kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

četvrtak, 24.04.2008.

kineske ribe imaju pluća ili slovo o sjećanju na noninu padelu za palentu

Toga nema nigdje, pomislila sam dok se četverokrevetna bolesnička soba neprestano punila i praznila rodbinom, prijateljima, znancima, radoznalcima, prodavačima novina, raznosačima novina, tetama koje najavljuju doručak, momcima koji nude riblji ručak ili pak kuhane bijele golubove za brz oporavak, čistačicama koje metu pod, čistačicama koje krpicom skupljaju prašinu i prenose ju u slijedeću sobu, čistačicama koje prazne kantu u veceu, hihotavim sestrama kojima sam bila posebno interesantna pa su mi češće nego drugima mjerile temperaturu i provjeravale puls usput me sramežljivo pitajući koliko sam puta kakala u posljednja dvadesetčetiri sata. Ali tada nisam još ništa znala, bilo je to moje prvo noćenje u kineskoj bolnici, visoko u trinaestom sloju zapadnog krila, stupac drugi s lijeva, red treći, broj šest. Šest mi je bolesničko ime, u stvari je to broj kreveta na kojem ležim, ali zovemo se po brojevima, od milja. U sobi nas je četvero bolesnikinja i dvadesettroje nekih drugih koji nemaju svoj broj. Oni su došli izvana u posjetu nama unutra jer su bolesnikinje uvijek gladne, žedne, treba im pomoć, trebaju na vece, treba ih obući, presvući, s njima popričati, dati im podršku, objasiti im situaciju. Zato postoje zdravi i neka su. Doktori su posebna skupina čija je osnovna karakteristika niska tolerancija na pitanja. U jutarnjoj viziti svojom progresivnom brojnošću zastrašuju nas u horizontaloj stagnaciji. Prema meni su bili jako ljubazni na početku dok su mislili da ne razumijem i ne pričam njihovim glasovljem. Kada sam prvi put postavila pitanje kakvo je moje stanje i do kada ću biti tu, počeli su se meškoljiti i međusobno zagledati. Onda sam pozvana na razgovor u nekoliko pari očiju, da možda drugi bolesnici ne dobiju dojam da je rasprava o vlastitom zdravstvenom stanju dozvoljena. Nakon toga je svaki moj ili Tomin pokušaj informiranja završavao rečenicom: «Pa vi studirate medicinu, o tome sam pričala na predavanju neki dan. Pogledajte skripte.» Odonda volim život još puno puno više.
U kineskoj bolnici medicinske sestre ne pomažu bolesnicima (ili barem ne odmažu), čak ni onima friškim od operacije. Tome služi obitelj, ako si sretan pa ju imaš. Posjete traju od šest ujutro do uvijek. Nekima je dozvoljeno i ostati uz bolesnika, jer profesionalna intenzivna njega ne funkcionira. Iskipaju te na krevet i čekaš da prestane, gledaš kroz prozor sunce na jezeru i sanjaš. Otpratiš sunce, prigrliš mrak. Ne mogu spavat. Svi ste mi u glavi. Hoću kući. Bilo kojoj. Dočekaš jutro, šest je, a s rodbinom se u bolničke liftove gura miris tek oparenih baozia i jedna nota uličnog svirača erhua. Tu jednu, žele dohvatiti svi... Borim se da ju dohvatim, danas je red na mene... Grizem za nju. Sanjam krv.
Zato svi u bolnici vole posjete, ne samo zbog dragih ljudi koji donose voće i lijepu riječ, već zbog mirisa kojeg unose sa sobom, mirisa zraka, prekuhanog ručka, mirisa nakon gužvanja i znojenja u autobusu, mirisa naranči u vrećici, mirisa upakiranog cvijeća, mirisa doma.
Taj prvi dan u bolnici nisam još znala, ali rekli su mi, odmaraj i pusti, ne pitaj, ne grizi. Jedi, spavaj, pričaj besmislice, budi dio nas, pusti to svoje što držiš tako gordo. Pustila sam, morala sam i došla je do mene ta jedna nota izvana. Odonda sam ju lovila svakog jutra i čuvala je kao krijesnicu u džepu piđame. Krijesnice, krijesnice, sjećam li vas se? Krijesnice me uvijek podsjete na djetinjstvo. Sjećam se travnjaka ispred noninog nebodera na kojem smo mi klinci gradili svoje svijetove. Danju uziban našim stopalima, dlanovima, igračkama, otkinutim travkama, zdjelicama napunjenim zemljom, uvečer obasjan svjetlošću tih malih stvorenja. Ponekad bi se desilo pa bi, oglušivši se na brižne pozive odozgo, pričekali sumrak, čisto da vidimo koliko ih danas ima. Ovdje je jedna! I ovdje! Tu ih je puno! ushićeno bi uzvikivali. Puno godina poslije hodala sam istim travnjakom, no na putu ih je postepeno bivalo sve manje. Je li to zbog krijesnica, koje su odlučile otići negdje drugdje, ili zbog mene, koja ih više ne vidim? Kako god bilo, s krijesnicom u džepu il ne, u Kini sam saznala da čovjek može izdurat sve pod kapom nebeskom pa čak i pomisao o vlastitom odsustvu. A zašto? Zato jer je rođen.
Moja bolnička pustolovina trajala je neko vrijeme, dovoljno da se smilim doktorici viceprvakinji, kažem viceprvakinji jer pobijedila me u igri crno bijelih kamenčića. Jedan kamenčić jedan dan, koliko li ih je na njenoj strani? Ne mogu ja to igrat kako spada. Ne daju mi se zauzimat strane, dresove ionako uvijek izgubim, crni il bijeli, pobjeda il poraz, sve mi je isto.... Hoću kući. Bilo kojoj kući. Judi moji....
Prije pet mjeseci bilo. Nakon toga crni i bijeli i dalje se igraju, štogod ja rekla, isprepliću, preskaču jedan u drugog, naguravaju se, prde... ne daju naslutiti o čemu se tu radi, osjećam, zavrtilo me, glupo reći promijenilo jer što je promjena... Tijelo mi je bilo teško dugo, sada postaje lakše. Uvijek nešto uđe, drugo izađe, ako ostane predugo desi se cmizdrav nos.. Duh, kakav takav, al propusan je, barem moj. Labav, vjetren, propustio je iskustvo potpuno jedar, graničilo je s blentavošću, muuu. Al vidim sad, i stalno gledam, snovi su okačili iskustvo i klepeće neprestano, kao otkačena škura na večernjem vjetru. Sanjam živo, ludo, ponekad je strašno, pa komično. Zamisli... Sanjam i one ribe koje dobila sam na poklon nakon izlaska iz bolnice. Kinezi vole darivati živo. Živo znači nešto što još diše. Jedan dragi čovjek poklonio mi osam živih ogromnih riba. Neko vrijeme su nam bile u weceu u kabliću. Al prevelike su. I pretužne. Šta s njima. Polovica je otišla susjedu. Druge smo pokušali odbiti od života tako što smo ih ostavili na suhom. Nisu se dale. Živjele su satima, cijeli dan. Pred kraj dana više ih nisam mogla slušati kako dišu. Lako to izgleda na Torkulu, u tatinoj mreži, izvučene iz mora, tako čiste.
Judi moji, i opet ide vrijeme. Učim i dalje, što danas vidim u knjizi, sutra se zgodi...
Sutra mi se smije, ispričat ću vam i to.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr