knjizevnost

ponedjeljak, 07.03.2005.

Lepa Mlađenović
50 GODINA "DRUGOG POLA" SIMON DE BOVOAR





Drugi pol. Le Deuxieme sexe. Kada Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) kaže da su žene drugi pol – šta pod time misli?. Pritom za sebe u 21. godini kaže, moja strast je filozofija, u 23. godini napiše nesumnjivo je da sam žena, u 26. moj život je moj projekt. U poslednjem intervjuu pre smrti nam kaže da nikada nije bila diskriminisana kao žena, a u međuvremenu napše "Drugi pol" u kome na 800 stranica dokumentuje najokrutnije oblike diskriminacije i ropstva protiv žena.



DRUGI POL, jedan od istorijskih radova feminizma, bio je razlog pokretanja ove velike međunarodne konferencije koja je okupila oko 400 filozofkinja, sociološkinja i drugih feministkinja iz celog sveta na debatu o filozofskim i političkim tezama Simon de Bovoar. Tokom četiri dana paralelnih radionica diskutovano je, na dva jezika, oko 130 radova. Poslednjeg dana, u subotu, oko šest stotina žena napunile su, istorijski, Veliki amfiteatar Sorbone. Kroz ogromne hodnike i stepeništa prolazile su studentkinje, strankinje i starije Parižanke koje su došle da se zajedno sete Simoninih dana. Pred nama su bile aktivistkinje iz istorije feminizma u Francuskoj. Završnu sesiju otvorila je Silvi le Bon de Bovoar, filozofkinja, koju je Simon de Bovoar usvojila dok je Silvi bila na studijama. Usvojena ćerka Silvie le Bon de Bovoar uzbuđeno je pričala kako je sedela na balkonu tog istog amfiteatra kada su pedeset šeste de Bovoar i Sartr održali tribinu nakon puta po Kini. I kako je tada videla prvu filozofkinju Pariza.

Drugog dana skupa održan je najuzbudljiviji panel. Saradnice Simon de Bovoar, i inicijatorke ovog skupa, koje su početkom sedamdesetih formirale prvu akcionu grupu za legalizaciju abortusa, sećale su se zajedničkih akcija. Tako smo saznale da su njih desetak već 1971. pokrenule Kampanju 343: listu poznatih žena iz javnosti koje su se potpisale da su imale (ilegalni) abortus, i da zahtevaju legalizaciju abortusa. Ime Simon de Bovoar je bilo prvo. Od tada počinje faza, kako Simon de Bovoar kaže njenog 'radikalnog feminizma'. Grupa kasnije organizuje seriju akcija za podršku ili pojedinih žena, kao što je Đamila Bopaša iz Alžira koju su silovali i mučili francuski vojnici, ili trudna maloletna devojčica kojoj je bio potreban abortus.... podršku oslobodilačkim pokretima kao što je alžirski otpor francuskoj kolonizacijia, pokret protiv rata u Vijetnamu.... Tako smo saznale da je Simon de Bovoar delila letke, govorila na uličnim demonstracijama, u školama, potpisivala peticije, pisala feminističke tekstove za dnevne novine.... Simon je isto tako osnivačica dva najpoznatija francuska intelektualna časopisa "Moderna vremena" (Les temps moderne) zajedno sa Žan Pol Sartrom, i "Feministička pitanja", (Les questions feministes) zajedno sa Kristin Delfi (Christine Delphy). (Da podsetimo čitateljke da je Kristine Delfi autorka feminističkog eseja "Glavni neprijatelj: ekonomija politike patrijahata", jedna od organizatorki ovog skupa, zapravo i jedna od učesnica međunarodnog feminističkog skupa u Beogradu 1978. "Drug-ca žena".)

Simon de Bovoar je za 78 godina života objavila 5000 stranica dnevnika i pisama i još toliko stranica romana, filozofskih tekstova i eseja. Za ženski pokret i feminističku flozofiju knjiga DRUGI POL je istorijska prekretnica. Objavljena 1949. knjiga prethodi i najavljuje svetski ženski pokret i novi pravac feminizma dvadeset godina kasnije. Osnovna ideja knjige je njen naslov, žene su Druge one koje ne odlučuju, ne određuju, koje su izvan zakona, izvan istorije, u filozofskom smislu nebitne, imanentne. U knjizi ovu Drugost Simon de Bovoar detaljno dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge, seksualnog objekta iz raznih kultura. U isto vreme, njena druga ključna ideja, ženom se ne rađa nego se postaje, je instrument kojim se ženske uloge objašnjavaju. Dakle, uloge su konstruisane, nisu nam date prirodom, zavise od društvenih, kulturnih, istorijskih uslova. I mogu se menjati. Njena osnovna poruka ženama je: Birajte svoj život. To je upravo i ona sama radila. Tako je, zapravo, Simon de Bovoar postavila temelje feminističkog konstrukcionizma, i početke radikalnog feminizma.

Drugi pol je 1949. godine objavio da su tzv. ženske uloge ponižavajuće za žene. Simon de Bovoar je u to duboko verovala, teorijski i lično. Svesno je odbila dom, kujnu, decu. Ona je od svoje rane mladosti živela u malim sobama ili hotelima, hranila se u kafeima, učila u kafeima i bibliotekama. Sa svojim partnerima nije zajedno živela. Tako je izbegla svaku poistovećenost sa privatnim prostorom kao metaforom za žensko. Tek je 1955. ušla u stan u kome je živela do kraja života. Knjiga Drugi pol je došla dok još uvek nije bilo ženskog pokreta da je odbrani. Reći da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene, bio je iskaz koji još uvek nisu mogle da prihvate ni žene a pogotovu muškarci 1949. Alber Kami, francuski pisac i njen pijatelj je knjigu odbacio i rekao, "To je sramota za francuskog muškarca!". Simonin životni partner i prijatelj Žan Pol Sartr je knjigu podržao, što je u tom trenutku bilo važno. Francuske komunistkinje su bile u dilemi, neke su je optuživale, neke su ćutale.

Analize konteksta nastajanja ove knjige su između ostalog pokazale u kakvoj samoći feminističkih ideja je Simon de Bovoar pisala ovo delo. Prethode joj sufražetkinje, zatim socijalistkinje kao što su Flora Tristan i Mišel Louiz ili prvi zapisi Kristine de Pizan iz srednjeg veka. Tada, posle Drugog svetskog rata ništa feminističkog u filozofiji nije bilo, ni kao naziranje drugačijeg, sem dva prva feministička 'manifesta:' Sopstvena soba Virdžinije Wulf, i Odbrana ženskih prava Meri Volstonkraft. Ne tako mnogo. Ali Simon de Bovoar je koristila muške filozofske, sociološke i antropološke teorije i obrtala ih kroz svoje prizme kako bi razumela društvenu uslovljenost pola.

Na skupu su prikazana dva filma. Jedan je romantična verzija Simoninog života: ljubav prema drugaricama, putovanjima, kafeima, razgovori sa prijateljima. Zatim ljubavna pisma Simon de Bovoar Nelsonu Algrenu, piscu iz Sjedinjenih Država, prijateljstvo sa Žan Pol Sartrom. I neprekidno knjige, Simon čita, Simon piše, Simon razgovara, putuje, radi. Drugi film je dokumentarac, poslednji intervju koji je dala jednoj norveškoj novinarki, dve godine pre smrti.

Simon de Bovoar je umrla 14. aprila 1986, naglo, od problema sa jetrom, iste dijagnoze od koje je šest godina pre toga, 15. aprila umro Žan Pol Sart. Sahranjeni su u istom grobu na groblju Monparnas koje je Simon gledala sa svog prozora. Na sharani su bile njene saradnice i feministkinje iz celog sveta, oko 5000 ljudi. Dok se kovčeg spuštao, prijateljice su tiho pevale: pesmu 'za jednu laganu smrt'.

U knjizi pripremljenoj za ovaj jedinstven događaj januara 99, Simonin Pariz, stoji citat iz knjige koju je Simon napisala povodom smrti svoje majke Jedna jako lagana smrt": "Ne umire se zbog rođenja. Ne postoji prirodna smrt: ništa što se događa čoveku nije nikada prirodno jer njegovo prisustvo dovodi svet u pitanje." – To je jedna bovoarska misao! rekla bi feministička istoričarka Klodin Montrej, čija majka je 1950. čitala Drugi pol dok je Klodine bila u njenom stomaku.



Konferencija u Parizu, 19-24 januara 1999.

- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Simon de Bovoar

Simon de Bovoar (1908-1986), Francuskinja, feministički filozof i književnica, prisna prijateljica Žan-Pol Sartra, stekla je svetsku slavu studijom „Drugi pol“ (1949) u kojoj razmatra ugnjetavanje žena. Ovo prvo uticajno delo feminističke filozofije postavilo je razliku između biološke polne različitosti i društveno nametnutih kategorija roda. De Bovoarova je zastupala prava žena, isticala da nikakav fizički ili biološki razlog nije dovoljan da se status žene objašnjava kao „drugo“, umesto kao „subjekt“, što se čini kada su muškarci u pitanju. Ta drugost, po njenom mišljenju, nastaje zbog jake veze koju žena ima prema svom ugnjetaču, muškarcu. Ona se zalaže za ujedinjenje žena, čime bi se potvrdile kao subjekti. Ističe da su ontološki uslovi isti i za žene i za muškarce, ali ne predlaže način kako da se to ostvari. Značajna dela su joj i „Memoari poslušne kćeri“ (1958), „Veoma slatka smrt“ (1964), „Starost“ (1970) i „Zbogom za Sartra“ (1981).
- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2005.

Elsa Morante (1918-1985)



Italian novelist, short-story writer and poet, whose most famous work, LA STORIA (1974), was called at the time of its publication the novel of the century. The penetrating study of the impact of WW II on European culture was immediately translated into several languages. - Morante was at one time (1941-1963) married to novelist Alberto Moravia; they later separated. Morante first achieved fame with her first novel, MENZOGNA E SORTILEGIO (1948, House of Liars), which received the Viareggio Prize. Her last novel, ARACOELI (1982), earned her the Prix Medicis Etranger.

"By virtue of her rank and her gifts she felt certain she deserved the place of honor in those beautiful, holy places. But like the faithful wife who avails herself of the king's friendship to beg a favor for her husband, Concetta prayed not for herself but for Eduardo. For though she trembled at her son's irrelevance she felt she might redeem him by her own devotion." (from 'The Nameless One', in House of Liars, 1948)
Elsa Morante was born in Rome as the daughter of a Sicilian father and Emilian mother. Her formal education was incomplete, and she left home at the age of eighteen. Morante's marriage with the writer Alberto Moravia brought her into contact with the leading Italian writers and intellectuals of the day. They had met in 1937 when she was living with an older man; she took then a younger lover and became acquainted with Moravia. He was attracted to her by her personality and he also realized that she was a born writer, as though descended from some cantastorie, a wandering story-teller and ballad singer. "I never fell in love with Elsa. I loved her, but I did not manage to lose my mind, that is I was never in love." (Moravia in Vida di Moravia, 1990)

Morante's first book, IL GIOCO SEGRETO (1941) appeared in 1941. It consisted of short pieces, several of which had been published in periodicals. It was followed by LA BELLISSIME AVVENTURE DI CATERÍ DALLA TRECCIOLINA (1942), a children's book, which was later expanded as LE STRAORDINARIE AVVENTURE DI CATERINA (1959).

During the last years of World War II, she lived the life of a refugee in the countryside near Cassino, hiding from the fascist authorities. Later the rural world of the south played an important part in her fiction. In the late 1940s the American translator William Weaver arrived in Rome and became friends with a number of writers, among them Moravia and Morante, and made their work known in the United States. Morante's Menzogna e sortilegio was written in poetic language and showed the influence of Katherine Mansfield, whose work Morante had translated. The book achieved a critical success. It was translated in an awkwardly cut version into English and published in America under the title House of Liars in 1951. Menzogna e sortilegio, set in a Sicily both modern and legendary, presented themes that became central in Morante's works: memories, dreams and obsessions spanning over generations, a young, sensitive person in rebellion against bourgeois traditions, a private world threatened by external reality.

Morante was not a prolific writer. Her next novel, L'ISOLA DI ARTURO (Arturo's Island), appeared nearly ten years later and combined fantasy with Freudian themes. During this period she destroyed much of her texts, but wrote a novella, 'The Andalusian Shawl' for the anthology Modern Italian Stories (1955), and a long poem, 'The Adventure', which appeared in the American review Wake. In Arturo's Island the adolescent narrator, Arturo, looks back at his life and goes through a painful maturation. He becomes aware of his passionate love for his Neapolitan stepmother. Arturo's father is cold to his son and his wife, and he turns out to be a victim of his own passion: homosexual affairs. To face the bitter reality, Arturo leaves his island with his friend to enlist. IL MONDO SALVATO DAI RAGAZZINI, a mixture of poems in various styles, popular songs, and a one-act play, was published in 1968.

Morante took often her subjects from persecutions and injustices, rejecting the mainstream historical and political views. Morante's major work, La storia ( History), was set in Rome during and after WW II. At the start Morante summarizes the main historical events, and their impact on the everyday life of Morante's characters, distantly or indirectly. The story focuses on the lives of Iduzza, Ida Mancusco, a half-Jewish schoolteacher, her child Useppe, who dies of an epileptic attack, and Nino, her elder son, a fascist who becomes a partisan. Iduzza's husband has died. She experiences all the horrors of war, she is raped by a German soldier on his way to North Africa, and fights for survival with her two sons. Each of the novel's eight sections begins and ends with a brief history of the ongoing war, narrated by the omniscient "I". La storia, as with Morante's other works, reflects a deep understanding of the human psyche and the historical processes experienced by ordinary people.

Aracoeli was a mixture of private dreams, fantasies, imaginary encounters, and flashbacks, narrated by the guilt-ridden neurotic Emanuele. Aracoeli is his mother, who suddenly undergoes a terrible change - she becomes a nymphomaniac, and dies of a malignant brain tumor, the cause of her wild behavior. The book received mixed reviews, amongst others that of Raymond Rosenthal, who wrote in The New York Times "it would seem that Elsa Morante has turned against her innermost creative self and vision, her carefully nurtured private mythology, her special cult of the young and the innocent. This book reads as if she has surrendered to a blunt cynicism that doesn't work for her." (January 13, 1985) Morante also published essays and short stories. She died in Rome on November 25, 1985.

For further reading: Encyclopedia of World Literature, vol. 3, ed. by Steven S. Serafin (1999); The Theme of Childhood in Elsa Morante by Grace Z. Kalay (1996); 'History: A Novel' by S. Spender, in New York Review of Books (28 April 1977: 31-34); Struttura e stile nella narrativa di Elsa Morante by A.R. Pupino (1968); The Concise Encyclopedia of Modern World Literature, ed. by Geoffrey Grigson (1963) - "Elsa Morante is a story-teller, but plot is not the main element in her work. She uses a poetic prose to envelop her characters in a nature both logical and magical. While most of her Italian contemporaries reflect the neo-realismo discovered after the war by the Italian cinema, she aims at a deeper, non-documentary reality." (from The Concise Encyclopedia of Modern World Literature, ed. by Geoffrey Grigson, 1963)
Selected works:

IL GIOCO SECRETO, 1941 - The Secret Game
LA BELLISME AVVENTURE DI CATERI DALLA TRECCIOLINA, 1941
MENZOGNA E SORTILEGIO, 1948 - House of Liars - (Viareggio Prize) - see also: Open City: Seven Writers in Postwar Rome: Ignazio Silone, Giorgio Bassani, Alberto Moravia, Elsa Morante, Natalia Ginzburg, Carlo Levi, Carlo Emili, ed. by William Weaver and Kristina Olson (1999)
L'ISOLA DI ARTURO, 1957 - Arturo's Island - Arturon saari - (Strega Prize) - film dir. by Damiano Damiani, starring Vanni De Maigret, Kay Meersman, Reginald Kernan, Luigi Giuliani, Gabriella Giorgelli
ALIBI, 1958
LE STRAORDINARIE AVVENTURE DI CATERINA, 1959
LO SCIALLE ANDALUSO, 1963 - The Andalusian Shawl
IL MONDO SALVATO DAI RAGAZZINI, 1968 - The World Saved by Little Children
LA STORIA, 1974 - History - suom. La Storia - film 1985, dir. by Luigi Comencini, starring Claudia Cardinale
ARACOELI, 1982 - trans. - suom. (Prix Medicis Etranger)
PRO E CONTRO LA BOMBA ATOMICA, 1987
OPERE, 1988

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Umberto Eco zna više o ljepoti i ženama i od Klikovog ekspertnog tima!

Jedini koji se usudi tvrditi da je ljepota Monice Bellucci relativna
Tek što je u 'Povijesti ljepote' na 400 stranica iznio što misli, već je postao izbirljiv. Mona Lisa mu smrdi na transvestita, Rembrandtove žene mu imaju brkove, a Venera Milska mu je nekako pregolema. Je li Uta iz Naumburga naša sljedeća Klik cura?

Gospodine Eco, prije nekoliko godina sam bio u vašoj kući u Milanu; nizozemski nogometaš Ruud Gullit još uvijek stanuje iznad vas. Čini se da je to prirodni zakon da se bogati i lijepi brzo nađu.
Raduje me da mislite da sam lijep. No Gullita sam slabo viđao, ponekad bih ga sreo s tim njegovim rasta pletenicama u liftu. Stanujemo ovdje već 14 godina i obožavam pogled na gradsku utvrdu Sforza. I jako mi se sviđa ovako, biti okružen svim tim knjigama.

Navodno ih ima više od 30.000?
Da i zato sam upravo tražio stan s dugačkim hodnicima. Doduše, na policama vlada sređeni nered. Nemam nikakve kartice ni kartoteke za knjige, no uvijek točno znam gdje su mi najvažnije. Moja biblioteka mi je tako uzbudljiva kao nekima Pirellijev kalendar.


Može li biblioteka biti uzbudljivija od Pirellijevog kalendara? Salvador Dali je našao kompromis!


Koja je po vama najljepša knjiga?
Ovoga trena Joyceov "Uliks", prvo izdanje. To mi je zadnji šoping. Dugo sam ga tražio, budući da postoji još samo 1000 primjeraka. Prelijepo mi je to kada držim knjigu u rukama. Nikakav film, nikakva fotografija ne može doseći tu radost, to bogatstvo koje osjećam kada prelazim prstima po njenim stranicama. Sam taj tihi čin čitanja ima u sebi nešto uzvišeno, intimno što bih mogao usporediti sa seksualnošću. Sjedim tako fino u ovom naslonjaču i jako mi se sviđa kako mi je uređen stan, tako svijetao i...

Na zidu imate jedan vrlo čudan umjetnički primjerak: nebrojeni kistovi na zidu.
I što je tu čudno? Volim to. Isto kao i ovu Praksitelovu skulpturu. Zašto se smijete?

Zato što nije originalna!
Naravno da nije original, pa? Nije iz 4. stoljeća prije Krista. Ona je vic, jeftina reprodukcija. Ponekad pogledam njeno lice i mislim da je jako lijepo. Ima to umirujuće djelovanje.

Što zapravo znači 'lijepo'?
Dođite na moj seminar, dajte mi pola godine. Mislim da je Sokratova bista, iako prikazuje užasno ružnog čovjeka, čudesno lijepa. Ne mogu na ovo pitanje odgovoriti dok kažete keks.

Upravo ste napisali podeblju knjigu o povijesti ljepote. Morate mi to moći reći!
Ne. Ljepota je uvijek pitanje vremena, epoha. Tizian ne bi znao što bi s Picassovom slikom, sigurno bi je smatrao strašno ružnom. Neki ljudi kupuju kič i žive sretno usred tog kiča koji je smatram nepodnošljivim. Što se kaže, svaki lonac nađe svoj poklopac.

Jedna druga američka poslovica kaže: ne postoje ružni muškarci, samo siromašni.
U isto vrijeme istinito i profano. Naravno da bogati ljudi imaju priliku definirati ljepotu. Mogu si priuštiti stvari koje su rijetke, tražene, upravo u modi, žene koje odgovaraju trenutnim idealima ljepote. U ljudskoj povijesti jaki i moćni su uvijek uzimali ono što su željeli. No to još ne znači da estetski užitak odmah prelazi u seksualnu požudu. Najvjerojatnije nećete ovog trena poželjeti otići s mojom ženom u krevet ako se ona sada pojavi na vratima.

No kada se pojavi Pirellijev kalendar, muškarcima odmah cure sline...
Može biti, kao što je moguće da će se moji unuci za nekoliko godina držati za trbuh i umirati od smijeha pri pogledu na taj kalendar i te čudne poze djevojaka. Još uvijek se sjećam kako sam nakon rata listao neki magazin za koji sam mislio da je strašno uzbuđujući i mašta mi je radila ko luda. Nedavno sam još jednom bacio pogled na njega i nisam mogao shvatiti što su mi te slike nekada radile: bio je tako krotak, tako katolički čist. Tu i tamo bih vidio koji nožni list, početak dojke i to bi bilo to. Dosadno.

Zar nije lagano pokriveno uzbudljivije od stopostotne golotinje?
Vjerojatno. Ranije ste od žena mogli vidjeti samo lice; a noge i ruke su bile pokrivene. Mislim da danas te stalne provokacije savršenim tijelima na televiziji i reklamama izazivaju u ljudima psihičke krize: depresije, frustracije, nemir koji izaziva hajka na nedostižnu savršenost.

Što vas je zapravo natjeralo na to da napišete tu povijest ljepote, valcer od 400 stranica?
Ljepota me zanima, fascinira. Pa diplomirao sam na estetici Tome Akvinskog.

Tako debeli svećenik. Posve svejedno predavao on u Parizu, Orvietu, Rimu, uvijek je morao raditi široki polukrug oko katedre da bi mogao početi s predavanjima.
Da, vrlo časni docent. Dakle, u šezdesetima sam počeo raditi na temi ljepote. Uglavnom sam skupljao slike, radio bilješke - no iz projekta nije bilo ništa.


I mi to godinama radimo u Kliku - skupljamo slike, a jednog dana će pasti i bilješke


Nije da niste imali ništa od tog projekta ljepote! Pa ipak ste se zaljubili u jednu jako lijepu suradnicu.
Da, ali i ja sam bio prilično zgodan momak pa su me prijatelji pitali: Zar te nije strah oženiti Njemicu? A kada sam poželio kupiti njemački auto, mislili su da sam pretjerao! Njemački auto, pa njemačka žena! Na kraju sam si kupio Citroën.

Citroën DS nekoć je opjevao i filozof Roland Barthes koji ga je nazvao božicom. Nešto kao da je auto postao moderni pandan gotičkim katedralama.
To mi je malo prezanesenjački. Za futurista Marinettija brzina je bila savršena ljepota, ljepša i od božice pobjede Nike sa Samotrake. Za mene je auto jednostavno predmet koji me emocionalno ne dira. Ljepota je uvijek relativna.

A što je s Monicom Bellucci, Marilyn Monroe, Mona Lisom, koje slove kao apsolutno lijepe?
To nije istina. To je samo zapadnjački pogled. A gdje su japanski pisci koji slave tanke okserice Azijatkinja? To je prava erotika! Postoje i kulture koje vole napuhane i prevrnute usnice, produljene vratove, a neke od njih idu tako daleko da se ne libe ni zarezati i osakatiti i onda reći: lijepo!


Sljedeća Klik cura - Uta iz Naumburga!
Drugačije rečeno: s kime biste najradite otišli na večeru - s Mona Lisom, Rembrandtovom ženom ili Venerom Milskom?
Niti s jednom od njih. Ljepota je uvijek više od površine. Nisam baš siguran bih li s tim damama imao dovoljno tema za razgovor. Osim toga, Mona Lisa mi je malo sumnjiva, mogla bi biti i transvestit. Rembrandtovim ženama se mogu samo nasmijati, nekako mi imaju previše brkova. A što se one Venere tiče, ona mi je malo prejaka. Ako bih baš morao izići s nekom od tih žena iz povijesti umjetnosti, onda bi to bilo s Utom iz Naumburga.

Zašto baš s njom?
Zato što imam osjećaj da mi se ta ranogotička skulptura s naumburške katedrale koju je stvorio neki nepoznati umjetnik oko 1250. nekako obraća! Hm, zašto? Ta gracioznost kojom odiše, taj oval njenog lica, pa njen pogled koji ide u daljinu. Volim to. Inače sve na njoj djeluje nekako harmonično - prava ljepota.

Najviše je nesreća na svijetu skrivila ljepota, kaže aforističar Lichtenberg.
Naravno da ljepota ima i svoju tamniju stranu, da ne kažemo razarajuću kvalitetu. Villon tako pjeva "La belle dame sans merci". Ta užasna ljepota je u stanju natjerati čovjeka na nevjerojatne akcije!

Kao recimo Helena koja je kriva za desetogodišnji rat u Troji?
Helena je tada utjelovljivala nešto što danas za Busha utjelovljuje nafta - eksplozivnu mješavinu. U toj borbi se, dakle, nije radilo o ljepoti, već o moći i utjecaju.

No kada je Menelaj htio ubiti svoju nevjernu Helenu, nije uspio. Nekako su joj grudi bile prelijepe i kada bi ju čovjek pogledao, morao je spustiti ruku.
Otkuda vam to?! Pa to je jedna priča koju je ispričao Homer. Homer je bio nadareni pripovjedač koji je očito jako dobro znao kako postići efekt - a ta je epizoda tako savšreno ispričana da se urezala u memoriju nebrojenih generacija, samo zato što je tako lijepa.


Ime kao da su mu smišljali u reklamnoj agenciji! Eco - Ex coelis oblatus - pao s neba
A što je s vama, gospodine Eco? I vi ste si odabrali jako lijepo ime, gotovo kao da ste angažirali neku reklamnu agneciju.
Eco - to je prije svega jedno praktično ime, budući da moram na svojoj turneji potpisati na tisuće knjiga. Možete si zamisliti kako bi bilo mučno da se, recimo, zovem Montescalferi? No zato je stvoreno moje ime. Eco - Ex Coelis oblatus - pao s neba. Tako je jedan službenik nazvao mog djeda budući da je bio bezimeno siroče.

Postoji li, kada čovjek baci neki povijesni sveobuhvatni pogled, neka epoha koja je proizvela toliko ružnih stvari kao naša?
Kako to mislite? Mislite na ove betonske mostove koji režu krajolike? Višekatnice bez karaktera? Morate znati da niti ranije život u gradovima s kanalizacijom nije bio čisti užitak. Možda će za nekoliko stotina godine ljudi reći: super su ti betonski mostovi! Veličanstveni!

Mislite li ozbiljno? Danas tako neki umjetnik nabaca stare dijelove automobila u neku sobu na Documenti u Kasselu, a posjetitelji kažu: "Zanimljivo." No jedan Tizian zasigurno ne bi došao na ideju da nabaca okvire prozora na hrpu i kaže: lijepa umjetnost.
Može biti da je ljepota malčice nestala iz umjetnosti i da trenutno dominira estetika provokacije. No prisjetite se samo s koliko je muke u srednjem vijeku crtano i slikano zlo i užasi. Npr. ružna čudovišta Hieronymusa Boscha.

U vašem novom romanu 'Tajanstveni plamen kraljice Loane' vaš junak i u ružnim stvarima vidi ljepotu. Konkretnije rečeno, nakon što se olakša, promatra svoj proizvod i kaže: 'Lijepa puževa arhitektura. Još se pari. Borromini.'
Pa Borromini je bio barokni čovjek i u 17. stoljeću je stvorio predivne kupole za crkve, a moj se protagonist osjeća blaženo malo zahvaljujući i njemu. Ljepota je uvijek ovisna o konkretnim situacijama. Npr. žedni čovjek u pustinji će se baciti na izvor vode i on tada neće imati oko za ljepotu.

Možda su ljudi primijetili da ljepota sve više nestaje iz umjetnosti pa su se bacili na svoja tijela koja žele oblikovati?
Oduvijek su se ljudi mučili na najluđe načine zbog nekih ideala ljepote. Može biti da je danas kult savršenog tijela malo porastao iz razloga što je sve u našoj okolini tako funkcionalno oblikovano. Tako da se na tijelo ne gleda više kao na dar prirode već kao na masu koja se može oblikovati.


Frajeri iz Burme obožavaju duge vratove, a u Etiopiji čavle u donjoj usnici


Kao npr. tetovažama koje su danas i više nego moderne?
Da, pogotovo ljeti čovjek može vidjeti jako puno mladih žena koje na svojim grudima nose tetoviranog tigra. Poštujem to iživljavanje fantazija i moda. Ja osobno to mogu estetski odbiti, no činjenica je da povijesno gledano u dekadentnim vremenima preokupacija vlastitim tijelom raste. Ne bih htio leći u krevet sa ženom koja je naljepše na svom tijelu nagrdila. Osim toga, stalno se pitam - zašto te žene ne misle na svoju budućnost? Sada je taj tigar još napet, no za nekoliko godina će biti nekako truo. Ne bih htio ljubiti ženu s piercingom na jeziku.

Berlusconi si je tako nedavno zategnuo lice.
Malo si je nategnuo podočnjake, tako da djeluje više 'tough', a ne plačljivo. No puno fatalnije nego taj sjaj površine je njegova faktička noć: moć nad televizijom, ja to zovem De-facto-cenzura-režim. On je užasno moćan, dakle mora dobro izgledati. Vitalno. Fit.


Možda su upravo Schwarzenegger i Berlusconi čista avangarda nove političke kulture: trijumf i vlast ljepote
I John F. Kennedy je 1960. dobio izbore protiv Nixona jer je izgledao bolje i bio mlađi.
Da, tada je počelo biti važno jesi li ili nisi telegen. Ovog trenutka se razvija jedan demokratski model koji prijeti reprezentativnoj demokraciji. U Americi dvije stranke koje kontrolira gospodarstvo nude dva kandidata, a oni se jedino razlikuju u ljepoti, gestama, brzini gestikulacije i inscenaciji, a ne i u programima. To što je jedan glumac tipa Schwarzenegger mogao postati guverner i to samo zato jer izgleda užasno sposobno na filmu, to je već jako sumnjivo. Možda su upravo Schwarzenegger i Berlusconi čista avangarda nove političke kulture: trijumf i vlast ljepote. Pa to je skandal da ljepši kandidat ima veće izglede, no s druge strane to je jako prirodno.

Zvučite malo pesimistično.
Ne. Pa i u atenskoj demokraciji su vođe morale ostaviti fizički dojam. Već su tada visjeli na placu i rugali se Sokratovoj ružnoći. Jedan filozof tipa Sartrea smije biti ružan, no ne i političar.

A što je sa Schröderom? Nije baš da puca od ljepote?
Mogao bih reći da se trudi. Danas vam se sve svodi samo na sjaj i upravo doživljavamo seksualizaciju politike. Ljepota je danas postala važnija od riječi.

No i riječi mogu očarati.
Mislite na komunizam? Sve su se europske sile urotile u svetu bitku. Papa i car, francuski radikali i njemački policajci. Bubububumm. Zbilja žestoko. Kao Beethovenova Peta. Veličanstveni ritam, veličanstveni Marxov tekst, apokaliptični ton pomiješan s ironijom. Nažalost, lijepe riječi ne mogu spasiti svijet.

Nisu loše ni one riječ s početka vašeg novog romana: 'Kako se zovete? Čekajte! Na vrhu mi je jezika!'
To mi je prilično brzo palo na pamet. Sviđa mi se. Junak je doživio nesreću i izgubio je pamćenje.

Sada ćete sto posto zaurlati: Ne! Ovaj roman nije autobiografija!
Neću! Naravno da spominjem stvari koje sam osobno doživio. No nikada ne bih pisao o sebi. Čovjek u autobiografiji nikada nije iskren.

No knjiga se čita kao da djed priča priče svojim unucima. A onda sam došao ja!
U neku ruku ste u pravu. Vraćam se svojim iskustvima, obrađujem čak i sjećanja svojih prijatelja. Počnem pisati, a onda me prošlost pretekne - glazba, stripovi moje mladosti. Kada sam završio, pomislio sam: Ovo je knjiga za moju generaciju. Inače to neće nikoga zanimati.

Čini se da je to bio prilično veliki zalogaj - ta političko-kulturna povijest Italije u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća.
Da, no knjiga se prodaje sasvim dobro. Mislim da ljudi žele nešto saznati o svojoj povijesti. Htio sam reći - ja sam vam naime jedan profesor i to onaj koji nedjeljom piše romane - što se sve događalo između ratova. Hoću reći, Joyce je pisao o Dublinu svoje mladosti, Thomas Mann o svojoj obitelji iz Lübecka - i uvijek bi se našlo publike.

Čini se da volite prošlost?
Rado živim s prošlošću. Sve sam sačuvao: svaku školsku zadaću, iskaznicu Balille, to vam je bila dječja fašistička organizacija, stripove koje sam tada čitao.

Nije li to ipak neka vrsta autobiografije napisana sa slutnjom skore smrti.
Ma dajte! Ono što svaki dan potiskujemo je to da nas smrt može svakog trena susresti. Već za pet minuta mogu umrijeti. Spreman sam za smrt.


Umberto Eco (72), koji se 1980. proslavio 'Imenom ruže', pozira s jeftinom kopijom Praksitelove skulpture. Pa što? Glavno da ga njegova glava smiruje kad se posvađa sa ženom!


Dvije želje, piše u vašem romanu, ima svaki čovjek - doživjeti vlastiti sprovod i moći letjeti.
Pa tako vam je to. Ako vidite vlastiti pogreb, onda znate da ste mrtvi. Još kao učenik sam se pripremio na smrt i napravio egzorcizme. Starenja se ne bojim, sve dok mi ova glava gore ne počne bulazniti. Čovjek postaje opušteniji.

Da?
Da! Samo me jedna stvar čini nemirnim. Ako ćemo raditi fotke, htio bih skinuti kravatu. To mi je, naime, naredila žena. Navodno ove prugice na kravati ne pašu uz košulju i sako.




- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Marguerite Yourcenar: žena vagabund

'Ova je knjiga 'posve usijana', to su zaista vatre. Mnogi smatraju vatru suhim elementom, no i šampanjac je 'suh', a koliko je meni poznato, ni drago se kamenje ne cijedi'
Francuskinja slobodna duha, voli putovati, a još više pisati o ljubavi - kako onoj hetero, tako i onoj biseksualnoj. Da to nije Marguerite Duras? Ne, dobro smo napisali! Nije ni Duras, niti Sagan, već Yourcenar!

Postoji nešto u toj Belgiji i bogatim obiteljima čija djeca od malih nogu putuju po svijetu, a usput imaju i najbolje privatne učitelje. Dokaz prvi je čudo od žene Amelie Nothomb koja će svojom produktivnošću možda nadmašiti čak i našeg omiljenog pisca Miljenka Jergovića. Dokaz drugi je Marguerite de Crayencour, rođena davne 1903. godine, kada i Anais Nin. Čekaj malo! Zar nismo u naslovu napisali da joj je prezime Yourcenar? I to dvaput! Istina je, Marguerite ga je poželjela malo promijeniti pa si je od prezimena napravila anagram i proglasila ga svojim pseudonimom.

Kao, trebat će joj ako misli pisati o zabranjenim i osjetljivim temama. Svoje prvo djelo, dijalog u stihovima o legendi o Ikaru ("Le jardin des Chimeres") cura je napisala 1919., dakle u svojoj 16. godini, a tiskanje knjižice platio je njen otac. No, vrlo brzo će pronaći i pravog izdavača koji će objaviti njenu knjigu "Alexis ili uzaludna broba", oproštajno pismo jednog muškarca koji voli druge muškarce.


'Nema nesretne ljubavi: imamo samo ono što nemamo. Nema sretne ljubavi: ono što imamo već smo izgubili.'


Tridesetih godina, nakon što joj umire otac (majka joj je umrla na porodu), Marguerite proživljava svoje najburnije ljubavne veze, a i Europa opasno kuha. Rezultat tih emotivnih kriza je zbrika od 9 lirskih proza okupljenih u knjizi "Vatre" u kojoj će Marguerite lakoćom svjetskog putnika i povjesničara pomiješati antičke mitove sa sadašnjošću i zapaliti staru vatru u Fedri, Ahileju, Patroklu, Antigoni, Sapfi i biblijskoj Mariji Magdaleni... Ljubav koja se ponaša kao kakva bolest i smrtonosni virus.


'Sreća se gradi samo na temeljima očaja. Mislim da bih imala na čemu graditi.


Prije negoli će se izliječiti od ljubavnih rana i emigrirati u Ameriku, Marguerite će u Parizu upoznati američku intelektualku Grace Frick i ponovo se zaljubiti. Kao da joj se vlastita knjiga obila u glavu! "Zašto se, dakle, konačno malo ne odmorim?" pomislit će Yourcenar i uživati u jednostavnom životu u maloj kućici na otoku Mount Desert u državi Maine. (Zašto pametne i britke na jeziku žene uvijek odabiru žene?) Za nju dobro, a za nas crne godine, budući da Marguerite apstinira od pisanja, što zbog problema prilagodbe, što zbog egzila.


Njene teme: seks, smrt, individualna sloboda, feminizam, rasizam, homo i biseksualnost, atomska energija, ekologija, eseji o Mishimi.


A onda se poput Gwen Stefani dosjetila da će joj život iscurjeti dok kaže 'keks' ukoliko nastavi sjediti na kauču i jesti čips pa je odlučila uobličiti svoje 20 godina stare bilješke koje je radila otkad je prvi put 1924. godine posjetila Hadrijanovu vilu. Nastaje roman o rimskom caru Hadrijanu koji se volio odmarati u Splitu, koji je Yourcenar nježno probudila u prvom licu i odmah požnjela planetarne simpatije. A vama se kao ne bi svidio car koji obožava umjetnost i štiti robove?

Kada su fiktivni "Hadrijanovi memoari" izašli u prosincu 1951., za Margie je uslijedilo teško razdoblje slave i nagrada (Prix Combat 1936., Prix Femina 1968., počasni član Academie Royale Belge, Legion d'honneur, a 1980. ušla je kao prva žena u 350-godišnjoj povijesti u Academie francaise). Čak je smjela i održati govor! A onda 1987. i Nobelova nagrada za književnost!


'Grande dame' Marguerite Yourcenar. Nikad nije bila previše popularna, niti je tražila pažnju medija... A ipak su joj se obraćali s 'madame'! 1987. Yourcenar je dobila i Nobelovu nagradu za književnost


Godinu dana nakon smrti njene dugogodišnje partnerice Grace Frick Marguerite je ostatak života odlučila provesti s tridesetogodišnjim Amerikancem Jerryjem Wilsonom. No, kako je i Wilson vrlo brzo umro, i to od AIDS-a, Marguerite više nije imala snage nastaviti. Gospođa Yourcenar umrla je 17. 12. 1987. godine na svom otoku. "Osamljenost... Ne vjerujem kao što oni vjeruju, ne živim kao što oni žive, ne volim kao što oni vole... Umrijet ću kao što oni umiru", napisala je u svojim "Vatrama".
- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Žan-Pol Sartr, Odlaganje (odlomak)

Avion je opisivao široke krugove iznad Buržea, crna i talasasta smola pokrivala je polovinu prostora za sletanje. Leže se naže prema Daladjeu i viknu pokazujući mu je:

- Kolika svetina!

Sad i Daladje pogleda; prvi put je otvorio usta otkako su pošli iz Minhena:

- Došli su da me gađaju kamenicama.

Leže nije pokušavao da ga razuveri. Daladje sleže ramenima:

- Shvatam ih.

- Sve zavisi od službe bezbednosti, reče Leže uzdišući.

Ušao je u sobu, držao je novine: Iviš je sedela na krevetu, oborene glave.

- Gotovo je! Noćas su potpisali.

Ona podiže oči, on je izgledao srećan ali je zaćutao, osetivši iznenada nelagodnost zbog pogleda koji je upirala u njega:

- Nameravate reći da neće biti rata? upitala ga je.

- Pa da.

Neće biti rata; neće biti aviona nad Parizom; tavanice se neće rušiti pod bombama; moraće se živeti.

- Neće biti rata, kazala je jecajući, neće biti rata, a vi izgledate zadovoljni!

Milan priđe Ani. Posrtao je i oči su mu bile crvene. Dodirnuo joj je trbuh i rekao:

- Evo jednog koji neće imati sreće.

- Šta?

- Mali. Kažem da neće imati sreće.

Došao je do stola nahramljujući i nausuo sebi čašu rakije. To je bila peta od jutros.

- Sećaš se, rekao je, kad si pala na stepenicama? Pomislio sam da ćeš pobaciti.

- Pa šta? upitala je suvo.

Bio se okrenuo prema njoj, s čašom u ruci; izgledao je kao da napija zdravicu.

- To bi možda bilo bolje, rekao je zasmejavši se prigušeno.

Ona ga pogleda: prinosio je čaši ustima, ruka mu je podrhtavala.

- Možda, kazala je. Možda bi to bilo bolje.

Avion je sleteo. Daladje s naporom iziđe iz trupa i stavi nogu na lestvice; bio je bled kao krpa. Podigla se užasna graja i ljudi stadoše da trče, probijajući policijski kordon, rušeći pregrade; Milan ispi čašu i reče smejući se: - U čast Francuske! U čast Engleske! U čast naših slavnih saveznika! Zatim svom snagom zavitla čašu o zid; vikali su: Živela Francuska! Živela Engleska! Živeo mir! Nosili su zastave i kite cveća. Daladje se bio zaustavio na prvom stepeniku; posmatrao ih je sa zaprepašćenjem. Okrenuo se Ležeu i rekao kroz zube:

- Dronje!
- 14:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSTMODERNA LITERATURA: Već u Bdjenje nad Finneganom / Finnengans Wakeu, 1939/. Jamesa Joycea osjetan je kasnomodernistički pokušaj beskonačne refleksije dostupnog književnog materijala u jednom istovremeno babilonskom univerzalnom jeziku. A sada obratimo pažnju na fenomene na osnovu kojih možemo prepoznati postmodernu eksperimentalnu književnost. U eksperimentalnim romanima (dominirajućoj formi postmoderne), u principu, nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Tradicionalne pripovjedačke strukture se razvaljuju, karikiraju i miksaju – priča više ne teče pravolinijski. Tu su također inovacije u načinu pričanja: monolog i upravni govor zamjenjuju dotadašnje opise, i dijaloge. Do izražaja dolazi i intertekstualnost – tekst koji pišemo krade misli i rečenice iz nekih drugih tekstova, spominjemo naslove nekih knjiga iz prošlosti, pa tako ono što pišemo komunicira sa prošlim tekstovima. Mnogo se koristi tehnika montaže, a nezaobilazna je, naravno, ironija. Mjesto uređenosti zauzima haos, umjesto opipljivosti tu je apstrakcija; mimezis kao tradicionalno podražavanje stvarnosti najčešće iščezava. Postmoderni roman želi šokirati, začuditi, poreći i zanijemiti čitaoca, a sve to radi strategijski, tako što estetski iskorištava slučajnost.

Postmoderna otkriva magiju, intuiciju, novu osjećajnost, postavljajući je na isti stepen sa znanstvenim vrijednostima, želeći pritom postići demokratiju. Izgleda da je se ne tiču sve opasnosti toga čina.

Nakon Joycea, najava književne postmoderne dolazi od Argentinca Jorge Luisa Borgesa. U svojim knjigama, on je stvorio jedan enciklopedijski tekstualni univerzum, u kojem vlastiti tekst korespondira sa mnogim drugim. Ova intertekstualna igra najbolje se primjetna u Borgesovoj priči Babilonska biblioteka (1944.), koja cijelu postmodernu poetiku predočava u slici beskonačne, iracionalne biblioteke. U Italiji ovu tradiciju slijedi Italo Calvino.
Važan predhodnik postmodernog pripovjedačkog umijeća jeste Thomas Pynchon, koji je još u ranijim tekstovima u svoju literarnu strategiju uključivao ironiziranje profesionaliziranja postmoderne recepcije.

U Njemačkoj, program postmoderne 1982. formulira komedija Kaldewey, Farce Bothoa Straussa, integrirajući time teoretsku nadgradnju u teatarsku predstavu: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena. Ostali njemački predstavnici su Peter Handke i Christoph Ransmayer, a u USA William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles i Paul Auster, u Latinskoj Americi – Julio Cortazar i Mario Vagas Llosa. U Francuskoj je postmodernu književnu tradiciju inicirao novi roman sa svojim naglaskom na umjetnom u umjetnosti. Alain Robbe – Grilletova igra sa žanrovima (krimi, detektivskim i ljubavnim romanom) najbolja je odrednica postmoderne – preuzeta vjerovatno od Vladimira Nabokova. Veliki ljubitelj Borgesa, Umberto Eco se u svom bestselleru Ime ruže kretao u okviru srednjovjekovnog krimi romana, koji objedinjuje mnoge postmoderne i semiotičke značajke u književnu cjelinu. Ostali predstavnici književne postmoderne su Salman Rushdie (Midnight’s children, 1981.), Doris Lessing (Canopus in argus, 1979. – 1985.) i surrealistička bajka Bloody chamber (1979.) Angele Carter. I u postkomunističkom SSSR-u autori su pokušali skrenuti sa puta socijalnog realizma, literarno sjedinjujući nesigurnost i heterogenost svakidašnjice sa poetikom postmoderne. Reprezentativna odlika u ovom slučaju je groteska.
- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSTMODERNA: Pojam teorije kulture i umjetnosti, zasnovan krajem pedesetih. Odlikuje ga distanciranje generacije umjetnika od estetske osnove moderne. Postmoderna odbija inovacijske težnje moderne, smatrajući ih automatiziranim i etabliranim. S druge strane, ona se ugleda na modernističko zahtijevanje otvorenosti umjetničkog djela. Karakteristična odlika postmoderne jeste ekstremni stilski pluralizam koji – kao u arhitekturi – najčešće završava u miksturi detalja iz različitih perioda. Osnovno polazište jeste to da se u književnosti, filmu, arhitekturi i pozorištu ništa novo ne može stvoriti (ovaj stav je svojevremno imao i Thomas Mann) odvelo je umjetnike u igru sa različitim materijalima. Osvrt na povijest i tradiciju ispostavio se kao pokušaj da se stvaralački postupci kolažiraju u jedno. Pritom se svjesno brišu granice između kiča i umjetnosti, masovne i visoke kulture ( najbolji primjer predstavlja controversial American artist Jeff Koons). Sinonimi za postmodernu su transavangarda i kasna moderna, pri čemu posljednji termin, kasna moderna, pomiruje antitezu između moderne i postmoderne.
- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Thomas Pynchon (1937-)

b. May 8, 1937, Glen Cove, Long Island, N.Y., U.S.

American novelist and short-story writer whose works combine black humour and fantasy to depict human alienation in the chaos of modern society.
After earning his B.A. in English from Cornell University in 1958, Pynchon spent a year in Greenwich Village writingshort stories and working on a novel. In 1960 he was hired as a technical writer for Boeing Aircraft Corporation inSeattle, Wash. Two years later he decided to leave the companyand write full-time. In 1963 Pynchon won theFaulkner Foundation Award for his first novel, V. (1963), a whimsical, cynically absurd tale of a middle-aged Englishman'ssearch for "V," an elusive, supernatural adventuress appearing in various guises at critical periods in European history. In his next book, The Crying of Lot 49 (1966), Pynchon described a woman's strange quest to discover the mysterious, conspiratorial Tristero System in a futuristic world of closed societies. The novel serves as a condemnation of modern industrialization.

Pynchon's Gravity's Rainbow (1973) is a tour de force in 20th-century literature. In exploring the dilemmas of human beings in the modern world, the story, which is set in an area of post-World War II Germany called "the Zone," centres on the wanderings of an American soldier who is one of many odd characters looking for a secret V-2 rocket that will supposedly break through the Earth's gravitational barrier when launched. The narrative is filled with descriptions of obsessive and paranoid fantasies, ridiculous and grotesque imagery, and esoteric mathematical and scientific language. For his efforts Pynchon received the National Book Award, and many critics deemed Gravity's Rainbow a visionary, apocalyptic masterpiece. Pynchon's next novel, Vineland, was not published until 1990.

Of his few short stories, most notable are "Entropy" (1960), a neatly structured tale in which Pynchon first uses extensive technical language and scientific metaphors, and "The Secret Integration" (1964), a story in which Pynchon explores small-town bigotry and racism. The collection Slow Learner (1984) contains "The Secret Integration."
- 14:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Saramago, rođen 1922. godine u Azinjagi, prvi je portugalski nobelovac. Iako je počeo književnu karijeru kao pesnik, krajem 70-ih godina prošlog veka posvetio se isključivo prozi. Autor je mnogobrojnih dela, a njegovi najpoznatiji romani su „Podignuto sa zemlje” (1980), „Manastirski letopis” (1982), „Kameni splav” (1986), „Jevanđelje po Isusu Hristu” (1992). Levičarski orijentisan, Saramago je i oštar kritičar politike velikih sila i savremenog kapitalizma uopšte.
- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NAD NOVIM DELOM ALENA ROB-GRIJEA
Razbijeno ogledalo
Roman „Repriza” objavila beogradska kuća „Rad”, prevodilac s francuskog Aleksandra Mančić

Jedan od očeva i glavnih protagonista francuskog novog romana, Alen Rob-Grije (1922), na ovogodišnji Sajam knjiga je došao u dvostrukoj ulozi. Kao autor romana „«Repriza”» i kao najpoznatiji pisac zemlje koja je ove godine počasni gost 49. okupljanja pisaca i izdavača. Živi klasik jedne velike književnosti, koji je gotovo isto toliko poznat i u svetu filma, objavljivanjem 2001. romana «”Repriza”» kod svog stalnog izdavača «”Minui”», kod koga je 25 godina radio kao savetnik, napisao je, po mnogima, svoju labudovu pesmu i napravio montažu/atrakciju iz svojih dosadašnjih dela.
Više slavan nego čitalački upoznat i prepoznat, Grije je kod naše publike bio prisutan tek sa nekoliko izbora, trenutnih snimaka, kako i glasi jedan od njegovih naslova kod nas prevednih 1994, nekoliko eseja i tumačenja naših i stranih tumača i kritičara. Polazeći od realizma ka realnosti Rob-Grije je snažno utirao svoju stazu i, šezdesetih godina, za dlaku pobedio tradicionaliste. Beskompromisan inovator i zagovornik novog pogleda na prostor/svet i vreme/istoriju, trudeći se da bude, kako su mnogi mislili, što objektivniji, on je u delu sprovodio narcisoidnu subjektivnost, vraćao lične i kolektivne slike, bez trunke ideologije i psihologiziranja.
Bez težnje ka žanrovskoj pripadnosti i čvrstim obalama, Grije je pisao/plivao za sebe i uzak krug prijatelja, za izdavača koji nije računao na komercijalni uspeh i jeftinu popularnost. Podržan od važnih i moćnih kritičara novog kova (Bataj, Bart, Blanšo), Grije je ubrzo dobio saučesnike i sledbenike u čitavom nizu značajnih pisaca, a sve ono od čega je zazirao postalo je njegova stvarnost. Francuski novi roman instaliran kao svetski uzor i model pripovedanja i koncipiranja proznih dela, ne samo tamo gde je nastao nego su se ti pipci i rukavci brzo širili, gotovo planetarno, pa i kod nas. Ubrzo je došla i slava i tiraž, pa i novac.
Sve to vidimo i čitamo i u «”Reprizi”», ponavljanju ponavljanog, sakupljanju krhotina razbijenog ogledala, ali na nov način. Ponavljanje okrenuto unazad i prisećanje okrenuto napred, odeveno u detektivsku storiju, u Berlinu na kraju Drugog svetskog rata, donosi tako bogat uvid u objektivno/stvarno, daleko od samozvane istorijske istine. Pribegavajući blic snimcima enterijera i eksterijera, menjajući tačke gledišta, uvodeći dvojnike, čitavu galeriju likova koji tragaju za sopstvenim identitetom, Grije se vrlo uspešno oslanja na grčke i druge mitove, ide u dubinu, ispituje problem vremena i civilizacije vrlo moderno i prilično sofisticirano.
Sloboda slika i asocijacija dala je povoda različitim čitaocima da u ovom već popularnom romanu pronalaze svoju stazu i ključ za kretanje i razumevanje slojevitog teksta i vešto koncipiranog dela. Eros nije samo glavni pokretač nego i prirodna povlašćena frustracije Grijeovih junaka koji ne pate od građanske čednosti i visokih moralnih kategorija već su, u presudnim vremenima, spremni na sve. Erotska mučenja, slike perverzije i sadomazohizma su omiljeni Grijeovi toposi, tačke prepoznatljivosti i zavodljivosti zbog kojih je navukao odijum puritanaca i stekao poene kod avangardista i večnih pobunjenika.
Tako smo zahvaljujući spletu sretnih okolnosti videli i upoznali pisca koji želi mnogo, želi sve, osim da se menja i razmišlja o žanru kome pripada. Fioke su za staru hartiju i iznošene stvari a ne za inoksnog i oštroumnog literatu kakav je Alen Rob-Grije.

- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ljubavnik je knjiga slika koje postoje i koje su mogle da postoje. Godine liceja u Sajgonu, susret sa kineskim ljubavnikom, ljubavna priča koja ne prima svoje ime, ljubav prema bratu, prema majci, prema svojoj indokineskoj zemlji nestaloj zauvek. Delo jednog života, Ljubavnik je ishodište. To je oformljenje svega onog što je do tada bilo samo nabacano, odbačeno. To je povratak izvorištima, originalnom talogu. Za Margerit Diras to je potraga za jednom pričom, onom životnom. Ljubavnik ostaje pre svega roman za mnoga čitanja, neiscrpan, koji nas usisava, kao vrtlog, do poslednjeg sloja bola i neizrecivog, koje čini sva velika dela.
- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>