četvrtak, 06.09.2007.
Kokošje sljepilo na Špancirfestu – The year after
Okraći uvod:
Jest, istina je. Špancirasmo se! Ali okraći uvod je poradi nadoštukanog dijela naslova. Prošla je godina dana od prošlog Špancirfesta? Bome je, a kako smo zapravo s istim ovim naslovom započeli blog karijeru dade se zaključiti da na ovom prostoru kokodačemo već godinu dana! Ne zanemarujući se (hvalevrijednom) statistikom, ovim postom obilježavamo godišnjicu blogodakanja! Kokošje sljepilo vam svima zahvaljuje, šalje puse i nastavlja u istom stilu promicati kokošje vrijednosti…
Kako smo špancirali, žderali, žderali, žderali…
Kasno smo se domislili i u tu nedjelju krenuli u Varaždin. Kako smo došli tamo pred sumrak, brzopotezno smo napravili đir (što znači mic po mic jerbo je taaakva gužva), napali štand s kolačima (jedan pa drugi), munjevito prošli pored onog s gumenim bombonima (da ne ponovimo Picokijadu), putem nanjušili uštipke i u isti čas opet ogladnili te se bacili u potragu za istima, putem smo se naslikali grada, šušura, vojnika, upijali doživljaj i laktarili se što smo bolje mogli. A onda smo ih pronašli!
"Samo Lulu hoće porciju ili kaj? Okej, Sara, znači vas dvije? Dobro… Dobar dan, dobar dan – dva puta to, jedan bez, jedan s karamelom i čokoladom. Hmm…Ma budem i ja... Nek to bude tri porcije, još jedna s čokoladom. Hvala… Molim? Ček, ček – dajte još jednu… E, Maja, s čim?"
Kava. Sumrak. Taman smo se najeli i odmorili. Idemo još prošetat po koncertićima pa na Gibonija. Na livadu nismo ni primirisali, jedva da smo došli do tamo. Kaj sad… Pa ništa, iza pozornice je neki šator – ajmo tam na wc pa ćemo se stat negdje iza… Eeeee… nije nas Picokijada naučila što znači šator… mi ko kokoši bez glave – ravno u zamku! U šatoru tri puna stola i Duo fantastikus svira za "ekipu"! Šnjof, šnjooof!? Hm….
"Dobar dan, dobar dan… dakle mi bismo porciju ražnjića i miješanog mesa s tri puta krumpirića. Lepinja? super … DA, može sve ko jednu platu…"
Picokijada all over again… Trgamo se od smijeha i odmah dogovaramo posjet svim seoskim zabavama i nastavljanje tradicije… Zar nisu uskoro Đakovački vezovi, Vinkovačke jeseni, a o berbama da ne govorim…? Uz taktove "Tike, tike tačke, nema više pračke, tike, tike tačke nema više mačke" s tugom napuštamo šator i napokon odlučimo vidjeti tog Gibonija. Taaaman smo stigli – na zadnju stvar! Dobro, možda zadnje tri, ako računamo i Baretovu… (A iz šatora se miješa popularan zvuk "Otvor ženo kapiju…"). Braaavo Gibooo!!!
Još jedan fenomenalan koncert!
Hmmm... možda bismo mogli uzet negdje nešto slatko za put…
Hvala Varaždinu na još jednom nezaboravnom provodu…
Kokošpancirijaneri
