knjizevnost

nedjelja, 10.04.2005.

INTERVJU Svetislav Basara, knjiŽevnik i ambasador
Najgora je duhovna beda

Pre četiri godine Svetislav Basara (1953), poznati srpski pisac i član Demohrišćanske stranke Srbije postao je ambasador SRJ na Kipru. Država je u međuvremenu promenila ime i suštinu, a njegov mandat u Nikoziji primiče se kraju, uz mogućnost da povratak kući obeleži još drastičnija geo-politička promena. Ali, Basara se nije promenio.
I dalje piše dobre, uzbudljive romane, verbalno šamara neistomišljenike u polemikama kojih nikada ne manjka na srpsko-crnogorskoj javnoj sceni i pri tom je “politički korektan činovnik” na mestu ambasadora. Tvrdi da Srbi žive u “košmaru večitog ponavljanja”, da je metak Gavrila Principa nedavno pogodio Zorana Đinđića i da još kruži ovim prostorima. A o posustalom talasu petooktobarske nade Basara kaže: “Promena režima i politike ne rešava ništa ukoliko mentalitet ostaje isti, a ostao je isti”.
lVaš prvi ambasadorski mandat primiče se kraju. Šta ste naučili na tom radnom mestu i da li će vam ta iskustva koristiti u književnosti? Krijete li možda neke nove “Embahade”?
- Pa, između ostalog, naučio sam da računam. Kao ni u zemlji, ni u zemljinim ambasadama - para hronično nema. Oko dvadesetog, kada ovde na Kipru pristižu računi, sedim sa prvim sekretarom i digitronom i gledam kako da sve to pokrijem. Noću idem kao neka štedljiva baba i gasim svetla po ambasadi. Tu su, u okolini, ambasade drugih zemalja u kojima su plate ambasadora veće nego mesečni budžet naše.
Na prijemima često poželim da se zemlja otvori i da nestanem u toj rupi, kada me ljudi saleću da objasnim neobjašnjive poteze naših glavešina. Nisu to obavezno ni zlonamerna pitanja. Može zvučati čudno, ali rejting nam nije toliko loš. Vidi se da svet još računa sa nama. Ali, nikome ne ide u glavu kako to da dva ili tri penzionisana generala uspevaju da drže čitav državni aparat sile u šahu, da predsednik vlade ili njegovi emisari, svejedno, doslovno mole te ljude da se predaju. I ja na ta pitanja odgovaram kratko: ne znam! Toliko o diplomatiji.
Književnosti što se tiče, vredelo je. Mnoge stvari sam video iz povlašćenog ugla. A “Embahade”, niti sam ja Crnjanski, niti su embahade one embahade, sve je to pljunuta slika konfuzije u zemlji. Jad i beda. O tome je bolje i ne misliti, nekmoli pisati.
lNiste prvi naš pisac koga oslovljavaju sa “ekselencijo”. Kome je ( bilo) teže: Andriću , Crnjanskom, Dučiću u prošlom veku, ili danas vama, Vidi Ognjenović, a sutra Dušanu Kovačeviću i Draganu Velikiću?
- Sudeći po “Embahadama” Crnjanskog, mnoge stvari su bile iste. Nikad kod nas nije lako. Ako nekim slučajem stvari krenu nabolje, odmah će se naći ekipa da ih pokvari. Vida je, kao i ja, na kraju mandata. A Duško i Velikić tek treba da prođu kroz sve to. Dobro je to za nas pisce, koji smo ipak malo razmaženi, da provedemo neko vreme u diplomatiji. Duško će sigurno imati materijala za jednu dramu. Likovi po našim ambasadama su zapravo takvi kao da ih je Duško “napisao”.
lNa vaš ambasadorski rad do sada nije bilo javnih primedbi, što verovatno znači da ste slušali centralu i vladali se po diplomatskom protokolu. S druge strane, u javnim polemikama ne birate reči: Aleksandra Jerkova, dugogodišnjeg člana NIN-ovog žirija, nedavno ste nazvali “književnom, političkom i estetskom prostitutkom”. Osećate li se ponekad šizofreno zbog te dve ličnosti u sopstvenoj koži?
- Vidite, diplomatija je u suštini jednostavna stvar. Dovoljno je ne izmišljati rupe na saksiji. Više slušati nego govoriti, što meni izuzetno odgovara. Na kraju, uprkos svim predrasudama o dvoličnosti diplomata, to je uglavnom veoma vaspitan i obrazovan svet. I u takvom jednom okruženju sasvim je normalno ophoditi se “diplomatski”.
Polemike što se tiče, ja sam pažljivo odabrao reči. Saša Jerkov, iza kojeg stoje ozbiljni i dobro urađeni poslovi, u jednom momentu je počeo da se ponaša suprotno visokim kriterijumima koje je on sam postavio. To je prostituisanje sopstvene karijere. Nisam mogao da nađem blažu reč. Kritika bez kritike neizbežno tako završava. On je, naravno, dobrodošao na ovoj književnoj sceni onoga momenta kada shvati da je ozbiljan rad u prednosti nad falsifikovanjem vrednosti. Za sada se ne osećam shizofreno zbog toga. Prestar sam za shizofreniju. Ona se manifestuje najkasnije oko četrdesete. Mada, nisam siguran da shizofrenija nije udobnije stanje od aktuelne realnosti.
lNekoliko puta ste bili nadomak NIN-ove nagrade, a ove godine žiri je razmišljao da vam je za “Srce zemlje” ravnopravno dodeli sa “Kišom i hartijom” Vladimira Tasića. Ne ulazeći u književno-estetske kriterijume, pomišljate li da vas neki ljudi tako kažnjavaju zbog britkog jezika, izbegavajući da nagrade vaše britko pero?
- Nikada ja nisam bio nadomak NIN- ove nagrade. Niti je bilo dileme o ravnopravnoj podeli. A ti ljudi koje pominjete, kažnjavaju sami sebe, jer ih svako malo izvrgnem ruglu u javnosti. To je animističko razmišljanje: nema NIN-ovu nagradu, on ne postoji. Ja, međutim, postojim. Ima naravno i dan danas pisaca koji se zbog poveljice i NIN-ovog bakšiša, odriču slobode. Ja se nisam mogao prisiliti na tako nešto. I, bogme, isplatilo se. Intelektualna sloboda nema cenu.
A NIN-ove nagrade što se tiče, ubuduće će svaki moj roman na koricama imati upadljivu, crvenim slovima odštampanu, napomenu: ovaj roman je izvan konkurencije za NIN-ovu nagradu. Hteo sam da to uradim i ranije, ali mi je izgledalo kao suvišna gordost. Kao izlišni elitizam i odvajanje od nekih prijatelja po peru. Ne treba ipak zaboraviti da su NIN-ovu nagradu dobijali i odlični pisci. Ja u stvari nemam ništa protiv te nagrade I protiv velike većine njenih dobitnika. Jednostavno, sada sam prestar za statiranje u bedno režiranim performansima. To je to
lVerovatno vam je poznato da je u Beogradu nedavno stradao šesnaestogodišnji dečak, koga su ispred škole napali njegovi vršnjaci. Sahranjen je na Novom groblju, a posle te sahrane, mnogi njegovi drugovi i drugarice produžili su u Aleju velikana, na grob Zorana Đinđića. Kako to tumačite?
- Tumačim to ovako: deca su spontano krenula na grob čoveka koji je hteo i mogao da im obezbedi budućnost i koji bi to uspeo, da ga korisnici ovdašnje nesreće nisu streljali.
lRekoste nedavno da svojim najvećim uspehom smatrate to što ste, uprkos popriličnim iskušenjima i mnoštvu loših iskustava, uspeli da sačuvate veru u Boga, u ljude i u konačni trijumf dobra. Kada će dobro trijumfovati u Srbiji?
- Onoga momenta kada Srbi, i svi koji ovde žive, prestanu da budu preispoljne kukavice.
Radmila Lotina

- 21:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Pesme na engleskom
Prevodi poezije Zorana Bognara


U poslednjih mesec dana, poezija Zorana Bognara pojavila se u nekoliko prestižnih časopisa širom sveta - u poznatom američkom književnom časopisu za književnost, umetnost i kulturu "International Poetry Reviewj" iz Severne Karoline objavljen je ciklus pesama iz knjige "Elizejska trilogija" u prevodu Maje Stanković; takođe, pesme na engleskom objavljene su u češkom međunarodnom časopisu "Prague Literary Review", koje je, sa kraćom Bognarovom biografijom, priredio i preveo Dejan D. Marković.

Pesme Zorana Bognara pojavile su se i na švedskom, u najznačajnijem švedskom književnom časopisu "Ariel", koje su zajedno priredili i preveli Mihael Najdal, Brane Mozetič i Aleš Debeljak. Na makedonskom jeziku u časopisu Naše pismo objavljeno je integralno pevanje "Sveto trojstvo" od trista stihova (iz Bognarove knjige "Novi čovek") u prevodu Petre Bakevskog.

Ovaj prevod Bakevskog samo je lepa uvertira i najava Bognarove knjige izabranih pesama na makedonskom, koja bi trebalo da se pojavi do sledećih Struških večeri poezije.

Njegove pesme zastupljene su u zborniku "Die welt ist aus dem stoff, dier Betraćtung Verlangt" koji je nedavno objavljen u Minhenu, kao egzemplarni katalog svih pesnika koji su u poslednjih tridesetak godina bili gosti na prestižnim "Petrarkinim susretima". Ako primetimo da su tu zastupljene i pesme Zbignjeva Herberta, Petera Handkea, Mihaela Krigera, Alfreda Koleriča, Petera Hama, Česarea Pavezea i mnogih drugih etabliranih pesnika, onda bismo ovaj zbornik slobodno mogli posmatrati i kao antologiju evropske poezije s kraja prethodnog veka.

Z. Prijović


- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2005.

Lepa Mlađenović
50 GODINA "DRUGOG POLA" SIMON DE BOVOAR





Drugi pol. Le Deuxieme sexe. Kada Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) kaže da su žene drugi pol – šta pod time misli?. Pritom za sebe u 21. godini kaže, moja strast je filozofija, u 23. godini napiše nesumnjivo je da sam žena, u 26. moj život je moj projekt. U poslednjem intervjuu pre smrti nam kaže da nikada nije bila diskriminisana kao žena, a u međuvremenu napše "Drugi pol" u kome na 800 stranica dokumentuje najokrutnije oblike diskriminacije i ropstva protiv žena.



DRUGI POL, jedan od istorijskih radova feminizma, bio je razlog pokretanja ove velike međunarodne konferencije koja je okupila oko 400 filozofkinja, sociološkinja i drugih feministkinja iz celog sveta na debatu o filozofskim i političkim tezama Simon de Bovoar. Tokom četiri dana paralelnih radionica diskutovano je, na dva jezika, oko 130 radova. Poslednjeg dana, u subotu, oko šest stotina žena napunile su, istorijski, Veliki amfiteatar Sorbone. Kroz ogromne hodnike i stepeništa prolazile su studentkinje, strankinje i starije Parižanke koje su došle da se zajedno sete Simoninih dana. Pred nama su bile aktivistkinje iz istorije feminizma u Francuskoj. Završnu sesiju otvorila je Silvi le Bon de Bovoar, filozofkinja, koju je Simon de Bovoar usvojila dok je Silvi bila na studijama. Usvojena ćerka Silvie le Bon de Bovoar uzbuđeno je pričala kako je sedela na balkonu tog istog amfiteatra kada su pedeset šeste de Bovoar i Sartr održali tribinu nakon puta po Kini. I kako je tada videla prvu filozofkinju Pariza.

Drugog dana skupa održan je najuzbudljiviji panel. Saradnice Simon de Bovoar, i inicijatorke ovog skupa, koje su početkom sedamdesetih formirale prvu akcionu grupu za legalizaciju abortusa, sećale su se zajedničkih akcija. Tako smo saznale da su njih desetak već 1971. pokrenule Kampanju 343: listu poznatih žena iz javnosti koje su se potpisale da su imale (ilegalni) abortus, i da zahtevaju legalizaciju abortusa. Ime Simon de Bovoar je bilo prvo. Od tada počinje faza, kako Simon de Bovoar kaže njenog 'radikalnog feminizma'. Grupa kasnije organizuje seriju akcija za podršku ili pojedinih žena, kao što je Đamila Bopaša iz Alžira koju su silovali i mučili francuski vojnici, ili trudna maloletna devojčica kojoj je bio potreban abortus.... podršku oslobodilačkim pokretima kao što je alžirski otpor francuskoj kolonizacijia, pokret protiv rata u Vijetnamu.... Tako smo saznale da je Simon de Bovoar delila letke, govorila na uličnim demonstracijama, u školama, potpisivala peticije, pisala feminističke tekstove za dnevne novine.... Simon je isto tako osnivačica dva najpoznatija francuska intelektualna časopisa "Moderna vremena" (Les temps moderne) zajedno sa Žan Pol Sartrom, i "Feministička pitanja", (Les questions feministes) zajedno sa Kristin Delfi (Christine Delphy). (Da podsetimo čitateljke da je Kristine Delfi autorka feminističkog eseja "Glavni neprijatelj: ekonomija politike patrijahata", jedna od organizatorki ovog skupa, zapravo i jedna od učesnica međunarodnog feminističkog skupa u Beogradu 1978. "Drug-ca žena".)

Simon de Bovoar je za 78 godina života objavila 5000 stranica dnevnika i pisama i još toliko stranica romana, filozofskih tekstova i eseja. Za ženski pokret i feminističku flozofiju knjiga DRUGI POL je istorijska prekretnica. Objavljena 1949. knjiga prethodi i najavljuje svetski ženski pokret i novi pravac feminizma dvadeset godina kasnije. Osnovna ideja knjige je njen naslov, žene su Druge one koje ne odlučuju, ne određuju, koje su izvan zakona, izvan istorije, u filozofskom smislu nebitne, imanentne. U knjizi ovu Drugost Simon de Bovoar detaljno dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge, seksualnog objekta iz raznih kultura. U isto vreme, njena druga ključna ideja, ženom se ne rađa nego se postaje, je instrument kojim se ženske uloge objašnjavaju. Dakle, uloge su konstruisane, nisu nam date prirodom, zavise od društvenih, kulturnih, istorijskih uslova. I mogu se menjati. Njena osnovna poruka ženama je: Birajte svoj život. To je upravo i ona sama radila. Tako je, zapravo, Simon de Bovoar postavila temelje feminističkog konstrukcionizma, i početke radikalnog feminizma.

Drugi pol je 1949. godine objavio da su tzv. ženske uloge ponižavajuće za žene. Simon de Bovoar je u to duboko verovala, teorijski i lično. Svesno je odbila dom, kujnu, decu. Ona je od svoje rane mladosti živela u malim sobama ili hotelima, hranila se u kafeima, učila u kafeima i bibliotekama. Sa svojim partnerima nije zajedno živela. Tako je izbegla svaku poistovećenost sa privatnim prostorom kao metaforom za žensko. Tek je 1955. ušla u stan u kome je živela do kraja života. Knjiga Drugi pol je došla dok još uvek nije bilo ženskog pokreta da je odbrani. Reći da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene, bio je iskaz koji još uvek nisu mogle da prihvate ni žene a pogotovu muškarci 1949. Alber Kami, francuski pisac i njen pijatelj je knjigu odbacio i rekao, "To je sramota za francuskog muškarca!". Simonin životni partner i prijatelj Žan Pol Sartr je knjigu podržao, što je u tom trenutku bilo važno. Francuske komunistkinje su bile u dilemi, neke su je optuživale, neke su ćutale.

Analize konteksta nastajanja ove knjige su između ostalog pokazale u kakvoj samoći feminističkih ideja je Simon de Bovoar pisala ovo delo. Prethode joj sufražetkinje, zatim socijalistkinje kao što su Flora Tristan i Mišel Louiz ili prvi zapisi Kristine de Pizan iz srednjeg veka. Tada, posle Drugog svetskog rata ništa feminističkog u filozofiji nije bilo, ni kao naziranje drugačijeg, sem dva prva feministička 'manifesta:' Sopstvena soba Virdžinije Wulf, i Odbrana ženskih prava Meri Volstonkraft. Ne tako mnogo. Ali Simon de Bovoar je koristila muške filozofske, sociološke i antropološke teorije i obrtala ih kroz svoje prizme kako bi razumela društvenu uslovljenost pola.

Na skupu su prikazana dva filma. Jedan je romantična verzija Simoninog života: ljubav prema drugaricama, putovanjima, kafeima, razgovori sa prijateljima. Zatim ljubavna pisma Simon de Bovoar Nelsonu Algrenu, piscu iz Sjedinjenih Država, prijateljstvo sa Žan Pol Sartrom. I neprekidno knjige, Simon čita, Simon piše, Simon razgovara, putuje, radi. Drugi film je dokumentarac, poslednji intervju koji je dala jednoj norveškoj novinarki, dve godine pre smrti.

Simon de Bovoar je umrla 14. aprila 1986, naglo, od problema sa jetrom, iste dijagnoze od koje je šest godina pre toga, 15. aprila umro Žan Pol Sart. Sahranjeni su u istom grobu na groblju Monparnas koje je Simon gledala sa svog prozora. Na sharani su bile njene saradnice i feministkinje iz celog sveta, oko 5000 ljudi. Dok se kovčeg spuštao, prijateljice su tiho pevale: pesmu 'za jednu laganu smrt'.

U knjizi pripremljenoj za ovaj jedinstven događaj januara 99, Simonin Pariz, stoji citat iz knjige koju je Simon napisala povodom smrti svoje majke Jedna jako lagana smrt": "Ne umire se zbog rođenja. Ne postoji prirodna smrt: ništa što se događa čoveku nije nikada prirodno jer njegovo prisustvo dovodi svet u pitanje." – To je jedna bovoarska misao! rekla bi feministička istoričarka Klodin Montrej, čija majka je 1950. čitala Drugi pol dok je Klodine bila u njenom stomaku.



Konferencija u Parizu, 19-24 januara 1999.

- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Simon de Bovoar

Simon de Bovoar (1908-1986), Francuskinja, feministički filozof i književnica, prisna prijateljica Žan-Pol Sartra, stekla je svetsku slavu studijom „Drugi pol“ (1949) u kojoj razmatra ugnjetavanje žena. Ovo prvo uticajno delo feminističke filozofije postavilo je razliku između biološke polne različitosti i društveno nametnutih kategorija roda. De Bovoarova je zastupala prava žena, isticala da nikakav fizički ili biološki razlog nije dovoljan da se status žene objašnjava kao „drugo“, umesto kao „subjekt“, što se čini kada su muškarci u pitanju. Ta drugost, po njenom mišljenju, nastaje zbog jake veze koju žena ima prema svom ugnjetaču, muškarcu. Ona se zalaže za ujedinjenje žena, čime bi se potvrdile kao subjekti. Ističe da su ontološki uslovi isti i za žene i za muškarce, ali ne predlaže način kako da se to ostvari. Značajna dela su joj i „Memoari poslušne kćeri“ (1958), „Veoma slatka smrt“ (1964), „Starost“ (1970) i „Zbogom za Sartra“ (1981).
- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2005.

Elsa Morante (1918-1985)



Italian novelist, short-story writer and poet, whose most famous work, LA STORIA (1974), was called at the time of its publication the novel of the century. The penetrating study of the impact of WW II on European culture was immediately translated into several languages. - Morante was at one time (1941-1963) married to novelist Alberto Moravia; they later separated. Morante first achieved fame with her first novel, MENZOGNA E SORTILEGIO (1948, House of Liars), which received the Viareggio Prize. Her last novel, ARACOELI (1982), earned her the Prix Medicis Etranger.

"By virtue of her rank and her gifts she felt certain she deserved the place of honor in those beautiful, holy places. But like the faithful wife who avails herself of the king's friendship to beg a favor for her husband, Concetta prayed not for herself but for Eduardo. For though she trembled at her son's irrelevance she felt she might redeem him by her own devotion." (from 'The Nameless One', in House of Liars, 1948)
Elsa Morante was born in Rome as the daughter of a Sicilian father and Emilian mother. Her formal education was incomplete, and she left home at the age of eighteen. Morante's marriage with the writer Alberto Moravia brought her into contact with the leading Italian writers and intellectuals of the day. They had met in 1937 when she was living with an older man; she took then a younger lover and became acquainted with Moravia. He was attracted to her by her personality and he also realized that she was a born writer, as though descended from some cantastorie, a wandering story-teller and ballad singer. "I never fell in love with Elsa. I loved her, but I did not manage to lose my mind, that is I was never in love." (Moravia in Vida di Moravia, 1990)

Morante's first book, IL GIOCO SEGRETO (1941) appeared in 1941. It consisted of short pieces, several of which had been published in periodicals. It was followed by LA BELLISSIME AVVENTURE DI CATERÍ DALLA TRECCIOLINA (1942), a children's book, which was later expanded as LE STRAORDINARIE AVVENTURE DI CATERINA (1959).

During the last years of World War II, she lived the life of a refugee in the countryside near Cassino, hiding from the fascist authorities. Later the rural world of the south played an important part in her fiction. In the late 1940s the American translator William Weaver arrived in Rome and became friends with a number of writers, among them Moravia and Morante, and made their work known in the United States. Morante's Menzogna e sortilegio was written in poetic language and showed the influence of Katherine Mansfield, whose work Morante had translated. The book achieved a critical success. It was translated in an awkwardly cut version into English and published in America under the title House of Liars in 1951. Menzogna e sortilegio, set in a Sicily both modern and legendary, presented themes that became central in Morante's works: memories, dreams and obsessions spanning over generations, a young, sensitive person in rebellion against bourgeois traditions, a private world threatened by external reality.

Morante was not a prolific writer. Her next novel, L'ISOLA DI ARTURO (Arturo's Island), appeared nearly ten years later and combined fantasy with Freudian themes. During this period she destroyed much of her texts, but wrote a novella, 'The Andalusian Shawl' for the anthology Modern Italian Stories (1955), and a long poem, 'The Adventure', which appeared in the American review Wake. In Arturo's Island the adolescent narrator, Arturo, looks back at his life and goes through a painful maturation. He becomes aware of his passionate love for his Neapolitan stepmother. Arturo's father is cold to his son and his wife, and he turns out to be a victim of his own passion: homosexual affairs. To face the bitter reality, Arturo leaves his island with his friend to enlist. IL MONDO SALVATO DAI RAGAZZINI, a mixture of poems in various styles, popular songs, and a one-act play, was published in 1968.

Morante took often her subjects from persecutions and injustices, rejecting the mainstream historical and political views. Morante's major work, La storia ( History), was set in Rome during and after WW II. At the start Morante summarizes the main historical events, and their impact on the everyday life of Morante's characters, distantly or indirectly. The story focuses on the lives of Iduzza, Ida Mancusco, a half-Jewish schoolteacher, her child Useppe, who dies of an epileptic attack, and Nino, her elder son, a fascist who becomes a partisan. Iduzza's husband has died. She experiences all the horrors of war, she is raped by a German soldier on his way to North Africa, and fights for survival with her two sons. Each of the novel's eight sections begins and ends with a brief history of the ongoing war, narrated by the omniscient "I". La storia, as with Morante's other works, reflects a deep understanding of the human psyche and the historical processes experienced by ordinary people.

Aracoeli was a mixture of private dreams, fantasies, imaginary encounters, and flashbacks, narrated by the guilt-ridden neurotic Emanuele. Aracoeli is his mother, who suddenly undergoes a terrible change - she becomes a nymphomaniac, and dies of a malignant brain tumor, the cause of her wild behavior. The book received mixed reviews, amongst others that of Raymond Rosenthal, who wrote in The New York Times "it would seem that Elsa Morante has turned against her innermost creative self and vision, her carefully nurtured private mythology, her special cult of the young and the innocent. This book reads as if she has surrendered to a blunt cynicism that doesn't work for her." (January 13, 1985) Morante also published essays and short stories. She died in Rome on November 25, 1985.

For further reading: Encyclopedia of World Literature, vol. 3, ed. by Steven S. Serafin (1999); The Theme of Childhood in Elsa Morante by Grace Z. Kalay (1996); 'History: A Novel' by S. Spender, in New York Review of Books (28 April 1977: 31-34); Struttura e stile nella narrativa di Elsa Morante by A.R. Pupino (1968); The Concise Encyclopedia of Modern World Literature, ed. by Geoffrey Grigson (1963) - "Elsa Morante is a story-teller, but plot is not the main element in her work. She uses a poetic prose to envelop her characters in a nature both logical and magical. While most of her Italian contemporaries reflect the neo-realismo discovered after the war by the Italian cinema, she aims at a deeper, non-documentary reality." (from The Concise Encyclopedia of Modern World Literature, ed. by Geoffrey Grigson, 1963)
Selected works:

IL GIOCO SECRETO, 1941 - The Secret Game
LA BELLISME AVVENTURE DI CATERI DALLA TRECCIOLINA, 1941
MENZOGNA E SORTILEGIO, 1948 - House of Liars - (Viareggio Prize) - see also: Open City: Seven Writers in Postwar Rome: Ignazio Silone, Giorgio Bassani, Alberto Moravia, Elsa Morante, Natalia Ginzburg, Carlo Levi, Carlo Emili, ed. by William Weaver and Kristina Olson (1999)
L'ISOLA DI ARTURO, 1957 - Arturo's Island - Arturon saari - (Strega Prize) - film dir. by Damiano Damiani, starring Vanni De Maigret, Kay Meersman, Reginald Kernan, Luigi Giuliani, Gabriella Giorgelli
ALIBI, 1958
LE STRAORDINARIE AVVENTURE DI CATERINA, 1959
LO SCIALLE ANDALUSO, 1963 - The Andalusian Shawl
IL MONDO SALVATO DAI RAGAZZINI, 1968 - The World Saved by Little Children
LA STORIA, 1974 - History - suom. La Storia - film 1985, dir. by Luigi Comencini, starring Claudia Cardinale
ARACOELI, 1982 - trans. - suom. (Prix Medicis Etranger)
PRO E CONTRO LA BOMBA ATOMICA, 1987
OPERE, 1988

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Umberto Eco zna više o ljepoti i ženama i od Klikovog ekspertnog tima!

Jedini koji se usudi tvrditi da je ljepota Monice Bellucci relativna
Tek što je u 'Povijesti ljepote' na 400 stranica iznio što misli, već je postao izbirljiv. Mona Lisa mu smrdi na transvestita, Rembrandtove žene mu imaju brkove, a Venera Milska mu je nekako pregolema. Je li Uta iz Naumburga naša sljedeća Klik cura?

Gospodine Eco, prije nekoliko godina sam bio u vašoj kući u Milanu; nizozemski nogometaš Ruud Gullit još uvijek stanuje iznad vas. Čini se da je to prirodni zakon da se bogati i lijepi brzo nađu.
Raduje me da mislite da sam lijep. No Gullita sam slabo viđao, ponekad bih ga sreo s tim njegovim rasta pletenicama u liftu. Stanujemo ovdje već 14 godina i obožavam pogled na gradsku utvrdu Sforza. I jako mi se sviđa ovako, biti okružen svim tim knjigama.

Navodno ih ima više od 30.000?
Da i zato sam upravo tražio stan s dugačkim hodnicima. Doduše, na policama vlada sređeni nered. Nemam nikakve kartice ni kartoteke za knjige, no uvijek točno znam gdje su mi najvažnije. Moja biblioteka mi je tako uzbudljiva kao nekima Pirellijev kalendar.


Može li biblioteka biti uzbudljivija od Pirellijevog kalendara? Salvador Dali je našao kompromis!


Koja je po vama najljepša knjiga?
Ovoga trena Joyceov "Uliks", prvo izdanje. To mi je zadnji šoping. Dugo sam ga tražio, budući da postoji još samo 1000 primjeraka. Prelijepo mi je to kada držim knjigu u rukama. Nikakav film, nikakva fotografija ne može doseći tu radost, to bogatstvo koje osjećam kada prelazim prstima po njenim stranicama. Sam taj tihi čin čitanja ima u sebi nešto uzvišeno, intimno što bih mogao usporediti sa seksualnošću. Sjedim tako fino u ovom naslonjaču i jako mi se sviđa kako mi je uređen stan, tako svijetao i...

Na zidu imate jedan vrlo čudan umjetnički primjerak: nebrojeni kistovi na zidu.
I što je tu čudno? Volim to. Isto kao i ovu Praksitelovu skulpturu. Zašto se smijete?

Zato što nije originalna!
Naravno da nije original, pa? Nije iz 4. stoljeća prije Krista. Ona je vic, jeftina reprodukcija. Ponekad pogledam njeno lice i mislim da je jako lijepo. Ima to umirujuće djelovanje.

Što zapravo znači 'lijepo'?
Dođite na moj seminar, dajte mi pola godine. Mislim da je Sokratova bista, iako prikazuje užasno ružnog čovjeka, čudesno lijepa. Ne mogu na ovo pitanje odgovoriti dok kažete keks.

Upravo ste napisali podeblju knjigu o povijesti ljepote. Morate mi to moći reći!
Ne. Ljepota je uvijek pitanje vremena, epoha. Tizian ne bi znao što bi s Picassovom slikom, sigurno bi je smatrao strašno ružnom. Neki ljudi kupuju kič i žive sretno usred tog kiča koji je smatram nepodnošljivim. Što se kaže, svaki lonac nađe svoj poklopac.

Jedna druga američka poslovica kaže: ne postoje ružni muškarci, samo siromašni.
U isto vrijeme istinito i profano. Naravno da bogati ljudi imaju priliku definirati ljepotu. Mogu si priuštiti stvari koje su rijetke, tražene, upravo u modi, žene koje odgovaraju trenutnim idealima ljepote. U ljudskoj povijesti jaki i moćni su uvijek uzimali ono što su željeli. No to još ne znači da estetski užitak odmah prelazi u seksualnu požudu. Najvjerojatnije nećete ovog trena poželjeti otići s mojom ženom u krevet ako se ona sada pojavi na vratima.

No kada se pojavi Pirellijev kalendar, muškarcima odmah cure sline...
Može biti, kao što je moguće da će se moji unuci za nekoliko godina držati za trbuh i umirati od smijeha pri pogledu na taj kalendar i te čudne poze djevojaka. Još uvijek se sjećam kako sam nakon rata listao neki magazin za koji sam mislio da je strašno uzbuđujući i mašta mi je radila ko luda. Nedavno sam još jednom bacio pogled na njega i nisam mogao shvatiti što su mi te slike nekada radile: bio je tako krotak, tako katolički čist. Tu i tamo bih vidio koji nožni list, početak dojke i to bi bilo to. Dosadno.

Zar nije lagano pokriveno uzbudljivije od stopostotne golotinje?
Vjerojatno. Ranije ste od žena mogli vidjeti samo lice; a noge i ruke su bile pokrivene. Mislim da danas te stalne provokacije savršenim tijelima na televiziji i reklamama izazivaju u ljudima psihičke krize: depresije, frustracije, nemir koji izaziva hajka na nedostižnu savršenost.

Što vas je zapravo natjeralo na to da napišete tu povijest ljepote, valcer od 400 stranica?
Ljepota me zanima, fascinira. Pa diplomirao sam na estetici Tome Akvinskog.

Tako debeli svećenik. Posve svejedno predavao on u Parizu, Orvietu, Rimu, uvijek je morao raditi široki polukrug oko katedre da bi mogao početi s predavanjima.
Da, vrlo časni docent. Dakle, u šezdesetima sam počeo raditi na temi ljepote. Uglavnom sam skupljao slike, radio bilješke - no iz projekta nije bilo ništa.


I mi to godinama radimo u Kliku - skupljamo slike, a jednog dana će pasti i bilješke


Nije da niste imali ništa od tog projekta ljepote! Pa ipak ste se zaljubili u jednu jako lijepu suradnicu.
Da, ali i ja sam bio prilično zgodan momak pa su me prijatelji pitali: Zar te nije strah oženiti Njemicu? A kada sam poželio kupiti njemački auto, mislili su da sam pretjerao! Njemački auto, pa njemačka žena! Na kraju sam si kupio Citroën.

Citroën DS nekoć je opjevao i filozof Roland Barthes koji ga je nazvao božicom. Nešto kao da je auto postao moderni pandan gotičkim katedralama.
To mi je malo prezanesenjački. Za futurista Marinettija brzina je bila savršena ljepota, ljepša i od božice pobjede Nike sa Samotrake. Za mene je auto jednostavno predmet koji me emocionalno ne dira. Ljepota je uvijek relativna.

A što je s Monicom Bellucci, Marilyn Monroe, Mona Lisom, koje slove kao apsolutno lijepe?
To nije istina. To je samo zapadnjački pogled. A gdje su japanski pisci koji slave tanke okserice Azijatkinja? To je prava erotika! Postoje i kulture koje vole napuhane i prevrnute usnice, produljene vratove, a neke od njih idu tako daleko da se ne libe ni zarezati i osakatiti i onda reći: lijepo!


Sljedeća Klik cura - Uta iz Naumburga!
Drugačije rečeno: s kime biste najradite otišli na večeru - s Mona Lisom, Rembrandtovom ženom ili Venerom Milskom?
Niti s jednom od njih. Ljepota je uvijek više od površine. Nisam baš siguran bih li s tim damama imao dovoljno tema za razgovor. Osim toga, Mona Lisa mi je malo sumnjiva, mogla bi biti i transvestit. Rembrandtovim ženama se mogu samo nasmijati, nekako mi imaju previše brkova. A što se one Venere tiče, ona mi je malo prejaka. Ako bih baš morao izići s nekom od tih žena iz povijesti umjetnosti, onda bi to bilo s Utom iz Naumburga.

Zašto baš s njom?
Zato što imam osjećaj da mi se ta ranogotička skulptura s naumburške katedrale koju je stvorio neki nepoznati umjetnik oko 1250. nekako obraća! Hm, zašto? Ta gracioznost kojom odiše, taj oval njenog lica, pa njen pogled koji ide u daljinu. Volim to. Inače sve na njoj djeluje nekako harmonično - prava ljepota.

Najviše je nesreća na svijetu skrivila ljepota, kaže aforističar Lichtenberg.
Naravno da ljepota ima i svoju tamniju stranu, da ne kažemo razarajuću kvalitetu. Villon tako pjeva "La belle dame sans merci". Ta užasna ljepota je u stanju natjerati čovjeka na nevjerojatne akcije!

Kao recimo Helena koja je kriva za desetogodišnji rat u Troji?
Helena je tada utjelovljivala nešto što danas za Busha utjelovljuje nafta - eksplozivnu mješavinu. U toj borbi se, dakle, nije radilo o ljepoti, već o moći i utjecaju.

No kada je Menelaj htio ubiti svoju nevjernu Helenu, nije uspio. Nekako su joj grudi bile prelijepe i kada bi ju čovjek pogledao, morao je spustiti ruku.
Otkuda vam to?! Pa to je jedna priča koju je ispričao Homer. Homer je bio nadareni pripovjedač koji je očito jako dobro znao kako postići efekt - a ta je epizoda tako savšreno ispričana da se urezala u memoriju nebrojenih generacija, samo zato što je tako lijepa.


Ime kao da su mu smišljali u reklamnoj agenciji! Eco - Ex coelis oblatus - pao s neba
A što je s vama, gospodine Eco? I vi ste si odabrali jako lijepo ime, gotovo kao da ste angažirali neku reklamnu agneciju.
Eco - to je prije svega jedno praktično ime, budući da moram na svojoj turneji potpisati na tisuće knjiga. Možete si zamisliti kako bi bilo mučno da se, recimo, zovem Montescalferi? No zato je stvoreno moje ime. Eco - Ex Coelis oblatus - pao s neba. Tako je jedan službenik nazvao mog djeda budući da je bio bezimeno siroče.

Postoji li, kada čovjek baci neki povijesni sveobuhvatni pogled, neka epoha koja je proizvela toliko ružnih stvari kao naša?
Kako to mislite? Mislite na ove betonske mostove koji režu krajolike? Višekatnice bez karaktera? Morate znati da niti ranije život u gradovima s kanalizacijom nije bio čisti užitak. Možda će za nekoliko stotina godine ljudi reći: super su ti betonski mostovi! Veličanstveni!

Mislite li ozbiljno? Danas tako neki umjetnik nabaca stare dijelove automobila u neku sobu na Documenti u Kasselu, a posjetitelji kažu: "Zanimljivo." No jedan Tizian zasigurno ne bi došao na ideju da nabaca okvire prozora na hrpu i kaže: lijepa umjetnost.
Može biti da je ljepota malčice nestala iz umjetnosti i da trenutno dominira estetika provokacije. No prisjetite se samo s koliko je muke u srednjem vijeku crtano i slikano zlo i užasi. Npr. ružna čudovišta Hieronymusa Boscha.

U vašem novom romanu 'Tajanstveni plamen kraljice Loane' vaš junak i u ružnim stvarima vidi ljepotu. Konkretnije rečeno, nakon što se olakša, promatra svoj proizvod i kaže: 'Lijepa puževa arhitektura. Još se pari. Borromini.'
Pa Borromini je bio barokni čovjek i u 17. stoljeću je stvorio predivne kupole za crkve, a moj se protagonist osjeća blaženo malo zahvaljujući i njemu. Ljepota je uvijek ovisna o konkretnim situacijama. Npr. žedni čovjek u pustinji će se baciti na izvor vode i on tada neće imati oko za ljepotu.

Možda su ljudi primijetili da ljepota sve više nestaje iz umjetnosti pa su se bacili na svoja tijela koja žele oblikovati?
Oduvijek su se ljudi mučili na najluđe načine zbog nekih ideala ljepote. Može biti da je danas kult savršenog tijela malo porastao iz razloga što je sve u našoj okolini tako funkcionalno oblikovano. Tako da se na tijelo ne gleda više kao na dar prirode već kao na masu koja se može oblikovati.


Frajeri iz Burme obožavaju duge vratove, a u Etiopiji čavle u donjoj usnici


Kao npr. tetovažama koje su danas i više nego moderne?
Da, pogotovo ljeti čovjek može vidjeti jako puno mladih žena koje na svojim grudima nose tetoviranog tigra. Poštujem to iživljavanje fantazija i moda. Ja osobno to mogu estetski odbiti, no činjenica je da povijesno gledano u dekadentnim vremenima preokupacija vlastitim tijelom raste. Ne bih htio leći u krevet sa ženom koja je naljepše na svom tijelu nagrdila. Osim toga, stalno se pitam - zašto te žene ne misle na svoju budućnost? Sada je taj tigar još napet, no za nekoliko godina će biti nekako truo. Ne bih htio ljubiti ženu s piercingom na jeziku.

Berlusconi si je tako nedavno zategnuo lice.
Malo si je nategnuo podočnjake, tako da djeluje više 'tough', a ne plačljivo. No puno fatalnije nego taj sjaj površine je njegova faktička noć: moć nad televizijom, ja to zovem De-facto-cenzura-režim. On je užasno moćan, dakle mora dobro izgledati. Vitalno. Fit.


Možda su upravo Schwarzenegger i Berlusconi čista avangarda nove političke kulture: trijumf i vlast ljepote
I John F. Kennedy je 1960. dobio izbore protiv Nixona jer je izgledao bolje i bio mlađi.
Da, tada je počelo biti važno jesi li ili nisi telegen. Ovog trenutka se razvija jedan demokratski model koji prijeti reprezentativnoj demokraciji. U Americi dvije stranke koje kontrolira gospodarstvo nude dva kandidata, a oni se jedino razlikuju u ljepoti, gestama, brzini gestikulacije i inscenaciji, a ne i u programima. To što je jedan glumac tipa Schwarzenegger mogao postati guverner i to samo zato jer izgleda užasno sposobno na filmu, to je već jako sumnjivo. Možda su upravo Schwarzenegger i Berlusconi čista avangarda nove političke kulture: trijumf i vlast ljepote. Pa to je skandal da ljepši kandidat ima veće izglede, no s druge strane to je jako prirodno.

Zvučite malo pesimistično.
Ne. Pa i u atenskoj demokraciji su vođe morale ostaviti fizički dojam. Već su tada visjeli na placu i rugali se Sokratovoj ružnoći. Jedan filozof tipa Sartrea smije biti ružan, no ne i političar.

A što je sa Schröderom? Nije baš da puca od ljepote?
Mogao bih reći da se trudi. Danas vam se sve svodi samo na sjaj i upravo doživljavamo seksualizaciju politike. Ljepota je danas postala važnija od riječi.

No i riječi mogu očarati.
Mislite na komunizam? Sve su se europske sile urotile u svetu bitku. Papa i car, francuski radikali i njemački policajci. Bubububumm. Zbilja žestoko. Kao Beethovenova Peta. Veličanstveni ritam, veličanstveni Marxov tekst, apokaliptični ton pomiješan s ironijom. Nažalost, lijepe riječi ne mogu spasiti svijet.

Nisu loše ni one riječ s početka vašeg novog romana: 'Kako se zovete? Čekajte! Na vrhu mi je jezika!'
To mi je prilično brzo palo na pamet. Sviđa mi se. Junak je doživio nesreću i izgubio je pamćenje.

Sada ćete sto posto zaurlati: Ne! Ovaj roman nije autobiografija!
Neću! Naravno da spominjem stvari koje sam osobno doživio. No nikada ne bih pisao o sebi. Čovjek u autobiografiji nikada nije iskren.

No knjiga se čita kao da djed priča priče svojim unucima. A onda sam došao ja!
U neku ruku ste u pravu. Vraćam se svojim iskustvima, obrađujem čak i sjećanja svojih prijatelja. Počnem pisati, a onda me prošlost pretekne - glazba, stripovi moje mladosti. Kada sam završio, pomislio sam: Ovo je knjiga za moju generaciju. Inače to neće nikoga zanimati.

Čini se da je to bio prilično veliki zalogaj - ta političko-kulturna povijest Italije u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća.
Da, no knjiga se prodaje sasvim dobro. Mislim da ljudi žele nešto saznati o svojoj povijesti. Htio sam reći - ja sam vam naime jedan profesor i to onaj koji nedjeljom piše romane - što se sve događalo između ratova. Hoću reći, Joyce je pisao o Dublinu svoje mladosti, Thomas Mann o svojoj obitelji iz Lübecka - i uvijek bi se našlo publike.

Čini se da volite prošlost?
Rado živim s prošlošću. Sve sam sačuvao: svaku školsku zadaću, iskaznicu Balille, to vam je bila dječja fašistička organizacija, stripove koje sam tada čitao.

Nije li to ipak neka vrsta autobiografije napisana sa slutnjom skore smrti.
Ma dajte! Ono što svaki dan potiskujemo je to da nas smrt može svakog trena susresti. Već za pet minuta mogu umrijeti. Spreman sam za smrt.


Umberto Eco (72), koji se 1980. proslavio 'Imenom ruže', pozira s jeftinom kopijom Praksitelove skulpture. Pa što? Glavno da ga njegova glava smiruje kad se posvađa sa ženom!


Dvije želje, piše u vašem romanu, ima svaki čovjek - doživjeti vlastiti sprovod i moći letjeti.
Pa tako vam je to. Ako vidite vlastiti pogreb, onda znate da ste mrtvi. Još kao učenik sam se pripremio na smrt i napravio egzorcizme. Starenja se ne bojim, sve dok mi ova glava gore ne počne bulazniti. Čovjek postaje opušteniji.

Da?
Da! Samo me jedna stvar čini nemirnim. Ako ćemo raditi fotke, htio bih skinuti kravatu. To mi je, naime, naredila žena. Navodno ove prugice na kravati ne pašu uz košulju i sako.




- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Marguerite Yourcenar: žena vagabund

'Ova je knjiga 'posve usijana', to su zaista vatre. Mnogi smatraju vatru suhim elementom, no i šampanjac je 'suh', a koliko je meni poznato, ni drago se kamenje ne cijedi'
Francuskinja slobodna duha, voli putovati, a još više pisati o ljubavi - kako onoj hetero, tako i onoj biseksualnoj. Da to nije Marguerite Duras? Ne, dobro smo napisali! Nije ni Duras, niti Sagan, već Yourcenar!

Postoji nešto u toj Belgiji i bogatim obiteljima čija djeca od malih nogu putuju po svijetu, a usput imaju i najbolje privatne učitelje. Dokaz prvi je čudo od žene Amelie Nothomb koja će svojom produktivnošću možda nadmašiti čak i našeg omiljenog pisca Miljenka Jergovića. Dokaz drugi je Marguerite de Crayencour, rođena davne 1903. godine, kada i Anais Nin. Čekaj malo! Zar nismo u naslovu napisali da joj je prezime Yourcenar? I to dvaput! Istina je, Marguerite ga je poželjela malo promijeniti pa si je od prezimena napravila anagram i proglasila ga svojim pseudonimom.

Kao, trebat će joj ako misli pisati o zabranjenim i osjetljivim temama. Svoje prvo djelo, dijalog u stihovima o legendi o Ikaru ("Le jardin des Chimeres") cura je napisala 1919., dakle u svojoj 16. godini, a tiskanje knjižice platio je njen otac. No, vrlo brzo će pronaći i pravog izdavača koji će objaviti njenu knjigu "Alexis ili uzaludna broba", oproštajno pismo jednog muškarca koji voli druge muškarce.


'Nema nesretne ljubavi: imamo samo ono što nemamo. Nema sretne ljubavi: ono što imamo već smo izgubili.'


Tridesetih godina, nakon što joj umire otac (majka joj je umrla na porodu), Marguerite proživljava svoje najburnije ljubavne veze, a i Europa opasno kuha. Rezultat tih emotivnih kriza je zbrika od 9 lirskih proza okupljenih u knjizi "Vatre" u kojoj će Marguerite lakoćom svjetskog putnika i povjesničara pomiješati antičke mitove sa sadašnjošću i zapaliti staru vatru u Fedri, Ahileju, Patroklu, Antigoni, Sapfi i biblijskoj Mariji Magdaleni... Ljubav koja se ponaša kao kakva bolest i smrtonosni virus.


'Sreća se gradi samo na temeljima očaja. Mislim da bih imala na čemu graditi.


Prije negoli će se izliječiti od ljubavnih rana i emigrirati u Ameriku, Marguerite će u Parizu upoznati američku intelektualku Grace Frick i ponovo se zaljubiti. Kao da joj se vlastita knjiga obila u glavu! "Zašto se, dakle, konačno malo ne odmorim?" pomislit će Yourcenar i uživati u jednostavnom životu u maloj kućici na otoku Mount Desert u državi Maine. (Zašto pametne i britke na jeziku žene uvijek odabiru žene?) Za nju dobro, a za nas crne godine, budući da Marguerite apstinira od pisanja, što zbog problema prilagodbe, što zbog egzila.


Njene teme: seks, smrt, individualna sloboda, feminizam, rasizam, homo i biseksualnost, atomska energija, ekologija, eseji o Mishimi.


A onda se poput Gwen Stefani dosjetila da će joj život iscurjeti dok kaže 'keks' ukoliko nastavi sjediti na kauču i jesti čips pa je odlučila uobličiti svoje 20 godina stare bilješke koje je radila otkad je prvi put 1924. godine posjetila Hadrijanovu vilu. Nastaje roman o rimskom caru Hadrijanu koji se volio odmarati u Splitu, koji je Yourcenar nježno probudila u prvom licu i odmah požnjela planetarne simpatije. A vama se kao ne bi svidio car koji obožava umjetnost i štiti robove?

Kada su fiktivni "Hadrijanovi memoari" izašli u prosincu 1951., za Margie je uslijedilo teško razdoblje slave i nagrada (Prix Combat 1936., Prix Femina 1968., počasni član Academie Royale Belge, Legion d'honneur, a 1980. ušla je kao prva žena u 350-godišnjoj povijesti u Academie francaise). Čak je smjela i održati govor! A onda 1987. i Nobelova nagrada za književnost!


'Grande dame' Marguerite Yourcenar. Nikad nije bila previše popularna, niti je tražila pažnju medija... A ipak su joj se obraćali s 'madame'! 1987. Yourcenar je dobila i Nobelovu nagradu za književnost


Godinu dana nakon smrti njene dugogodišnje partnerice Grace Frick Marguerite je ostatak života odlučila provesti s tridesetogodišnjim Amerikancem Jerryjem Wilsonom. No, kako je i Wilson vrlo brzo umro, i to od AIDS-a, Marguerite više nije imala snage nastaviti. Gospođa Yourcenar umrla je 17. 12. 1987. godine na svom otoku. "Osamljenost... Ne vjerujem kao što oni vjeruju, ne živim kao što oni žive, ne volim kao što oni vole... Umrijet ću kao što oni umiru", napisala je u svojim "Vatrama".
- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Žan-Pol Sartr, Odlaganje (odlomak)

Avion je opisivao široke krugove iznad Buržea, crna i talasasta smola pokrivala je polovinu prostora za sletanje. Leže se naže prema Daladjeu i viknu pokazujući mu je:

- Kolika svetina!

Sad i Daladje pogleda; prvi put je otvorio usta otkako su pošli iz Minhena:

- Došli su da me gađaju kamenicama.

Leže nije pokušavao da ga razuveri. Daladje sleže ramenima:

- Shvatam ih.

- Sve zavisi od službe bezbednosti, reče Leže uzdišući.

Ušao je u sobu, držao je novine: Iviš je sedela na krevetu, oborene glave.

- Gotovo je! Noćas su potpisali.

Ona podiže oči, on je izgledao srećan ali je zaćutao, osetivši iznenada nelagodnost zbog pogleda koji je upirala u njega:

- Nameravate reći da neće biti rata? upitala ga je.

- Pa da.

Neće biti rata; neće biti aviona nad Parizom; tavanice se neće rušiti pod bombama; moraće se živeti.

- Neće biti rata, kazala je jecajući, neće biti rata, a vi izgledate zadovoljni!

Milan priđe Ani. Posrtao je i oči su mu bile crvene. Dodirnuo joj je trbuh i rekao:

- Evo jednog koji neće imati sreće.

- Šta?

- Mali. Kažem da neće imati sreće.

Došao je do stola nahramljujući i nausuo sebi čašu rakije. To je bila peta od jutros.

- Sećaš se, rekao je, kad si pala na stepenicama? Pomislio sam da ćeš pobaciti.

- Pa šta? upitala je suvo.

Bio se okrenuo prema njoj, s čašom u ruci; izgledao je kao da napija zdravicu.

- To bi možda bilo bolje, rekao je zasmejavši se prigušeno.

Ona ga pogleda: prinosio je čaši ustima, ruka mu je podrhtavala.

- Možda, kazala je. Možda bi to bilo bolje.

Avion je sleteo. Daladje s naporom iziđe iz trupa i stavi nogu na lestvice; bio je bled kao krpa. Podigla se užasna graja i ljudi stadoše da trče, probijajući policijski kordon, rušeći pregrade; Milan ispi čašu i reče smejući se: - U čast Francuske! U čast Engleske! U čast naših slavnih saveznika! Zatim svom snagom zavitla čašu o zid; vikali su: Živela Francuska! Živela Engleska! Živeo mir! Nosili su zastave i kite cveća. Daladje se bio zaustavio na prvom stepeniku; posmatrao ih je sa zaprepašćenjem. Okrenuo se Ležeu i rekao kroz zube:

- Dronje!
- 14:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSTMODERNA LITERATURA: Već u Bdjenje nad Finneganom / Finnengans Wakeu, 1939/. Jamesa Joycea osjetan je kasnomodernistički pokušaj beskonačne refleksije dostupnog književnog materijala u jednom istovremeno babilonskom univerzalnom jeziku. A sada obratimo pažnju na fenomene na osnovu kojih možemo prepoznati postmodernu eksperimentalnu književnost. U eksperimentalnim romanima (dominirajućoj formi postmoderne), u principu, nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Tradicionalne pripovjedačke strukture se razvaljuju, karikiraju i miksaju – priča više ne teče pravolinijski. Tu su također inovacije u načinu pričanja: monolog i upravni govor zamjenjuju dotadašnje opise, i dijaloge. Do izražaja dolazi i intertekstualnost – tekst koji pišemo krade misli i rečenice iz nekih drugih tekstova, spominjemo naslove nekih knjiga iz prošlosti, pa tako ono što pišemo komunicira sa prošlim tekstovima. Mnogo se koristi tehnika montaže, a nezaobilazna je, naravno, ironija. Mjesto uređenosti zauzima haos, umjesto opipljivosti tu je apstrakcija; mimezis kao tradicionalno podražavanje stvarnosti najčešće iščezava. Postmoderni roman želi šokirati, začuditi, poreći i zanijemiti čitaoca, a sve to radi strategijski, tako što estetski iskorištava slučajnost.

Postmoderna otkriva magiju, intuiciju, novu osjećajnost, postavljajući je na isti stepen sa znanstvenim vrijednostima, želeći pritom postići demokratiju. Izgleda da je se ne tiču sve opasnosti toga čina.

Nakon Joycea, najava književne postmoderne dolazi od Argentinca Jorge Luisa Borgesa. U svojim knjigama, on je stvorio jedan enciklopedijski tekstualni univerzum, u kojem vlastiti tekst korespondira sa mnogim drugim. Ova intertekstualna igra najbolje se primjetna u Borgesovoj priči Babilonska biblioteka (1944.), koja cijelu postmodernu poetiku predočava u slici beskonačne, iracionalne biblioteke. U Italiji ovu tradiciju slijedi Italo Calvino.
Važan predhodnik postmodernog pripovjedačkog umijeća jeste Thomas Pynchon, koji je još u ranijim tekstovima u svoju literarnu strategiju uključivao ironiziranje profesionaliziranja postmoderne recepcije.

U Njemačkoj, program postmoderne 1982. formulira komedija Kaldewey, Farce Bothoa Straussa, integrirajući time teoretsku nadgradnju u teatarsku predstavu: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena. Ostali njemački predstavnici su Peter Handke i Christoph Ransmayer, a u USA William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles i Paul Auster, u Latinskoj Americi – Julio Cortazar i Mario Vagas Llosa. U Francuskoj je postmodernu književnu tradiciju inicirao novi roman sa svojim naglaskom na umjetnom u umjetnosti. Alain Robbe – Grilletova igra sa žanrovima (krimi, detektivskim i ljubavnim romanom) najbolja je odrednica postmoderne – preuzeta vjerovatno od Vladimira Nabokova. Veliki ljubitelj Borgesa, Umberto Eco se u svom bestselleru Ime ruže kretao u okviru srednjovjekovnog krimi romana, koji objedinjuje mnoge postmoderne i semiotičke značajke u književnu cjelinu. Ostali predstavnici književne postmoderne su Salman Rushdie (Midnight’s children, 1981.), Doris Lessing (Canopus in argus, 1979. – 1985.) i surrealistička bajka Bloody chamber (1979.) Angele Carter. I u postkomunističkom SSSR-u autori su pokušali skrenuti sa puta socijalnog realizma, literarno sjedinjujući nesigurnost i heterogenost svakidašnjice sa poetikom postmoderne. Reprezentativna odlika u ovom slučaju je groteska.
- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSTMODERNA: Pojam teorije kulture i umjetnosti, zasnovan krajem pedesetih. Odlikuje ga distanciranje generacije umjetnika od estetske osnove moderne. Postmoderna odbija inovacijske težnje moderne, smatrajući ih automatiziranim i etabliranim. S druge strane, ona se ugleda na modernističko zahtijevanje otvorenosti umjetničkog djela. Karakteristična odlika postmoderne jeste ekstremni stilski pluralizam koji – kao u arhitekturi – najčešće završava u miksturi detalja iz različitih perioda. Osnovno polazište jeste to da se u književnosti, filmu, arhitekturi i pozorištu ništa novo ne može stvoriti (ovaj stav je svojevremno imao i Thomas Mann) odvelo je umjetnike u igru sa različitim materijalima. Osvrt na povijest i tradiciju ispostavio se kao pokušaj da se stvaralački postupci kolažiraju u jedno. Pritom se svjesno brišu granice između kiča i umjetnosti, masovne i visoke kulture ( najbolji primjer predstavlja controversial American artist Jeff Koons). Sinonimi za postmodernu su transavangarda i kasna moderna, pri čemu posljednji termin, kasna moderna, pomiruje antitezu između moderne i postmoderne.
- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Thomas Pynchon (1937-)

b. May 8, 1937, Glen Cove, Long Island, N.Y., U.S.

American novelist and short-story writer whose works combine black humour and fantasy to depict human alienation in the chaos of modern society.
After earning his B.A. in English from Cornell University in 1958, Pynchon spent a year in Greenwich Village writingshort stories and working on a novel. In 1960 he was hired as a technical writer for Boeing Aircraft Corporation inSeattle, Wash. Two years later he decided to leave the companyand write full-time. In 1963 Pynchon won theFaulkner Foundation Award for his first novel, V. (1963), a whimsical, cynically absurd tale of a middle-aged Englishman'ssearch for "V," an elusive, supernatural adventuress appearing in various guises at critical periods in European history. In his next book, The Crying of Lot 49 (1966), Pynchon described a woman's strange quest to discover the mysterious, conspiratorial Tristero System in a futuristic world of closed societies. The novel serves as a condemnation of modern industrialization.

Pynchon's Gravity's Rainbow (1973) is a tour de force in 20th-century literature. In exploring the dilemmas of human beings in the modern world, the story, which is set in an area of post-World War II Germany called "the Zone," centres on the wanderings of an American soldier who is one of many odd characters looking for a secret V-2 rocket that will supposedly break through the Earth's gravitational barrier when launched. The narrative is filled with descriptions of obsessive and paranoid fantasies, ridiculous and grotesque imagery, and esoteric mathematical and scientific language. For his efforts Pynchon received the National Book Award, and many critics deemed Gravity's Rainbow a visionary, apocalyptic masterpiece. Pynchon's next novel, Vineland, was not published until 1990.

Of his few short stories, most notable are "Entropy" (1960), a neatly structured tale in which Pynchon first uses extensive technical language and scientific metaphors, and "The Secret Integration" (1964), a story in which Pynchon explores small-town bigotry and racism. The collection Slow Learner (1984) contains "The Secret Integration."
- 14:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Saramago, rođen 1922. godine u Azinjagi, prvi je portugalski nobelovac. Iako je počeo književnu karijeru kao pesnik, krajem 70-ih godina prošlog veka posvetio se isključivo prozi. Autor je mnogobrojnih dela, a njegovi najpoznatiji romani su „Podignuto sa zemlje” (1980), „Manastirski letopis” (1982), „Kameni splav” (1986), „Jevanđelje po Isusu Hristu” (1992). Levičarski orijentisan, Saramago je i oštar kritičar politike velikih sila i savremenog kapitalizma uopšte.
- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NAD NOVIM DELOM ALENA ROB-GRIJEA
Razbijeno ogledalo
Roman „Repriza” objavila beogradska kuća „Rad”, prevodilac s francuskog Aleksandra Mančić

Jedan od očeva i glavnih protagonista francuskog novog romana, Alen Rob-Grije (1922), na ovogodišnji Sajam knjiga je došao u dvostrukoj ulozi. Kao autor romana „«Repriza”» i kao najpoznatiji pisac zemlje koja je ove godine počasni gost 49. okupljanja pisaca i izdavača. Živi klasik jedne velike književnosti, koji je gotovo isto toliko poznat i u svetu filma, objavljivanjem 2001. romana «”Repriza”» kod svog stalnog izdavača «”Minui”», kod koga je 25 godina radio kao savetnik, napisao je, po mnogima, svoju labudovu pesmu i napravio montažu/atrakciju iz svojih dosadašnjih dela.
Više slavan nego čitalački upoznat i prepoznat, Grije je kod naše publike bio prisutan tek sa nekoliko izbora, trenutnih snimaka, kako i glasi jedan od njegovih naslova kod nas prevednih 1994, nekoliko eseja i tumačenja naših i stranih tumača i kritičara. Polazeći od realizma ka realnosti Rob-Grije je snažno utirao svoju stazu i, šezdesetih godina, za dlaku pobedio tradicionaliste. Beskompromisan inovator i zagovornik novog pogleda na prostor/svet i vreme/istoriju, trudeći se da bude, kako su mnogi mislili, što objektivniji, on je u delu sprovodio narcisoidnu subjektivnost, vraćao lične i kolektivne slike, bez trunke ideologije i psihologiziranja.
Bez težnje ka žanrovskoj pripadnosti i čvrstim obalama, Grije je pisao/plivao za sebe i uzak krug prijatelja, za izdavača koji nije računao na komercijalni uspeh i jeftinu popularnost. Podržan od važnih i moćnih kritičara novog kova (Bataj, Bart, Blanšo), Grije je ubrzo dobio saučesnike i sledbenike u čitavom nizu značajnih pisaca, a sve ono od čega je zazirao postalo je njegova stvarnost. Francuski novi roman instaliran kao svetski uzor i model pripovedanja i koncipiranja proznih dela, ne samo tamo gde je nastao nego su se ti pipci i rukavci brzo širili, gotovo planetarno, pa i kod nas. Ubrzo je došla i slava i tiraž, pa i novac.
Sve to vidimo i čitamo i u «”Reprizi”», ponavljanju ponavljanog, sakupljanju krhotina razbijenog ogledala, ali na nov način. Ponavljanje okrenuto unazad i prisećanje okrenuto napred, odeveno u detektivsku storiju, u Berlinu na kraju Drugog svetskog rata, donosi tako bogat uvid u objektivno/stvarno, daleko od samozvane istorijske istine. Pribegavajući blic snimcima enterijera i eksterijera, menjajući tačke gledišta, uvodeći dvojnike, čitavu galeriju likova koji tragaju za sopstvenim identitetom, Grije se vrlo uspešno oslanja na grčke i druge mitove, ide u dubinu, ispituje problem vremena i civilizacije vrlo moderno i prilično sofisticirano.
Sloboda slika i asocijacija dala je povoda različitim čitaocima da u ovom već popularnom romanu pronalaze svoju stazu i ključ za kretanje i razumevanje slojevitog teksta i vešto koncipiranog dela. Eros nije samo glavni pokretač nego i prirodna povlašćena frustracije Grijeovih junaka koji ne pate od građanske čednosti i visokih moralnih kategorija već su, u presudnim vremenima, spremni na sve. Erotska mučenja, slike perverzije i sadomazohizma su omiljeni Grijeovi toposi, tačke prepoznatljivosti i zavodljivosti zbog kojih je navukao odijum puritanaca i stekao poene kod avangardista i večnih pobunjenika.
Tako smo zahvaljujući spletu sretnih okolnosti videli i upoznali pisca koji želi mnogo, želi sve, osim da se menja i razmišlja o žanru kome pripada. Fioke su za staru hartiju i iznošene stvari a ne za inoksnog i oštroumnog literatu kakav je Alen Rob-Grije.

- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ljubavnik je knjiga slika koje postoje i koje su mogle da postoje. Godine liceja u Sajgonu, susret sa kineskim ljubavnikom, ljubavna priča koja ne prima svoje ime, ljubav prema bratu, prema majci, prema svojoj indokineskoj zemlji nestaloj zauvek. Delo jednog života, Ljubavnik je ishodište. To je oformljenje svega onog što je do tada bilo samo nabacano, odbačeno. To je povratak izvorištima, originalnom talogu. Za Margerit Diras to je potraga za jednom pričom, onom životnom. Ljubavnik ostaje pre svega roman za mnoga čitanja, neiscrpan, koji nas usisava, kao vrtlog, do poslednjeg sloja bola i neizrecivog, koje čini sva velika dela.
- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.02.2005.



Pismo Haralampiju je pismo prijatelju, ono je književni proglas, ali je istovremeno, a sasvim prirodno, Dositejev prosvetiteljski manifest. Ono lično prijateljsko pismo, jeste ponajmanje iz više razloga: ovo nije obično pismo nego štampano u stotinjak primeraka: o ličnim, familijarnim temama nema ni reči; nema intimnih poruka, ličnog, privatnog karaktera. Ono je po samoj zamisli, književni proglas kojim se obaveštavaju prijatelji o štampanju knjige, ali pošto je knjiga na srpskom narodnom jeziku, opštem jeziku, bila neuobičajena, i posle štampanja Orfelinove pesme, prvina, valjalo je obrazložiti razloge zbog kojih se knjiga štampa na srpskom narodnom jeziku. Obrazlaganje nije ništa drugo nego izlaganje svojih prosvetiteljskih ideja. Zato je Pismo Haralampiju Dositejev manifest prosvetiteljskih ideja. To je ono pre svega. I to mu daje poseban književnoistorijski značaj.

Pismo Haralampiju pokreće više aktuelnih pitanja društvenog, književnog, jezičkog i verskog karaktera.

Na početku pisma govori o nameri: priprema knjigu Sovjeti zdravog razuma, "na polzu mojega roda", koja će "napisana biti čisto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata".

O novčanoj pomoći koja mu je neophodna da bi ohrabrila štampara i pokazala mu da ima ljudi koji žele srpsku knjigu. Što se knjige tiče, ona se ne hvali nego vrlo skromno kaže:"Uveravajući da će knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u tom sebe hvaliti, no one ljude od koji' sam što dobro naučio, iz kojih premudri' knjiga francuskih' , nemecki' i talijanski' najlepše misli kao cveće izbirati nameravam i na nas opšti jezik izdati."

O jeziku: ukazuje na pokret u Evropi da se piše na narodnom jeziku i tako knjiga približi seljaku i čobaninu:

"Koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tuđ materi mojej i sestram."

"A opšti, prosti dijalekat svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu čitati mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narave ukrotiti."

Jezik ima svoju cenu od koristi koju donodi, a narodni jezik je najkorisniji.

Za promene:"Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati".

Prostiranje srpskog jezika- njime govori ogroman broj ljudi Crne Gore,Dalmacije,Hercegovine,Bosne,Srbije,Hrvatske (osim kajkavaca), Slavonije,Srema,Bačke,Banata (osim Vlaha)

Srpskim jezikom govore ljudi različitog zakona (vere) ali to ništa ne menja jer "Zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada".

O verskoj toleranciji.

Njegove su knjige namjenjene svakome koji "s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati".

U Evropi se ne gleda ko je koga zakona (vere) jer "Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli biti dobri".

Dositej osuđuje zlo koje se širi među ljude u ime vere i poručuje: "Ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere".

O prosvećivanju omladine. Njegov rad je namjenjen prosvećivanju omladine jer se danas prosvećenost ("zraci učenja i filozofije") prostire do tatarskih granica.

Svrha pisanja. Neće se obeshrabriti ako pomoć izostane. Nastavie da radi i štampa jer će mu preko mere biti plaćeno kad srpski rod, posle njegove smrti, bude rekao "Ovde ležu njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Večan mu pomen!".



- 16:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #


Dositej Obradović je rođen oko 1739. godine u Čakovcu. Ostao je bez roditelja, školovali su ga rođaci. Mladi Dimitrije bio je vrlo marljiv đak i revnostan čitalac crkvene literature. Dečak se toliko zaneo ovom literaturom da je počeo pomišljati da se posveti asketskom životu. Da bi ga odvojili od takvih knjiga i vratili stvarnosti, rodbina ga daje da izuči zanat. Dečak je toliko bio zanet mislima o asketskom zivotu da je napustio zanat, pobegao u manastir Hopovo, zakaluđerio se i dobio monaško ime Dositej. U manastiru je njegov verski zanos odudarao od načina života manastirskih ljudi i delovao kao anahronizam. Iguman manastira Teodor Milutinović odvraćao je dečaka od verskog zanosa i upućivao ga na drugačiju literaturu i nauku. Dositej se polako treznio, počeo je da čita literaturu istorijskog karaktera sa racionalističko-prosvetiteljskim idejama, teološku literaturu polemičkog karaktera, Ezopove basne, Zakonik cara Dušana. U njemu se sada javlja želja za putovanjem da bi što više video, pročitao, čuo i naučio.




Radoznao duh i žedan nauke i znanja, Dositej se otisnuo u svet 1761.godine: njegova putovanja trajala su četrdeset godina - živeo je i radio, učio i studirao, prevodio i pisao u mnogim zemljama i gradovima: Dalmaciji, Krfu, Grčkoj, Ugarskoj, Turskoj, Nemačkoj, Rumuniji, Francuskoj, Rusiji, Engleskoj, Italiji. Po više godina proveo je na Krfu, u Smirni, Beču,Bratislavi, Haleu, Lajpcigu, Parizu, Londonu, Trstu. Trst je bio poslednje odredište njegovog stranstvovanja- odatle je došao u ustaničku Srbiju i tu umro 1811.godine.

Dositej je učio celog svog zivota: on nije samo putovao i učio na putovanju, nego je učio jezik, slušao predavanja, upoznavao se sa novim političkim, socijalnim, filozofskim i pedagoškim idejama. U Haleu, u Nemačkoj, skida kaluđersku odeću i oblači svetovnu, na univerzitetu sluša filozofiju i estetiku. Ovde prihvata prosvetiteljsku krilaticu "prosvetom ka slobodi". To ga opredeljuje da svoja znanja praktično primeni u prosvećivanju naroda. Počinje da piše knjige u prosvetiteljskom duhu i zaokupljen je mišlju o izdavanju knjiga na srpskom jeziku.

Sva Dositejeva putovanja nisu bila baš ugodna. Putovanja i život su iziskivala materijalna sredstva. Sam ih je obezbeđivao radeći kao fizički radnik, učitelj , lektor, korektor, besednik, predavač u vojnoj akademiji. Postao je poliglota: naučio je klasične jezike grčki i latinski, novogrčki, nemački, engleski, francuski, ruski, albanski, rumunski, talijanski.

U ustaničku Srbiju, u Beograd, došao je u poznim godinama, slabog zdravlja. Došao je da poradi na prosveti. Otvorio je veliku školu u Beogradu, a kasnije i bogosloviju. Bio je ministar prosvete, diplomata, član Praviteljstvujuščeg sovjeta. Smrt ga je snašla 1811. godine kada je uveliko radio na osnivanju štamparije u Beogradu.

Dositej je vrlo plodan pisac, pisao je imajući na umu svoj narod, njegovu prosvetu: sve što je pisao namenio je srpskom narodu:

Pismo Haralampiju, 1783.

Život i priključenija, 1783. ; 1788.

Sovjeti zdravog razuma, 1784.

Basne, 1788.

Pesma o izbavljenju Srbije, 1789.

Sobranije, 1793.

Etika, 1803.

Pesma na insurekciju Serbijanov, 1804.

Mezimica, 1818.

Ižica, 1830.




- 16:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.12.2004.

Leksikon Yu mitologije

To je duga priča ali ne toliko duga koliko je cela stvar trajala.

Naime, krenulo je ’89. godine u redakciji tadašnjeg "Starta" u periodu kada se Jugoslavija još nije niti raspala niti smo mi u toj nekoj našoj postojećoj naivnosti imali ideju uopšte da će se ona raspasti za godinu i po dana, i naime ona osnovna i inicijalna ideja je bila vezana za jedan osećaj da se mi prema tom kontekstu pop kulture odnosimo sa dosta nemarnosti i da puštamo da stvari odlaze u zaboravi ničim ne budu zabeležene pa su utoliko Dubravka Ugrešić i Dejan Kršić koji je tada bio urednik u "Startu" a posle vodio izdavačku kuću u Zagrebu zapravo napravili jedan prvi koncept onoga što bi trebalo da bude "Leksikon YU mitologije", obavestili jedan broj ljudi, uglavnom svojih prijatelja, i sakupili jedan mali broj priloga na temu raznih stvari koje čine popularnu kulturu te Titove Jugoslavije.

Onda se naravno Jugoslavija raspala, taj projekat je u potpunosti zamro, Dubravka Ugrešić je otišla za Amsterdam i krenula u celo to kulturno nomadstvo u kome ona živi gotovo dve decenije, i tamo je predajući slavistiku na univerzitetu s jednim brojem svojih studenata obnovila tu ideju, najpre radi studentskih vežbi da bi kasnije ponovo ideja uhvatila zamah koji je imala i ranije s tim što su se u međuvremenu stvari drastično promenile, Jugoslavija se raspala, živeli smo u tim neprestanim ratovima.

Osećaj da treba zabeležiti nešto što se ticalo tog pretperioda je bio još jači utoliko što smo sada već govorili o nekim stvarima koje su definitivno i zauvek prošle i pri tom pojavio se internet. Mislim da je to ključna stvar za razvoj projekta Leksikona YU mitologije jer je on u pravom smislu počeo da živi u onom trenutku kada je postavljen sajt leksikona 97. godine i kada su odjednom zaista na taj jedan krajnje slobodan način, što i jeste u osnovi projekta Leksikona, ljudi sa raznih strana, iz čitave bivše Jugoslavije a možda ponajviše oni ljudi koji su iz svih tih raznih sada novih zemalja odlazili negde dalje, počeli da se javljaju na sajt i šalju svoje priloge obrađujući različite jedinice iz konteksta bivše Jugoslavije i to se tako skupljalo nekoliko godina.

Od 2000. godine i, izdavačka kuća "Rende" je ušla u celu priču. Započet je radom na rukopisu samog leksikona i ta stvar je trajala pet godina do momenta kada je knjiga izašla.

B92: Da se vratimo sada na onu srednju fazu odnosno fazu interneta i mogućnosti, ko je hteo i ko je želeo imao je mogućnosti, mogao je da učestvuje u kreiranju leksikona. Šta misliš kolika je važnost svega toga? Bukvalno svako je mogao da iznese makar jednu stavku iz svog života koja mu je nešto značila iz tog perioda.

Vladimir Arsenijevic: Ovo je knjiga koja je mogla da bude napisana i na neki drugačiji način, kako se to obično i radi, da se pozove jedan broj nekakvih stručnjaka na raznim poljima i da se od njih očekuje da neke stvari napišu. Međutim, ona osnovna ideja jeste bila da je za priču o tome šta je značio život u tom periodu su jednaki stručnjaci svi koji su taj period proživeli u onoj ili ovoj meri.

Tu jeste došlo do jednog određenog, naime više različitih neravnoteža u samom tekstu upravo zahvaljujući tom slobodnom principu da svi mogu da pišu. Jedan je generacijski, ogroman broj ljudi koji su slali svoje jedinice su ljudi rođeni 60-ih godina. Očigledno su to ljudi koji su najdublje bili zaronjeni u taj osećaj jugoslovenstva, i ja pripadam toj generaciji, mi smo se rodili u tom relativnom ekonomskom blagostanju, u jednoj relativnoj ideološkoj nezainteresovanosti i mislim da je bilo prilično lako za tu generaciju da se oseća Jugoslovenima, mnogo lakše nego i za neke generacije ranije a naročito za generacije koje su dolazile posle.

Jedan veliki broj priloga u leksikonu jeste odrađen iz pozicije nekoga ko sada ima 30, 40 godina. Nama dosta nedostaju prilozi koji se bave stvarima iz 40-ih ili 50-ih godina. Ima ih ali srazmerno malo i takođe su srazmerno manje zastupljeni oni ljudi koji su Jugoslaviju doživeli tek u samom njenom kraju i koji možda nisu imali ni razloga da osećaju nekakvu sentimentalnu vezu za nečim što je prošlo. Međutim, ono što je dobro jeste da leksikon nije kolektivno čupanje kose, busanje u grudi i nekakvo jadikovanje za Jugoslavijom.

Stalno postoji taj jedan osećaj nelagode kada se pomene termin jugo-nostalgija. Upravo on je nafilovan svim tim negativnim nabojem u odnosu prema sećanjima na bivšu zemlju. Mislim da smo stvar ovde dobro postavili negde između sentimentalnosti i cinizma i da zapravo nije prevagnulo ni na jednu stranu i to je ona prava mera Leksikona. I to je jedino moglo da se dobije na ovaj način tako što će se pozvati ljudi da ga pišu i ovo jeste knjiga koju su napisali ljudi.

Naravno tu ima mnogo imena koja su dosta poznata ali ta imena ničim grafički nisu izolovana u odnosu na bilo koga drugog, i vrlo je jasno, ako ni iz čega drugog ono iz grafičkog izgleda knjige, da čak i poznata imena ne govore kao neki posebni autoriteti nego opet kao ljudi koji su živeli u toj zemlji i ništa više.

B92: Da li je u nekom trenutku postojala opasnost da to preraste u suviše lično gledanje cele te stvari, da se nekako izoluje skroz, da se potpuno zanemare institucije i da se više vezuje za neke detalje iz tog života? -

Vladimir Arsenijevic: Pa dobro, to se i dogodilo. Zaista, utoliko što Hamad Đogani ima sedam puta veći tekst od Josipa Broza Tita. Neke stvari koje pripadaju direktno margini života tada pa i danas su na neki način zavredele više prostora u tom leksikonu nego neki drugi. S druge strane, Hamad Đogani, priča o Hamadu Đoganiju je zaista jedna ogromna priča, recimo konkretno o tim svim našim potklasama, jer to je priča o tim urbanim Romima, o tim Ciganima, Šiptarima, ne znam kako ih mi već svi olako nazivamo i o tim ljudima koje mi gotovo nismo ni primećivali. Jedino smo ih primećivali kad su nam iz nekog razloga smetali i to su bitne stvari za kontekst te tadašnje Jugoslavije.

Na kraju Leksikon i jeste ličan, on je u samoj svojoj osnovi ličan, apsolutno bi bilo nemoguće pobeći od njega. Mi smo se trudili kao uredništvo da ga ispunimo jednim brojem podataka koje smo smatrali važnim, te će te tu naći one krajnje enciklopedijske podatke o Jugoslaviji, imate sve zastave, himne, grbove, te nekakve stvarčice, ima na kraju knjige nekih petnaestak različitih statističkih tabela koje takođe govore, ali opet na neki duhovitiji način, o porastu automobila u porodicama i slično.

Ali to nisu tabele koje govore o tome koliko smo proizveli gvožđa te godine jer to nas prevashodno nije interesovalo kao urednike nego neke stvari koje smo smatrali za bitne i utoliko je ličan u onoj meri u kojoj smo svi mi smatrali da je taj privatan život za sve nas kao ljude koji smo radili na Leksikonu a pretpostavka je bila a pokazalo se da jeste i za neku čitalačku publiku, mnogo bitniji nego ono o Jugoslaviji što se na kraju i onako pisalo naveliko. Jer mi smo videli kada smo radili tajm lajn za Leksikon, dakle hronologiju od ’43. do ’91. godine pa smo morali u bibliotekama i u Narodnoj ovde i u Univerzitetskoj u Zagrebu da prelistavamo puno različitog materijala i sadržaja i sada nije problem, svega ima, vi imate enciklopediju Jugoslavije, čega god hoćete, ali to je ono što se nekako nameće, tamo imate imena nekih generala za koje nikada niste ni čuli a tek danas ne znate za njih, a recimo nema Gorana Bregovića. Nema Gorana Bregovića.

Da li je taj general bitan ili je Goran Bregović bitan. Goran Bregović je ta lična stvar, taj general je stvar opšteg znanja, ali na neki način stvari su se dosta pomešale i naš odnos prema toj zemlji se strahovito pomešao i ono što je nama zaista strahovito potrebno jeste da nikada ne zaboravimo šta su "borosane" i tome ova knjiga služi.

B92: Da li misliš da će prema knjizi isti odnos imati neko iz Srbije, neko iz Hrvatske, neko iz Bosne i neko iz Lihtenštajna?

Vladimir Arsenijevic: Pa dobro, taj iz Lihtenštajna neće ništa razumeti, u stvari on hoće da razume nešto budući da je svima poznata i ona "ostaldžija" ili kako je već zovu, onaj nemački odnos prema prošlosti Istočne Nemačke, i sada ljudi već razumeju, da to su te tranzicione zemlje, neke od njih su se raspale, promenile su se i ljudi pokušavaju da zapamte nešto unazad.

Taj Lihtenštajnac će stići dotle. Što se tiče ljudi iz Srbije, Bosne i Hrvatske već se prilikom slanja materijala videla ta interesantna ali i logična stvar, da po pravilu će čovek iz Splita pisati o leskovačkom vozu recimo a čovek iz Leskovca će pisati o Istri jer ta nostalgija je bila vrlo parcijalna tokom 90-ih i odnosila se na one stvari koje su nama u tom trenutku nedostajale. Čak je nekada mene znalo strahovito da ljuti jer smo mi ovde u Srbiji ili da kažem u Beogradu bili veoma nostalgični prema Hvaru ali se ne sećam da smo bili nostalgični prema Strumici recimo. I mi smo nekako tako Makedoniju olako zaboravili a ljutili smo se recimo kada se Hrvati nešto baš ne sete nas.

Dakle, nostalgija je bila vrlo ograničenog domena i ljudi su se upravo tim svojim sećanjima služili, dakle pisali su o onome što im je u tom trenutku najviše nedostajalo. Mi smo se trudili kontinuirano u radu na obradi tih podataka da izbrišemo svuda poziciju iz koje se pisalo, dakle da nema referenci na 90. godine. Međutim, čitav Leksikon jeste jedna ogromna referenca na 90. Potpuno je jasno iz tona, čak i kada se ničim ne pomene, da se nešto grozno dogodilo jer zašto bismo se mi sa toliko dobrih osećanja vraćali samo deset do petnaest godina i bavili se tom nekom kulturnom arheologijom i toliko nas to uzbuđivalo.

Dakle, čitav Leksikon govori o trenutku u kome je nastao. Međutim, ima jedna sjajna stvar, sada je bio sajam knjiga u Beogradu, pa ovaj inter liber u Zagrebu i mi smo Leksikon budući da je reč o izdanju koje je koprodukcijsko nas kao beogradskog izdavača i Post skriptuma kao izdavača iz Zagreba predstavljali i na beogradskom i na zagrebačkom sajmu i on se naravno sjajno prodaje ali to je prosto neverovatno. Ljudi dođu i počnu da listaju, knjiga je veoma vizuelna, ima puno tih interesantnih stvari i onda ti vidiš te neke osmehe na licu i sada isti taj osmeh vidiš i u Zagrebu i u Beogradu. Mada se ljudi osmehuju nekim sasvim drugačijim stvarima u knjizi, odnos jeste isti samo je ugao gledanja nešto drugačiji.

B92: Leksikon u ovoj sadašnjoj formi deluje stvarno kao početak, kao nešto na šta može još svašta da se nadoveže. Da li se takva budućnost predviđa ili se ovde zaustavlja?

Vladimir Arsenijevic: Ne, ne, mi nameravamo da Leksikon živi na različite načine. Jedan od načina je nastavak rada na prikupljanju jedinica za Leksikon. On naprosto nije gotov. Ovo je samo prvo izdanje kako to obično biva sa tim enciklopedijskim ili u ovom slučaju nekim pseudoenciklopedijskim izdanjima. Sajt još uvek radi, leksikonyumitologije.net.

Takođe Postjuinfo koji je sjajan sajt koji predstavlja samu knjigu i ljudi su pozvani da i dalje šalju svoje priloge, da ukoliko su uvideli nekakve greške materijalne ili propuste u ovom Leksikonu da nam to dojave jer mi već radimo sada jedno dopunjeno izdanje ali će toga biti još u budućnosti. Takođe, postoji čitav niz potprojekata oko Leksikona koji se paralelno rade, jedan od njih je Omnibus YU mitologije sa naumom da se na sličan način na koji se to radilo sa jedinicama u Leksikonu otvori jedan kontinuirani konkurs gde bi se ljudi javljali sa svojim projektima vizuelne obrade različitih jedinica iz Leksikona i snimanja kratkih trominutnih filmova na temu tih jedinica.

Mi smo već proizveli nekoliko sopstvenim snagama međutim nadamo se da će se to nekako sakupljati, da će to finansijski i organizaciono u budućnosti biti lakše i zaista namera jeste da ovo nikada ne bude neka zatvorena knjiga i zatvorena stvar nego da stalno ima neku dodatnu razgradnju.

- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VASA PAVKOVIĆ o svojoj novoj knjizi priča Poslednji štićenik noći
Ljubav i smrt u mimohodu
Proza sluti, stih srce leči: Vasa Pavković

Vasa Pavković je jedan od najčitanijih i najpoznatijih srpskih pripovedača i svaka njegova nova knjiga izaziva pažnju i čitalaca i kritičke javnosti. Povod za ovaj razgovor je njegova najnovija knjiga priča "Poslednji štićenik noći" (Narodna knjiga, Alfa, 2004).


Ima negde kod Borhesa rečenica da se sve što se može ispričati stavlja u roman, a sve što je nemoguće ispričati stavlja se u priču. Da li isti postulat važi i za Vas kao pripovedača?
- Borhes jeste jedna od zvezda u krugu mojih pripovedačkih ljubimaca, ali ipak su mi bliži po shvatanju razloga za pisanje pripovedaka i romana Singer i Kortasar. Uz to Borhes nije ni pisao romane i takvo iskustvo mu je bilo, izgleda, nepoznato. Priče, slično kao i pesme pišem jer jednostavno u jednom momentu u meni sazri potreba da izvestan zaplet, izvesne karaktere i sl. pretvorim u topose mog pripovedanja. I onda od niti sećanja, stvarnosti, od opsesija i nekih sadržina koje me intelektualno tangiraju, u vrlo uskom krugu vrelih emocija, stvaram priču ili pripovetku. Tome treba dodati i jednu vrstu majstorisanja oko jezika i forme. Ponekad napišem neku priču samo da bih u optimalnom kontekstu jezika upotrebio manje ili više iregularan rečenični oblik.


U novoj knjizi pripovedaka, citirate Boru Ćosića i njegovu rečenicu:"Mi smo deca jedne civilizacije straha i drhtanja, a šta će ko od nas izabrati kao izvor svog strahovanja, to je pitanje ukusa..." Šta ste Vi izabrali kao izvor svog strahovanja?
- Izvor mog strahovanja se menjao. Kao dečak plašio sam se fizičkog nestanka, sirotinjskog života, nerazumevanja odraslih. Kasnije se izbor promenio. Plašio sam se na drugačiji način raspada utopije i drugačije koprcanja Miloševićeve državne hidre s hiljadu glava od kojih su neke još žive i vitluckaju repovima. Sada se plašim iracionalnosti u karakteru nekih od mojih sunarodnika, kojima su bile i ostale draže himere ništavila nego realni svet i mogućnost opstanka nacije i pojedinaca u njemu. I dalje i po akademijama i u sirotištima žive izabranici ili izbornici "carstva nebeskog"..


"Poslednji štićenici noći" posvećeni su Dirasovoj? No, da li bi oni mogli biti posvećeni i Jursenarovoj? Setite se njenih "Vatri"?
- Bliža mi je asistematičnost i neuralgija Dirasove, njeno insistiranje na trenucima pravog doživljaja, nego pomalo hladno, povremeno cinično posmatranje civilizacija ili ljudskog života. Lakše me pali Život nego Vatre, ma koliko paradosalno zvučalo. Ali i sama činjenica da se radi o spisateljicama i da se ja mogu povezati sa njihovim prozama i životnim iluzijama, govori o mojoj osetljivosti i utesi, kako bi rekao Crnjanski.


U knjizi pripovedaka "Poslednji štićenik noći" ljubav i smrt su toliko blizu, da se, kad-kad čini da su to dva lica jedne iste pojave-pomame-bića-strasti. Jesu li?
- Naravno. Ponekad su toliko blizu i u mom životu da se susreću u mimohodu pod svodom kapele. Recimo na pančevačkom starom groblju. Obično, kako je primetio Singer, povređujemo one do kojih nam je najviše stalo. Najnekorektniji smo prema najbližim i najboljim ljudima koje poznajemo. To me je kao tema fasciniralo i u ovoj poslednjoj pripovedačkoj knjizi.


Novalis ima jednu rečenicu da "poezija leči rane koje zadaje razum". Da li proza leči rane koje zadaje srce? Ili uopšte ne leči?
- Najčešće sam u prozama, verovali ili ne, naslućivao i pogađao šta će mi se ubrzo desiti. A posle sam srce lečio pisanjem stihova. Ako u svemu ovome ima utehe, ima je jedino u pisanju poezije ili tačnije u nizanju ležernih stihova.



- 16:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.11.2004.

Dostojevski 3

Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821-1881)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.

Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.

Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.

U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.

Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.

Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.

Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.

Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.

I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.

On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.

Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.

Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".

Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.

Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

- 17:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Dostojevski 2

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni doktor plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica Dostojevski je živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubistvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubistvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubistvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom zalosti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stubove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hrišćanstvu.

Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjavanih nogu, kad su stubovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hiljade ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji hljeb. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Evropom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnim sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obaveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inostranstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilicna slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.

Godinu dana poslije, l0. februara 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do sanduka. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza sanduka u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakeji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.
- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Emfizem

Definicija
Emfizem je stanje trajnog proširenja zračnih prostora distalno od terminalnih bronhiola, udruženo s razaranjem alveolarnih septi. Postoji nekoliko stanja koji su karakterizirani proširenim zračnim prostorima, ali bez prisutne destrukcije stjenki, i njih je pravilnije nazvati prenapuhanost (hiperinflacija). Ovakva definicija emfizema je morfološka, za razliku od definicije bronhitisa koji je karakteriziran kliničkim obilježjima (kašljanje, zaduha).
Emfizem je bolest koja najčešće ide zajedno s kroničnim bronhitisom, iz razloga što je kod obje bolesti glavni uzrok pušenje.

Podjela emfizema
Postoje tri glavna tipa emfizema: centroacinarni, panacinarni i distalno acinarni. (acinus je dio pluća koji se nalazi distalno od terminalnih bronhiola).

Epidemiologija
Smatra se da oko 5% ljudi starije dobi ima promjene na plućima koje se opisuju kao emfizem.

Uzrok nastanka bolesti
Novije teorije opisuju bolest na molekularnoj razini gdje postoje dva mehanizma koja su normalno u ravnoteži. Tu se radi o proteazama (enzimi koji razaraju i rastvaraju bjelančevine u organizmu, tj. u plućima) i antiproteazama, enzimima koji blokiraju i zaustavljaju djelovanje spomenutih proteaza. Vjerojatno se radi o prejakoj aktivnosti proteaza ili elastaza koje nemaju odgovarajuću antiproteaznu regulaciju. Pojačano djelovanje proteza javlja se npr. u upalnim procesima. Također, pušenje je jako povezano uz pojačanu aktivnost proteaza i elastaza. S druge strane, smanjena aktivnost antiproteaza može biti nasljedna (genetski faktor) ili pak stečena.

Klinička slika
Osobe koje boluju od emfizema su uglavnom astenične konstitucije (mršavi, suhonjavi). Simptomi bolesti se ne javljaju dok nije oštećena najmanje 1/3 plućnog parenhima. Prvi znak bolesti je zaduha koja se javlja u početku tijekom težeg napora, a kasnije i u mirovanju. Kasnije se javlja i kašalj, ali s oskudnim iskašljajem. Pacijenti često sjede na krevetu, nagnuti prema naprijed, stisnutih usana. Mršavi su, raširenog bačvolikog prsnog koša, blijedo-ružičastog izgleda lica, izdišu zrak kroz stisnute usne. Od tuda dolazi i naziv za ove bolesnike "ružičasti puhaljko" ("pink puffer").
Perkusija pluća daje hipersonoran zvuk, zbog hiperinflacije plućnog tkiva.
Sekundarni emfizem koji nastaje u sklopu kroničnog bronhitisa, skriven je pod kliničkom slikom bronhitisa ("blue bloater")

Dijagnoza
Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničke slike i RTG-nalaza. Za konačnu potvrdu dijagnoze emfizema pluća potrebno je bolesnika podvrgnuti funkcionalnim testovima pluća.

Liječenje
Izlječenje emfizema nije moguće. Međutim, kod prepoznatog emfizema moguće je usporiti i zaustaviti napredovanje bolesti ispravnim mjerama i mijenjanjem životnih navika. Tu se prije svega misli na prestanak pušenja.
Značajan vid terapije emfizema je respiratorna kineziterapija. Ona se temelji na učenju relaksiranja mišića, postavljanja u drenažni položaj, pravilne uporabe dijafragme (ošita) u disanju, ali i vrlo važnim tehnikama izdisaja koje ne dopuštaju kolabiranje malih dišnih putova i posljedičnu opstrukciju prolasku zraka (stisnute usne).






- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dostojevski


Fjodor Mihajlovic Dostojevski je drugi sin vojnog ljekara Mihaila Andrejevica Dostojevskog i Marije Fjodorovne Nicajeve. Rodjen je 30. oktobra, 1821. godine u Moskvi. Oceva narav (bio je tvrdica i alkoholicar) i nepodnosljiva atmosfera koju je stvorio u kuci ucinili su da djetinjstvo i mladost Dostojevskog budu mracni. Spas su mu nudile price koje mu je majka citala iz Starog i Novog zavjeta. Ali, ona je umrla rano, od tuberkuloze, ostavivsi iza sebe sedmoro djece. Majcina smrt oznacila je potpuni raspad porodice. Mihail Andrejevic odlazi u penziju, a djeca u razlicite skole. Mihail (najstariji sin) i Fjodor odlaze u Glavno inzinjersko uciliste u Peterburgu. "Brata i mene odvezli su uPeterburg u inzinjersku skolu, i pokvarili su nam buducnost", - sjecao se pred kraj zivota dostojevski - "mislim da je to bila greska."
Ali Dostojevski je osim vojnih vjezbi pohadjao i nastavni program i mnogo je citao. Uskoro su Mihaila Andrejevica ubile spahije na njegovom imanju. Prvenac Mihail je preuzeo brigu o imanju, ali i o buducnosti mladje djece. F. M. Dostojevski dovrsava svoj prvi roman - BIJEDNI LJUDI (1846.), i taj naslov je deviza i program njegove cjelokupne buduce djelatnosti. Bjelinski i Njekrasov su zadivljeni romanom, a Dostojevskog su okarakterisali kao autora prvog "socijalnog romana" u Rusiji. uskoro se pojavila i druga knjiga Dostojevskog - DVOJNIK (1846.), poslije cega je raskrstio sa partijom Otadzbinskih zapisa.


Uskoro je Dostojevski poceo posjecivati skupove organizovane pod nazivom Krug Petrasevaca, na kojima se raspravljalo o kmetstvu, te reformi suda i stampe. Pocetkom 1849. godine objavljen je nov veliki roman Dostojevskog pod privlacnim poeticnim naslovom - NJETOCKA NJEZVANOVA. Na jednom skupu Dostojevski je procitao smjelo pismo Bjelinskog upuceno Gogolju. Zbog toga je zajedno sa jos 33 petrasevca uhapsen i bacen u Petropavlovsku tvrdjavu (politicki zatvor). 19. decembra, 1849. godine vojni sud je osudio 21 optuzenog na smrt strijeljanjem. 22. decembra, 1849. godine, oko osam sati izjutra, crne kocije su ih odvezle na gubiliste na Semjonovskom trgu. Trgom se razlijezu imena, paragrafi, rezolucije i osude: "...osudjuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! procitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na robijaske radove.

U Sibir su krenuli 21. decembra, okovani okovima teskim 10 funti. Na prvom odmoristu su im zene dekabrista poklonile po jedno jevandjelje. Dostojevski je bio zatocen u Omskoj tvrdjavi i radio je veoma teske fizicke poslove. Nakon cetiri godine, Dostojevskog su raskovali i stupio je kao redov u 7. Sibirski bataljon regularne vojske koji je bio rasporedjen u dalekoj stepskoj guberniji Semipalatinsk. Tu je upoznao Mariju Dmitrijevnu, svoju buducu zenu, ciji muz, Aleksandar Ivanovic Isajev je umro. Ozenivsi Mariju, Dostojevski se morao brinuti i o njenim osmogodisnjim sinom Pasom. a u medjuvremenu, napadi epilepsije (bolesti koja prati Dostojevskog od mladosti) postaju sve tezi. No, to mu ne smeta da napise jos dvije pripovijetke - UJKIN SAN i SELO STEPANCIKOVO.

Od 1858. godine Mihail i Fjodor Dostojevski izdaju knjizevni politicki nedeljnik Vrijeme, a pojavljuju se i nova djela Dostojevskog - PONIZENI I UVRIJEDJENI i ZAPISI IZ MRTVOG DOMA. Nakon cetiri godine obustavljeno je izdavanje casopisa Vrijeme, ali oni izdaju novi casopis - Epoha. Jedna od najjacih ljubavi Dostojevskog bila je mlada Apolinarija Suslova. Stalno su bili u nesuglasicama, ali su se neizmjerno voljeli. zajedno su putovali po Evropi, a na kraju ih je rastavila pretjerana strast Dostojevskog prema kocki.

Godina 1864. je bila "strasna godina" u zivotu Dostojevskog. Marija Dmitrijevna je umrla od tuberkuloze, a uskoro je umro i stariji brat Dostojevskog - Mihail. Propada i casopis Epoha, i tek nakon manje krize, Dostojevski se ponovo vraca knjizevnom radu, i pise remek-djelo - ZLOCIN I KAZNA. Dok je pisao taj roman boravio je u seocetu Ljublinu, u iznajmljenom ljetnikovcu, odmah do kuce njegove najdraze sestre Vere Mihajlovne. zaljubio se u njenu snahu, Jelenu Pavlovnu Ivanovu sa kojom je skoro usao u brak, ali je ipak sreo A. G. Snjitkinu, svoju buducu zenu.

Dostojevski je imao rok da za mjesec dana napise nov, neobjavljen roman. To nije mogao stici sam, pa je uzeo stenografa - Anu Grigorjevnu Snjitkinu. Toje bio roman RULETENBURG. Uskoro je Dostojevski ozenio Anu Grigorjevnu, i na medeni mjesec su otisli s namjerom da ostanu tri mjeseca, a ostali su cetiri godine. putovali su po Evropi: Drezden, Bazel, Zeneva, Milano, Firenca, Bolonja, Venecija, Prag... Dostojevski se stalno kockao, pa su on i Ana ostajali bez imalo novca. 1867. godine objavljuje roman IDIOT, a 1872. roman ZLI DUSI.

Dostojevski stvara nov oblik publicistike - piscevo misljenje o temama dana. Tako nastaje PISCEV DNEVNIK. 1875. godine objavljuje roman MLADIC, a uskoro i dvije male tragedije - novele: KROTKA i SAN SMIJESNOG COVJEKA. 1880. objavljuje roman BRACA KARAMAZOVI. Veliki knjizevno-drustveni dogadjaj 1880. godine bilo je otkrivanje spomenika Puskinu u Moskvi. Tada je Dostojevski tokom visednevnih svecanosti odrzao nekoliko govora.
Doktori su na plucima Dostojevskog otkrili emfizem koji je brzo napredovao. U sedam ujutro 28. januara, 1881. godine Dostojevski je rekao Ani da je shvatio da ce tog dana umrijeti. Citao je jevandjelje, i to isto vece je izdahnuo, prethodno se oprostivsi sa zenom i djecom. Sahranjen je u krugu crkve Aleksandra Nevskog, gdje su sahranjivani ruski carevi i njihovi najblizi srodnici. Njegova sahrana se pretvorila u velicanstvenu manifestaciju. Sahrani je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Citav svestenicki kor crkve izasao je u susret pogrebnoj povorci. ta pocast se ranije ukazivala samo tijelima preminulih ruskih careva. Studenti, koji su prisustvovali sahrani, su umjesto vijenaca noslili okove kao simbol njegove robije i njegovog mucenickog zivota.













- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se