knjizevnost

petak, 04.03.2005.

POSTMODERNA LITERATURA: Već u Bdjenje nad Finneganom / Finnengans Wakeu, 1939/. Jamesa Joycea osjetan je kasnomodernistički pokušaj beskonačne refleksije dostupnog književnog materijala u jednom istovremeno babilonskom univerzalnom jeziku. A sada obratimo pažnju na fenomene na osnovu kojih možemo prepoznati postmodernu eksperimentalnu književnost. U eksperimentalnim romanima (dominirajućoj formi postmoderne), u principu, nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Tradicionalne pripovjedačke strukture se razvaljuju, karikiraju i miksaju – priča više ne teče pravolinijski. Tu su također inovacije u načinu pričanja: monolog i upravni govor zamjenjuju dotadašnje opise, i dijaloge. Do izražaja dolazi i intertekstualnost – tekst koji pišemo krade misli i rečenice iz nekih drugih tekstova, spominjemo naslove nekih knjiga iz prošlosti, pa tako ono što pišemo komunicira sa prošlim tekstovima. Mnogo se koristi tehnika montaže, a nezaobilazna je, naravno, ironija. Mjesto uređenosti zauzima haos, umjesto opipljivosti tu je apstrakcija; mimezis kao tradicionalno podražavanje stvarnosti najčešće iščezava. Postmoderni roman želi šokirati, začuditi, poreći i zanijemiti čitaoca, a sve to radi strategijski, tako što estetski iskorištava slučajnost.

Postmoderna otkriva magiju, intuiciju, novu osjećajnost, postavljajući je na isti stepen sa znanstvenim vrijednostima, želeći pritom postići demokratiju. Izgleda da je se ne tiču sve opasnosti toga čina.

Nakon Joycea, najava književne postmoderne dolazi od Argentinca Jorge Luisa Borgesa. U svojim knjigama, on je stvorio jedan enciklopedijski tekstualni univerzum, u kojem vlastiti tekst korespondira sa mnogim drugim. Ova intertekstualna igra najbolje se primjetna u Borgesovoj priči Babilonska biblioteka (1944.), koja cijelu postmodernu poetiku predočava u slici beskonačne, iracionalne biblioteke. U Italiji ovu tradiciju slijedi Italo Calvino.
Važan predhodnik postmodernog pripovjedačkog umijeća jeste Thomas Pynchon, koji je još u ranijim tekstovima u svoju literarnu strategiju uključivao ironiziranje profesionaliziranja postmoderne recepcije.

U Njemačkoj, program postmoderne 1982. formulira komedija Kaldewey, Farce Bothoa Straussa, integrirajući time teoretsku nadgradnju u teatarsku predstavu: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena. Ostali njemački predstavnici su Peter Handke i Christoph Ransmayer, a u USA William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles i Paul Auster, u Latinskoj Americi – Julio Cortazar i Mario Vagas Llosa. U Francuskoj je postmodernu književnu tradiciju inicirao novi roman sa svojim naglaskom na umjetnom u umjetnosti. Alain Robbe – Grilletova igra sa žanrovima (krimi, detektivskim i ljubavnim romanom) najbolja je odrednica postmoderne – preuzeta vjerovatno od Vladimira Nabokova. Veliki ljubitelj Borgesa, Umberto Eco se u svom bestselleru Ime ruže kretao u okviru srednjovjekovnog krimi romana, koji objedinjuje mnoge postmoderne i semiotičke značajke u književnu cjelinu. Ostali predstavnici književne postmoderne su Salman Rushdie (Midnight’s children, 1981.), Doris Lessing (Canopus in argus, 1979. – 1985.) i surrealistička bajka Bloody chamber (1979.) Angele Carter. I u postkomunističkom SSSR-u autori su pokušali skrenuti sa puta socijalnog realizma, literarno sjedinjujući nesigurnost i heterogenost svakidašnjice sa poetikom postmoderne. Reprezentativna odlika u ovom slučaju je groteska.
- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se