Gordana Crnković, književna kritičarka, urednica na Trećem programu Hrvatskog radija
Katarina Luketić, književna kritičarka, urednica i direktorica izdavačke kuće Pelago
Boris Postnikov, književni kritičar i glavni urednik časopiasa Zarez
Književna kritika posljednjih je desetljeća nesumnjivo izgubila nekadašnju moć. A ta je moć bila vidljiva prema utjecaju koji je imala na oblikovanje kulturne scene i javnog mijenja, zatim afirmaciju pojedinog autora, na prodaju knjige, pa čak i mogućnost prevrednovanja nacionalnog literarnog kanona, kao što je to bio slučaj s tekstovima Veselka Tenžere ili Igora Mandića. A danas? Uglavnom je svedena na kratku promotivnu informaciju... Unatoč ovoj komparaciji koja indicira poprilično loše stanje stvari, tribina ipak nije zamišljena kao lamentacija nad dobrim starim vremenima već je namjera bila fokusirati se na recentna zbivanja i razmotriti kakav je trenutačni status književne kritike.
Krenimo redom...
Boris Postnikov dijagnosticira sadašnju situaciju kao sužavanje profesionalnih standarda u smislu zatvaranja književne kritike u kratku reklamnu obavijest o knjizi u svrhu što bolje prodaje. Njen nestanak iz najutjecajnijih, tzv. mainstream medija, implicirao je nestanak kritičnosti uopće iz tih medija (kao što su Jutarnji ili Večernji) jer su se oni tabloizirali. Kod nas kao da kultura nije tržišno isplativa pa je nema niti u medijima. Međutim, ako se pogleda malo izvan granica, npr. u Sloveniju, BiH ili Srbiju, pa i dalje, na zapad, u Francusku, Njemačku, najutjecajniji mediji imaju vrlo ozbiljne i ekstenzivne kritike i očito uspijevaju. U Srbiji, primjerice, u Politici, bez obzira na njenu političku pozadinu, zatim u bilo kojim dnevnim novinama ili tjednicima pojavljuju se vrlo ozbiljne književne kritike. U Sloveniji, koja je odmakla par tranzicijskih koraka dalje od Hrvatske, još uvijek se može naći književna kritika preko cijele stranice, što je u hrvatskim dnevnim mainstream novinama nezamislivo!
Gordana Crnković naglašava kako problem povlačenja književne kritike treba promišljati na dvije razine – prvo, postoji li općenito kriza književne kritike u svijetu u kojem živimo, a to je ponajprije doba spektakla, drugo – u hrvatskim uvjetima književna kritika nestala je iz medija naprosto kao kolateralna šteta. Naime, nitko nije smišljeno ukidao kulturne rubrike, kritiku iz naših medija, u kaotičnoj situaciji pokušaja da se spasi tiraža otpalo je upravo ono što je u tom trenutku trebalo njegovati…
Što je s kvalitetom onih tekstova koji ostaju u respektabilnim časopisima, novinama?
Gordana Crnković smatra da je kod nas u dubokoj krizi zapravo urednička profesija. Kriza književne kritike zapravo ne postoji!
Katarina Luketić misli da je kriza književne kritike dijelom posljedica krize medijskog diskursa u smislu viška vizualnog materijala, PR diskursa, estradizacije, a odsutnosti bilo kakve analize i kritike. To je rezultiralo izostankom kritičkog diskursa, odnosno specijaliziranog govora o književnosti. Književna kritika koja se pojavi u mainstream medijima ne može udovoljiti zahtjevima da bude pisana jednostavno, popularno, svima razumljivim jezikom… To je smiješno jer u bilo kojim drugim područjima postoji specijalizirani jezik struke! Kad književna kritika prodre u mainstream medije događa se neka vresta banalizacije, ne može se pisati o romanu a da se ne koriste termni poput narativni kod, pripovijedanje, pripovjedač… Zato je važno da postoji nešto poput Zareza i Trećeg programa kako bi se pokazalo da književnost ima neki svoj jezik kojim se opisuje i da ne može govoriti jezikom rubrike spektakla!
Može li kritičar biti upućen u uvjetima književne hiperprodukcije u sve, može li imati pregled nad tim golemim sadržajem?
Katarina Luketić smatra da bi književni kritičar trebao biti upućen u ono o čemu piše i pišući o jednom autoru, trebao bi pročitati i još pet drugih njegovih knjiga, naprosto se specijalizirati – da li će pisati o nacionalnoj književnosti, pojedinim žanrovima, poeziji, prozi, publicistici… Međutim, to se protivi duhu našeg vremena pa se zato danas pretpostavlja određena vrsta površnosti, kao i svojevrsna raspršenost znanja koja podrazumijeva da se zna o svemu pomalo. Naprosto ništa analitički što će previše zamarati, i čak štoviše, takav se pristup danas smatra nekom vrstom upućenosti. Primjerice, to nije problem kada je riječ o Slavoju Žižeku koji je teorijski potkovan, ali loše je kada neki mladi kritičar pomisli da se na isti način može koristiti tim raspršenim znanjem pa će „šarati“ - malo o medijima, o filmu, internetu, knjizi… Prevladavajući kritičarski diskurs danas je da se stalno treba prilagođavati novim temama, slijediti trenutak …
O parametrima za prosudbu književnog djela…
Boris Postnikov mišljenja je kako osobine kojima se kritičar mora odlikovati jesu dosljednost, tj. da se iz teksta u tekst može prepoznati određena poetička pozicija, također i ideološka, zatim minimum baratanja analitičkim, odnosno terminološkim aparatom, ne odustati od metadiskursa, potom umješnost u pisanju, eventualna žanrovska vještina u koju se s vremenom ulazi. Također, uputno bi bilo specijalizirati se za određeno područje kako bi se moglo dublje ući u njega…
O književnoj sceni, nepotizmu, oportunizmu, politici nezamjeranja u kontekstu današnje situacije koja je lošija u odnosu na nekadašnju jer su u igri znatni financijski interesi, medijski koncerni, visoke svote književnih nagrada, novinske sinekure…
Gordana Crnković kazala je da je to toliko tužno pitanje da bi ga najradije preskočila…
Nadovezala se potom na Borisa Postnikova i kao osobinu imanentnu književnom kritičaru dodala još i neovisnost.
Vezano za optužbe da je književna kritika nezanimljiva, suhoparna, a knjige takvog sadržaja neintrigantne, primijetila je da kada se književna kritika pokušava učiniti zabavnom, veselom, spektakularnom, otvara se prostor za manipulaciju, za upliv različitih interesa izdavača itd. Primjerice, u slučaju da je netko vlasnik novina i ne prati sustavno produkciju, a kolumnistu se sviđa određena knjiga, tada će se objaviti velike fotografije autora i razgovor s njim. Ili pak ako postoje neki drugi razlozi da se ta knjiga promovira i vlasnik joj odluči dati prostora u svojim novinama, u tom slučaju zbivat će se nešto slično kao s Oprah showom, gdje su se također promovirale knjige, samo što to u SAD-u nije jedini način da se piše o knjigama. Uz takve modele, postoje i sasvim ozbiljni mediji koji na drukčiji tretiraju knjige, svim ozbiljno propitkujući tu temu.
O suženom prostoru manipulacije u onim domenama koje se iz medijske perspektive čine manje opasnima, npr. Zarez, Treći program, tportal…
Gordana Crnković kazala je da je to situacija s kojom se svakako ne bi trebalo pomiriti te da je, s druge strane, nedopustivo podcijeniti publiku. A ono što se kod nas dogodilo nije bilo samo podcjenjivanje nego vrijeđanje i ponižavanje publike… Ipak, većina dobrih knjiga danas može naći svoj put do publike, veliki dio književnosti otvoren je široj publici, no urednici ne mogu nikakvom čarolijom spasiti tu situaciju…
Zašto se književna kritika uvijek smatrala niže vrijednim oblikom pisanja – postoji predrasuda da su književni kritičari nerealizirani pisci, redatelji …
Katarina Luketić osvrnula se na tvrdnju Rolanda Barthesa koji je u svom poznatom tekstu Kritika istine rekao da se i pisci i kritičari bave istom stvari – jezikom, pa u tom smislu ne bi trebalo biti razlike između kritičkog i književnog teksta. Postoji također mit da su književni kritičari netalentirani ljudi koji parazitiraju na piscima, mit koji često reproduciraju i sami pisci kada nisu zadovoljni kritikom. Naime, pisci često smatraju da imaju pravo na punu interpretaciju svog teksta, dok književni kritičari u svojoj interpretaciji i ocjeni moraju ići dalje od samog teksta, ona je nadograđivanje značenja, pa onda nije isključeno da se pri tome pisci i kritičari ne slažu. Pisci često misle ako se mišljenje književnih kritičara ne poklapa s njihovim da oni nemaju pojma, pa se onda nazire drugi mit gdje pisac kaže da on najviše vjeruje običnim čitateljima. Međutim, obično čitanje je nešto sasvim drugo od kritičkog. U običnom se može podrazumijevati užitak, ugoda, dok kritičko implicira jedan sasvim drugi aparat. Nadalje, kritičko čitanje nikada ne može biti objektivno čitanje, uvijek je neka vrsta interpretacije djela i stvar je onoga tko ga interpretira, iskustva čitanja, njegova svjetonazora.
Govoreći iz vlastite pozicije urednika knjiga, također je naglasila kako je danas običaj da se u novinama ponovi ono što urednik knjige napiše na koricama, dok prije desetak godina u medijima to nije bilo tako. Za tekst od pola kartice trebalo je dobro „prevrtiti“ knjigu, ako ne i sve pročitati… Danas se kod književnih kritičara smatra normalnim da prepišu ono što je urednik ili izdavač napisao kao popratni PR materijal knjige i da je to nešto što kruži kao kritički stav. Stoga u tom nekom smislu književni kritičar može bit parazit na književniku. Ističe kako joj je ipak načelno bliži Barthesov stav da problem zajednički - pitanje jezika i načina na koji se artikulira stav.
O pitanju metajezika… Javlja li se kod nas neki oblik autonomnog diskursa u književnoj produkciji, onog koji nije opterećen ideološkim, nepotističkim, onog koji je u stanju nadići loše pisanje koje se naziva književnom kritikom, odnosno prevladati zatvorenost i prinude književne scene?
Boris Postnikov pitanje kritike i medija vidi kao problem koji valja rješavati isključivo na razini sustava. U situaciji privatizacije i devastacije medija sužena je mogućnost apela na uređivačku politiku pa pretpostavka vraćanja književne kritike u medije te kultiviranje kritičkog i relevantnijeg medijskog diskursa ide u smjeru borbe za javne medije. Dok su mediji takvi kakvi jesu bolje da u njima ni nema književne kritike. Kakva bi to književna kritika bila u 24 sata?! Neovisna pozicija kritičara pritom jest nešto što se samo po sebi razumije…
Katarina Luketić nadovezala se rekavši kako je neovisnost nešto što se bori iz teksta u tekst. Književna kritika nalazi se u domeni javnog pisanja pa je to pozicija u kojoj je lako kliznuti u neki nepotistički odnos, pogotovo u sredini koja je jako mala i gdje postoji uvijek vjerojatnost poznanstva s piscem ili urednikom… Radeći posao književnog kritičara od iznimne važnosti je neka osobna etika koju treba održavati.
Gordana Crnković dodala je kako osim spomenute neovisnosti postoji i još nešto što je iznimno važno – uronjenost isključivo u domaću scenu i poistovjećivanje s njom je također pogubno za kritičara! Nije stvar samo klanova i nepotizma, naprosto se lako se prošire određene mode unutar te male literarne zajednice… Zato bi trebalo sustavno pratiti i stranu scenu, osim hrvatske, pratiti barem još jednu stranu književnost jer komparatistički pogled mora postojati kao mogućnost usporedbe, bez toga nema mogućnosti kritike. Primjerice, postojali su kritičari koji su se potpuno poistovjećivali s domaćom scenom, s pojedinim usmjerenjima koja su tada bila u modi, pa su kod njih loše prolazili oni koji su izvan mainstreama, što je zaista bilo pogubno…
Katarina Luketić je, govoreći o nepotizmu, naglasila kako nije riječ samo o tome da se pišu isključivo pozitivne kritike jer kod nas ni nema negativnih kritika. Međutim, i negativna kritika je simptom nekog kulturnog života. Primjerice, postoje pisci koji su godinama dobivali samo pozitivne kritike, a onda bi odjednom došlo do zaokreta jer dionice na književnom tržištu za njega padaju pa se o njima pojavi cijeli niz negativnih književnih kritika. Ali i te negativne književne kritike pokazatelji su određene književne mode, onoga što se događa na književnoj sceni.
S obzirom da se književna kritika povukla u časopise koji dosta neredovito izlaze, nisu li u boljem položaju dvotjednik, radio ili portal?
Katarina Luketić rekla je kako je svaki prostor otvoren za književnu kritiku dobrodošao, bilo časopisni bilo portalski, bilo radijski. No važna je selekcija onoga o čemu se namjerava pisati, važno je kada se jednom dobije medijski prostor za pisanje, ustupiti ga nečemu što stvarno ima književnu vrijednost. Navodi i primjer star otprilike godinu dana o jednom uvaženom književnom i kazališnom kritičaru koji je u jednim dnevnim novinama napisao panegirik o novoj knjizi Vlatke Pokos, dok je s druge strane bio vrlo kritičan kada su u pitanju teme iz njegove struke.
U slučaju da neki književni kritičar odluči napisati ozbiljnu književnu kritiku, da li bi to prošlo u nekim mainstream medijima?
Katarina Luketić odgovorila je da nema iskustava s mainstream medijima, ali nije sigurna da bi to prošlo. U Globusu je Robert Perišić možda na tragu toga, ali on više piše fenomenološki o sceni i cijelom tom kontekstu, međutim Novi list ima tekstove Nikole Petkovića koji jesu književna kritika.
Zašto se ljudi uopće bave književnom kritikom kao podcijenjenim i loše plaćenim poslom kojim se ne stiže na naslovnice novina? Jesu li književni kritičari potrošna roba pa to rade dok ne napišu roman?
Boris Postnikov ogovorio je da se time bavi iz čistog užitka za artikulacijom dojma o pročitanom. Po njegovoj gruboj procjeni u Hrvatskoj se objavi, sumirajući Zarez, tportal, Vijenac, Treći program, Novi list, Booksu i Moderna vremena, približno 500-600 kritika godišnje - to su 2 kritike dnevno. U takvim okolnostima govoriti o smrti nečega je apsurdno! Ljudi stvarno imaju potrebu pisati književnu kritiku. Naglasio je i kako u svojoj generaciji (plus-minus tridesetogodišnjaka) može nabrojati sigurno 10 imena koji pišu odlično i barem 10 koji pišu korektno. No pitanje se opet vraća na sistemsku razinu - ako sustav nekome ne omogućava da živi od pisanja, on se mora potrošiti!
Književna kritika je neka vrsta maratona, a književnost neka vrsta sprinta?! Književnom kritičaru da bi se afirmirao treba dugogodišnji sustavni rad, dok je dovoljno da neka osoba napiše svoj prvi roman koji će ga odmah izbaciti u orbitu…
Gordana Crnković odgovorila je kako živimo u vremenu bez kanona, postoje teorijski elaborirane teze da danas ne postoji hijerarhija u književnosti. Nema kanona koji propisuje što bi bila visokovrijedna književnost, a što tzv. potrošna. Izgubile su se granice između visokostilske i trivijalne književnosti, žanrovska književnost i tzv. ozbiljna književnost koja se bavi nekim važnim pitanjima ljudske egzistencije su ravnopravne, nama hijerarhije… Da li se u takvom razdoblju događa smrt kritike i refleksije? Postoje različita mišljenja o tome… Vrlo je utjecajno mišljenje prof. Solara da danas kritiku zamjenjuje moda… Te mode se smjenjuju i u takvom je okruženju književna kritika poprilično dezorijentirana. Ali te teorijske teze je nije uputno prenositi na praktičnu razinu jer, primjerice, u takvim vremenima bez kanona književna kritika može biti izazov. Pritom se prisjeća nekih poznatih argumentacija od prije petnaestak godina kako je neka knjiga dobra upravo zato što progovara o nekim pitanjima koja su bitna za zajednicu, egzistenciju svakog pojedinca. Danas bi se tako nešto smatralo poprilično arhaičnim. Ne može se tvrditi da danas roman koji tretira jednu tragičnu, tešku temu, a zadnjih godina je takvih romana dosta s obzirom na nedavna ratna iskustva, mora biti pisan s patosom ili na nekakvoj visokostilskoj razini. Međutim, kritičar može pokušati elaborirati taj stav i reći da mu se ne sviđa taj roman jer se pisac neprimjereno poigrava žanrovima i time gubi tragičnu temu iz vlastitog fokusa. Dakle, kao univerzalno pravilo ne postoji, ali može se pokušati braniti ta teza. S druge strane, netko može izreći argument da takvo poigravanje sa žanrovima funkcionira u kontrapunktu s tom temom odlično. Neki od takvih spojeva tragičnog i trivijalnog su bili Adio kauboju. Također i više knjiga Renata Baretića u kojima se zbiva taj spoj nespojivog, što se nekome može svidjeti, nekome ne. Kritičar naprosto mora biti uvjerljiv u argumentaciji. To je čak danas više izazov nego prije kada su ta pravila bila jednoznačno implicirana.
Je li uopće moguće pisati književnu kritiku temeljenu samo na procjeni vrijednosti književnog djela, zanemarujući, namjerno ili nenamjerno, kontekst u kojemu to djelo nastaje?
Gordana Crnković smatra da je imanentni pristup koji je bio prisutan u 80-ima se danas pomalo zaboravlja. Primjerice, u novinama je, uz impresionističke kritike o kojima se znalo posprdno govoriti, postojalo cijelo jedno usmjerenje kritičara koji su teorijski bili izrazito potkovani i koji su svoje tekstove pisali kao minijaturne znanstvene rasprave. Od njih se moglo mnogo toga naučiti, međutim oni su zanemarivali to smještanje teksta u kontekst.
Može li književna kritika u određenom postotku pomoći prodaji knjige?
Boris Postnikov mišljenja je da izravno kritika ne, ali postoje druge mogućnosti reartikulacije književnosti u medijima. Primjer je voluntaristički dnevnik čitanja jednog našeg poznatog u kolumnista Jutarnjeg lista u kojemu on navodi knjige koje su njemu bile dobre u posljednjih mjesec dan. Važnost imaju i nagrade. Istovremeno dok je književna kritika nestajala iz medija, rastao je broj nagrada, došlo je do proliteracije književnih nagrada – od Jutarnjeg, tportal, Kiklop. Pojavio se novi oblik promocije književnosti koji ide za jednokratnim spektaklom, koji sustavnost žrtvuje priči. U takvim okolnostima smatra da kritika ne može podići prodaju, možda s 300 na 302 primjerka…
Gordana Crnković prisjeća se primjera kada su negativne kritike Igora Mandića dizale tiraže hermetičnih romana na barem tisuću primjeraka.
O potencijalnim novim imenima u području književne kritike…
Gordana Crnković misli kako kreativnih ljudi nesumnjivo ima, ali bi moglo doći do određenog preslagivanja u medijima. Međutim, stvar je uredništva koje će stati iza dotičnog kritičara. U Zarezu se zadnjih godinu-dvije pojavila nova generacija koja se bez strahopoštovanja usuđuje progovoriti o nekim celebrityjima prethodne generacije, dotad nedodirljivima. Međutim, kritika u okviru hrvatskih prilika više je hobi nego profesija i mnogi će se od tih mladih kreativnih ljudi baviti još nečim drugim, sličnim, npr. radit će kao voditelji tribina ili će graditi sveučilišnu karijeru i sl.
Katarina Luketić, pak, književnu kritiku vidi kao sito koje prosijava ono što će poslije eventualno ući u znanost o književnosti i biti valorizirano kao vrijedno. Međutim, smatra da je u tom smislu puno više zakazala znanost o književnosti nego književna kritika jer se u povijesti književnosti, u teoriji književnosti te u domaćoj književnosti ne proučava ništa što je suvremeno. Ne pišu se povijesti književnosti nego se završava s onim razdobljima gdje je već točno utvrđen kanon. Dakle, vrlo je malo pokušaja da se i u suvremenosti utvrđuju ti kanoni. Upravo je književna kritika, odnosno novinska književna kritika iznijela cijelu valorizaciju npr. FAK-a devedesetih, a da se to nije kasnije odrazilo na znanost o književnosti. Bez obzira koliko književna kritika ima svojih loših strana, treba reći da obavlja jedan dio posla akademske zajednice, odnosno da ona priprema materijal, teren za ono što bi kasnije u nekoj akademskoj zajednici, u nekim ozbiljnim kolegijima, knjigama, povijestima domaće književnosti trebalo biti valorizirano.
A kada se zavjesa spustila i pozornica utihnula, možda ipak možemo zaključiti da unatoč tome što književna kritika u ovim uzburkanim domaćim vodama nedvojbeno ima status davljenika, kroz slamku ipak nekako (uz)diše...
Sa.R.B.
|
