utorak, 31.10.2006.
Kad srce stegne
Svi Sveti. Volio, maskirao se i zajebavao na Halloween. Odlazio na Mirogoj radi atmosfere. Kad smrkne. Riječi su bile suvišne. Samo šetnja, kraj tisuće upaljenih svijeća…predivno! Zapravo opuštajuće…
Ove godine ću nažalost pohoditi groblje iz pravog razloga. Idemo za Split. Obiteljska grobnica. Točno prije dva mjeseca; predivna žena, legenda – baka. Nevjerojatno, ali bilo je iznenada – u 84-oj. Prisilni povratak s mora i najveća bol koju sam do sada osjetio. Koju osjećam…
Ne želim prihvatiti da dolazi vrijeme za takve stvari. Ne mogu. Nisam spreman – nikada neću ni biti. Ostaje nada da ću se naučiti nositi s tim. Jedva da mogu pomisliti, a kamoli izgovoriti…lakše je ipak napisati – smrt bliske osobe. Zašto je pisana riječ linija manjeg otpora?
A godina je bila predivna, uspješna - radno, financijski, umjetnički, ljubavno…samo vrag nije dao mira (ili je to možda ipak Bog)…puno previše nemilih događaja – suma sumarum: 3 + 3. Što se to događa? Može li sad malo pauza?
Ne mogu se odlučiti je li lakše kada se stvari događaju iznenada ili s vremenom pa negdje u podsvijesti znaš ishod. Bol je bol, ali ne bih htio sjećanje na nemoćnu voljenu osobu, prikovanu za krevet – tog se još više bojim! Moja sjećanja srećom ostaju intenzivna, nevjerojatno pozitivna i s velikim ponosom sam zauvijek njezin unuk!
Srećom da poslije idemo na Otok gdje ćemo biti dosta izolirani. Treba se sabrat i rekuperat, suzama pročistiti oči i dušu, možda se i okupati…biti van civilizacije do sljedećeg tjedna. Vrijeme liječi sve rane. Ah, da…ali zašto gmiže tako sporo…
Svi Sveti dolaze…a ja ne želim odrasti jer tad neizbježno odlaze oni koji su nama sveti… partila je, ali još dublje u moje srce…
Dobra večer, uzorita!
Bleki
ponedjeljak, 30.10.2006.
Zimci
Kad sam bila mala starci su buraza i mene vikendom budili tako da bi otvorili prozor i ukrali nam poplone, onda bi nas škakljali ištipali dok nismo molili za milost. Škakljanje su bili «zimci», vojske hladnoće, koje šalje Zima da štipaju ljude.
Moji roditelji su uvijek imali mašte.
E, ako ste bili danas naveče vani u Zagrebu- osjetili ste Zimce. I naravno kako nam gluposti uvijek padaju u glupo vrijeme na pamet, a prisjećanja u još gluplje, umjesto da smislim što ću točno obuć ovih dana da se ne smrznem ja sam zamišljala Zimu. Zimu kako sjedi na svojem prijestolju i radi...šta već Zima radi…plače za lanjskim snijegom il uzdiše za ljetom (čitala sam jednu knjigu gdje su Zima i Ljeto zaljubljeni…jako nezgodno mogu vam reć) i onda odjednom shvati koji je datum… i koja je temperatura…vani je pretoplo! (vani je stvarno bilo pretoplo za ovo doba godine). I tako Zima opsuje, skoči i pozove svu dežurnu pješadiju zimce i pošalje ih u napad…oni skroz sretni nakon premalo posla tijekom ljeta pojure i odjednom temperatura padne ispod 10 ş …konjica nam vjerovatno malo kasni, mora da se previše uživila u Americi…upravo sada prelazi Atlantik…al bolje, jer vjerujte mi bit će još i hladnije kad konjica stigne…
I tako vam zapravo nastaje hladno vrijeme…a ne ono šta oni na prognozi tvrde…
Maja
subota, 28.10.2006.
Vrhunski kuhar
"Mogla bih naučit kuhat"- zaključila sam u noćnom autobusu negdje oko pola 3 ujutro vraćajući se sa tuluma od frenda koji tako savršeno kuha da sam ja jedva disala (zaključila sam također da će mi trebat tjedan dana da razgradim svu tu silnu hranu i alkohol, te da djecu mlađu od 18 definitivno ne treba puštat u narodnjačke klubove i nakon toga u noćne autobuse).
Mislim, nije da ja ne znam kuhat…osnovne stvari, znam (ono mlijeko se ne računa, a rajnglica je ionako već bila za bacit) nisam nikad nikog poslala u hitnu i ne bi umrla od gladi da ostanem sama doma sa smrznutim picekom…al ja hoću naučit kuhat fiiiiiiine stvari i to onak iz glave ko vrhunski kuhar, kol'ko to može bit teško?
Uostalom imam sasvim dobre predispozicije za to: znam čistit stvari (osim ribe, i cikle…al kome to treba ionako) znam sjeckat stvari, znam ribat (+ bonus: znam kako najbolje izribat vlastite prste) znam miješat, znam čitat upute na kutijama, znam pohat, volim nositi šašave pregače i one ogromne rukavice, znam gdje mi stoji prva pomoć (i znam teoretski kako zaustaviti krvarenje i sanirati ubod zmije otrovnice, opekline su već malo teži nivo, al znam nazvat 94…il je sad 112? hmmm)
Dakle osnovne stvari sam uspjela utvrditi i to u samo 20 i kusur godina.
Upadnem mami u kuhinju:
-A kaaaaj kuhaš?
-Ništance s počekancima
-A daaaaj ozbiljno, kaj kuhaš?
-Blitvu na lešo
Frknem nosom, to ne volim, a i to teoretski znam kak se radi, to ne želim kuhat iz principa (vrhunski kuhari ionako sigurno ne kuhaju stvari koje ne vole)…nema veze prošnjofat ću po kuharicama:
Plodovi mora- ne, to ne volim baš
Jela iz leda- ne, to se treba odmrzavat
Salate- ne, to je prejednostavno za mene novonastalog majstora
Kolači- ne, mama je na dijeti
Dijetalna ishrana- ne, vrhunski kuhari sigurno nisu na dijeti
-E maaama, a zašto ne bi slušali muziku dok kuhamo? (vrhunski kuhari sigurno slušaju vrhunsku muziku dok kuhaju)
Sad ću je ja spasit od tišine…počnem prtljat po radiju, razvlačim antenu, skoro srušim cijeli radio (možda zato ta antena nije razvučena) netko je iskopčao radio iz struje, zavlačim se pod stol, pokušavam nać produžni…
Mama me poslala po krumpir u podrum ( pih…vrhunski kuhari sigurno ne idu po krumpir u podrum) rekla je da uzmem bijeli, ne crveni…ok, znam ja razliku, bijeli je bolji za kuhanje, a crveni za pečenje…il je bilo obrnuto? Nije bitno…ono što ne znam je kako ih razlikovat u skoro mrklom mraku…shit…
Vrhunski kuhari sigurno ne mijenjaju pregorjele žarulje u podrumu.
Sad se moram otuširat, a i mama nije pokazala razumijevanja za moje namjere u kuhanju finih delikatesa- i dalje namjerava napraviti običnu blitvu.
Mislim da ću probat postat vrhunski kuhar neki drugi dan…
Maja
četvrtak, 26.10.2006.
"Kad Korzom krene moja dragana…"
POUR ELLE
J'ai Une
qui est si belle
que j'adore vraiment
et seulement a elle
dans ce moment -
je pense…
POST NUCLEAR
Sjede djevojče kraj potoče,
da noge namače.
Iz potoka ribe skoče,
s porukom štono šalje momče:
S vidikovca se pogled krasi,
do potoka,
gdje te vidjeh od oka
i poželjeh se tvojih lasi.
SANAC
Stalno se budim
a san preteže
da ne poludim
al sve mi je teže
za njom žudim
srce me steže
ja se ne čudim
jer za nju me veže
UCJENA
Hodala je skladno po stanu gola
bilo joj je hladno, al nije se dala.
Al nije se dala ni dok je meni srala
bijesno je trčala vrišteći oko stola.
Vrišteći oko stola dala mi na znanje
da hoće u kino il da ju gubim.
Il da ju gubim, što bi bilo sranje,
Il da ju vodim i u mraku ljubim.
Razmišljam.
Bleki
ponedjeljak, 23.10.2006.
Glupi ljudi
Napokon je netko u gomili istrazivanja koje nas svaki dan zabavljaju sa raznoraznih strana napravio jedno korisno istrazivanje koje potvrdjuje moje dugogodisnje tvrdnje: Glupi ljudi mogu uzrokovati srcani udar!
Dakle radili su neko istrazivanje medju 500 pacijenata koji su prezivjeli srcani udar i vrlo vjerovatno su ponovo htjeli dokazati kako je kava, masno, slatko..itd..itd... stetno i bla..bla..bla... kadli ono skuzili su da nekih 60% ljudi ima relativno malo gore spomenutih fizickih uvjeta, ALI da rade sa ljudima koji su toliko glupi da (citiram): "jedva nadju put od parkiralista do svog ureda"
Znanstveno objasnjenje prema doticnom dr. Anderson-u je da "vecina ljudi nema dovoljno vjestine nositi se sa gluposcu - jednostavno osjecaju da ne mogu nista uciniti, pa potiskuju svoje reakcije i frustracije dok ne eksplodiraju."
Znaci ne pricamo tu o nekakvim glupostima koje svi tu i tamo napravimo, pricamo o onim ljudima koji vas toliko izludjuju svojom gluposcu a ne mozete im nista jer su toliko glupi da ne shvacaju zasto vi sizite, i naravno, nazalost protuzakonito je fizicki im nauditi.
E sad svi koji moraju svakodnevno funkcionirati u okolini sa takvim ljudima znaju o cemu pricam, i pozitivna vijest za vas je da je dokazano da je to ogroman stres...no negativna vijest je da nigdje ne pise sto poduzeti u vezi toga...
(sljedeci post...kako prepoznati siptome srcanog udara na vrijeme ) 
I da, za sve one koji misle da izmisljam istrazivanja u slobodno vrijeme samo da bi imala o cemu pisati:
Maja
petak, 20.10.2006.
Vjenčanje u Čarobnjakovom vrtu
Canosa di Puglia. Za ovu zabit na jugu Italije ne biste nikad ni čuli (kao ni ja) da moj svekar-to-be nije odande. Njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva tamo je 30.9. oženio sina na jednom uistinu čudesnom vjenčanju.
Potcrtat ću odmah dvije činjenice: 1. ja, pametnjakovićka koja sve zna i u sve se razumije, ostala sam k'o mali seljo kad sam ugledala svu tu raskoš. Kad bi sva vjenčanja bila ovakva, rado bih išla na svako.(ovako muku mučim čim stigne kakva pozivnica, a stiže ih previše zadnjih godina)
2. jasno da "kol'ko para, tol'ko muzike", ali ovdje se moglo vidjeti kako to izgleda kad bogati ljudi IMAJU ukusa. Dakle nešto što u Lijepoj našoj niste mogli vidjeti ni u novinama.
Sveki, Đurek i ja došli smo kod mladoženje još prijepodne. Vladala je opća uzbuđenost zbog koje se peglom, saftovima i zajedničkim snagama nespretnosti uništavalo košulje i kravate za navečer.
Tamo smo i ručali onaj fenomenalni, obilni, delikatesni, južnjački ručak (naravno, točno u 13h00!).
Mladoženjina mama me izvukla iz komplicirane situacije traženja torbice i cipela po dućanima koji rade do 12h s pauzom sve do 18h (pa do 22h i subotom!!!). Cipele mi je na kraju i poklonila (znate kak mi jadni Istočnjaci nemamo za kruh) tak da sam sad ponosna vlasnica para srebrnih sandala kakve si nikad ne bih kupila ali bi mi se sviđalo imati.
Bitno je napomenuti da je mladoženjina obitelj ugledna obitelj lokalnih bankara (sa svim počastima koje uz to idu na ovoj geografskoj dužini/širini). Mladenci su se vjenčali u lokalnoj katedrali na ceremoniji od dva sata kojoj je prisustvovao gotovo cijeli grad. Mladu smo prvi put vidjeli pred crkvom i osim što su sve mladenke na taj veliki dan lijepe (iako je to za neke teško i zamisliti), ova konkretno je bila toliko lijepa da se mladoženja eventualno trebao brinuti da se ona njemu neće pojaviti u crkvi (kao odgovor na njegov komentar da već 3 dana razmišlja da bi najradije zbrisao). Prava južnjačka ljepotica! A on polu-Arapin, ali totalno zakon lik!Ona je učiteljica u lokalnoj osnovnoj pa su ju na izlazu dočekali svi njezini đaci s balonima "živjeli mladenci!" i konfetima.
Nakon crkve smo se uputili u rezidenciju "Čarobnjakov vrt" (hrv. "sala za pireve") koja je zapravo nekakva luksuzna viletina s vrtom koji jest istinska čarolija!Na tih nekoliko hektara usred gotovo-pustinje, nalazi se engleska tratina s božanstvenim fontanama, palmama i ostalim drvećem predstavnicima južnjačke flore.
Slobodni ste se rugati ovoj opservaciji: dok smo ulazili na posjed ugledala sam popriličan broj razbijača na glavnom ulazu i pomislila na sve one naše cure koje su otišle u Italiju u potrazi za menekenskom karijerom, a na kraju su završile kao escort dame i kako im je ovakav luksuz negdje debelo prisjeo.
No, vratimo se na lijepe stvari: večera je bila organizirana u 3 dijela. Iako se meni u početku činilo da se na imanju održava još nekoliko svadbi, zapravo je sve bilo za nas. Predjelo se služilo u ogromnoj sjenici iza vile, glavno jelo u svečanoj dvorani u vili, a deserti u prednjem parku. Sve je bilo besprijekorno, svaki detalj na svom mjestu - cvjetni aranžmani, srebrni beštek, predivni stolnjaci od najfinijeg pamuka do poda, nadstolnjaci od sitne čipke. Na svakom od tri mjesta aranžmani su bili drugačiji. Pod sjenicom je svirao gudački kvartet, pio se Veuve Cliquot i jelo preko 15 vrsti predjela. Hrana i piće čitavu su večer pokazivali ono najbolje od regionalnih specijaliteta. Točila su se najbolja apulska vina, a glavno jelo su bili morski plodovi na sve moguće načine. 5 različitih primo piatto, 3 secondo piatto. Najela sam se riba i školjaka kao nikad dosad. Vrhunac večere je svakako bio jastog. Zamislite kako preko 200 uzvanika brste svaki svog jastoga... Ah! Dekadencija, dekadencija...
Sala u kojoj se služilo glavno jelo je izvrstan primjer kako izgleda uistinu glamurozan interijer, bez traga kiča unatoč prisutnosti mramora, pozlate i kristalnih lustera. Rasvjetni efekti iskorišteni su maksimalno, a muzika uistinu prilagođena za svakoga bez bježanja u neukus. Naime, imali su D.J.a što toplo preporučam svakome nakon još jednog benda fijaska sa svadbe od prošlog vikenda.
Mladenci su ZNALI plesati i prvi ples im je bio na jednu lijepu i neklišeiziranu pjesmu. Svi gosti su HTJELI i ZNALI plesati (i stari i mladi). Svi su bili predivno obučeni, bez onog kiča karakterističnog za vjenčanja. Nije bilo potrebe da žene plešu sa ženama jer su njihovi partneri, a i ostali muškarci ŽELJELI plesati.
Inače, moji osobni favoriti na svakom plesnjaku u Italiji su oni parovi sa 30+ godina bračnog staža koji strastvenim tangom još uvijek paraju podij!Zamislite si te gracilne bačvice! Ondje su ljudi većinom niži i okrugliji od talijanskog prosjeka, iako su žene u godinama u nevjerojatnoj formi i izvrsno očuvane.
Vrhunac glazbenog nastupa bile su dvije točke: jazz klavijaturist svira the best of Sinatra & co., a neka-vrsta-Vlatka-Stefanovskog svira Pink Floyd na gitari.
Za desert i svadbenu tortu trebalo se premjestiti u vrt (asocijacija: Caserta, Schonbrunn, vidi park) gdje se službeno nalazi RAJ ZEMALJSKI! barem je tu večer bio tamo. Sjetite se onih bajki iz djetinjstva u kojima likovi imaju posla sa slatkišima, tortama i kolačima u izobilju...To je bilo to! (he-he, bez vještice)
Ja sam skoro umrla od sreće (obdukcija bi dokazala da je došlo do istovremenog gušenja hranom i zastoja rada srca zbog prevelike količine šećera u organizmu).
Sve je završilo u pola 4 ujutro (normalna svadba, a ne kao na Sjeveru gdje počnu od jutra pa im gosti popodne spavaju za stolom) i bio je to savršen tajming. Mislim da više nitko nije mogao. Znate kad prepoznate onaj savršeni trenutak za otići doma?
Dok smo odlazili razmišljali smo koliku ekološku katastrofu uzrokuje održavanje tih nekoliko hektara zelenila usred pustinje i čiji je to prljav novac stavljen na raspolaganje našoj ugodi...
Sara
P.S. O Savršenom drugi put, post je ionako malo podulji
četvrtak, 12.10.2006.
III. dio:
Štrikam, heklam, kukičam. Balzamiram mrtvace.
U prvih godinu dana Magdalena je žonglirala sa šestoricom vražićaka, poslom koji je naslijedila i svojim nastavkom školovanja. Odlučila je završiti večernju školu, kako bi pokojni Miodrag bio ponosan na nju i upisati tečajeve za domaćice kako bi lakše savladala novu situaciju u svome domu. Na svoj osamnaesti rođendan uspjela je završiti dopisnu večernju školu i postala tajnica. Odlučila je da će posao u poduzeću prepustiti fra Dragi kako bi se posvetila više svojoj djeci, ali će zadržati poziciju tajnice sada kada se za nju i školovala. Tako je fra Drago dobio monopol nad životom u smrti u svom malom mjestu, zahvaljujući ljupkoj susedi Magdaleni. Bilo mu je divno gledati dvanaest nožica kako trčkara oko sanduka i ploča jer mališani su nevjerojatnom brzinom rasli i napredovali.
U tijeku je bila velika proslava njihovog prvog rođendana. Cijelo mjesto je pomagalo Magdaleni oko Festivala djece, kako su proglasili dan njihova dolaska na svijet. Uz njezinu tortu od celera, bilo je tu raznih delicija od biljaka s gomoljem, cvjetnih aranžmana, balona, lutaka od kartona, plišanih igračaka, novih krevetića od najboljeg mahagonija koje je fra Drago izradio za svoju kumčad. Jedino je nedostajao poštar Joško koji je u depresiji popio kutijicu tableta kako bi si oduzeo život, ali se poskliznuo, upao u kadu, povratio sadržaj želuca – ostao živ, ali slomio desnu ruku i donju čeljust. Zato ga je mijenjao poštar Paško koji je povodom Festivala donio deset vreća pisama Magdaleni i šestorici popišanaca. Bili su tu razni pozivi za reklame, ponude za posuđe i masažne stolce, za testiranje kozmetičkih proizvoda i medicinske pokuse te za učlanjenje u scientologe i anarhiste. Ali Magdalena nije bila impresionirana pozivima u veliki grad i uvijek će ostati vjerna lokalnoj zajednici i cirkusu u kojem su pokazivali šestorke. Ili možda neće…
Kroz duge razgovore s fra Dragom odlučila je poslušati njegove savjete i djeci omogućiti pravu budućnost. Pred upis u prvi razred osnovne škole teška srca se rastala od svojih sumještana i dragog suseda Drage te preselila u veliki grad. Djeci je otvorila mnogobrojne mogućnosti dok je ona prvo vrijeme isključivo bila u kući brinući se za njih. Fra Drago joj je mjesečno slao dio zarade poduzeća, sjemenke celera i novosti o mjesnim zbivanjima. Tako je saznala da si je Joško još devet puta neuspješno pokušao oduzeti život dok konačno tragično nije skončao nakon trećeg udara groma. Magdaleni bijaše žao, ali nikome nije imala poslati telegram sućuti jer cijela obitelj sada obitava na raskošnoj parceli J-IX-5.
Kako su djeca rasla, a njihove potrebe bijahu sve veće, Magdalena je povremeno pristajala na reklame i slikanja. Tako je uspijevala pokriti rastuće troškove života u velikom gradu. Odrastajući, momci su sve više nalikovali na Miodraga, no kako nisu naslijedili nevjerojatno lijepe desni, prestale su dolaziti ponude za snimanja. Magdalena je odlučila potražiti posao. Jedino je znala biti tajnica, a upravo takav oglas u novinama nije nalazila. No Magdalena je uvijek bila optimistična duha i radosna te nije očajavala u novonastaloj situaciji. Odlučila je iskoristiti i unovčiti svoja znanja prikupljena na tečajevima još prije puno godina. Dala je oglas u novine i otvorila novu stranicu svoga života:
"Štrikam, heklam, kukičam. Balzamiram mrtvace."
Tko zna što budućnost nosi…
FIN
Bleki
srijeda, 11.10.2006.
Brodski dnevnik - 29.9.2006.
Brod upravo isplovljava iz Gruža...
Nalazimo se na Jadrolinijinoj "Liburniji" i s obzirom da brod putuje u Italiju, naravno, pun je Talijana. Onih malih, crnih, odvratnih, kojih se svi ježimo. Naravno da su obučeni kao Skipper (op. a. - sestra od Barbie, odnosi se na boju odjeće), deru se i skidaju gotovo do gola da bi se bolje pržili na podnevnom suncu.
Kao što rekoh, upravo isplovljavamo iz dubrovačke luke i prizori oko nas su predivni: Srđ, Lapad, šumice, ljetnikovci, most dr. Franje Tuđmana (zašto bi netko, pobogu, nazvao jedan lijepi most po njemu?!), plavo nebo, modro more, škoji (ili kak se to već zove u ovom djelu Hrvatske) i neki glupi idiot u kupaćim gaćama koji već 15 min bulji u mene i stoji takav nasred palube! Upravo se i doselio sa stolcem...odoh ja.
Na brodu je sve puno Japanki (hi-hi-hi).
Dužno poštovanje Dubrovniku
: iako je sav gore-dole (što se posebno osjeti kad idete do burazovog novog stana), ja ga jako volim. u njemu se osjeća jedna nota civilizacije i pristojnosti koje na Jadranu nema južno od Rijeke. Valjda se taj neki urbani štih iz prošlih stoljeća zadržao u zraku. Iako ćete onu poznatu dubrovačku: "sa svakim lijepo, s nikim iskreno" odmah osjetiti na koži. No, svejedno ga posjetite.
Naravno, ne budite glupi pa da idete po ljeti! To je suicid! Izaberite si bilo koji dan tijekom godine dok nema bure. Čak je i kiša u Dubrovniku ok. Preporučamo kraj travnja i početak listopada kada ISTINSKA mediteranska vegetacija (dakle, ne bor) širi svoje predivne mirise dok razgledavate znamenitosti bez da vas ružna britanska turistkinja (naravno, u bijelim hlačama) pritom ne trka u rebra.
Možete reći da vas povijest i kultura ne zanimaju, ali ovdje biste ipak trebali uključiti i te elemente u plan puta jer je to možda jedini grad u Hrv. gdje je sve prezentirano "comme il faut"...(pozdrav Agentovoj-detektivovoj ženici!)
Prolazimo kraj (otprilike) Koločepa, Šipana, Lopuda, sve moje buduće destinacije za ljetovanje...
Avioni u daljini slijeću na Ćilipe, u izmaglici se nazire Crna gora. I to nas zanima...
Inače, "najveći pljačkaš na Jadranu" (čit. Jadrolinija, za bijednike koji se ne obrazuju po mudrim tekstovima iz Klika,playboya za pubertetlije) nudi ručak, tipa u menzi, za 100kn! Pa se vi lijepo preseravajte i idite brodom!
...
Po običaju, nađoh suputnika tj. -icu s kojom ću konverzirat. Lijevo od mene sjedi grupica simpatičnih penzića (tal.-eng.) pa si naizmjence čuvamo stvari. To nam je došlo nekako spontano, pa kad su oni otišli ručati, jedna je ostala i baš smo se lijepo napričale. Gospođa je iz Barija i jako je fina i normalna (kaj ne bi takva jedna mogla biti Đurekova stara umjesto one Lude Klobučarke?!)
Nakon što su se ostali vratili otišla sam ručati i ja. No, budući da na ovom brodu restoran glumi Talijane, ručak je u 14h00 već bio gotov! "Ali otvara u 18!" To kaj ću se ja dotad onesvjestiti od gladi nije bitno!
Oteturala sam do bara i tamo otkrila neki učmali pomfrit (sa T!!!) i otužnu pohanu piletinu. Piletina je došla s prefinim , domaćim i FRIŠKIM kruhom. Toliko sam se čudila da sam morala objasniti konobaru da je ovo prvi put u mom životu da na takvom jednom mjestu (izrazila sam se pristojnije) ne dobijem neki stari kruh koji ni ribe ne bi jele. Piletina je zato nadoknadila svu odvratnost koja je falila kruhu, a masnoće iz pomfrita će mi dati energije za predstojeću zimu. Kečap, sok i kava su bili dobri. Ovu parodiju fast-fooda sam platila 45kn.
na cjeniku sam našla i sendviče ponuđene kao "sendvići". Svatko tko je tijekom školovana naučio koristiti č i ć razumijet će zašto sam, dok se konobar okrenuo, dodala kvačicama dio koji im nedostaje.
Sad se odoh prihvatiti dugo odgađanog seminarskog rada:
"Samo je čovjeku svojstveno da bude slobodan i moćan, da ne sluša nikakve zapovjedi, da njime ne upravljaju druga bića."(Paracelsus)
P.S. Nemojte misliti da je put prošao bez stranaca koji su mi izrazili sućut zbog "tog strašnog religijskog rata" i pitali me "da li su bombardiranja prestala" i, apsolutni br. 1: "Gdje je Kosovo?" Nemojte se ni micati iz Hrvatske ukoliko ne želite bezbroj puta čuti ove rečenice...
.... A u sljedećem nastavku čitajte kako sam pohodila vjenčanje iz bajke zbog kojeg bi svatko poželio vjenčati (očekujem taj nivo i od g. Agenta i gospođe) i tamo otkrila utjelovljenje testosteronskog savršenstva...
Vaša Sara
ponedjeljak, 09.10.2006.
II. dio:
Uvijek nekom svane kad drugom zađe
Prolazili su tako dani i noći, noći i dani, dani i dani, noći i noći. Jedne večeri dok je sjedila kraj plota, grickala vršak celera, štucala i osluškivala noćne vapaje poštara Joška, kojega su ovih dana tragično napustila oba brata dok su pijani stajali na pruzi i nadolazećem vlaku tepali "mic,mic", učinilo joj se da je zemlja pod njom ovlažila i da se približava zima. No u stvarnosti, ona bješe u trudovima i vodenjak joj je već puknuo. Shvativši to ispustila je izuzetan vrisak što je sva bića trgnuo iz sna. Fra Drago se hitro spustio u vrt i shvatio da mu iza ograde draga suseda Magdalena proživljava trenutke najveće ljudske sreće. Potrčao je po kanticu i grabljice, vrtne škare i rukavice, iz bazenčića zagrabio vode, usput nabrao celera te sretan i uzbuđen stigao pred Magdalenu. Raširivši joj noge, navukao je rukavice, pograbljao zemljicu ispred nje, posložio postelju od celera i prekrižio se kako bi započeo sveti čin poroda. Jer fra Drago je bio i mjesna babica zaokruživši time svoj posao trenucima rođenja i smrti. Porod bješe težak i mukotrpan, ali se Magdalena na mahove smirivala grickajući celer iz posteljice za dijete. I tada, točno kad se kazaljke poklopiše na dvanaest, točno u ponoć, izviri glavica mala čupava sluzava te u čudu pogleda ravno u oči fra Drage. Nit vrisne, nit kme ispusti, već se pri rođenju podrigne na celer. I tako šest puta. Ali svaki podrig što je Magdalena čula bio je zapravo iz šest različitih usta, a što se njoj učini deja vu bile su zapravo njezine predivne šestorke.
Čudo je to, mislio je fra Drago. Čudo je to, mislila je Magdalena. Čudo i je bilo. Ne jedno, ne dvoje, već šestero mališana! Skoro koliko i veličanstvenih. Pa samuraja. Te sekretara SKOJ-a. A i patuljaka u vrtu fra Drage. Skoro. Spretno ih u celer postavio, vodom isprao, škarama pupčane vrpce prekinuo te u znoju duboko uzdahnuo, fra Drago, koji je uz Magdalenu proživljavao vrhunac svojeg ovozemaljskog bivstvovanja. Od uzbuđenja i radosti Magdalena nije niti primijetila da uz nju nije bio njezin Miodrag te mu se neprestano obraćala i pozivala ga k sebi. Govorila mu je kako nikada nije bila ovako sretna, kako će kroz par godina posao ići još bolje sad kad su dobili buduće male radnike, kako će moći otvoriti i spalionicu, kako će moći otići na tečaj balzamiranja, da kako divno mirišu na celer i kako će sigurno imati nevjerojatno lijepe desni na oca. Fra Drago se dobrano zapitao kako to da nema Miodraga te je ostavio Magdalenu u zanosu razgovora i otišao potražiti svoga prijatelja. Obišavši sve prostorije u kući, našao ga je kako sjedi na WC školjki i spava. Ali naprotiv, Miodrag bješe mrtav. Sudbina je htjela da se baš u trenutku vriska nalazio u toj poziciji, jako tiskajući zbog uzapćenosti, te od kombinacije naprezanja i prestrašenosti zadobio kobni srčani udar. Fra Drago se brzo prekriži i pomoli te zauvijek spusti kapke na prijateljevim očima. Istina je da se bio uznemirio zbog prizora koji je zatekao, ali fra Drago je shvaćao da su rađanje i umiranje dio ciklusa života i da uvijek nekom svane kad drugom zađe. Računao je Drago kako je uz Joškovih četvero Miodrag peti slučaj, a da su se rodile šestorke i da mu manjka jedan mrtvac. Prvi puta se tada zabrine za svoj život i pomisli da samo još on nedostaje. Ali dugo će još živjeti fra Drago kako bi se mogao brinuti za svoje mještane, a računica je popravljena kada se otkrilo da je te večeri tragično umro i Joškov sin jedinac, iskrvarivši zbog odrezivanja penisa od strane svog "bliskog prijatelja", ali ljubomornog "cimera" u studentskom domu.
"… ispraćamo našeg dragog brata Miodraga, koji za sobom ostavlja mladu ženu, šestoricu muškića, častan posao i sjećanje na nevjerojatno lijepe desni kojih ćemo se rado spominjati. Pokoj mu duši i vječni mir. Amen." Amen. Amen. Amen. Odzvanjale su riječi u Magdaleninoj glavi dok je dojila naizmjence šest pridošlica. Već je 2 mjeseca prošlo od ukopa i poroda, a Magdalenu su mučile tri stvari: što nije izučila vještinu balzamiranja na vrijeme kako bi ispunila Miodragovu želju za slučaj smrti, što su momčići grubo sisali i boljele su je obje cice, a i to što već neko vrijeme nije okusila celer! Baš se spremala po prvi puta opsovati Boga u trenutku kada je u sobu ušao fra Drago. Donio joj je celer, cedulju s kontaktom surogat dojilje i priručnik o balzamiranju koji mu je poštar Duško dostavio. Naime, Joško si je pokušao oduzeti život, ali je grana popustila jer je bila trula pa je samo slomio obje noge. Magdaleni se učini prevelikom slučajnosti kako je fra Drago riješio sve njezine probleme i nikada više nije ni pomislila psovati Boga. Drago joj je donio i sjeme celera koje je Magdalena mogla uzgajati i u svojoj kući, preporuku za kvalitetnu ispomoć oko djece i način na koji će se iskupiti Miodragu. Magdalena je ispustila uzdah olakšanja. Bila je sretna.
Bleki
nedjelja, 08.10.2006.
Put putujem
Dragi kokošari,
Napokon se dočepah interneta, pa vam evo nekih zabilješki (ma koliko manijakalno zvučalo) s mog upravo puta:
29.9. PETAK
Znate koliko volim putovanja, ali na ovom se baš osjećam kao slijepa kokoš! Unatoč mojim relativno čestim putovanjima u Italiju, imam osjećaj da sam izgubila grif za putovanje i to me skroz bacilo u depru. Ja zapravo i dan danas sanjam o svojoj budućnosti kao protkanoj zanimljivim putovanjima, onakvima kakve poduzimaju samo iskusni svjetski putnici (ne, ne govorim o putovanju na Tajland gdje bih trebala, potpuno usmrđena od pretjerane vlage i temperature, tjedan dana cuklati ruksak kroz prašumu!!)
Međutim, sad vidim kako lako ispadneš iz štosa i u najmanjim sitnicama. Npr. pakiranje. Ja se izvrsno pakiram i ovo što mi se dogodilo jučer nije mi se desilo NIKAD prije. Po običaju sam se pakirala u zadnji tren jer mi taj stres pomaže da se skoncentriram na što sve trebam ponijeti. Rijetko kad nešto zaboravim.
Jučer me, naprotiv, ulovila nekakva nostalgija, pa sam se zmotavala i kilavila, a i u startu sam došla kući prekasno. Napominjem da sam trebala ići na avion za Dubrovnik kako bih danas otputovala brodom za Bari gdje idem na jedno vjenčanje.
Prvo sam zaboravila avionsku kartu doma na stolu, što sam na sreću shvatila još u prizemlju. Onda sam shvatila da sam zaboravila odjeću za vjenčanje u drugom stanu, pa sam se vraćala OPET!(Tek sam jutros shvatila da nisam ponijela odgovarajuće cipele i torbicu). Kad sam to sve ipak potrpala u torbu shvatila sam da ne znam gdje mi je karta za brod. Na sreću, znala je Lulu i ispalo je da sam ju , sasvim slučajno, već spakirala. Kad sam se napokon pojavila da krenemo na aerodrom, starci su psovali mater meni i mom lošem odgoju. Mama me odvezla na aerodrom (tati se više nije dalo sad kad se morao žuriti) i putem na rubu suza molila da joj obećam da ću se napokon organizirati u životu i da više neću kasniti. (moj PAKLENI PLAN!)
Ne znam da li moram napominjati-da sam propustila avion, više ni autobusom ne bih stigla na brod drugo jutro...No, u schumacherskom stilu smo sletili na Pleso na vrijeme!
Putovanje avionom je ovaj put bilo drugačije utoliko što sam prvi put doživjela da se netko gura da uđe u avion (naravno nekakva babetina) i što su neki ljudi smrdili. Bilo je gotovo kao u tramvaju! Osim što smo dobili vodu i bombon. To mi je pre-zakon! Kao da si u nekom zatvoru, ali ti ne daju kruh, nego nešto čist tolko da ti ne smrdi iz praznog želuca!
Ali zato obožavam onaj osjećaj kad avion polijeće!I inače se volim voziti u avionu, ali posebno mi se sviđa kad počne ubrzavati i onda onaj trenutak kad se odvoji od zemlje. Kao neko malo umiranje...
Odjednom prestane zemaljsko drndanje, želudac ti poskoči i odjednom lebdiš (a ipak nisi umro i najvjerojatnije ćeš se vratiti na zemlju, na željenu destinaciju). Specijalno volim letiti za Split. Obožavam taj aerodrom! Izgleda kao da si došao tkoznagdje. A onda izađeš na cestu i BAM!!! - Kaštela... VELKOM TU DALMEJŠA....
Kad sam napokon stigla u Dubrovnik i u burazov stan bila sam totalno sažvakana. Jedva sam čekala da se operem od cjelodnevnog trčanja naokolo, a kad ono neka improvizacija tuša...
Nekak sam se otuširala prikeljena uz zid da ne špricam po cijelom stanu (za zavjesu ili vrata na tuškabini stanodavac očito nije čuo!), malo buljila u telku i napokon otišla spavati. U neko doba me probudila grižnja savjesti kaj se bar malo nisam podružila s burazom. On je još bio budan, ali ja sam bila paralizirana. Zato sam ga ujutro probudila ranije nego što je on bio sposoban otvoriti oči, da bi malo poćaskali, razmjenili novosti. Čudno mi je da moj buraz nije sa mnom u istom stanu, a kamoli u drugom gradu, iako je tome već 3 g. Odlučila sam uskoro opet doći i to samo k njemu.
Nastavljam...
Čitamo se...
Sara
subota, 07.10.2006.
Kratka o Magdaleni - u tri dijela
I. dio:
De Luks model
Magdalena je već dulje vrijeme zadovoljna svojim životom. Kao nezaposlena majka šestero djece trudila se biti ogorčena. Ali skromna kakva je, samo je uspijevala isijavati radošću i srećom. Muškarca u životu nije imala gotovo koliko ni posla. Od srednje škole. Sa 16 godina honorarno se zaposlila kao tajnica u Kurilovcu, kako bi samostalno pokrila troškove neizlječive želje za grickanjem celera. Trebat će joj punih 6 mjeseci da shvati kako celer može i krasti iz vrta suseda Drage, a još 10 mjeseci kako celer može sijati i doma u lavoru. I tako uštedjeti za cigarete, koje doma nije smjela držati u lavoru. Prvi dan na poslu prošao je iznimno mučno jer se baš bila natukla celera i stvarno joj je bilo zlo dok se uspinjala do trošne kuće, odmah lijevo od Pošte, gdje se trebala javiti Miodragu. Miodrag je bio simpatičan džek koji si nije od trbuha mogao vidjeti pimpeka, ali je imao neobično lijepe desni dok je održavao poslovni osmjeh. I on je to znao. Posjeo ju je za spojeni stol vis-a-vis sebe na agronomski stolac koji je tek nabavio. Stolac je bio agronomski jer je Miodrag bio disleksičan i disgrafičan. Zato je zaposlio Magdalenu. To što je bila ružna nije ga pretjerano smetao jer joj je u lice rijetko i gledao. Magdalena je osjetila ugodu, kao nikad prije, dok je sjedala na stolac koji je savršeno prianjao uz njezina pogrbljena leđa. Gledala je ravno u Miodraga i mislila: "Bože, kako taj čovjek ima neobično lijepe desni!" Da, Miodrag se poslovno smješkao dok joj je predstavljao svoje pogrebno poduzeće.
Već drugi dan odveo ju je na poslovni izlet na groblje i pokazao svoje radove. Napravili su piknik na parceli C-III-32 jer odavno obitelj Zamartin nije stanovala ovdje, otkako su tražili premještaj u rodni Grabinjak. Tog će se dana Magdalena sjećati do kraja života jer je prvi puta, tamo, na tom hladnom mramoru sa zlatnim slovima, osjetila ruku jednog muškarca na svojim grudima. Ono što je ostalo duboko potisnuto je činjenica da se pomokrila u gaćice, jer nije htjela biti bezobrazna drugi dan na poslu, a jako joj se pripišalo. Sljedećih par tjedana gledala je Miodraga kako kleše ploče i teše sanduke, jer kao tajnica nije imala previše posla. U pauzama su se grubo uzimali u radnji između sanduka, a ponekad i u sanducima. Magdalena se voljela sjećati svog defloriranja: Miodrag je baš završavao posao na jednom sanduku kada je s limunadom ušla u radionicu. Kratko je s njom je vježbao prodaju i u sklopu prezentacije ponudio joj da isproba proizvod. Ušla je u veliku, luksuznu kutiju, obloženu grimiznim baršunom i prvo primijetila koliko još ima mjesta u njoj. Na to je on ušao za njom, legao na nju i rekao da je to De Luks model, predviđen za parove i nasmijao se. Magdalena nije mogla odoljeti njegovim neobično lijepim desnima i prepustila se strasno svome poslodavcu. Dok je grizla donju usnu, više zbog njegove težine nego od užitka, mislila je o celeru. Mislila je o cvjetnim livadama, dalekim zemljama, raznolikom povrću s gomoljem. Mislila je o baki Anđeli, pokoj joj duši, koju su otpratili baš u grimiznom baršunu…
Nakon pet mjeseci Magdalena se odlučila preseliti Miodragu iz dva razloga: bila mu je potrebna pomoć radi proširenja posla, a i ostala je trudna. Prvih mjesec dana zajedničkog života bio je bajka. Kako su ljudi sve češće umirali posao je cvjetao. Cvjetala je i njihova ljubav. Okrunili su mjesec dana zajedničkog života skromnim vjenčanjem u vrtu suseda Drage, koji je bio Miodragov dobar prijatelj i možemo reći poslovni partner s obzirom da je fra Drago bio lokalni svećenik. Tu je otkrila, dok je bacala buket vrtnim patuljcima, da uz ogradu raste celer koji je bio lako dohvatljiv ako se trula daska ograde pomakne malo u lijevo. Svake se noći Magdalena iskradala iz bračne postelje, gonjena neizrecivom željom za celerom, i odmicala trulu dasku. Sjedila bi tako naslonjena na plot hrskajući mladi celer, dok su se u noćnoj tišini čuli samo pokoji huk sove, hrkanje fra Drage i zvuk njenog grickanja. U trudničkim danima stekla je zavidnu dnevnu rutinu: ujutro bi pomagala Miodragu oko uresa i tekstova na pločama te pri tapeciranju sanduka, popodne obavljala tajničke poslove, predvečer odlazila u večernju školu, a noću bi hrskala celer. Bila je sretna. I sve deblja. Toliko se udebljala da je jedan dan u radnji, dok je odmarala na mramornoj ploči, propala i oštetila ploču za novu obiteljsku grobnicu poštara Joška, čiji su roditelji nedavno tragično preminuli ugušivši se čisteći septičku jamu.
Bleki
petak, 06.10.2006.
UPOZORENJE!
Zadržavanje na ovim stranicama moglo bi biti zarazno.
Nepoznata viroza pokosila je pola našeg kokošjeg sljepila:
Bleki ne izlazi vec danima iz kuće i pokušava se izliječiti pomno nadziranim udisanjem vanjskog zraka, Maja se još i drži po danu na faksu no kad padne noć se pretvara u cmizdravo i šmrkavo biće koje gleda BB i pije čaj, Katarini je opaka viroza sjela na sinuse pa sad govori dubokim glasom i dašće ljudima u slušalicu, a Svetlana poriče da je bolesna i ne želi mjeriti temperaturu iako joj se sa čela vec diže para...
Za ostale članove nismo baš sigurni jel se još uopće drže na nogama...
četvrtak, 05.10.2006.
I evo nas opet...
Probudi me uzasno pisatanje u desnom uhu, napola ispadnem iz kreveta i shvatim da je 7 ujutro i da mi je mobitel ocito izvibrirao svoj put u krevet (ajd barem glavu nije opizdio, iako pomalo i sumnjam da mu je to bio plan- sofisticirani su ti mobiteli danas).
Posvađam se sa svim ukucanima (ukljucujuci i papagaja jer me pokusao ugrist- uhvatio me na spavanju...doslovno) jer njima bas treba kupaona vise nego meni.
Nemam baterija u mp3 playeru..shit..kopam, trazim discaman...trazim nekakvu biljeznicu..trazim olovku koja pise...nemam vremena za dorucak...trazim carape..kakvo je uopce vrijeme vani? Zasto ja nikad ne gledam prognozu? kasnim...
Tramvaj mi je taman pobjegao, totalno prazan naravno, doslovno cekam u redu za Metro express, neka ljubazna bakica me lupi u rebra sa kisobranom (kisobran? Jel sam trebala uzet kisobran?) da ne bi slucajno uzela novine prije nje (a ja bas izgledam kao netko ko zeli 50 komada besplatnih novina).
Dolazi tramvaj, dupkom pun naravno, neka bakica mi predje preko noge kolicima za plac (mislim da je to ona ista koja me vec zveknula kisobranom). Specijalnim manevrom 25 pobjegnem od tucnjavi za stolicu i zguram se na sam kraj kola..pokusavam stojecki citati novine...ne ide mi bas...zetovac ko da vozi krumpir...skoro sam pala...dvaput...ode i drugo rebro...slusam discman..neka bakica me ljutito gleda, kao preglasno joj je (danas fakat imaju pik na mene). Kasnim.
Dotrcim do predavaone, nema nikog, malo prisluskujem, nista se ne cuje, otvorim, nema nikog., zivkam, saljem poruke, nista.
Pokucam u referadu...dobijem razne epitete o svojoj pameti, mozgu i svemu slicnom, uredovno vrijeme je od 10. Napokon nadjem oglasnu plocu za taj predmet...predavanje je pomaknuto..za sat vremena. Zaustavi me neka cura, pita gdje je predavaona -I, nemam pojma, pa ja sam tu samo kojih 5 god...i jos uvijek ne zovem predavaone po imenima (pa za to sluze opisni pridjevi).
Cekamo predavanje, profesor je javio da kasni, navodno guzva u prometu (on stvaaarno namjerava odrzat to predavanje?!?)
Predavanje traje 3 sata...nema kraja...saram po biljaznici, prestala sam prepisivat slide-ove negdje naaaaa drugoj godini...kruli mi u zelucu...napokon je gotovo...netko postavlja pitanje...neeeeeee...
Vani poceo pljusak...znaci ipak se trebao uzet kisobran...shit...zasto ja nikad ne gledam prognozu?
U "nasem" bircu su digli cijene preko ljeta...bezobrazno...
Pogadjate...faks je opet poceo...jej...
Maja
