kojaleti http://blog.dnevnik.hr/kojaleti

srijeda, 22.11.2006.

ponekad je uvijek zabavno raditi nemoguće

Željko-Željac Frka i Borislav-Boro Vrećica su kolege. Možda je «kolege» preslaba riječ za ono što Željac i Boro svakodnevno dijele već jedanaest godina. Od kada su ih prije par godina, zbog organizacijskog preustroja unutar tvornice, iz skladišta prebacili u kancelariju u potkrovlju upravne zgrade i ostavili tamo, Željac i Boro su duboko u srcima svih djelatnika trećega kata postali obožavani heroji i samouuskimipovjerljivim krugovima upoglasaspominjani bezkrilati anđeli. Zašto? Priča počinje u davno vrijeme prije trinaest godina kada se na rubnom dijelu grada u zapušteno tvorničko postrojenje uselila mala firma za izradu komponenti potrebnih za siguran i udoban željeznički promet. Od prve linije proizvoda koji su napustili trošnu tvorničku halu (svi se s nostalgijom prisjećaju tog prvog kočnog umetka od sivog lijeva), vlasnik čudnovatog imena i nedefiniranog porijekla, uz pomoć svojih radnika instalirao je pogon za izradu armiranog bezazbestnog klingerita i elastometala, što se kasnije pokazalo punim pogotkom, jer nakon toga je ovo malo blatno postrojenje svake godine u svijet izbacivalo neku čelično-kočnu novost koja je od strane željezničkog svijeta bila prihvaćena s oduševljenjem. I tako je mala priča postala velika, nadograđivala se i punila, ljudi su dolazili i odlazili, šleperi se krcali, vlakovi su sretno vozili. Onda su jednoga dana toj, tada već uhodanoj proizvodnoj zajednici, potpisivanjem ugovora o radu pristupili Željko Frka zvani Željac i Borislav Vrećica od milja zvan Boro. Tada još nisu znali jedan za drugoga, ali ubrzo su postali bliski kolege, dijelom zato što su u isto vrijeme počeli raditi u skladištu tvornice, a ponajviše zato što su dijelili komplementarnu strast – rastavljanje naizglednih cjelina i sastavljanje naizgled sastavivih dijelova. Željac je od najranijih dana svog života rastavljao sve što je svojom malom ručicom mogao dohvatiti i nebrojeno puta tijekom života zbog tog poriva uletio u frku. Prvenstveno zato što je nakon savršenog rastavljanja i pomnog proučavanja dijelova, u potpunosti gubio interes za njihovo ponovno sastavljanje. Boro je razvio nešto drugačiju vještinu. Od dijelova bilo kojeg materijala, funkcionalnosti i pojavnosti, začudnom preciznošću i ustrajnošću uspijevao je sastaviti instrumente, aparate i predmete do tada nepoznate široj populaciji. No, niti njegova strast, kao ni Željcova, nije prolazila bez negodovanja okoline, na primjer njegove bolje polovice kojoj nikako nije bilo jasno zašto je njihov mali stan krcat čudnovatih naprava najrazličitijih sastavina, dok se kućanski aparati, neophodni za organizirani urbani život, redom kvare i ostaju pokvareni. Njihovoj okolini najiritantnije je bilo to što su obojica bili dovoljno tehnički i životno potkovani znanjem, da uz malo truda i motivacije upotpune i zaokruže svoj talent. No,
kvaka Željcove i Borotove genijalnosti bila je u tome što su i jedan i drugi bili potpuno indiferentni, Željac spram stvaranja cjeline, a Boro spram razdvajanja dijelova. Jednostavno u tome nisu vidjeli nikakav smisao, i točka. Koliko god krnje genijalni, obojica su na svojim prijašnjim radnim mjestima bili dovoljno neuspješni da pri redovnom godišnjem čišćenju prvi budu na listi za otkaz. Takav ih je životni put napokon doveo na sada oživljeni rub grada, u skladišni centar svih koji su imalo držali do željezničkog prometa. Željko-Željac Frka i Borislav-Boro Vrećica toga su dana potpuno promijenili slijed svojih života. Radno mjesto koje im je bilo dodijeljeno nosilo je prekrasno jednostavno ime: skladištar. Našavši se u ogromnoj hali ispunjenoj željeznim policama na kojima se nalazio cijeli jedan novi svijet, Željcu je zaigrao mali prst na lijevoj ruci, koji je pokrenuo onog do njega pa onog u sredini, ubrzo je cijela lijeva ruka plesala zrakom, odlijepila se od tijela i krenula prema prvom ovećem predmetu koji je čekao isporuku. I tko zna šta bi se desilo da u tom trenu nije priskočila desna ruka koja je lijevu vratila Željcu pored ustiju. Boro je za to vrijeme, s rukama u džepovima i širom otvorenih nosnica šetkao među policama s vijčanom robom. Hhmm, samo je rekao Boro i pomirisao jedan krasan primjerak.
Već drugog radnog dana svi u tvornici znali su tko je Željac i tko je njegov skladišni kolega Boro. Žene iz računovodstva prve su skužile čemu će ubuduće služiti ovaj dinamični duo. Osim što su bili izvrsni skladištari (Željac se usavršio u sortiranju i pronalaženju dijelova prilikom isporuke i znao je svakom komadiću mjesto, a Boro je s nevjerojatnom učinkovitošću vodio skladišne knjige i bio neprikosnoveni prvak inventure), uskoro su dio skladišta, do tada ispunjen odbačenim dijelovima i raznim aparatusima, pretvorili u malu radionu u kojoj su u slobodno vrijeme između prihvata materijala i isporuka, zajednički rastavljali, sastavljali i vraćali u život raznorazne pećice, radio prijemnike, kompjutere, sušila za kosu, veš mašine, električne četkice za zube, lampe, dječje igračke, miksere, bušilice, muzičke instrumente, kosilice, ukratko, nije bilo stvari koju oni nisu mogli popraviti, dok god je tu stvar trebalo rastaviti, pronaći kvar u jednom od dijelova, popraviti ili zamijeniti dio, posložiti i napokon sastaviti. Ponekada su donosioci pokvarene stvari natrag dobili potpuno izmijenjenu stvar, no funkcija bi uvijek ostala ista, možda uz male razlike i pokoji dodatak. Jedan je mladić iz kadrovske službe Željcu i Borotu donio na popravak svoju ronilačku opremu, a nakon popravka, mogao je osim za ronjenje, boce s kisikom koristiti i za pokretanje male sportske jedrilice. Nevjerojatna stvar se desila jednoj starijoj ženi iz komercijale koja se već godinama spremala za penziju, ali nikako se nije mogla definitvno odlučiti za odlazak jer je živjela sama sa psom i nedostajalo joj je ljudsko društvo. Ušetala je jednoga dana u skladište i noseći nešto u rukama prišla Željcu i Borotu koji su bili nadvijeni nad jednim neobičnim željeznim predmetom. Željcu su kao i uvijek igrali prsti na rukama dok je otvarao poklopac stroja, a Boro je s rukama u džepovima i širom otvorenih nosnica čekao svoj red. Žena je tihim glasom i zvjerkajući oko sebe kao da se želi uvjeriti da ju nitko drugi od prisutnih ne čuje, izrekla svoj pomalo čudan zahtjev. Željac i Boro su je pozorno slušali, na njihovim licima nije se moglo iščitati ništa osim uobičajenih znakova dobrog raspoloženja. Nakon nekoliko dana, njena je želja bila ispunjena te se slijedećeg mjeseca, uz ugodnu oproštajnu zabavu napokon sretno umirovila. Tek kasnije procurila je priča, u čiju istinitost tada nitko nije sumnjao, da su Željac i Boro svojim popravkom pseće ogrlice riješili osamljenu ženu jedine brige. Onog dana kada je došla do njih sa svojim zahtjevom, uručila im je zakočen pseći povodnik koji je nakon obrade rasplesanih Željcovih prstiju i smirene Borotove imaginacije, postala najneobičnija pseća ogrlica na svijetu. Kada bi je mali kućni ljubimac nosio, osamljena je žena mogla slobodno razgovarati sa svojim psom jer je ogrlica na neki čudesan način pasja raspoloženja i osjećaje pretvarala u zvuk, ali ne bilo kakav zvuk. Pas je pričao svojim glasom, ali ljudskom artikulacijom. Kako? Lako. Željac i Boro su znali.
No, najveća stvar desila se tek mnogo mnogo kasnije kada su Željac i Boro iz skladišta unaprijeđeni na treći kat upravne zgrade. Kao sada već široko poznati majstori svega i svačega, trebali su unijeti živost na kat koji je do tada šefovima i njihovim tajnicama služio kao ostava za izrabljenu uredsku opremu, kompjutere, stara kuhala za kavu i pohabane registratore te neslužbena sušiona kišobrana i smočenih direktorskih odijela. Treći kat je bio čudo industrijske arhitekture, smješten na vrhu zgrade pod krovom, sastojao se od spleta hodnika, uskih prolaza i kancelarija koje su se mogle pronaći samo jednom, drugi puta kada bi ih netko pokušao naći, ne bi uspio. Tako su svi izbjegavali odlaziti na treći kat, jer nikada nisu bili sigurni da će pronaći hodnik koji će ih odvesti do stubišta kojim se mogu spustiti u svoje toplije krajeve. Osim naravno, zaposlenih marnih knjigovođa i onih dobrih ljudi koji su u skrivenim odajama labirinta, pod hrpama papira, dokumenata, računa, brojeva i zvuka printera, samozatajno skrivali magičnu formulu za izračunavanje - plaća. Tu su prebačeni Željac i Boro. Novo radno mjesto s novim savršeno jednostavnim imenom: komercijalist prodaje. Nakon nekoliko mjeseci kat je postao pravi sabirni centar; kafetijere, stari servisi, vješalice i kišobrani dobili su svoju novu namjenu zahvaljujući Željcovim plešućim prstima i mirnoj Borotovoj imaginaciji. Odbačena kompjuterska oprema rastavljena je, prostudirana, popravljena i sastavljena, tako da je i mimo znanja i dopuštenja šefova, svaka kancelarija na katu bila opremljena uređajima dostojnim male pokretne stanice za istraživanje, recimo seizmoloških ili klimatskih promjena. Unutar manje od godinu dana, a da šefovi nisu niti jednom došli na treći kat, Željac i Boro pronašli su način da i u ovaj zaboravljeni dio svijeta dovedu baba internet, pa su svi na marendama i u malim ukradenim trenucima slobode četali, pisali poruke, hihotali se, surfali, letjeli su papiri, printale su se fotke, zvonili su telefoni, zujale su satelitske antene, iz kompjutera je treštala muzika, gledali su se najnoviji akcijski filmovi, čitale se goruće vijesti, apdejtali se najnoviji programi za održavanje ove gungule, ukratko cijeli je svemir došao na treći kat upravne zgrade, tvornice za proizvodnju svega što se ticalo željezničkog prometa. A šefovi nisu niti jednom došli. I trajalo je to dugo vremena, nitko s donjih katova nije ništa posumnjao, posao se obavljao uobičajenom učinkovitošću, pritužbi nije bilo, jedino što se ekipa s trećeg kata nikada za vrijeme marende nije spuštala dolje, nitko nije imao potrebu protegnuti noge ili kupiti krafnu u kiosku prekoputa jer sve što im je trebalo imali su gore. Tu i tamo naletila bi tajnica generalnog direktora, ali uvijek u žurbi i punih ruku. Vješala je smočene direktorove cipele i čarape na instalaciju koju su postavili Željac i Boro, a koja se sastojala od elektromotora, skinutog s kontrolnog stola neke željezničke postaje, na kojem su bile prikačene žarne niti i elisa koja je upuhivala topao zrak u štrik koji se iznad svega toga vrtio i okretao nekim nedokučivim fizikalnim zakonom. Nitko nije znao kako, no Željac i Boro su znali. I onda je jednog kišnog dana za vrijeme marende, vjerojatno po prvi puta u svom radnom vijeku, naišao generalni direktor koji je bio u potrazi za svojim čarapama. Boro je upravo kolegici iz susjedne kancelarije objašnjavao kako koristiti novo sastavljeni uređaj za printanje velikih formata, a Željac je četao s prijateljem iz južnoafričke republike i grickao još tople kroštule koje je Blanka iz tzv. kontnog ureda netom ofrigala u jednoj od kancelarija labirinta koju su nakon iscrpljujućih radova prenamijenili u kuhinju. Željcova i Borotova kancelarija nalazila se na samom kraju labirinta, pa kada se direktor sa svojim osušenim čarapama i zbunjenim pogledom pojavio na vratima, kolegica je vješto šmugnula niz hodnik i nestala u jednoj od kancelarija, Boro je problijedio, a Željcu je kroštula zapela u grlu pa su mu prsti i protiv volje počeli plesati po tastaturi. «Oprostite» promucao je generalni direktor, «ja sam samo tražio svoje čarape pa sam se izgubio. Desi li se i vama da se izgubite ovdje?» Željac je umjesto odgovora direktoru, na tastaturi utipkao riječ PONEKAD. Boro se prvi snašao i ponudio generalnom direktoru tour de labirint i siguran povratak u direktorsko gnijezdo, na šta je ovaj svoj do tada očajan izraz lica razvukao u razdragano olakšanje. Uh, pomislio je Boro, dobro je, tolko je usran da nije ništa skužio. Sad ću ga još malo prođirat okolo, izvrtit po hodnicima pa mu više neće pasti na pamet da zalazi u ove krajeve. Željcu su prsti i dalje plesali po tastaturi. Zato je Boro uzeo direktora pod ruku i izveo ga iz kancelarije. Osjetio je kako se ovaj lagano naslonio na njega i prepustio se vođenju. Dok je Boro po prvi put u svom životu vodio generalnog direktora pod ruku i pokazivao mu put natrag, usput osjećajući nevjerojatan i nov okus svojih riječi, komentirajući svaku od prostorija posebno, raščlanjujući segmente ove male zajednice, rastavljajući djelatnosti koje se nalaze na trećem katu i uživajući u tome da direktoru ukaže na svaki bitan dio cjeline, izdvajajući je i stavljajući pod predmetno stakalce, na osunčanu površinu, u ušicu igle, kroz rupicu na čarapi, kao kada stisneš oči da bi izdvojio jedan mali dio, jednu malu točkicu, toliko važnu, Željcu je nervoza polako splašnjavala i prsti se umirili. Tek tada bacio je pogled na ekran i shvatio da je riječ «ponekad» upisao kao ključnu riječ u pretraživač i da se sada pred njim nalazi cijela maneštra djelatnosti, osjećaja, ljudskih aktivnosti, misli, želja, strahova, gluposti, istina i neistina koje su vezane uz tu riječ. Zbunili su ga ti dijelovi, komadići misli, krpice osjećaja i suprotno svim njegovim dosadašnjim porivima, uz lagano treperenje prstiju, počeo je slagati rečenice u cjelinu.
I evo što je dobio.

ponekad poželim da mi se život osmijehne ponekad mi beba pljuca sisu ponekad mi doista ne odgovara samoća ponekad mi se ne sviđa kako izgleda ponekad mi se javi ženski glas ponekad sam ružan ponekad sam glup ponekad sam miran ponekad sam lud ponekad mi se to dešava i dok slušam ponekad razmišljam da sam sretnica ponekad mi se čini da je previse mirisa na meni ponekad mi je znala predbaciti ponekad mi je - kako kad ponekad mi se čini da ih ima 4 a ne dvije ponekad mi na um padne samo kratka misao ponekad mi se ne da samoj kopati ponekad poželim pobjeći u džunglu i živjeti na bobicama ponekad plićak sa malim oblutcima koji masiraju stopala ponekad mi se čini da bih im se negdje u budućnosti mogla pridružiti ponekad mi se čini da sam toliko zreo ponekad mi se desi da sanjam nešto slično ponekad mi je žao što osjećam ponekad je sasvim dovoljno da vam ne dopuste da ispijate svoju pivu počašćeni ponekad mi se kosi jednostavno ne žuri puno izrasti ponekad mi je smiješan način na koji mi dođe inspiracija za neki komad nakita ponekad mi dođe da zagrlim sve u razredu uključujući i Maju ponekad mi se čini da se u praksi uglavnom krećemo između ta dva ekstrema ponekad jedan više ponekad... redovno uz kafu ponekad se pitam: što mi je sve ovo trebalo ponekad to jesam ponekad - smije se ponekad mi se desi da me netko iznervira ponekad zbrkane misli dovedem u red ponekad posljedica sreće (madness) ponekad… ne prilagodin se ponekad vidimo i cujemo (ne previse cesto) ponekad čak i nešto više od tog prvotnog ponekad mi dođe da okrenem onaj tvoj «čarobni» deseteroznamenkasti broj ponekad da ponekad mi se čini da nam život sliči na neki usrani kružni tok ponekad se stvarno ponašamo kao da ništa nismo naučili od starijih generacija ponekad mi se dogodi da emotivno "puknem" ponekad su ga i tijekom dana pridržavali na trbuhu ispod svojih halja ponekad mi je sasvim ok da se odem porolati blizu firme ponekad se pitam koristim li ja to moje vrijeme na ovom svijetu kako spada ponekad mi to fali ponekad kad svetlo nestane ponekad vidiš i nešto što nebi htio ponekad mi se čini da ja samo stojim ponekad mi se čini da je to najljepši, najtopliji zagrljaj ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno ponekad mi se čini da je pustara ponekad mi se stvarno čini da me ništa više ne veže za ovaj grad ponekad mi dodje da ju malo gurnem u blato da se usvinji kao svaki normalan pas ponekad, a češće tiha, nečujna ponekad mi se čini da bi mi bilo bolje da sam šutila ponekad dobro sakrije ponekad je dovoljan i onaj jedan put ponekad mi se na računalu pri vrhu ekrana pojavi crni prozor sa crvenim slovima ponekad je kao malo dijete ponekad mi se čini da moj rep nije dovoljno dug ponekad se dogodi, a ponekad i ne ponekad mi znaju reći kako je vrijeme da se počnem družiti sa normalnim ljudima ponekad mi se čini da su njezine dvije obale jedan svijet ponekad mi je drago da ...ponekad mucaju ponekad, zavisi o situaciji ponekad osjećam i zujanje u ušima ponekad mi tako razgovor treba ponekad mi vrag ne da mira, i jednostavno MORAM pomaknuti neku dasku koja stoji na travi posred dvorišta ponekad su dobar put ka čišćenju duše i ponovnom rađanju kreativnosti –istina ponekad se činilo da prolaze odajama ponekad i ribare ponekad mi se javi ponekad pomislim kako mi nedostaju ti dani oslobođeni većih psihičkih opterećenja ponekad kao na životinjskoj farmi ponekad mi se činilo da jak miris može da otjera misli ponekad mi se čini da ne postoji sloboda ponekad mi se čini da jednostavno nisu u modi ponekad se uma svog zastidim ponekad mi se čini da zvijezde silaze ponekad mi se dogodi da zaboravim ponekad prolog, ponekad epilog ponekad mi se sviđa kad brzo postaje sporo ponekad izranja ravno iz mora, a ponekad strši ponad beskrajnih ponekad mi se čini napornim učiti hrvatski tri sata dnevno ponekad igram sa prijateljima Counter Strike ponekad mi se zalomi i VeCe skoljka ponekad mi se čini da će ju ispisati iz vrtića ponekad mi se čini da bi bilo bolje da je atlas tiskan za svaku hemisferu posebno ponekad mi se čini da sve što trebam imam u radijusu od par kilometara ponekad mi se čini da to dijete dobiva i previše udaraca opomene ponekad mi se čini da ti porno glumci jednostavno nisu dobro odgojeni ponekad bi bilo dobro odustati ponekad i poneki čeh ponekad je neke stvari lakše napisati nego reći ponekad mi se čini da Vlada taj nedostatak kompenzira prihvaćanjem i realiziranjem recepata ponekad mi se pod odredenom svjetlošću čini da baš na tom mjestu imas ožiljak ponekad vrijeme prestiže ponekad želim da mi se vrati ono djetinjstvo ponekad mi se čini da moja mala ljubav umire ponekad ga skinem dok kuha ponekad mi se događaju čudne stvari ponekad neku kutiju otvorim ponekad mi dođe da prožvačem vlastite zube ponekad mi se čini da stojim nasred polja ponekad mi se čini da u usisavaču ima više moje kose nego što li je imam na glavi ponekad mi nikad ništa nije jasno ponekad se razjari i počne ugrožavati vjevericu ponekad mi se čini, prečesto ponekad odzvanjaju kao riječi koje su slabe ponekad haha ponekad imam problema ponekad je čudan udarac sreće ponekad se neke stvari dogode baš u pravi trenutak ponekad mi se čini da je cijeli svijet stvoren zato da ga ti istražiš ponekad se pitam da li mi glava služi samo zato da me boli nakon pijanstva ponekad mi se čini da mi uopće nemamo pojma što se od nas očekuje ponekad trebamo i koji razbijeni tanjur ponekad ih, pošto svi nemaju krila, zovemo PRIJATELJI ponekad mi nedostaje pubertet ponekad zaspe pa se otkotrlja dole ponekad je nagazim ponekad na TV ponekad mi se čini da radikalni povratak korijenima uopće nije loša ideja ponekad mi je zato baš zgodno naći se pred nekim sasvim egzaktnim matematičkim zadatkom ponekad mi se čini da savršeno poznajem pokrete svoga tijela ponekad mi nedostaju riječi ponekad mi se čini da sam jedina budala u svemiru koja je oblijepljena ponekad mi traženje naprijed nazad oduzima puno vremena ponekad mi se cini da nas je premalo ponekad ljudi zuje poput meda ponekad mi se prispava ponekad nema većeg užitka od zvona ponekad mi stvarno paše biti 'mama to napravi najbolje' ponekad mi dođe da uzmem prokletu makinu i hitim je s krova na beton ponekad ponestane ideja, zar ne? ponekad osjetim da mi niz kaput sklizne krafna ponekad se znam i sredit ponekad zarobimo ljubav ponekad dečki mjerkaju ponekad mi se stvarno učini da je potrebno posjetiti grad mrtvih da bi znali cijeniti onaj živih ponekad imam neugodan osjećaj da mi se netko cereka s balkona bas kao onaj gremlin ponekad mi se čini da mi je prijašnji Sony bio puno bolji ponekad se rodi komunikacija ponekad susret potiče nadahnjujuća otkrića o načinima kako se život ostvaruje u nama ponekad mi čak dođe da s nekim igram lastik ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin ponekad mi iz očiju iskorači čarobnjak sagne se i pije leđima okrenut pustinji zmijsko mlijeko iz maslačka ponekad pomislim da bi bilo dobro operirati se od očekivanja ponekad mi se čini da Antonio spava puno po danu a da po noći zato zafrkava ponekad mi se čini da sam opsjednut ponekad imamo buhe ponekad su tete u ducanu jednostavno zle ponekad i triput više nego što je ponekad mi se čini da je nebo blizu ponekad želim brata ponekad bih čitala Isusov govor ponekad mi se ujedinjenja čine kao predznak razjedinjavanja ponekad mi fale moje kvočke ponekad bi bilo lijepo biti muškarac ponekad mi se čini da mi radni dan ne prestaje ponekad se uhvatim da gledam ispod kreveta ponekad mi je žao što sam daleko ponekad je zdravo pretjerano uživati u životu ponekad razviju nezdrav nacin suočavanja sa problemima i stresom ponekad mi je lakše i prikladnije izraziti se na engleskom ponekad mi se čini da bi bilo bolje da se što više novo proglašeni sveci stavljaju u prvi plan ponekad se zapitam dali si sa sobom odnio ono moje ponekad dobiješ što trebaš ponekad dobiješ što dobiješ ponekad uzmem posao kući ponekad je uvijek



22.11.2006. u 15:57 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 11.11.2006.

Qilin ima meko ch, kao npr. ciro

11112006
Tu sam na staroj adresi, okolica se dnevno mijenja, ptice u krosnjama luduju. Pogled kroz prozor ne nudi mi bogzna sto, prekoputa, skoro pa na skok udaljena, oronula zgrada iz onih dana kada su svi htjeli zivjeti pod neonskim svjetlom pa ga danas imaju. Gledam u njihove kuhinjske prozore koji ozive tri puta tijekom dana, uvijek u isto vrijeme, na pozornicu ulazi muskarac u bijelom trvezu, mlada zena u shlafroku, instaliraju se na sceni i za padelom crpe svoje dnevne kolicine plina, na prizemlju zamagljeni obris muskarca pod tusem i gnjevna zena koja je vec danima zabrinjavajuce van sebe, lupa na vrata iza kojih se skriva muski glas. Psi, djeca, ljudi, macke, zene, mobiteli, prijatelji, alarmi, busenja, eksplozije, cucanje (tvrdo c, npr. cocmani), sunce daleko, ulica u susjednom toku, Stabla izmedju nas. Ptice i dalje.
Ponekad mi dodje pa skocim na najblizu granu i prebacim se do jednog od prozora, udjem i s unutrasnje mracne strane, promatram sebe prekoputa.
Vrti, prebacuje, izbacuje viskove, donosi, pa opet odnosi. Napokon je ulovila ritam, vidim. Izgleda da su joj biljke koje je zasadila pokazale sto treba. Na prozoru uzgaja bosiljak i majcinu dusicu. Ponekad u jelo ubaci list bosiljka, al sve rijedje jer joj je zao. Prica s njima, a posebno s majcinom dusicom koja se kao i ona, u zemlji nepoznatog sastava, bori za opstanak. Cetiri izdanka, za svaku godinu po jedan. U istoj zdjeli proklijala je još jedna biljka, dusica je, ali nece biti majcina, pusta je da raste iako ne zna otkud je doslo to sjeme i u sto ce izrasti. Ponekad je gledam kako sjedi i pusta vrijeme da ju uci, ponekad je nema pa se opet vrati, na danjem svjetlu vidim joj lice, dva tri lista koja zudno zedno zarno (tvrdo z-ovlje npr. zuzi jelinek) upijaju sunce. Nasmijem se tada u sebi jer znam da zna da se iza velike svjetlosti nalazi isto toliki mrak koji plese plesove potpuno lisene pojavnosti. Stogod s time...
No eto vam veliki Hello from Nanjing. Osvajam ga polako, vrata po vrata, metar po metar zidina, cigla na ciglu, zbuka, kacavide, vrece s pijeskom, strasila i pagode u polju, macole, tikve, logaritmi, svi smo tu, jedino me jos brine Qilin jer rekao je doci, ali pod jednim uvjetom. Qilin, cuvar ulaza u grad je stvarno cool tip, nesto između lava, tigra, majmuna i ludog ratnika covjeka, a mislim da sam mu vidjela krila. Kinezi su si napravili dvojicu, jednog su isklesali u kamenu i tako mu dali cvrstocu, drugog su zalili olovom i sad nema kamo pa su ih postavili na ulaze u grad koji su doslovno ulazi (ili tzv. ulazovi, imenica u mnozini) unutar zidina. Nekada potpuno opasan zidinama, danas je Nanjing i dalje vecim dijelom unutar tih mozebit istih zidova, a ostala su i mnogobrojna vrata koja su u biti velike kule u koje se moglo smjestiti na tisuce vojnika i njihovih konja. Ja zivim u susjedstvu jednih vratiju i vec sam primjetila da mi zubi rastu. Grivu redovito rascesljavam. Qilin, da, rekao je da ce glavom i bradom doci kada na svijetu bude bilo u postotku vise mira nego nemira, pa ja sad cekam.
Jucer navecer je iznad nas proletjelo jato nekih velikih bijelih ptica, pomislila sam eto ga. Stajala sam na skolskom igralistu koje je okruzeno visokim nebodernim zgradama s mudrostima ispisanim zarkim florescentnim slovovljem, vrli mladi i stari koracali su, skakutali i razapinjali se u mraku, nebo je u trenutku postalo bijelo. Kad sam pogledala gore ucinilo mi se kao da sam umjesto ociju dobila jedno veliko uho koje me je spojilo direktno na njih jer cula sam samo njihove kraktaje na mozda tisucu mia iznad nas, ma cijela je scena bila predobra da bi u nju jos uletio i Qilin. A Qilina su tek sastavljali u kamp kucici koja je razmazenim zvijezdama sluzila kao prostorija za in i de toksikaciju. Tako je Ridley morao par puta ponavljati scenu, na sveopce negodovanje ptica koje nije bilo lako nagovoriti na konstantne prelete, pogotovo što im skrti Scott nije htio platit marendu. Kineska ekipa nije uopce razumijela o cemu se tu radi pa je i to morao rjesavat i vec je postajao pomalo nervozan, a jos su mu za prevodioca dali valjda jedinog ogromnog kineza u zemlji cija se glava konstantno nalazila u kadru, a koji je u biti baratao svim jezicima svijeta osim engleskim pa se Ridley olaksao tenzije tako sto je usputno sutnuo nesretnog tek sastavljenog Qilina nogom u celo, tamo gdje mu se griva spaja s ceonom borom pa je nakon toga zajapureni i pomalo osakaceni Qilin izjurio sa seta. Njegov menadzer je javio da se nas gate keeper definitivno nadurio i ako zele da se vrati, Ridley mu mora obecat da ga vise nikad nece tuc. Unatoc svemu, snimalo se i dalje, ptice su letjele po ne znam koji put i ludile u zraku, radile neke cudne formacije koje nisu svojstvene pticama, Ridley je visio na mobitelu, lutkari heftalicom spajali boru s Qilinovom grivom, a veliki kinez je pricao korejski ekipi koja se sastojala od dvije ruskinje na privremenom radu u kini, jedne hrvatkice patkice, jednog pospanog meksikanca i nekog zubatog tipa s barbadosa kojem je praprapradjed na pocetku jednog od stoljeca izradjivao kanue za nacionalni istrazivacki komitet i jednom cak od milja pljunuo onog momka Darwina. Dok se sve to desavalo, Harrison F. je hladnokrvno srkao kineski kafei i cesao se drvenom rucicom po ledjima.
Pa se sad pitajmo sanjaju li elektricne ovce elektricne snove. Ili jesam li ja elektricna ovca koja sanja da je tikvica ili elektricni san koji sanja da friga tikvice...
Li Bai je jos davno ispjevao pjesam u stilu *sve su ptice odletjele visoko* i moze to sad izgledat potpuno bez veze i van konteksta, ali ako pretpostavimo da jato bijelih velikih ptica predskazuje dolazak Qilina, a ako su vec odletjele a njega jos nema, to moze znaciti jedino da je Li Bai u to vrijeme stoposto kontaktirao s pravim vratarom Qilinom i napijao se s njim svakodnevno pa su obojica zavrsili u nekakvoj sumnjivoj gostionici iz koje im se vise nije dalo van. Onda je Li Baiu palo na pamet da napise nesto za sto je znao da ce se citati stoljecima, a usput rijesiti Qilina obaveze spustanja medju danasnje ljude, a sto ce biti u biti jedna velika notorna laz. I tako je nastalo sve su ptice odletjele visoko, ukratko, ostavite nadu. Lazljivi pijani kinez. Ptice su tu. Iako su i Ridley i korzikanci i glavati Kinez i Harrison i sam Li Bai i kukuruzna psenica odavno odletjeli, vrlo vrlo visoko. Qilina se jos ceka.
Kako ono, judi moji ca mi je lipo..., muci me jedino jedna jedina jedna stvar. U stvari dvije. Prva je ta da su mi kinezi rekli da ako zelim biti zensko ne mogu se zvati leteca lin jer ko je vidio letecu zenu i to još iznad sume (lin, jeli). Vjestice zaboravite, one postoje samo u pricama i ja nisam ta. Ne. Kad malo bolje razmislim, to ima smisla. Uglavnom su muskarci ti koje njihove vjecno budne zene najcesce silom skidaju sa stabala, barem je to tako ovdje na delekom istoku. Ono malo vremena sta imaju, muskarci vole trosit uspuzavajuci se uz stabla pa ostaju gore i skacu s jedne krosnje na drugu sve dok im sefice ne pokvare zabavu. A zabava im je prava jer se nakon nje njihove bijele kosulje toliko umazu da niti Ariel ne pomaze. Onda se ispod stabala skupi pozamasno krdo zena koje nikako nisu letece, one su uglavnom biserne kraljice ili mirisni cvjetovi cvrstog korijenja koje najvise vole raspravljati o andjelu arielu sve u isti glas. Kad se zasite ariela svaka sa po jednom bambusovom kukom u njeznoj joj rucici, jednim uvjezbanim pokretom dohvati svog nestaska. E zato su Ikar i onaj drugi Dedal i da Vinci, gospoda Wright, Grunf htjeli...., pa vidi sirotog Neila on je morao skroz do...... Da, to ide toliko daleko da su analogije toliko zabavne da bi sad mogla satima o tome. Najveci svjetski izumi, ideje, uzvisenja, mozgovine, proizasli su iz jedne jedine potrebe tih letecih momaka, a ta je: cim dalje i ucinkovitije, sto ce reci na dugo vrijeme, ako ne i zavavik, pobjeci od vlastite zene i njene bambusove kuke. Izmisliti bilo kakav stroj, parni, elektricni, raketni, mlazni teorem, svemir, jedrenjake (sta se ne kaze da je zena nesreca na brodu?), slusalice za usi, kemijski spoj, vatu, religiju, borilacku vjestinu, celibat, nesto bilo sto ce barem za kojih sat vremena produziti igru u krosnjama, a zadrzati sefice na tlu. Neki idu u totalnu krajnost pa recimo izmisle barut, sibice i lomacu ili se pocnu igrat atomima pa se onda desi kolektivno ubijanje ocajnih muzeva. Vjerojatno ova teorija ne drzi toplu vodu, hladnu mozda da, a jedan je razlog sto sam, usprkos nestasnom imenu, zena pa, iako ne volim u sjeni stabala pricati o andjelu arielu i polako gubim vjestinu baratanja bambusovom kukom, ponekad mi se sluci ispod debla sjesti.... Ali ime ne dam pa makar to znacilo da svakodnevno u isto vrijeme osjetim nevjerojatnu potrebu da se popnem na susjedni bor, sjednem na vrh i klatim nogicama u koledzicama i bijelim carapicama.
Druga stvar o kojoj necu duljiti je: zelim znati sto znaci Beam na engleskom nam hrvatskom, al ne onako odo oka nego za ista, sad ozbiljno govorim. Znate li, javite mi molim. Ako znači zbuka (tvrdo z, npr. zulj) onda se sutra vracam doma. Al ovaj put s Qilinom pa da i rijecani dobiju svog vratiju cuvara. Mozebit se on i Vid sprijatelje. Ma da mi je vidit da se primorac sprijatelji s celestialnim bicem....


11.11.2006. u 08:33 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se