srijeda, 31.01.2007.

«Odrastao čovjek ima 32 stalna zuba iako se četiri zuba tzv.umnjaci ne moraju nikad razviti…»

Moj zubar je kada je to sve počelo prije par godina (jer naravno ne izrastu oni u par mjeseci, neeee, to traje godinama) dobio suludu ideju da ih se treba povaditi van, kao napravit će nekakav nered u čeljusti, ja pristala, zubarima (i poštarima) se čovjek ipak ne bi trebao zamjeriti.
Ali, navodno se sva četiri umnjaka ne bi smjela vaditi odjednom, iskreno ja ne znam zašto… uopće mi nije jasno, koliko komplicirana "operacija" to stvarno može biti? Pa ljudima presađuju srce, vade organe, mijenjaju spol, koliko opasno može biti izvaditi četiri zuba odjednom? (Hmmm njušim tu neku globalnu zavjeru…)
Al, ajde dobro. Izvadila sam jednog. I pobjegla glavom bez obzira. Raspisali su tjeralicu sa mojim zubnim kartonom na slici, ali uspješno se skrivam od onda, i dalje ću…

Ja sam bila jako živahno i zdravo dijete, drugim riječima razbila sam i potrgala sve udove na svom tijelu koji su se dali razbit ili potrgat. U više navrata sam boravila u bolnici i sve to bez ikakvih trauma (osim one kad su mi nestali Munchmallow-i- poruka medicinskom osoblju Klaićeve 1989: pronaći ću ja vas!!!)
I onda nakon dvije inekcije, čupanja jadnog živog i zdravog zuba, jedne piroške, par paracetamola- ja padnem u nesvijest! Padnem u nesvijest… prvi put u svom životu! Ja PADNEM U NESVIJEST, sa dvadeset i nešto godina (sad bi trebala izračunavat koliko sam imala godina prije par godina, ali pošto imam ozbiljnih problema sa poimanjem vremena…). Nakon toga je slijedilo tjedan dana sjedenja doma, slinjenja sa obrazom veličine omanje dinje, jedenja na slamku, sa užasnom zuboboljom (svi vi nevjernici koji ste si pomislili "Hej, pa kako ju može boliti zub ako ga je izvadila?" niste nikad čuli za fantomsku bol? rolleyes smijeh)

I to je bilo to, ostali umnjaci nakon što su vidjeli na svoje oči (ili s čim već zubi gledaju) šta se desilo ovom jadniku (kojeg su mi btw. spakirali u gazu i dali za uspomenu…i od onda ga držim pod jastukom i ništa, ni lipe! Zubić vila je također globalna zavjera koju su pokrenuli ameri…mislim barem, ne znam jel jesu, al njih je uvijek najlakše optužit)…i ovaaaaaj (prevelika digresija).

Dakle ostali umnjaci su se nadalje vladali krajnje uzorno, do prije par tjedana, kad su se naglo počeli bahatit. Cijele noći zubobolje (jedna od Arthur C. Clarke-ovih misterija svijeta je zašto umnjaci rastu pretežno po noći…ako to nije nikad uvrstio, njemu sigurno nisu nikad ni rasli) masa karijesa na onoj strani na koju naglo počnete žvakat, neodoljiva želja za guranjem prstiju u usta (kad smo već kod toga, ja sam uvjerena da im samo ime potječe zbog pojačane mentalne aktivnosti mozga dok panično pokušava smisliti što bi se sve moglo staviti u usta) i sličnih simptoma zbog kojih me svi hoće poslati ponovo u nemilosrdne ruke vadioca umnjaka (da, ja vjerujem da postoje zubari koji su se specijalizirali samo za to, ako nisu onda bi trebali)

Zato sad nakon podužeg uvoda molim sve ljude koji znaju razne narodne lijekove, vještičje pripravke, lijekove koji se prodaju ispod pulta, razna koloidna srebra, homeopatske pripravke i sl. koji bi čudotvorno i bezbolno izvadili umnjake, natjerali ih da se pristojno ponašaju, ili ih barem uredno posložili da žive u miru i sreći neka mi jave…
Anyone? smijeh

maja

- 02:21 - Kokokokokodaaaak (9) - Snesi na papir - #

petak, 26.01.2007.

Neinspiracija u četiri čina

Dugo se nisam izrazio pisanom riječju. Nije da nisam pokušao. Jbga, jednostavno bi sve završilo nakon jednog odlomka - prva misao mi je ostajala i zadnja. Gledajuć sad u svoj štreberski posložen Word file svih svojih postova, podsjetio me na knjigu Itala Calvina "Ako jedne zimske noći neki putnik" koja se sastoji od 10 početaka nekih romana. Svaki prekinut, CAP!, taman kad je postao zanimljiv. Jok, ne uspoređujem se ja, nipošto, s njegovom veličinom, samo navodim da postoji neka slučajnost…eto. Zapravo – imao sam jako malo vremena za sve to. Najviše su se stvari pisale u mojoj glavi, a to nikak nije stiglo na papir. To jest, ekran.

Imao sam o svačemu mišljenje i htjedoh to i napisati. Ideja je bilo i još ih ima za svakojake besmislice, gluposti, pametovanja (jedna od mojih vrlina /smajl/), događanja razna, priče atraktivne etc., etc… Samo za dragog čitatelja, u nastavku prenosim u cijelosti svoje nedovršene postove tako kreirajući poput spomenutog autora jedno konačno cjelovito zbrčkano i jednako nedovršeno djelo… he! (s objašnjenjima tko/zašto/vot d f* i to tak….)

Organiziram život – povoljno!

Putujem. Jer mogu, jer volim, jer imam takve hobije koji iziskuju putovanja u daleke i egzotične krajeve. Podrazumijevalo se da većinu tih putovanja mi (dakle i ja) isplaniramo… pa ne bilo mi teško, a i volim to, atlas pred okice i višednevna internetska druženja s informacijama. I znate što? Baš mi to ide. Deux semaines en Cote d' Azure ou en Provence? Mjesec dana Španjolske? Mjesec dana Tunisa? Vi birajte, ja ću organizirati…

- evo, recimo, tipično mojski. Kako u priču upakirati gdje sam sve bio, putovao i time se pohvaliti (čitaj: hvalisati). Naravno da pola destinacija i putovanja nisam stigao spomenuti jer sam zapeo vrlo rano u ideji organizacije tuđih života. Mislio sam povući poveznicu dobrog organiziranja puta s dobrim organiziranjem života i kako bih trebao otvoriti konzalting firmu u kojoj bih pametovao ljudima kako bi oni zapravo trebali živjeti svoj život i onda im ga organizirati. (prvo: već vidim Saru kako se prijavljuje za posao na poziciju glavnog koordinatora; drugo: vidio neki dan i pitam se - zašto bi neka firma, pobogu, napisala na tabli da se oni bave savjetovanjem i konzaltingom! Ergo dakle!? Dosta mi je tih koji nude najoptimalnije rješenje, drugu alternativu, podjednake ekvidistance i briju da su glavni protagonisti !?)

Prisluškivanja

"Heeej - ma nije, ono, ništa zapravo - samo tako malo serem - radije da serem nego da od buha radim slonove. Afričke. Jer se za to troši puno energije - a to mi se ne da... a nikad ne znaš kako će i završiti. A možda dobiješ žirafu A ti htio slona. A usput od sebe napraviš majmuna... A lav ti se smije... jooo srama..."

- napisao ja. U jednom chatu. Svidjelo mi se. I odlučio izdvojiti par zgodnih dijaloga ili monologa iz nekih razgovora i situacija te ih ukomponirati pod zajedničkim nazivom. Eto kolko sam u tome uspio. Loooše…

Financijska mnogoumica

Nije kriva srdela što je riba plava, već od vina rumena mene boli glava… Shvatite ovo kao lošu i promašenu poredbu s mojim financijskim stanjem. Ko fol, mislio sam na ovo: nije zato što je došla dvijetisućesedma, već od općenito sretnog (zvjezdano pogodnog? tko zna!) razdoblja u životu – ja ne znam što ću s pustom lovom koju pronalazim po svim hlačama i koja mi kapa sa svih strana. ?! Mislim, uvijek se imalo, samo se sad ima da se ne stigne potrošiti… grozno zvučim, znam… šok i nevjerica u očima čitatelja, ali ja imam financijsku mnogoumicu!

Lista (ala to do list): shopping (check, double check, triple check)…

- i tu sam stao. Nisam više imao vremena. U međuvremenu je stigao Amex na naplatu. Khm… ČK ČK (zvuk kase) i nema više malih papalina! Finili su Mare bali! (tko zna još ovakvih doskočica?) I bilo mi je besmisleno dalje nastavljati post o mnogoumici kad se zapravo radi o prividno velikim stečevinama u domaćoj i stranoj valuti. No, od toga prošao jedan dan i - opla! Papaline se udebljale i vratile ka cipli. A Mare napravila reprizu fešte! I sad se opet družim s Mažuranićima, Radićima i ekipom! Svima: sutra je fešta chez moi!!

Aj, aj, aj, aj, aj, aj… Puerto Rico…

- eto vraga! Tu je ostao samo naslov. A divno sam ovaj post imao u glavi. Imao. Pokušaj rekonstrukcije: Jeeeeee! Kupio sam karte za koncert Vaya Con Dios. Prvi koncert rasprodan, jbga. Brijali smo ići onda na drugi, u ponedjeljak. Kadli, kadli! Nema karata da budemo svi zajedno, nego su ostala raštrkana mjesta! I žena mrtva hladna grune da možemo kupiti za onaj prvi u nedjelju! Molim? Heleu!? Kak si glupa –c– pa rasprodano je!? He, he… šeretski će ona i usporeno se, filmski, uzdiže i poseže rukom za… – paralelno, mi, također usporeno, krivimo facu u grimasu, iskrivljenim tonom dubokih frekvencija vičemo puaaaazzziii i posežemo za svojim… - ona dakle tada… (sad je kao sve onako užasno napeto i usporeni filmski moment se vrati u normalu, totalno se čuje neka super mjuza u pozadini…) i? – ona ukazuje rukom na plakat i obavijest da je dodan još jedan koncert, baš danas, a mi vičemo - pazi ovo, ludilo, još jedan - vadimo mobitele i javljamo ekipi za novi moment! Naravno, to je po novom prvi i prije prvog koncerta prvi koncert. Prvi. Baš. Što smo mi zapravo i htjeli… Jel. I nagovorimo još dvoje da idu i ubodemo dobra mjesta (jer sad ima karata na bacanje. Baš.). Fu! Tako ja uskoro tražim izdavača za novu priču iz poznatog serijala za mlade: Pet prijatelja i Vaya u Lisinski, Dio mio. I sad se tu priča broj četiri prepliće s pričom broj tri jer ja shvatim da smo pozvali plus dvoje i da sad nas dvoje zapravo moramo dati lovu za ukupno pet (slovima: pet) karata! I, gn, progutam knedlu, bacam se oprezno na svoj novčanik, otvaram ko da je bomba, u pozadini ljudi viču, get down, ja vadim svu potrebnu lovu (u šoku zapravo što uopće imam toliko u novčaniku), zatvaram novčanik, ali ne, opet ga otvaram, get down again, jer shvatim da nije ostao prazan! Wow! Dobar dan, dobar dan – pospikam s Radićima – How u doin'?

/ "Zaklali su barunicu!" - Istrči! /

Eto.


Bleki

- 11:45 - Kokokokokodaaaak (9) - Snesi na papir - #

ponedjeljak, 22.01.2007.

voli me, ne voli me

Upravo gledam film Woodya Allena "Hannah i njezine sestre"(ispravite ak je šta krivo) i razmišljam si o kompleksnosti svakog ljudskog bića i na koji ona način sprječava realizaciju ljubavi o kojoj toliko sanjamo. Da parafraziram: zašto poznajem toliko divnih osoba koje su same (a željele bi biti u paru no to im nikako ne polazi za rukom)?
Vjerujem da svi imate barem jednu prijateljicu/jednog prijatelja koji spada u ovu kategoriju i stoga otvaram natječaj za najbolje obrazloženje.
Npr. " Fakat mi nije bitno kak frajer izgleda. To mi uopće nije bitno! Sam da baš ne bude ružan..."
ili " Ja se uvijek zaljubim u nekakve pogrešne..."
ili " ....kad tu uopće nema frajera...."

S tim u vezi željela bih podjeliti s vama jedan razgovor kojem sam prisustvovala prije mjesec dana u društvu mladih, izarazito inteligentnih i rano realiziranih osoba (dakle nisu moje fellow kokoši jer smo mi svi još nerealizirani).
Riječ je vodio jedan mladić kojem to nije područje djelatnosti, ali nam je vrlo uspješno dočarao univerzum biokemije: pričao je, naime, kako kemijski procesi upravljaju našim ponašanjem i kako su često ono što smatramo osjećajima zapravo samo kemijske reakcije u našim tjelima. Pričao je o zaljubljivanju s hormonalnog stajališta (to je dakako zvučalo krajnje neromantično, ali tako bolno logično).
Nažalost, nisam u stanju točno ponoviti stručno nazivlje kojekakvih enzima koji su odgovorni upravo za to da nam se "uvijek sviđaju pogrešni" i sl. ali vjerujem da među vama ima onih koji su i sami konzultirali takvu literaturu pa će znati preporučiti točne naslove.
Pričao je i o alfabetu mužjaka i ženki, ali ono što me se posebno dojmilo bilo je objašnjenje pojave da još više želimo ono što znamo da ne možemo imati. Zašto nam se sviđa netko tko nas ne želi, zašto nam se nakon odbijanja sviđa još i više i kako tj. da li uopće možemo promjeniti stav te osobe. Da li možemo učiniti da se u nas zaljubi netko kome se ne sviđamo?
Istraživanja su pokazala da je to moguće iako je recept u najmanju ruku - pretjeran...
Napravili su deset parova od ljudi koji se nisu jedni drugima sviđali i doveli ih u situaciju u kojoj su njihovi životi bili ugroženi, a njihovo preživljavanje ovisilo o maksimalnoj međusobnoj suradnji. Nakon tog traumatičnog iskustva pokazalo se da je od njih deset, devet parova započelo ljubavnu vezu koja je prerasla u brak.
Pa si vi sad izvucite poantu iz eksperimenta... (samo nemojte kao Senad Bajrić bacit bombu na curu koja vam se sviđa, pa ju onda spašavat iz auta...)

U svakom slučaju, za ostvarivanje bilokojeg ljudskog odnosa potrebno je jaaaaako puno truda i predanosti...

Sara


p.s. Maja, hoću gore lijevo sliku lijepog cvjetića s jednom iščupanom laticom...

- 00:10 - Kokokokokodaaaak (11) - Snesi na papir - #

četvrtak, 11.01.2007.

Te glupe, glupe, glupe žene...

Evo i ja se priključujem priglupoj masi željnoj senzacionalističkih napisa. Dakle, čitam ja danas Gloriju (koja je, složit ćete se, mnogo manje žuta od nekih dnevnih novina) i naletim na sljedeću priču:"Starija sestra vinkovačkog repera Shortya uhvaćena je u ukleti krug tragedije, siromaštva i obiteljskog nasilja iz kojeg ne vidi izlaza: nakon samoubojstva supruga, od kojeg je, kako kaže, pobjegla zbog njegova alkoholizma i zlostavljanja, sada joj prijeti razdvajanje od njihovih sedam sinova, koji su ostali na brizi SOS dječjeg doma."
Naslov je: "Moj me se brat srami"(vjerujemo da je ovdje u pitanju novinarska sloboda izraza).
Dotična Ivana Dermišek (28) je još sa 16 g. pobjegla od kuće k svom tadašnjem dečku-sadašnjem mužu-zlostavljaču-samoubojici jer se, dakako, radilo o najvećoj ljubavnoj priči svih vremena...
Njezina obitelj je valjda još tada digla ruke od nje. Ne znam što bi sad točno njezin brat trebao napraviti u cijeloj ovoj priči. To što je slavan (tko u Hrvatskoj nije?ha, Bleki?!) ne znači da ima para k'o Eminem, a i na kraju krajeva, ona je višegodišnjim trudom stekla situaciju u kojoj se sad nalazi. (sad mi na pamet pada mnoštvo narodnih izreka, sve jedna prikladnija od druge: kako prostreš...; kako siješ...; svatko je kovač svoje sreće itd. itd.)
Htjela bih s vama podijeliti moje duboko zgražanje i užas na ovakve priče. Ta žena ima 7 sinova (imala je i osmog, ali tog joj je najstariji zapalio u igri šibicama)...
Zapravo, ne znam otkuda da počnem...O zlostavljanju ću reći samo jedno: može se desiti svakoj ženi, jer te, nažalost, ljubav dovede u tu situaciju. Poslije ovisi o milijun drugih faktora kako ćeš na to reagirati. A ovdje se radi upravo o tim "drugim faktorima": vlastitoj inteligenciji, karakteru, sredini u kojoj živiš, mogućnostima, tvojim snovima i strahovima...iznenadili biste se na što su sve žene spremne "u ime ljubavi"...
No, ovo nije taj slučaj. Ovdje se radi o takvoj kroničnoj glupači da možemo biti zahvalni što postoji socijalna služba da oduzme djecu takvim ljudima! Najviše me ubija u pojam što je takvih, da prostite, rasplodnih krava, Hrvatska puna!Svakoj se može dogoditi da pogriješi u izboru muškarca, ali zašto tolike kolateralne žrtve? Što će ta jadna djeca?
Ona ima 28 g., završenu osnovnu školu(šokantno, ali ona ne uspjeva naći dobar posao) i sa 16 g. je zapečatila svoj život!Gdje ste vi bili sa 16 g.? Što ste tada željeli? Ja sam tada htjela živjeti u Splitu jer sam se zaljubila u Dalmatinca. Danas, 9 g. kasnije dobivam instant slom živaca kad čujem "AE". Ne da sam druga, nego sam deseta osoba od one koja sam bila sa 16! Ja živim u idealnim uvjetima, a život me opet odveo u drugom smjeru od onog kojeg sam zamišljala i prema kojem sam se trudila ići.
Postoje logički razlozi zašto je punoljetnost tek od 18 g., iako njezino puno značenje počneš shvaćati tek oko 25. Gluposti koje napraviš kao mlađi punoljetnik pratit će te do kraja života! O tebi ovisi da li ćeš se tog razdoblja sjećati kao predivne, burne mladosti ili hrpe govana iz koje si se morao izvlačiti ostatak života!
Znam da žene koje ovo čitaju ne trebaju ovaj savjet, ali, POBOGU, TO JE TVOJE TIJELO!TI se trebaš brinuti za njega! Ne mora svako jebanje završiti trudnoćom!To ovisi o TEBI!
Da, dijete jest dar božji!Pogotovo kada unatoč obostranoj, funkcionalnoj kontracepciji ipak dođe na svijet. Kada se njemu ne da navlačiti kondom ili "nije svršio unutra", a ti si "samo jednom" preskočila tabletu, onda je to rezultat vaše šlampavosti!
Naravno, znamo i slučajeve gdje je neplanirana trudnoća ujedinila dvoje mladih u predivnu, brižnu obitelj, ali tu je ipak bila presudna podrška roditelja.
Pa čak i kad si već u braku, situacija se ni najmanje ne mjenja. Da, za našu demografsku sliku bi bilo idealno kad bi se ugledali na susjednu državu pa štancali cca. pet potomaka po familiji, ali u tom grmu čuči jedan maleni zeko koji se zove FINANCIJE!!!
Ne moraju i ne mogu svi živjeti u idealnim uvjetima, imati vrhunski odgoj i obrazovanje, ali si ti kao roditelj dužan vlastitom djetetu omogućiti najbolje od onoga što mu možeš pružiti. Nešto ćeš već zasrati putem, dijete će ti već negdje pobrati traume tijekom života, ali se ipak potrudi...

Sad vi meni recite što je ta žena napravila? Usrala budućnost sebi, istraumatizirala 7 osoba i šalje poziv upomoć: "pomozite mi, moj brat je Shorty!"
I kaj ćeš s njom? Nabit nogom u guzicu i pomoći. Šta ćeš drugo...

A u međuvremenu kreće "zdrastveni odgoj" u nekolicini hrvatskih osnovnih škola. Kladim se da će se u redovima onih koji nastavu slušaju po programu apstinencijske udruge već naći neka nova Ivana Dermišek koja će, za kojih 10 g., svojom glupošću pridonijeti demografskom rastu i kriminalitetu u Hrvata...

Sara





- 14:55 - Kokokokokodaaaak (22) - Snesi na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.