Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 23.12.2017.
Božić 2017
|
Neću puno duljiti o godini na odmaku (do Božića mi ove godine nije, a ako izdržite pročitati do kraja, saznat ćete i zašto). Što se mene tiče, slobodno je voda može odnijeti u tri kukija mila materina. Imala je i puno svijetlih momenata. Recimo godišnji na Baltičkom moru i Danskoj o kojem sam pisala i davila vas slikama. Ili osigurano radno mjesto sinu nakon što ove godine položi završni ispit. Ono što o toj godini niste saznali i nije naročito bajkovito. Počela je kao što i sve počnu. Odjebom staroj i nadi u novu, bolju. Ili čak boljiju. Onda prvi šok. Prijeteći otkaz boljoj polovici u godini kada navršava 50. Iako i bez njegove plaće možemo preživjeti, pa čak i živjeti, prijeteća "Arbeitslosigkeit" za mene je oduvijek jedan od najvećih životnih strahova. Slijedila je psihoza iza koje je ostalo "tek" skraćeno radno vrijeme, manja plaća i vrlo gorak osjećaj u ustima. I mužev dijabetes, koji se od svega pogoršao. Osobno malo gnjavim ljude svojim poslom, blesavo mi to. I inače ne volim likove kojima je posao i firma glavna tema. Ali ove godine prvi put u životu nije mi bilo lako. Otišlo je dvoje iskusnih inženjera i "naslijedila" sam njihove započete projekte a kadra mojih godina fali. Sve sam morala graditi od početka, bez puno pomoći sa strane, uz mladu i neiskusnu ekipu. Nekada mi to nije toliko teško padalo i oduvijek sam u svakoj firmi bila nešto kao Wolf u Pulp Fictionu. To je onaj "čistač" kojeg zovu kad nešto zajebu. Bilo je dana kad bi najradje bila bacila sve niz rijeku i otišla. Posebno kad bi me šef znao utješiti slijedećim riječima : Frau Odjebanovich, ne uzrujavajte se, ne radite si pritisak, ne mora to biti gotovo do petka, može i u utorak. Ili : Ne mučite se projektom 2, 3 i 4. Završite 1 prije godišnjeg, ostale ćete kad se vratite, to ionako samo vi možete, ugodan godišnji! To mi je otprilike kao kad mi muž kaže : ne moraš danas peglati, možeš sutra! Jer će se sutra valjda to samo ispeglati. Ali ajde, preživjela sam i to. Onda je počelo redom umiranje u ono malo obitelji što je s moje strane još ostalo. Bolje rečeno, u ovom trenutku, više i nije. Tri smrti od svibnja do listopada, što s mamine, što s tatine strane. I na kraju mama. Kad izuzmem muža i šogora, koji mi i nisu nikakav rod (ovo je fora iz onog crtića sa zecom i kojotom u kojem zec kaže : sori, njofra, gazdarica mi nije kod kuće, a ona mi niti nije nikakav rod) od moje krvi ostalo nas je troje. Sin, sestra i nećakinja. I neopisiv strah da bi se i njima moglo nešto desiti. Za sebe se ne bojim. Ma nek me uzme što god hoće, vratit će me nazad s reklamacijom. Najgori je bio listopad. Jeben mu mater da mu jeben. Valjda zato jer sam zadnjih godina zavoljela jesen i to glasno progovorila. Pa me svom snagom pogodilo prokletstvo Al Bundyja po kojem ti ide kako tako ali samo dok to ne izgovoriš. Morala sam na put u Berlin, čemu se i nisam baš veselila. Ne znam zašto ali nije mi se tamo išlo. Mrzim kad me uhvati to nešto što ne znam opisati i nisam praznovjerna, ali... Imala sam taj ružni osjećaj da će se nešto grozno dogoditi nekoliko puta u životu. I stvarno se dogodilo. Ono kad ne znaš zašto, ne znaš kome ali nešto će biti. Pokušavam se uvjeriti da je sve to slučajnost. Uz svu racionalnost, teško mi to ide. Mrzim osjećaje koje ne mogu definirati niti na njih utjecati. Ali nakon što je tata naglo otišao u vrijeme sinovog maturalca u Berlinu, a mama nakon mog puta tamo, u Berlin više ne idem. Ni po ček od pet milijuna eura koje sam dobila na lotu. Dan prije smaka svijeta, naravno. Dan nakon mog povratka, sin je imao prometnu na autocesti, zakačio je ogradu na bankini, na putu na posao. Auto sjeban, on, srećom, u šoku ali u redu. Naravno da smo, pošteni kakvi jesmo i sretni da sinu nije ništa, obavijestili policiju. To poštenje koštalo me neprospavanih noći. Ovdje je, naime, svako udaljavanje sa mjesta nezgode kažnjivo, čak i kad se javiš sa slijedeće benzinske tri minute kasnije. Pa i kad je riječ samo o ogradi koja neće nikamo pobjeći ili pak o divljoj svinji koja ti je naletjela pod auto. Ma gdje bio, strogo po pravilima moraš stati na tom mjestu (a ne petsto metara dalje pred firmom) i zvati policiju. A pravila su Nijemcima važnija i od familije ili života. Svaki dan nakon toga bojala sam se otvoriti poštanski u strahu da će neka grozna kazna iskočiti iz njega. Na sreću, riješilo se opomenom i kaznom od 35 eura. Pristiglom u vidu policajca na vratima baš dok je sin letio za Kanadu a ja sam grizla ruku do lakta od živčanosti. A koji je, kad sam mu ukratko rezimirala ovu godinu, odlučio na moment ne biti Nijemac ili policajac i poštedio nas daljih komplikacija. U isto vrijeme dok je ovaj letio, neki debili, prokleti bili na Božić 2017 i jebo im pas mater i oca, provalili su u maminu kuću, isprevrtali sve ormare i ladice, pronašli naravno kurac od ovce (jer smo valjda ludi ostavljat u kući zlato i dragulje, pizda vam materina, nije vam moj stari bio lopov, odite kod ministra pa kradite, tamo se ima, u garaži vam je golf jedinica iz 1986 pa ga nosite u antikvarijat, opet vam mater jebem da vam jeben). Ako ikada saznam koji su, neće im trebati ni sud ni policija. Mlatit ću ih martom po glavama dok ne ostane od njih samo crvena lokva. Na Božić 2017. Na proslavu Božića ove godine od svega nisam stigla ni razmišljati. A iskreno, i nemam volje nakon svega. A opet, odlučimo jučer ujutro, kupit ćemo bor, napraviti si u dvoje ipak malo štimunga, Božić je jednom u godini... I ostali bla bla bla sa Clarencom iz one priče o Jamesu Stewartu koji se odluči baciti sa mosta jer mu je na jedan Badnjak svega dosta... Konačno odem frizeru jer sam već dobrano ličila na Cruellu de Vil... I muž na putu naleti na neki kurac na cesti... Puknu obje gume na lijevoj strani... Drugi auto je na servisu... Na dan prije Badnjaka pronaći vulkanizer koji uopće radi, da ima baš našu veličinu guma na lageru i uopće nekoga tamo da ih namjesti, ravno je onoj sedmici na lotu koju nikada neću dobiti. Osim, kao što već napisah, možda, na sam smak svijeta. Vama i vašim obiteljima sretan Božić! Sretan Božić onom policajcu. I susjedi, koja je sinoć zabrinuta došla do nas pitati da li smo u redu nakon što nas nije mogla dobiti na mobitel (koji se od silnog telefoniranja ispraznio kad ne treba, a drugi broj nije imala) a zvala je osam puta. I ostala sa nama pričati do kasno u noć. I nema problema, dok se guma ne riješi posudit će nam svoj auto. I meni, kojoj su jedine osobe koje bi se ikada usudila nazvati za pomoć (a inače bi puno radije krepala nego od bilo koga tražila bilo kakvu pomoć) tisućama kilometara daleko ili ih više ni nema, to je više od bilo kojeg poklona zamotanog ispod jelke. P.S. A meni samo neka ta neka viša sila, u koju ne vjerujem, da snage da prvog čestitara ne "isprekidam bičem", kojeg nažalost ni nemam pri ruci. Osim u jednoj blogopriči, kojoj se smijem, a plakao bih. P.P.S. Sad se iden "hitit va more" (kako se slikovito uvijek bacala moja pokojna baba, to je dio primorskog folklora, to hitanje va more, iako ne poznam nikoga tko bi si na taj način naudio, a i od sveg viška kila nema šanse da potonem, a ima moj projekt još i jedan mali nedostatak - nema mora) pa da vidim Clarenca ima li muda spašavati me. Sometimes I feel like I don't have a partner sometimes I feel like my only friend is the city I live in, the city of angels lonely as I am, together we cry I drive on her streets cause she's my companion I walk through her hills cause she knows who I am she sees my good deeds and she kisses me windy I never worry, now that is a lie. Well, I don't ever want to feel like I did that day take me to the place I love, take me all the way I don't ever want to feel like I did that day take me to the place I love, take me all the way, yeah, yeah, yeah It's hard to believe that there's nobody out there it's hard to believe that I'm all alone at least I have her love, the city she loves me lonely as I am, together we cry Well, I don't ever want to feel like I did that day take me to the place I love, take me all the way well, I don't ever want to feel like I did that day take me to the place I love, take me all the way, yeah, yeah, yeah oh no, no, no, yeah, yeah love me, I say, yeah yeah (RHCP : Under the Bridge) |
- 08:46 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||