utorak, 14.11.2006.
Muškarci su sa...
"Mogli bi ga rastavit!"
"ŠTA bi mogli ?!?"
Iako vam se kad imate 7 godina baš i ne sviđa ideja da vašu lego curicu i njezinog konja otimaju nepoznati vanzemaljci u lego svemirskim brodovima (koji ionako imaju mjesta samo za jednu osobu, a ostali moraju stajat na krilima…bezveze…) kad malo odrastete shvatite da i nije tako loše imati brata, pogotovo starijeg, ako ništa drugo onda zbog ono malo uvida u muški mozak.
Ne treba generalizirati naravno, svi smo mi drugačiji i bla,bla, ali ipak, šta vas može bolje pripremiti na život sa suprotnim spolom od života sa pripadnikom suprotnog spola. Ipak imate početnu prednost, već znate stvari zbog kojih ljudi zarađuju masnu lovu pišući «self-help» priručnike i održavaju razne seminare.
Ne iznenađuje vas činjenica što sve mogu pojest i koliko toga mogu pojest, znate da tračaju isto koliko i cure, i znate koliko im treba vremena u kupaoni kad im je nešto bitno. Poznavanje velikih činjenica i pomirenost s njima, ili barem prividna pomirenost s njima uvelike pomaže u svakom budućem kontaktu sa muškim rodom.
- Stripovi imaju izuzetnu umjetničku vrijednost
- Kompjuter/video/DVD player/auto je crko samo zato što je bio u doticaju sa ženskim rodom
- To nisu njihove dlake/kosa (opće je poznato da muškarci nemaju niti jedne dlake na tijelu)
- "Zašto ne bi bile prave" (zato što prkose gravitaciji)
- "Taj tvoj kao zgodan tip je sigurno peder"
- Kave su gubitak vremena, sport nije
- Sad će prestat piljit u kompjutor, samo da prijeđe ovaj nivo
- Oni to nisu zametnuli, netko im je ukrao/sakrio/pospremio
- To nije tamnoplavo, to je crno!
OK, simpatično, zabavno, s tim se može živjeti… ALI oni stoje sa mojim praktički novim fotoaparatom u rukama koji više ne radi jer im je uspio ispast:
"Mogli bi ga rastavit!"
"ŠTA bi mogli ?!?"
"Pa ionak ti garancija neće pokriti jer je pao. "
"Ali možemo ga odnijeti na popravak…"
"Ma to će ti skupo naplatit, a vjerovatno se treba samo nešto malo pomaknut… "
"ŠTA se treba?!? "
Dok očajnički pokušavam zaštitit fotoaparat i njegovo dostojanstvo kroz glavu mi prolaze one scene u kojim ulazim u stan a brat i tata sa jednim posebnim izrazom na licu:
-sjede nasred poda prepunog dijelova (zapela je kazeta u videu)
-čuče ispod stola usred žica i raznog alata (kompjutor se nije htio upalit)
-prčkaju po kupaoni u potrazi za acetonom ili alkoholom (printeru se sigurno treba samo malo očistiti glava)
-pokušavaju pomest tepih metlom (usisavač je ispuštao čudne zvukove, pa…)
To ne mogu shvatiti, ako se nešto može rastavit- moramo to probat rastavit… (naravno ako u tim svojim pohodima slučajno naiđu na malo čudnije dizajniranu kutijicu za nakit ili sjenilo…to već zna bit problem otvorit.)
Zašto je posebno zadovoljsto rastavit stvari na dijelove, ponovo ih sastavit i onda ih ponovo rastavit jer možda svi ovi dijelovi koji su ostali vani i nisu viška.
Zašto ne mogu jednostavno stiskat tipke do iznemoglosti, pokušavat ugurat razne igle gdje god se može, trest stvari, tupkat, puhat u njih, vadit baterije-trpat nazad baterije…i onda to jednostavno bacit ili pozvat majstore, ko svi drugi normalni ljudi.
A tek kad mi počnu pričat o prirodnoj znatiželji i koliko je stvari izumljeno zahvaljujući želji za rastavljanjem stvari…baš me briga, ja nosim svoj fotić u servis!
Maja
