Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
još me možete naći na..
ICQ
160540419
yahoo
kokica33
http://junaci.blog.hr/
http://olovkpisanje.blog.hr/

dosta mi je svega

26.09.2007., srijeda

Pa ovo još postoji

Nakon sto godina sjetio sam se da sam i ja nekad imao blog. Zahvaljujući jednoj slatkoj crnogorki kojoj sam objašnjavao kako da otvori blog sjetio sam se i svojeg bloga. Ko zna možda ga i oživim....

- 23:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.06.2006., subota

uff

Kad se sjetim da smo se samo prije tri-četri dana plakali kako je hladno, kad bu prestala ta kiša a evo sad se samo znoj sljeva s mene. Ako je istina šta govore za vrijeme drugi tjedan, ko bu radio po takvoj sparini a godišnji je tek za mjesec dana ufff.

- 21:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

Bljesak 2

Noč je pala mi smo u jarku uz auto cestu, nemamo vreča za spavanje a noč čemo provesti u polju uljane repice. Ja sam se legao na transmisiju tamo je još toplo od mašine, je da žulja ali ipak je kolko tolko toplo. Nažaost nisam dugo uživao u toplini, počela je kiša, samo mi je još to trebalo. Zavlaćim se pod transporter tamo je bar suho. Sve mi je hladnije a i zemlja povlaći vlagu tu se nebu moglo spavati. Ulazim u transporter svi su več otprije unutra, svak si je našao neki kutak za spavanje. Meni je ostalo moje mjesto u kupoli, ako iko zna koliko ima mjesta u kupoli BVP-a zna koje je umječe tu spavati. Kako god zaspem i glava mi klone lupim ili u nišansku spravu, IC, periskop. Za mene izgleda nebu nočas spavanja, samo da jutro dođe što prije. Sljedeći sati prolaze u nekom polusnu, noge trnu nemam ih gdje ispružiti, vani pada kiša nemrem ni van, ajde nek več svane.

Napokon je svanulo, i kiša je prestala pa izlazim van da malo protegnem noge. Vani se čuje MIG kako nadlječe, znaći ipak se nešto dešava. Vidimo ga kako nas prelječe i odlazi nama desno ali brzo ga gubimo iz vida (kasnij smo saznali da je to MIG Rudolfa Perišina oboren nad Savom). Po autocesti u dvije kolone bliže nam se pješadija, kad su došli bliže po opremi smo vidjeli da to nije obična pješadija. Svi imaju kamuflažna odjela, puške isto tako imaju kamuflažne navlake (Zdrug). Dva tenka moraju hitno nazad prema Jasenovcu kako bi tamo pomogli. Mi čemo sa dečkima iz Zdruga u čiščenje sela između autoceste i Save. dečki se raspoređuju u strijelce i krečemo u polje desno od autoceste. Mi imamo malo problema s kretanjem jer su polja prošarana kanalima za navodnjavanje, dosta su široki i tenkovi ih malo teže prolaze. Ovi s osamdesetčetvorkom su čak uspjeli zabiti cjev u zemlju, majstori, mi sa transporterima nemamo baš takvih problema. Tenkovi se vračaju na cestu, oni če sa drugom grupom ići cestom jer su kanali ipak malo preveliki za njih. Mi ljepo napredujemo a onda počinje klasika, jedan transporter si skida gusjenicu, kladim se da nije bilo slučajno poznavajući ko zapovjeda tim transporterom. Dalje idemo samo nas dva transportera, posada trečeg ima sad 2-3 sata šta raditi da vrati gusjenicu na mjesto, odličan naćin da se izbjegne frka. Dolazimo do prvih kuča, otpora nema, pola kuča je več u plamenu ni danas mi nije jasno čime su ih ovi iz Zdruga palili da tako brzo gore. Jozo i naša pješadija se igraju malo Ramba, ono prvo bomba kroz prozor pa upad unutra. Sve je to ok samo jedini problem je to što su dečki iz Zdruga sve kuče več pregledali. Napredujemo polako, nema žurbe, sve su to neka mala sela sa desetak kuča. Preko veze čujem da je jedan tenk na autocesti naletio na minu, samo je gusjenica otišla, nema velike štete. Mi nastavljamo polako kroz polja od zaseoka do zaseoka, nema nikakvog otpora, sela su prazna. Po kučama se vidi da su svi otišli u žurbi, ormari su puni robe, hrane ima kolko voliš a i oružja ima u svakoj kući. Negdje iza podneva dolazimo do jednog malo večeg sela ( ni dan danas neznam kako se zove) prvi put zatičemo i nešto civila, starci isprepadani. Polako prolazimo kroz selo svaka druga je ubrzo u plamenu. Neki čiča na biciklu uporno odbija stati, završava u jarku. Dolazimo do kraja sela ili početka, opet smo došli do autoceste i spojili se sa drugom grupom. Transportere parkiramo pod nadvožnjak. Ispred nas je opet šuma. Skupljaju se glavešine, za sad nejdemo dalje uskoro vidim i zašto. Stotinjak metara ispred nas preko autoceste pretrčavaju ljudi. Čekamo da se isprazni prostor pa da zatvorimo obruč oko Okučana. Mi ponekad iz transportera zapucamo po njima tek tolko da se malo požure, dosadno nam je več. Nas par idemo preko nadvožnjaka pješice čisto da vidimo gdje smo. Nakon stotinjak metara iza gustiša vidimo kuče. Po cesti prema nama ide Zastava 101 sa oznakama milicije krajne, Dario uzima RPG i puca po njima, niga je baš dobro pogodio ali dovoljno da auto stane. Naravno ovi iz auta bježe glavom bez obzira. Idemo oprezno dalje i ulazimo u jednu kuču. Ljudi unutra piju kavu koda se oko njih ništa ne dešava. Pitamo koje je to selo a oni, pa Okučani. Tako smo mi ni neznajući ušli u Okučane. Vratili smo se nazad, nismo htjeli izazivati sudbinu, a i ubrzo smo krenuli dalje. Vratili smo se opet u polja i krenuli prema napred do sljedečeg sela. U njemu je bilo več više ljudi ali u bjegu. Pucnjava je bila dosta žestoka ali čisto iz preventive kako bi što prije napustili to područje. Došli smo do kraja sela ušli malo u šumu iza nega i stali. Za sat dva če se smraćiti pa čemo vjerovatno u ovom selu prenoćiti, glupo bi bilo opet spavati u šumi kad ima kreveta kolko hočeš. Vračamo se nazad u selo i naravno tražimo gdje če mo se smjestiti. Našli smo jednu ljepu kuču, možemo se svi smjestiti u nju. U peči sam našao friško pečene kolače, još su bili topli a i nismo jeli cjeli dan. Ovi moji se ne usude jesti , kao možda je otrovano, moš mislit, baš su bili dobri. Počinje bunarenje po selu, skupljamo klopu, ipak je to slavonija i na tavanima vise kobasice, šunkice još da imamo kruha. Naravno našlo se i cuge a mnogima je to bitnije od hrane. Kuče su pune oružja pa i to skupljamo, jedan transporter je več pun pušaka i drugog oružja. Pištolja nema, ja sam u dvije kuče našao samo municiju za pištolj ali ne i pištolj, sram ih bilo. Neki su več pod gasom, ipak nismo praktički jeli dva dana pa ih je brzo čopilo. Ulazimo u jednu kuču, dvorište je puno sanduka municije za minobacač, u ormaru oficirska uniforma. Neko je predložio da zapalimo kuču ali niko se ne usudi. Pošto sam ja već imao tih iskustva nisam imao skrupula to ućiniti. Svi su oduševljeni i poćinju skupljati papir po kući, koida se tako da zapaliti kuča, mislim da se ali teško. Ja sam sa dvorišta donio dopunska punjenja za minobacać izvrnuo ormar s odječom i na tu odječu stavio ta punjenja. Soba je u času planula uz opče odobravanje ostalih. U međuvremenu je pala i noč pa smo se vratili u kuču koju smo si uzeli za nočenje, tamo se i dalje udaralo po cugi koja se zdušnije skupljala nego hrana. Ja pošto nepijem otišao sam na spavanje, ipak čovjeka sve to izmori a ionako če me brzo zbuditi za stražu oko kuče.

Probudio sam se van je več svanulo, ne kužim kako me niko nije zbudio za stražu. Uskoro mi je bilo jasno, dvojica koji vole malo više flašu su prosjedili cjelu noč i nisu nas budili valjda da njima više cuge ostane. Krečemo opet napred po nekoj lokalnoj cesti i prelazimo kilometar dva do sljedečeg sela. Selo je prazno, opet stajemo naizad je i vrijeme ljepo. Opet se bunari ali danas su na redu traktori, našli smo par traktora i sad se naganjamo po selu s njima. Poćinju dolaziti i lešinari, jedan je čak došao sa spiskom stvari koje mu moramo naći, navodno je on neka buđa. Čak je i odredio firmu televizora. Ja polako pizdim radi svega toga pa sad prilikom ulaska u kuču prvo što radim pucam u televizor, ko ih jebe smeča lešinarska. Oko podneva krečemo ali ovaj puta nazad, izlazimo na autocestu a prema nama dolaze tenkovi i oklopna vozila 3.brigade. Oni moraju pred kamerama ući u Okučane. Mi samo moramo hitno za Jasenovac navodno se gradi neki ponton pa ga moramo srušiti. Opet utrka po autocesti, samo sad ima puno više ljudi na cesti. Srečom pa u našem smjeru nema nikoga jer pri ovoj brzini teško da bi nekog uspjeli izbjeći. Skrečemo prema Jasenovcu ali ubrzo srečemo naše koji baš idu iz Jasenovca, oni su več riješili taj ponton. Vračamo se do glavne ceste gdje nas čekaju labudice. Neka čudna žurba i komešanje oko nas neznamo šta se opet događa (niko nam nije rekao za raketiranje Zagreba). Tovare nas na labudice u največoj žurbi i odmah krečemo prema Zagrebu. Kod Popovače nas zaustavljaju i tamo stojimo nekih sat vremena. Prva vjest je da več nočas napadamo Petrinju i da čekamo ostatak brigade. Krečemo dalje ali nas skreču u neku šumu (žutica) tamo dolazimo do neke zgrade gdje čemo valjda prenoćiti, vozila ostaju na labudicama. Naizad je do nas došla i naša logistika pa smo dobili vreče za spavanje i opremu a što je najbitnije dobili smo i klopu. Istovarujemo zarobljeno oružje iz transportera jer u njima više stvarno nema mjesta, napunili smo skoro dvije stopedesetke puškama i ostalim. Napad na Petrinju je ipak otkazan bar za danas......

- 00:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.04.2006., nedjelja

Bljesak 1

Vozila su spremna za izlazak ali niko ništa ne govori, jedino su nam izlasci iz vojarne potpuno onemogučeni. Do danas smo mogli otići bar do grada da si kupimo neku klopu, do videoteke ili slično ali sad niko nije nikud smijeo. Neki su postali vrlo nervozni, ipak dosta ljudi nije nikad bilo u situaciji da možda ide na ratište, pogotovo hrpa njih koji su stigli iz bosne.

Stigo je i 1.5. praznik smo mi opet nemremo nikud, telefon je zaključan a ja se nisam čuo s ženom več dva dana. Ubrzo bu ručak pa sam odlućio da umjesto na ručak odem do grada na telefon tako me niko neče skužiti da me nema. Kad sam išao kroz žicu skužio me stražar ali nema frke moji su na straži, žurim se da se što prije vratim da me ne zezaju ako skuže da me nema. Nije me bilo možda pola sata a kad sam išao prema vojarni vidio sam da prema vojarni ide nekoliko labudica, fak nije valjda da su došli po nas. Dolazim do žice a stražar pod punom opremom, opet uzbuna. trčim prema paviljonu tamo više nema nikoga, uzimam stvari i idem prema vozilima, zakaj nam uzbune uvjek daju pod ručkom. Svi su več na vozilima ostavljam stvari na kamion i odlazim do svog vozila, nema nekakve nervoze osim kod novih u ovome. Nakon pola sata šalju nas u paviljon ali bez opreme, labudice su ipak ušle u vojarnu, poćinje se pričati da se nekaj događa oko Novske. Odlazimo do paviljona i tamo nas postrojavaju, dolazi zapovjednik sa spiskom tri posade, naravno i ja sam na spisku. Nije bed na spisku su manje više sve rezervisti s kojima sam već bio masu puta na terenu. Ostali odlaze u spavaone uz neku čudnu tišinu, koda smo mi proćitani nekako označeni ili slično. Ja nemam taj osječaj, neznaju oni da je na terenu sto puta bolje nego u vojarni. Odlazimo do vozila i tovarimo ih na labudice mi odlazimo u autobus još neznamo kuda se ide. Prije nego krenemo dolazi Zeko i naizad saznajemo da idemo prema Novskoj ali da nebrinemo jer i ostali dolaze za nama, vrlo važno jel dolaze ili ne dolaze. U autobusu atmosfera na vrhuncu, sve iskusni ljudi i ljudi koji znaju sve šta treba u datim situacijama. Kolona kreče iz jedinice nije niko došao da se pozdravi osim Joze koji moli Zeku da i njega pusti s nama i ubrzo se i on ukrcava u bus. Vozimo se po autocesti, praznik je pa nema puno prometa. Nikad nisam bio na tom djelu pa mi je nepoznat dio kroz koji se vozimo. Ubrzo dolazimo do nekakve petlje, kolko kužim to je izlaz za Novsku stali smo vozila su još na labudicama. Informacija nemamo baš nikakvih, klasika sve je dosta konfuzno. Stigli su i neki novinari, jedna novinarka nas moli da ju pustimo da ide s nama (mislim da je bila iz Globusa) naravno da joj nisu dopustili. Dolazi đip i izlaze neki viši zapovjednici prepostavljam, naizad se nešto dešava. Pokret naizad skidamo vozila i šta sad. Od svih zapovjednika jedino s nama je došao Jozo i to na vlastito inzistiranje. Kud moramo ići niko nezna čovjek nam doslovno kaže, idite samo autocestom i naićičete na nekoga, mislim ono... Ali nema veze glavno da se nešto događa. Vozimo se ko divljaci, autocesta nikog na njoj a mi se s tenkovima i transporterima vozimo kolko idu pa valjda bumo nekud stigli.

Vozili smo se nekih 10-15 minuta nigdje nikoga a onda u daljini dim i čuje se puškaranje, vozimo prema tom dimu. Dolazimo do kontrolne točke umprofora nigdje nikoga, sve je več razvaljeno, 100 metara dalje kraj ceste u žbunju gori tenk. Prizor od kojega mi tenkisti uvjek dobijemo grč u želucu, po izgledu nije naš ali osječaj ni tada nije nimalo bolji. Srečemo prve vojnike oni nam samo mašu da idemo napred nemamo poima koji su, glavno da su naši. Primječujem da svi imaju bjele oznake, nama niko nije dao bilo kakve oznake, još jedan primjer šlamperaja. Vozimo se dalje ali sad puno sporije, na cesti ispred nas stoji napušteni Yugo krajnjskih registracija, moram li reći da naši vozaći ne propuštaju takvu priliku i svi redom skreču kako bi prešli baš preko njega. Dolazimo i do baze umprofora ali ne stajemo, unutra se vidi da je sve puno civila koji užasnuto gledaju kako prolazimo a ni vojnici umprofora ne izgledaju bolje. Par kilometara dalje opet nailazimo na nešto vojske izvlače srpski BOV iz jarka, pogođen je ali dače se još upotrijebiti, nije izgorio. Stajemo jer stvarno nemamo poima gdje smo. Nažalost od njih nismo puno saznalo osim da su naši još kilometar dva napred, bar oni tako misle, super jako vjerodostojna informacija. Krečemo dalje ali sad ipak puno sporije i ne više u koloni nego više u nekoj vrsti borbenog rasporeda kolko to autocesta omogučava. Pucnjava se sve jaće čuje ali je malog inteziteta, praktićki samo neko puškaranje. Vozimo se nekih 3-4 kilometar i tada valjda dolazimo do linije, ustvari nema nikoga ali iznad autoceste na kojih desetak metara od tla lebdi MI-24 i puca po šumi ispred. Stvarno je gušt gledati takav stroj u akciji, no on ubrzo odlazi pucajući i dalje po šumi. Mi smo stali polako pada sumrak a iskreno nemamo poima po čemu je pucao helikopter. Silazimo sa ceste u jarak kraj nje, ispred nas je s obe strane ceste šuma, bilo bi prerizično krenuti dalje bez pješadije jer ako nekoga ima u šumi poskidali bi nas ko zečeve a i sve brže se mračuje. Odlućili smo da tu prenoćimo pa čemo vidjeti ujutro kako dalje i kuda jer iskreno niko nema poima gdje smo. Vozeći se autocestom stvarno izgubiš pojam kolko si ustvari prešao a ni bilo kakvih kuča u blizini nema da bi se po njima mogao orjentirati. Pucnjava se skoro više ni nečuje sve je utihnulo a tad nastaju novi problemi ustvari dolazi do izražaja aljkavost kojom smo uopče krenuti. Sa sobom imamo samo borbene prsluke, transportne vreče, vreče za spavanje ostale su na kamionu u Dugom selu jer smo ih po planu uzbune tamo morali staviti pošto taj kamio ide za nama. Ide ali kad izađe cjela jedinica a ne samo jedan vod. Uskoro se čuje zvuk transportera, došao je još jedan transporter jer u prvoj rundi nije bilo labudice za njega. U transporteru samo vozač (posada je došla s nama u busu), možete si misliti kako mu je bilo voziti se po autocesti samom samcatom u mrklom mraku a isto su mu rekli samo vozi napred došo buš do svojih........

- 20:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Bljesak

Bliži se obljetnica Bljeska pa evo da ispričam kako je to bilo iz resursa aktivnog učesnika te akcije.

Nakon što sam iz garde izašao 1993. g. i vratio se starom poslu više nisam ni pomišljao na rat i nove pustolovine. Radio sam, spremao svadbu i okrtanje novom životu sa svojom vlastitom familijom. Trajalo je to do prvog mjeseca 1995. Radio sam u Mariboru i doma sam dolazio samo vikendom i to vrijeme sam provodio kod cure a ne doma. Kad sam došao curi jedan vikend saznao sam da su me prije dva dana tražili doma s pozivom za vojsku ali pošto me nije bilo doma poziv su vratili. Mislio sam da je to gotovo no opet me drugi dan zove mama da su opet donjeli poziv, sreča pa sam bio kod cure. Što su tolko navalili na mene, srečom pa sutra opet idem u Maribor tam me sigurno nebu našli, ima i drugih nek i oni malo probaju meni je dvije godine bilo sasvim dovoljno. Ujutro sa kolegama krečemo za Maribor dolazimo do granice i prvi put kako sam prelazio granicu da nas je policajac tražio osobne. Vidim traži nešto po kompu i izlazi van i traži da se parkiramo sastrane. Ništa nam nije jasno, dolazi drugi policajac do nas i onda šok, ostali mogu preko a ja moram nazad jer nemam regulirano vojno pitanje, da ne povjeruješ. Okrečemo se nazad i voze me za Zagrreb. Dolazim doma i šta sad, ništa idem do općine da vidim kaj hoče od mene. Dolazim na vojni odsjek, svi me bljedo gledaju pošto sam ja valjda jedini koji se sam javlja da podigne poziv. Ubrzo nestaje zbunjenost pošto eto nisu mi slali poziv s općine nego je poziv stigao direktno iz MORH-a . Kasnije sam saznao da nas par dečki koji smo bili od prvih dana a kasnije izašli iz garde vode na posebnom spisku kako bi nas mogli diči kad se ukaže potreba, sranje, netreba se u takvim stvarima iskazivati.

Podižem poziv, a šta ču drugo, ionako su več svi iznervirani, starci jer ovi stalno poziv nose , cura... Podižem poziv i pravac Dugo selo, razmošljam ba si odmah obučem uniformu ali neču, glumiću guštera. Dolazim u Dugo selo, na porti vojna policija u moje vrijeme toga nije bilo, neče me pustiti da sam idem do jedinice jer kao sigurno neznam kud treba ići. Dolazi neki po mene iz OKB-a, ne poznam ga a ni on mene, i bolje. Hodamo prema jedinici a on meni priča bajke misleći da sam ja neki gušter, dolazimo do jedinice a tamo urnebesni doček, niko nije vjerovao da čui se ja pojaviti znajući s kolko muke sam uopće otišao prije dvije godine. Ovom kaj me vodi sad baš ništa nije jasno. Svi me pozdravljaju ja sve znam, kako da mu objasnim da sam ja jedan od prvih koji je ikad bio u toj jedinici, ipak me nije bilo nešto manje od dvije godine. Kolko god me mrzilo da se opet vratim u vojsku kad sam vidio sve one poznate od kojih su neki bili od početka samnom nekako mi je sad bilo drago što sam sad opet među svojim dećkima. Naravno ubrzo dolazi i do razočarenja kad sam vidio koji je zapovjedni kadar ali to se moglo i očekivati da bu najbolje prošli oni koji su se držali pozadine. Da ne duljim s ovim previše sljedećih mjeseci protuiču na obuci koju vode ljudi koji o tome nemaju blage veze. O maljutkama priča čovjek koji ju nikad nije ispalio, vidio kako leti a mene uvjerava da je glavni motor ustvari kumulativno punjenje rakete jer kao ja neznam a on je ipak neki zapovjednik....

Najviše što me je smetalo je to što smo stalno bili od nekom uzbunom pa nismo smjeli ići ni do grada a kamoli kući. Tako sam bio primoran stalno bježati ko kakav gušter da bi otišao do buduče. Nisam puno se bavio svim tim sranjima oko vojske jer sam bio okupiran svojom svadbom koja je zakazana za 22.4.95. Ubrzo je došao i taj dan a što je najgore dali su mi samo 10 dana slobodno, koda nemogu bez mene, glupost. Svadba je bila mala samo moji i njeni roditelji, kumovi šta češ više. No u ponedeljak novi šok zove me mama da su zvali iz vojarne da se hitno javim nazad, srečom nisam dao broj od žene pa nisu znali da živim kod nje. Nisam se obazirao na to pa valjda mogu 3 dana bez mene. U srijedu ipak dolaze do mog broja i zovu me i kod žene i eto ništa od mojih 10 dana. Vračam se u vojarnu i prvo što mi upada u oći je lokot na telefonskoj govornici, to je siguran znak da se ipak nešto dešava. U vojarni ništa posebno, nema neke velike strke osim zaključanog telefona. Nakon dan dva ipak naznake nečega , moramo presložiti sve kutije s municijom, vozila se uređuju i popunjavaju gorivom. Vježbaju se uzbune, koja je budala smislila da mi iz paviljona pod punom opremom moramo trčati u hangare i uz to nositi streljivo za vozila, pa do hangara ima preko 2 km. Pa to nemre niko i kaj je najgore onda te kutije nosi nazad ko budale.

Bio je 28.4. taman smo otišli na ručak i sjeli za stol kad evo opet uzbuna, ma ko ih jebe nebum više trčao pa kud puklo da puklo. I drugi se nonšalantno šeču svima je več dopizdilo to trčanje vamo tamo. Uzimamo stvari i idemo prema hangarima i municiju su natovarili na kamion i voze za nama, naizad nešto pametno. Došli smo do vozila, i šta sad idemo dalje na ručak ili šta, vraga moramo municiju staviti u vozila. To je nešto novo, stavjamo municiju u vozila , ja svoju samo stavljam u vozilo, neču još puniti top i PKT jer bi se neko mogao ubiti kolko su zmotani novi zapovjednici. Sjedimo u vozilim i prisluškujemo telefone preko RUP-a. Da ako niste znali dragi stanovnici Dugog sela i okolice uredno smo slušali vaše telefonske razgovore, a šta bi drugoradili na dosadnoj obuci. Tenkovi se pale i izlaze iz hangara, opa izgleda nije zajebancija jer i mi palimo vozila i formiramo kolkonu za izlazak iz vojarne. Sve bi bilo oke samo što ja nisam ponio transportnu vreču, vreču za spavanje jer mi se nije dalo vući ta sranja, mislio sam da je to još jedna u nizu vježbi. Sjedimo tako več 2 sata na vozilima niko ništa ne govori, polako jedan po jedan idemo do paviljona jer skoro niko nije ponio sve što je trebalo. Nakon tri sata sjedenja opet ništa vračamo se u paviljone jedino vozila ostaju vani, ne vračamo ih u hangare niti vadimo municiju iz njih.........

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.04.2006., subota

Ipak nešto i zna

Jučer sam u novinama naizad proćito dobru vjest. Naizad je ministar zdrastva počeo raditi svoj posao.
U čemu je stvar, u sljedečem...
Prije nekih 5-6 mjeseci po tiho (dobre stvari se kod nas stalno donose poskrivečki) naš ministar je donio odluku da se svi oni kojima je dijagnosticiran PTSP pozovu i upute na izvaredni lječnički pregled za utvrđivanje sposobnosti za upravljanje motornim vozilima. Pošto svi koji ste išli na te preglede več znate jedan od uvjeta prolaska na tom pregledu je i psihološko testiranje. Pošto oboljeli od PTSP-a posjeduju več lječničku dokumentaciju da su psihički bolesni samim tim nemogu položiti psiho test na navedenom pregledu ( ako mogu onda je neko nestručan kad im je davao papire za status oboljelog od PTSP-a) te samim tim gube pravo na vozačku dozvolu ili u krajnjem slučaju dobivanje iste u ograničenom trajanju. Samo ovom odlukom , naravno ako se dosljedno provede a da ju Suzana ne sruši, broj oboljelih od PTSP-a bi se u par mjeseci smanjio sa 30 000 na možda 1000-2000 što je recimo i realna brojka. Sad da vidimo dali če se odluka provesti kako spada ili če opet ispasti pojeo vuk magare....

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.03.2006., srijeda

Evo kako izgleda prevara sa braniteljskim fondom

Opet su pune novine i televizija naše drage suzane koja eto na sva usta trubi kako bu ona nešto dala braniteljima. na stranu što je vlada ukrala istim tim braniteljima dividendu T-coma, što je isto tako unapred uzela trećinu zarade braniteljskog fonda navodno za financiranje nekih fondova koji ni ne postoje. Nakon svih tih krađa na redu je največa krađa a to je podjela udjela fonda braniteljima. Kako če ta podjela izgledati izračunao sam na svom osobnom primjeru.Evo kako izgleda moj izračun
10.10.91-31.10.91__22 dana po 8 bodova
19.11.91-15.01.92__58 dana po 8 bodova
16.01.92-19.05.93__490 dana po 1 bod
01.02.95-30-04-95__89 dana po 1 bod
01.05.95-19.08.95__111 dana po 3 boda

Kad sve to zbrojim dolazim do broja od 1552 boda što je 15,52 udjela u braniteljskom fondu.
U isto vrijeme recimo ćistaćica koja je bila zaposlena cjelo vrijeme rata u ministarstvu obrane ima sljedeći izračun
05.08.90--30.06.96 2147 dana
pošto se njima računa po jedan bod po danu jer nisu bile u borbenom sektoru ispada da čistaćica ima 2147 bodova ili 21,47 udjela u fondu.
Eto koliko je država darežljiva prema braniteljima jer ja koji sam prošao sva ratišta u Hrvatskoj i bosni imam 15,52 udjela a čistaćica koja se nije maknula iz zagreba ima 21,47 udjela. Da ne govorim kako su svi dobili po 3 boda za Bljesak mada je u tom Bljesku sudjelovao samo manji dio branitelja dok se recimo druge akcije posebno ne boduju mada je u njima bilo puno više što žrtava što ranjenika ( maslenica)

- 18:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.03.2006., petak

dokle više

sutra navodno opet snjeg, pa dosta je više te zime, alo 16.3 je ajmo malo ljepog vremena

- 00:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.03.2006., subota

Još jedna prevara vlade

Novo zanimanje: Asistent nemoćnih
Piše: Kristina Turčin

--------------------------------------------------------------------------------


ZAGREB - Ministarstvo obitelji ovih je dana prvi put raspisalo natječaj za posao osobnog asistenta za osobe s posebnim potrebama.

Taj institut, u svijetu dobro poznat kao najbolji način da se invalidima omogući dostojanstven život, konačno je dostupan i kod nas.

- Osobni asistent boravi uz osobu s invaliditetom i služi joj kao njezina produžena ruka. Svakodnevno joj pomaže oko ustajanja, higijene, hranjenja, pri kućanskim poslovima, odlasku liječniku, plaćanju računa, ali i izlascima i druženju. Osobni asistent, dakle, omogućava dostojanstven život i samostalno odlučivanje osobi s invaliditetom - objašnjava ministrica Kosor.
Neistina, asistent boravi samo po 4 sata dnevno, 5 dana u tjednu što najtežim invalidima nije dovoljno

. Asistenta će dobiti samo mentalno zdrave osobe koje mogu biti poslodavac, kaže Marica Mirić
E ovdje je kvaka, baš sam bio u udruzi oboljelih od multipla skleroze, oni su dobili 5 asistenata i kad su dali popis najtežih invalida taj popis je odbijen uz obrazloženje da su to preteški invalidi i da oni nemogu ući u taj program. Da bi se dobio asistent invalid mora biti najmanje polupokretan, svjestan, tako reći samostalan. Prema tome najteži invalidi su opet prepušteni sami sebi


. Osobni asistent ispunjava zahtjeve invalidne osobe i obavlja stvari kako bi ih obavio korisnik
U pilot-projektu zaposlit će se, kaže Kosor, 110 asistenata koji bi tjedno kod osobe s invaliditetom boravili 20 sati za 25 kuna po satu. U proračunu je za njih ove godine osigurano 3,5 milijuna kuna.

I ovdje je kvaka, asistent če imati plaču od 2000 kn mjesečno, neki če reći nije to malo. Za kvalitetne kadrove koji bi se trebali brinuti o invalidima to je puno premalo. Ti kadrovi bi morali biti bar sa minimalnim znanjem o medicini (medicinske sestre, defektolozi, fizijatri..), psihologiji i koječem drugom a ovako bu to polukvalificirana radna snaga kojoj je potreban bilo kakav posao.

- Korisnike koji će dobiti osobnog asistenta odredit će udruge osoba s invaliditetom, jer one imaju najbolji uvid u situaciju. Počet ćemo s najtežim slučajevima koji žive u teškim socijalnim i materijalnim uvjetima - kaže ministrica.
Kao što sam več napisao ovo nije istina jer prijedlog udruge je odbijen jer su u njemu bili stvarno najteži invalidi, morao se raditi drugi spisak sa invalidima koji se praktićki mogu sami brinuti za sebe

Osobnog asistenta, objašnjava Marica Mirić iz Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), mogu dobiti samo punoljetne, mentalno zdrave osobe koje mogu biti poslodavac.

- Asistent nije samo pomagač, to je osoba koja ispunjava zahtjeve invalidne osobe i obavlja stvari na način na koji bi ih obavio korisnik da je u mogućnosti. Znači, korisnik mora biti sposoban kreirati zahtjev i kontrolirati ga - objašnjava Mirić, čija će udruga educirati i asistente i korisnike.

- Odnos korisnika i asistenta vrlo je složen, asistent ulazi u najintimniju sferu života korisnika, mora ispunjavati njegove zahtjeve, i tu nerijetko dolazi do sukoba. Stoga je nužna dobra edukacija - kaže Mirić. Ističe kako je u bogatijim zemljama osobni asistent najtežim invalidima na raspolaganju 24 sata, no, kaže, već i pokretanje ovog projekta kod nas smatraju izvrsnim jer je najvećem broju najtežih invalida alternativa odlazak u dom za osobe s posebnim potrebama gdje gube svaki vid samostalnosti odlučivanja o vlastitom životu. A takav način zbrinjavanja, pokazuju svjetska iskustva, državi je i mnogo skuplji od osiguravanja osobnog asistenta.


Na kraju ovo je samo još jedna samopropaganda naše Suzane jer je eto hvale vrijedan projekt uspjela napraviti upitnim. Niti če biti dovoljno asistenata za sve kojima je ta pomoč najpotrebnija niti če taj kadar biti dovoljno kvalitetan. Nažalost kod nas je uvjek tako da se sve radi tako da na papiru sve ljepo izgleda ali provedba je nikakva.

- 01:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2006., utorak

Ma nebi on....

Suđenje Merčepu za malverzacije


--------------------------------------------------------------------------------

ZAGREB - Predstavnik Ministarstva branitelja Jasenko B. svjedočio je danas na Općinskom sudu da je Tomislav Merčep kao predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata neosnovano prebacio više od milijun kuna s računa udruge na račun NK Hrvatski dragovoljac. Merčepa se tereti da je od lipnja do rujna 1999. u više navrata na račun kluba prebacivao strogo namjenski novac koji je Udruga dobila od Ministarstva branitelja. (M. Sm.)

Ma ovo je sigurno urota srba, jugoslovena i sličnih, pa nije moguče da je Merčep takav. Pa on je tako pošten da sjedi i u nadzornom odboru T-coma, nebi mi tamo stavili takvu dobrićinu bezveze...

- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Život je sranje iz kojeg se još niko nije izvukao živ
TEKST SLIKE

Free Web Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se