kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

subota, 21.04.2007.

neboljudozemci

ima nas troje
o njima želim pričati, a i o jednoj sebi koja sam između njih dvoje

o jednom kojem umrla je mačka-prijatelj, mislim da se zvala Tom, Tom se zvao
pa odlučio je preseliti kuću koja je bila prazna
u svijet, koji je na početku bio isto tako prazan,
al dosjetio se on, takav je bio
te je kupio jedan prazan list papira, sitnica
i pronašao džep za njega,
otvorio vrata svoje prazne kuće i
susreo svijet, vani pred vratima,
zapisao na papiru ime zemlje koju sreo je na pragu, 1. England
kad smo ga vidjeli, daleko je bio od praga
on je isti, samo malo stariji,
papir je isti, samo malo stariji,
svijet je isti, samo malo stariji
isti isti, ali različit
napunio se, vremenom

o jednom koji nosio je mrak na leđima
jer rodio se svjetlook u zemlji tamnih
te je naučio držati svjetlo unutra, da se ne vidi
al badava, izašlo je kroz pupak
jedan trak, da svijetli mu put, kakav put
probao je zatvoriti mu prolaz
prigušiti ga malo
zakloniti dimom
prekriti smolom
al uspio je samo na trenutak sresti smrt
kažu uvijek je pored samo ponekad upali svjetla.
jer trenutak traje vječno,
sada živi na uzvisini pored mora
svjetionik brodovima s mrakom za leđima

tamo nekad odnijeli mi televiziju,
rastale se tvrdoglava i tupa
u stvari, prenijela sam ju
iz svojeg stana u jedan drugi
dosadilo mi, šta ću
međusobno gledanje, a između ništa
kada je više nije bilo, počela sam putovati

Jednom nam se desi prvi korak, kratak, nespretan, tek probuđen, još musav, al potpuno odlučan. Onaj od ruke do ruke, kojeg svi prisutni upamte. Pa drugi, možda do stolice, treći do poda i opet gore, četvrti, peti, uz pridržavanje i naše negodovanje jer hoćemo sami. Kad otkrijemo ubrojivo neizbrojivo, što se možda nekom desi pri stopedesetom, nekom nikad, a meni onda, poželimo skočiti. Kad shvatimo da nas skok gore uvijek vraća dolje, naučimo letjeti. Ostanemo li dovoljno dugo u zraku, narastu nam krila. Osjećaj je sličan onom kad te zasvrbi među lopaticama pa ih, ne znajuć što bi drugo, malko pokreneš, raspušeš prostor, otpleteš plet i zaista, prestane svrbjeti jer nestane ono što bi moglo svrbjeti. ostane samo.....
Kretanje zrakom. Pomicanje nepomičnog tijela. Napuštanje jednog i u trenutku dolazak u drugo. Iz zime u ljeto, iz proljeća u jesen, iz ljeta u proljeće, iz zime u jesen, ili proljeće u zimu, jesen u ljeto, zima zimi, jesen jeseni, ili iz nečeg što nalikuje kiši koja ne staje, u sušu koja suši i puca u koži. Devetsto četrdeset i osam kilometara na sat je dovoljno. Čaša vode, jedan obrok, nekoliko osmjeha, dva do tri pokreta nogama, dvjestotinjak tisuća oblaka, sedamdeset i tri ptice u zraku, nad krilom. Sunce. Oblaci. Bijelo. Plavo.
Onda se desi da pogledamo dolje prema stopalima, jer možda je u tom trenutku sunce prežarko pa nas odvraća od gledanja gore, u te uvijek silne oblake i beskrajno plavo. Pogledamo dolje i vidimo ih kako vise, opuštena, odvojena od tla i strasti te možda u tom trenutku osjetimo njihovu žeđ. Vratiti ih dolje nije lako, ne ovisi u potpunosti o nama, he, hoću dolje, a baca me gore. A tamo opet, neizbrojivi plavi i bijeli plešu zavodljivi ples u vjetru. Poželimo ih dodirnuti, pomirisati, zadržati, al budalasto je to. Što se više izvijamo gore, tim brže padamo dolje. A dom gdje je?, obratimo se njima dolje, jer možda ona znaju: Što želite danas, stopala moja žedna, biti bosa? povezati se s dolje? dva do tri centimetra ispod Nje ili u Nju duboko, tamno, skoro pa crno, a ona nam se smiju... spustimo ih u pijesak i žeđ nestaje, ostaje samo....
Strast tandrkanja tlom. Prenošenje poskakujućeg tijela. Umaranje, odmaranje, grijanje, hlađenje, močenje, prljanje, provjetravanje, lijepljenje, skidanje, penjanje, kotrljanje, ronjenje, grohotanje, sijedanje, susretanje sličnih, ali različitih. Strast prevoženja tijela. Kad se ne mora ništa, savršena perceptivna inhalacija. Iz točke crta, pa mali kružić u velikom krugu, pa još pokoja prečka, kotač, kariola, spojeno stvara ciklo, prerađeno tuk-tuk, ili skuter, još veća sreća, svi smo na. Poželimo li prenijeti i pokoju svinju, kokoš il psa sjedamo u auto, kombi, taxi, za kravu nam treba kamion, preko granice carinsko vozilo otvorenog krova. Crvenu zemlju savladat ćemo u klimatiziranom autobusu s cjelodnevnim programom suvremene kambodžanske šansone, preveslat veliku rijeku, ne zaustavlja nas to malo vode, kuća nam na leđima, srce u kući, oči na vjetru, svu djecu koju imamo učimo jednom. Krećite se planetom.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr