kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

subota, 21.11.2009.

Štorije od kunelići

Imam manu. Nije se dugo javljala, al ju je Toma probudio. A tko bi drugi? Nisu li ljudi s kojima dijelimo život, sreću i čangrizavost, najčešće u ulozi mrežice za sve naše biserne karakterne osobine koje smo genetskim blagoslovom ulovili sa davnog koljena nekad-tete Berte i nekad-barbe Jožota, a koji su oboje bili grintavi. l ćakuloni i hvalisavci i škrti i svadljivci i lovci na puhe i muhe. Pa gdje je tu onda uopće Karakter i što su naše Mane kad su sve to, u stvari, drugi nama dali, ništa mi nismo htjeli, pitali, tražili, samo je došlo u obliku neke čudesne tekućine, sjelo u sridu, nabubrilo, i šta ćeš, ostalo da zaigra. E.. Znači, ti raznoliki, Jupi! kako smo originalni karakteri, ne postoje. Postoji samo jedan koji, ovisno o obliku koljena predaka, može biti jako grbav ili pak malo manje grbav, a i njega po potrebi posuđujemo iz zrak-prostora, ako je dostupan. Ako nije, biramo najsličnijeg slobodnog, i to brzo, jer se želimo ponašati, pokazati, obnažiti, izreći, pohvaliti, uvaliti, i štošta još svašta što čini naš tzv. Nisam Ja Kriv, Oni Su(…) Personality. Možda je ta moja ne-mana isto tako došla, ravno iz jahaćeg stava nekog mog davnog slavnog pretka koji je, čučeći na privratu, sebe i svoje ukućane volio zabavljati prepričavanjem štorija od kunelići. I kako je Vilkica sadila kapuz va prekratkoj haljici, kako je susjedov mali svaki put plakal kad bi vidil kokoš, pa kako je na kupanju neka vela ženska s velon frizuron držala glavu metar nad vodon, kako je Arsenu Tomos pal va more, pa je i pas pal, pa za njin i ženica mu Nelica i mala, a se to aš je valjalo, pa kako je Ljerka zgorela padelu za palentu i se ručke na svin padelama, kako se Baldiću mačka posrala na postelju, ma sve same bedastoće, al njemu nevjerojatno zabavne, pogotovo što je sve to uspijevao popratiti živahnom mimikom lica i pokretima tijela, a djeca su se smijala, smijala. Samo ga je Stara grdo gledala jer je loše probavljala. I tako se kroz moje koljeno provlači esencija povedanja, oponašanja, cirkusiranja. Toma ne razumije štorije od kunelići, i ja to poštujem, ali svejedno tu i tamo desi mi se taj praiskonski tik, uberem baš tu od svih mogućih jabuka, zagrizem i ne mogu stat. I zbog te jabuke Toma je odlučio posvetiti se istraživanju viših nivoa naših postojanja. Vrapca mu, misli si on, mora postojati neki način da se bude bliže istinskom sebi, ovo tijelo, ova misao, što je? Sva moja prijašnja nastojanja, gdje su me dovela? Još uvijek se ljuljam na istoj ljuljački, i žulja me već, mora postojati način da se skoči… I tako je krenuo. U ponedjeljak je bio na prvom nivou. Pogledao je dva filma. U prvom je filmu jedan natprosječno cinični kenjac skočio kroz prozor i pao na ženu koja je šetala psa. Preživjeli su i oženili se. Cinik je ostao cinik, samo je prestao šepati, žena je postala vidovnjakinja, za psa se ne zna. Happy end. Drugi je film donio puno zvukova eksplozija, radnje nije bilo, u biti radilo se o jednom autu u kojem su neki ljudi jurili ulicama. Auto je bio brz i crne boje. Preživio je. Čak i pad u rijeku. Happy end. Nema veze, reče Toma, iz svega se može nešto naučiti. U utorak je još uvijek bio na istom, prvom nivou postojanja. Zato je pokušao doskočiti transcendenciji te je cijelo jutro prakticirao meditaciju u krevetu. Ja sam otišla do učitelja na čaj. Tamo mi je super jer se uvijek gledaju nekakvi kungfu filmići, pa komentiramo. Učiteljeva žena se tek probudila pa nije ni primijetila da joj je češalj zapleten u kosu, tko zna od kada. Volim ih. Imaju pticu koja isto u trenucima dosade pribjegava imitaciji. Ni hao, shuai ge! priča ona. Bok komadu! Pa se zakašlje, istim učiteljevim pušačkim kašljem. Dok sam se vraćala kući, razmišljala sam, ljudi na istoku stoljećima imaju teoriju da oponašajući dugovječne i agilne životinje, čovjek može isto tako postati spretan, zdrav i dugoga vijeka. Znači li to da će životinja koja oponaša ljude, postati u istoj mjeri (ne)spretna i (ne)zdrava i koliko će onda živjeti? Ako je tome tako, pa valjda i ptica može imati Personality, zar ne? Tako tako mlada i lijepa i okretna, tako tako mlada i lijepa i okretna eeee oooo eeeoooo…Slijedeći dan donio je promjenu. Ujutro sam otišla na trening, odradila svoje životinjske pokrete, napunila termosicu qiem, i onda lagano ispijala. Na mjestu gdje treniramo došao je sajam. Prošli mjesec bio je dan starijih osoba pa dan djece, sajam stare robe, sajam nove robe. Danas je sajam mesa. Iz svih šatora do nas dolazi miris mesa. Ovo je janjetina, kaže učitelj. Stariji čovjek do nas koji je u miru vježbao qigong, blagim glasom objavi: ne, to je brazilski barbikju. Žena s mačem zavrnula je nosom, spremila mač u futrolicu i sjela na biciklu. Ne mogu izdržati, govori preko ramena, ovi ražnjići tako smrde! A meni opet super, uz zvukove i mirise pokrajine Xinjiang, ražnjiće, krušćiće, nosove, kiseli jogurt i zeleno-smeđe oči. Dođem kući i eto ti čuda. Toma je postigao četvrti nivo postojanja! To je ono stanje kada umjesto jednog tijela imaš četiri jer ti jedno za tu silnu širinu uma nije dovoljno. Veći nivo postojanja zahtijeva više materijala za metaboličke procese ali daje i više energije, višak energije održava mentalne procese i podiže sposobnost kontrole istih, na koncu taj viši nivo svijesti vodi u be-svijest. Dok se Toma u miru multiplicirao, ja sam popravila stolicu s koje sam prethodni dan bila pala. Oblijepila sam je selotejpom jer sam čula da je tako najbolje. Kad se po sobi više nije dalo hodati (Toma je sada već postigao šesti nivo postojanja), premjestila sam svu šestoricu u susjednu sobu. Onda sam se sjetila da bi usput mogla popraviti i stolnu lampicu koja je, ne znam zašto ali ubrzo ću saznati, bila već godinama zatvorena u ormaru. Rastavila sam je skroz, našla nekakve male bombice, žičice, sve to nešto odšarafila, uturila, plava, crvena, zašarafila, zasjala ko sunce kad sam napokon zavila zadnju vidicu. Nakon što sam uključila lampicu u struju, samo se čuo lagani bum, klima uređaj je prestao raditi, struje je nestalo u cijelom stanu. Nemamo struje, umarširala sam u susjednu sobu gdje me je sada već osam Tomasa gledalo s blagim osmijehom na licu. Ok, samo je sklopka skočila, vraćam je. Ne igraj se sa strujom, govorili su mi. A šta.. Ako neću strujom, čime ću? Lampicu sam ponovno rastavila, oslobodila žičanog tereta i napunila zemljom. Nek raste nešto iz nje. Onda sam skladala jednu kompoziciju i nazvala sam ju Nonet za osam Toma i jednu mene. Stihovi idu nekako ovako: što li je smisao svega? ima li iznad nas koga? I tako dalje. Otpjevala sam je u susjednoj sobi, pred punim auditorijem. Cijela je ulica Feniks odzvanjala aplauzom. Ja sam se htjela zahvaliti, ali iz mojih usta je izletjelo samo: Ni hao, shuai ge! Tome su se željeli nasmijati, ali samo su zakašljali. Kladila bih se da je to bio onaj isti učiteljev pušački kašalj, ili kašalj ptice koja je oponašala učitelja, ili Tome koji je… koja štorija.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr