to bome lijepo platili (istina, sve je to bilo fensi šmensi). Nakon ručka (opet njami) krenule su festivalske obveze i tu je postalo malo naporno. Tra la la i već je bilo vrijeme za glavnu priredbu u HNK Pečuh! (Daklem, rekoše mi je je to jedino Hrvatsko Narodno Kazalište izvan granica – ja slijepo vjerujem). A i izgleda kao Zg HNK u malom… jaaako lijepo! (I što Hrvati rade? Sjednu se u interni birc i za kikiriki se uliju ko deve – start s domaćom šljivom, pa onda opet vino). Ma nismo se mi odmah ulili – to je ipak došlo malo kasnije kad smo se pridružili navečer, nakon priredbe, hrvatskom vinaru na njegovom štandu na sajmu…joooj, pa kako to već ide – samo se točilo…

''Da hvalimo i slavimo našeg domaćina, koji nama za badava daje dobra vina.
On ne mari niti brani da se napijemo, već on veli da veseli kod njega budemo.
Zato tebi dragi brate, mili moj susjede, čašu punu kano tunju odreda napijam!''


Buđenje? Nije baš najbolje prošlo… dvojica na doručku…osipamo se… Pa uz tradicionalno hrvatsko kašnjenje odlazimo u posjet novim domaćinima u selo gdje nas dočekuju s – vinom! I? Gulašom! Njami! I tako jutro prođe u selu, fotkamo se ko luđaci, oko crkve, u crkvi – po svuda smo! Dan je bio stvoren za triježnjenje na livadi pod javorom, ali morali smo se vratiti u grad na završnu paradu, mimohod, totalni dernek; otvorena scena, sajam, gomila koja vrišti i oduševljeno sve prati… Glava naravno ne boli, jer je vino kvalitetno, ali umor se nakuplja… i do večere smo svi već izgorili… I onda: svečana završna večera u fensi hotelu s fensi jelom i fensi – vinom! Nakon prvih sat vremena popili smo - svu vodu. Vino nitko nije ni taknuo. Hihihi! Od čega smo se mi onda do suza histerično smijali? Pa naravno da je usred govora taj neki faca rekao Serete mi se na keš! Jedva smo se zaustavili… pomoglo je vino, jbga…

''Klo, klo, klo, klo,
klo, klo, klo, klo,
žudimo si svi dobro…''


Povratak je uslijedio odmah nakon večere. Svima je bilo dosta i vina i fekete mekete spike. U tih četiri sata do doma – dohvatila me takva prehlada da derem po čaju dok mi iz nosa kapa po tastaturi. Nakon svakog puta u Zagrebu me dočeka neka brutalna stvarnost… al zato imam sjećanja…

''In vino veritas!''


Bleki

- 20:02 - Kokokokokodaaaak (30) - Snesi na papir - #

utorak, 11.09.2007.

Ja kad budem velika, ja ću snimit svoj film ili seriju

...u kojem će između ostalog glumiti jako puno dobrih tipova, čija jedina uloga će bit da se tamo sprešetavaju i budu mmmmm… (svi zainteresirani se slobodno mogu javiti na audiciju) no dobro, ajde možda bi im mogli dat i da tu i tamo izvlače pištolje, lamataju lightsaber-ima, bježe iz zatvora, nose uniforme, pljačkaju kasina, izigravaju gusare, skaču kroz zatvorene prozore, jebeno dobro voze aute (avione, svemirske brodove, ma i trojanskog konja ak treba…). Pa i sportovi su OK za gledat kad malo bolje razmislim… (aha, već vas zanima film, jel'da?!? ;))
Al dobro, poanta uopće nije u tome…aha da, moj film će imat i super savršenu muziku tj. soundtrack, al ni to nije poanta, makar i plakat i foršpan su mi bitni....

Sad stvarno prelazim na stvar, dakle, u mojem filmu:
- Kad ljudi naruče kavu ekšueli će je i popit… ili bar pričekat da dođe prije nego se išeću iz kafića bez da su ostavili novce jer je nešto hitno iskrsnulo, znate kako ovi silni CSI-ovi; forenzičari, profajleri, antropolozi, patolozi, detektivi i ta sva silna gamad, i onda iza njih sve ove skračenice CIA, FBI, NYPD, NYCIS, JAG, KGB, WC, EKG… svi oni sjednu u birc, naruče kavu (isto vrijedi i za hranu ponekad), ispluta negdje neko tijelo, govno, štatijaznam, zazvoni telefon, zločinac prdne, protrči, ili nešto slično i –opa- odosmo mi… za popizdit…
(i one jadne mame koje rade cijele obroke za doručak; tosteve, omlete, palačinke i sve to pored kojih uredno svi protrče…a djeca u Africi?!?)

- Ljudi će zatvarat vrata za sobom! Koje su to fore? Uleti tip ženi u stan, širom otvori vrata, dotrči do nje, zgrabi ju, baci na kauč...bla...bla…a vrata?!? Vrata cijelo vrijeme otvorena! Pa di si ti rođen, seljo?!?

- Tinjeđeri će živjeti s roditeljima! Nema fora, "…eto mene u 3 ujutro ti pozvonim na vrata da ti kažem nevjerovatno mudar citat od Aristotela jer sam ja pametan, osjećajan, načitani sportaš koji ima tek 17 godina, al znam da si ti žena mog života i bljaaah…"
Neeeema toga, starci spavaju, dobio bi po…

- Radnja se neće odvijat u Parizu, ponavljam neće, a ako slučajno hoće (što neće) neće se sa svakog jebenog prozora vidjet Eiffelov toranj makar prozor bio u podrumu, tavanu, krovni prozor, prozor u WC-u, prozor koji gleda u špajzu ili samo freska na zidu! Nema tornja, makar ga morala dić u zrak za potrebe snimanja filma! Nema tornja! Nema!

- Ljudi će koristit miš! Šta god treba na kompjuteru… ravno za tipkovnicu tipkate 20-ak sekundi i pojave se slike zločinca, dosje vašeg dostavljača pizze, google, vaš mail, blog kokošje sljepilo, glavni server FBI-a…molim? Koliko točno radnji na svom kompu radite tipkovnicom dnevno (word se ne računa!)? Šta oni rade? Utipkavaju šifre, rade u DOS-u il šta? I ono što me stvarno zanima: koji to pretraživač koriste?…kvragu!

- Žene se neće budit našminkane, neće ić pljačkat banku našminkane, neće operirat po bolnicama sa šminkom, neće imat šminku na sebi nakon što padnu u jezero, niti će imati kompletnu frizuru i ogromne nokte kad rade u laboratoriju (Cathrine pa daj bar jednom stavi šugavu mrežicu za kosu kad si na šugavom mjestu zločina i skupljaš okolo šugavu kosu!), a pogotovo neće imati ništa od toga nakon što provedu cijelu noć bjesomučno trčeći po kući (u donjem vešu naravno) jer ih netko pokušava ubit …

- I kad smo već kod toga žene će bit dovoljno pametne da ako uspiju zveknut pomahnitalog ubojicu (bivšeg ili sadašnjeg dečka, poludjelu mamu od bivšeg dečka-ubojice, očuha, profesora kojeg je opsjeo demon, mlađeg brata kojeg su ugrizli vampiri, nebitno) bejzbol palicom da NASTAVE UDARAT dok ne budu sigurne da se neće ustat tak skoro… neeee, puno je bolje histerično odskakutati iz sobe (i naravno ostavit mu njegovo oružje pored njega - pa mora imat nešto kad se osvijesti)

- Ljudi će morat izvadit ključeve kad ulaze u auto, morat će zaključat auto kad izađu iz njega, imat će vezane pojaseve, morat će gledat na šugavu cestu, a ne u suvozača i neće manijakalno vrtiti volan lijevo-desno dok su na ravnoj cesti!!
(iako nije realno, protiv toga da odmah nađu parking nemam ništa protiv, pa nemam vremena u filmu za traženje parkinga...pih!…a i zamislite film od 3 sata u kojem sat i pol traži parking po centru!)

- Ljudi neće bit medicinski fenomeni (osim ak ne budem snimala film/seriju o nekom ko je medicinski fenomen, onda dobro, ili o nekom super-junaku, oni su sami po sebi medicinski fenomeni- to uključuje i jedi-je, i slayere i ostale supernatural freakove i vanzemaljce i druge rase tipa vilenjake, patuljke, gobline, iako sam napisala 'ljudi' a to ih ionako isključuje…pa daj pratite malo!)
Što znači ako se potučete s nekim na mrtvo ime, imate šljivu na oku, razbijenu usnicu, par natučenih rebra i ostale stvari, kak to nestane u sljedećoj sceni ili epizodi?!? Osim ako nam ne treba za potrebe radnje, ili ako je glumac stvarno strgao ruku, onda će sve ostalo se čudesno izliječiti, a gips na ruci će imat još mjesecima…

- Odvjetnici neće hodat okolo i hapsiti ljude i ispitivati ih, niti će imat pištolje, niti će razmontiravat bombe, niti će to radit forenzičari, patolozi, doktori, vatrogasci, antropolozi, knjižničari, vrtlari…ma kad malo bolje razmislim neće to nitko radit…svi imaju pravo na 5 amandman, idemo dalje…

- Ljudi neće razgovarat međusobno tako da stoje okrenuti leđima jedan drugome (osim naravno u scenama borbe kad ih opkoli 20 zločinaca koji trče u krug oko njih,onda se to tak mora) niti tako da jedan priča dok pilji drugome u leđa, niti tako da frajerski stoje oslonjeni na auto…hmmm…ne -strike that- preformulirat ćemo to: nema frajerskog naslanjanja na auto ako nisi zgodan frajer (da Horatio, nisi zgodan frajer, i ostavi te šugave sunčane naočale na miru)

- Neće svi zlikovci biti Rusi, i neće ih sve igrat Rade Šerbedžija…dat ćemo nešto i Luciji…

- Neće svaka šugava bolnica, hitna služba, ili bilo šta drugo imat karantenu svako malo. Naravno, uvijek kad je neko sranje i kad naši protagonisti moraju razgovarat, ili provest blagdane zajedno, jer realno nikad ne bi, a onda ne bi bilo blagdanske epizode, ili bi opet morali posegnut za automobilskim nesrećama i zametenim aerodromima u snijegu, a to je već isfurano…

- Ljudi neće vjerovat u pizdarije u koje ne bi trebali, i vjerovat će u pizdarije u koje bi trebali. Kak mi to ide na živce, dođe tip kojem je od njegovog susjeda bivši cimer rekao da tip od kojeg kupuje bicikl zna čovjeka kojem je tip od kojeg kupuje voće rekao da njegov polubrat zna čovjeka iz legije stranaca koji je od njegove bivše žene šogor i koji je čuo iz prve ruke od tipa iz Belgije kojem je tip koji mu je čistio cipele rekao da je tvoja ljubav života zapravo silovatelj i ubojica, i tvoj prvi instinkt je da zbrišeš na drugi kraj zemlje i ništa ne pitaš… ma daaaaaaajte…

- Ljudi neće imati potrebu abnormalno se brukat pred gomilom ljudi.
Uvijek, ali baš uvijek, ako želite reći nešto intimno nekome, najbolji način je da uhvatite prvu zabavu/događanje (nečije vjenčanje, sprovod, bar-mitzvu, zaruke, krstitke, pool-party, unaprijeđenje party, oproštajni party, majmunovo…) i popnete se na pozornicu ( po mogućnosti s mikrofonom, bendom ili orkestrom – ako to još i prenosi nacionalna televizija, ne može bolje) upropastite ljudima njihov dan/trenutak i:
a) pijani ko guzica ispričate totalna sranja, otpjevate katastrofalno lošu pjesmu, izjavite vječnu ljubav mladoj, zaprosite nekog i sl.
b)priznate sve što ste muljali cijeli film, vi zapravo niste ti koji tvrdite da jeste ili ste nečije davno izgubljeno dijete, ili ste zapravo nekog pokušali ubiti, ili ste dok je spavao… i naravno to će biti divan trenutak, svi će vam sve oprostiti i pljeskat i apsolutno nikome neće biti neugodno…
Zašto? Zašto? Pa šta se to ne može napraviti samo u krugu ljudi kojih se to tiče? Aaaaaaa…

A jebga, tak bi mogla do sutra, u, shit, pa već je sutra! (damn! not again) ... u mom filmu neće biti sutra! Niti dan poslije sutra… al…sutra ionako nikad ne umire…iako…nikad ne reci nikad…aaaaaa…d'oh!

Maja

- 01:24 - Kokokokokodaaaak (39) - Snesi na papir - #

četvrtak, 06.09.2007.

Kokošje sljepilo na Špancirfestu – The year after

Okraći uvod:
Jest, istina je. Špancirasmo se! Ali okraći uvod je poradi nadoštukanog dijela naslova. Prošla je godina dana od prošlog Špancirfesta? Bome je, a kako smo zapravo s istim ovim naslovom započeli blog karijeru dade se zaključiti da na ovom prostoru kokodačemo već godinu dana! Ne zanemarujući se (hvalevrijednom) statistikom, ovim postom obilježavamo godišnjicu blogodakanja! Kokošje sljepilo vam svima zahvaljuje, šalje puse i nastavlja u istom stilu promicati kokošje vrijednosti…

Kako smo špancirali, žderali, žderali, žderali…

Kasno smo se domislili i u tu nedjelju krenuli u Varaždin. Kako smo došli tamo pred sumrak, brzopotezno smo napravili đir (što znači mic po mic jerbo je taaakva gužva), napali štand s kolačima (jedan pa drugi), munjevito prošli pored onog s gumenim bombonima (da ne ponovimo Picokijadu), putem nanjušili uštipke i u isti čas opet ogladnili te se bacili u potragu za istima, putem smo se naslikali grada, šušura, vojnika, upijali doživljaj i laktarili se što smo bolje mogli. A onda smo ih pronašli!

"Samo Lulu hoće porciju ili kaj? Okej, Sara, znači vas dvije? Dobro… Dobar dan, dobar dan – dva puta to, jedan bez, jedan s karamelom i čokoladom. Hmm…Ma budem i ja... Nek to bude tri porcije, još jedna s čokoladom. Hvala… Molim? Ček, ček – dajte još jednu… E, Maja, s čim?"

ustipci spancirfest vojnikici

Kava. Sumrak. Taman smo se najeli i odmorili. Idemo još prošetat po koncertićima pa na Gibonija. Na livadu nismo ni primirisali, jedva da smo došli do tamo. Kaj sad… Pa ništa, iza pozornice je neki šator – ajmo tam na wc pa ćemo se stat negdje iza… Eeeee… nije nas Picokijada naučila što znači šator… mi ko kokoši bez glave – ravno u zamku! U šatoru tri puna stola i Duo fantastikus svira za "ekipu"! Šnjof, šnjooof!? Hm….

"Dobar dan, dobar dan… dakle mi bismo porciju ražnjića i miješanog mesa s tri puta krumpirića. Lepinja? super … DA, može sve ko jednu platu…"

klopa prije klopa poslije

Picokijada all over again… Trgamo se od smijeha i odmah dogovaramo posjet svim seoskim zabavama i nastavljanje tradicije… Zar nisu uskoro Đakovački vezovi, Vinkovačke jeseni, a o berbama da ne govorim…? Uz taktove "Tike, tike tačke, nema više pračke, tike, tike tačke nema više mačke" s tugom napuštamo šator i napokon odlučimo vidjeti tog Gibonija. Taaaman smo stigli – na zadnju stvar! Dobro, možda zadnje tri, ako računamo i Baretovu… (A iz šatora se miješa popularan zvuk "Otvor ženo kapiju…"). Braaavo Gibooo!!!

koncert

Još jedan fenomenalan koncert!
Hmmm... možda bismo mogli uzet negdje nešto slatko za put…

Hvala Varaždinu na još jednom nezaboravnom provodu…

Kokošpancirijaneri

- 02:21 - Kokokokokodaaaak (21) - Snesi na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.