kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

nedjelja, 14.12.2008.

polje 361

Imam jaku želju da zaspim, al izgleda prejaka je jer ne da mi da zatvorim oči. I tako već par sati gledam mrak sobe. Zvuk susjedove zidne ure podržava moju budnost, dva zvuka jedan za drugim. Bila sam u istom položaju i kad je dondala u vječnost dvanaest puta, pa onda samo jednom, tren nakon. Ne poznajem satove baš nešto, zašto i kako funkcioniraju, čemu služe, zašto ih Toma recimo jako voli imat oko sebe, sve to me se ne tiče, ali ovaj u susjednom stanu me sad dira, ima neku manu. Odjednom ih čujem sve, svakog posebno, u cijeloj zgradi. Nije čudno da ne spavam uz toliko klikanje. Možda ako ih utišam, barem ove oko mene, moći ću zatvoriti oči. Dić ću se iz ovog tropic kreveta, uronit u mrazni zrak prostorije i uz laganu jezu svima izvadit baterije. Da, e, to ću napravit i onda ću lijepo zaspat. Odgađam realizaciju kaning plana par minuta, čujem ih sve. Ipak, ovaj susjedov s manom mi je nekako drag, zvuk me podsjeća na nešto, od prije možda, kad me hod jedne obične ure nije mogao podsjetiti ni na šta. Ura je bila ura, a ne sad, evo me, već prolazim kroz zid i vidim susjede. Majka je u kuhinjici, bojla đaoz-e, milijone njih. Šta se dešava, jel se žene, ne oženili su se već sedamdesetih, a i sin je to obavio pred mjesec dana. E da, bili smo na tom vjenčanju, ja sam predstavljena kao korejska supruga i tako mi se obraćaju ljudi za stolom, meni to sve nekako nestvarno.. Kineska vjenčanja izgledaju baš kao obavljanje, osim onog kojem sam prisustvovala ovog ljeta u Pekingu, to je bilo dirljivo i naučila sam puno o sebi taj dan. Na primjer naučila sam da me ljubav drugih motivira i raznježuje, barem na kratko. Na vjenčanje susjedovog sina otišli smo i Tomas i ja skroz fensi obučeni. On u svojoj kućnoj halji, tj. u odjeći koju nosi po kući, ja u ljubičastim samtericama koje mi se vuku po podu i tenisicama za wushu. Skroz sam se iznervirala oko toga kako oboje izgledamo, no Toma me uvjerio da idemo na kinesko vjenčanje i da će ljudi mahom biti obučeni u podstavljene piđame zato jer je u dvorani hladno i daj više da to obavimo. Ma dobro, tako je i bilo, stotine uzvanika stotine dezena. No mlada je bila očaravajuća. Viđala sam je i prije, u raznim prilikama, na primjer dok svi zajedno jedu na malom stolu u maloj kuhinji na betonskom podu. Ai mi se mjesecima prije svadbe žalila koliko je sve to skupo, cijela ta ceremonija oko stupanja u vječnu zajednicu. Ali imaju samo njega, pa su tako i majka i otac pronašli dodatne poslove kako bi priuštili sinu, koji inače dobro zarađuje, dostojanstveno da. Mlada je sada prekrasna, blistava, on je pomalo zamrznut, kao da se upravo probudio u velikoj hladnjači krcatoj svinjskih polovica. Ali ona zna, vodi ga čvrsto za ruku do pozornice na kojoj majstor ceremonije zabavlja goste. Izmjenjuju prstenje i ona ga iznervirano lupa po prstima, ajoj smilio mi se tako bunovan. Pitam Tomu jesi vidio ovo, jel to uobičajena forma? Toma nije ništa vidio, upravo nazdravlja s nekim za stolom, a dijete na bebi stolici do njega pljuca KFCovu pitu od nečega pa on spretno izbjegava paljbu. Ja sliježem ramenima i nudim sprite klincu do sebe. Uspostavljamo komunikaciju i on mi daje nešto slično našim konfetima, no ovo su čokoladice fine, od čokolade. Klinac shvaća moju fiksaciju pa mi nudi još jednu, ja mu zahvalno punim čašu spriteom. Ma baš je lijepo ovo vjenčanje..
Uza sve ure i budilice ovog svijeta, još ima onih koji spavaju. Al ne ja. Čujem ih i dalje sve.
«Jes' već jela» pita me teta ai, a ja baš taj dan odlučila jesti malo poslije termina upisanog u nebeski zakonik. I eto ti već nje, gura mi topli puni đaozi u usta. «Oš još jednog» prijeti mi se ona, ja bježim niz stepenice i izlazim na ulicu žvačući faširano meso. E sad ću se ustat i prošetat malo po stanu, baš mi treba friškeca. Spavam u krevetu na nekom super madracu, zadnja riječ korejske svemirske tehnologije. A riječ je žad. Tako se korejski astronauti griju na svom beskrajnom putu u beskraj. Uglavnom madrac se sastoji od žadnih krugova koji se zagrijavaju putem strujnog kabela, znači ukopčana sam u struju, ali sve je to super safe jer je good kvaliti pa mi majka može odahnut. I tako iako sam sama u krevetu, osjećam se ko u krdu vunastih mamuta. Ajde, zamislit ću i to, zašto ne, kako bi se osjećao čovjek u krdu pozaspalih vunastih mamuta. Toplo, al budno. Jer nikad ne znaš koji od njih će se trznut u snu il malo protegnut nogice, možda baš onaj do tebe. To me podsjeća na Apija dok je spavao i sanjao ovce, barem se tako činilo, kao da trči za stadom ovaca i laje li ga laje...
Zato ustajem sad. Evo me natrag, susjedova ura ponovno kuca, moje su sve utihnule. Ima nešto lagano jezovito u ideji sata zatvorenog u ormaru s knjigama. Ali lakše mi je zatvoriti ih u ormar nego izvadit im baterije, jer ne želim ih zaista zaustaviti, a i da hoću, ne mogu. Ove domaće vekerice su takve izrade da kad baterija izgubi život, za zamjenu ti treba vještina kirurga i strpljenje budističkog isposnika, što još nisam. Ali nisam daleko. Sve ove godine, koliko tri, četiri, ne znam više kad je to bilo kad sam se spustila ovdje, svo to vrijeme pišem neke priče, crtice, zabavljam sebe svojim uviđajima. Ali ne pišem o onome zbog čega sam zaista ovdje. Hoće li mi trebat još jedna stranica teksta da obznanim dugo čuvanu tajnu. Treba mi ovo, treba mi svakodnevna borba sa sobom, sa znakovljem, znanjem koje čuči u knjigama, u pokretima, u crnim glavama, u mojoj glavi. A borba se vodi na polju neizmjerne veličine. Polje je podijeljeno na 361 točku ljudskog tijela koje izravno komuniciraju sa svemirom. Kako unutra, tako i vani... A vani je laoshi koji me uči vještini sporosti, zaustavljanja i spretno me umiruje kad postavljam pitanja. A ja želim znati. Što ću s tim, to nije bitno, jednostavno pasija je znati, u biti saznavati, jer znati, što to je... Ja sam sakupljač. Klasični primjer. Kako prepoznati sakupljača? Otiđite im u stanove, bit će nešto u tom prostoru što se ponavlja u bezbroj varijanti. Isto isto ali različito. I uvijek i još. A zašto ti služe sve ove male stvarčice po kući? Jel ti to tu da bi pritiskalo papir? Ne. Tu je da me podsjeća koliko je beskorisno imati toliko stvari. Da imam jednu bilo bi isto. Sada najsnažnije osjećam to nešto što me motivira na moj život ovdje. Možda zato jer mi je lakše razumijeti znakove, njihov smisao, osjećam bliskost s onime o čemu pišu, osjećam da je to što govore najbliže onom što jesam i što me zanima na ovom svijetu. A ja sam sakupljač i tragoslijednik. I znam da to neće prestati. Uvijek će postojati nešto što će trebati sakupiti ili slijediti mu trag. Kao pas na tragu divljači, ne gleda lijevo, ne mari desno, samo naprijed, za tragom. A možda baš kada bi podigao njušku s poda i pogledao preko repa na onaj tamo proplanak vidio bi to što slijedi. I možda bi zanemarujući trag krenuo kraćim putem, neizvjesnim, ali bržim. Al što onda? Ima li ikakvog smisla pronaći to što tražimo? Može li se to? Ako je sve u svemiru povezano, jedno vodi drugom, drugo vodi jednom. Sve što je ljudsko i što nas intrigira o nama samima, pronalazimo vani. U drugom čovjeku, u promjeni dana, u otkucaju ure. Ako sve je isto, slijedim li trag na ulici, u biblioteci, na klupi, u kapulici, trag me vodi do sebe. Sve one prije knjige i znanja u koja sam uranjala nisu bila dovoljno ukiseljena. Nije bilo dovoljno prašnjavo da bi se sakupljalo. Ovo ovdje što mi sad leži na policama, neotvoreno znanje, neistraženi svijet o kojem želim znati više je razlog zašto sada ne spavam. U svakom znaku je priča koja će mi reći sve ako se usudim otvoriti je. I opet sam otišla negdje i opet brblam i nisam jasna bez fusnota. To ti je kad čovjek uđe u san.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr