KRITIKA : Tvornica nogometa (izd. Celeber, 2003.)

nedjelja , 31.10.2004.

U prethodnom sam vam tekstu predstavio komplete knjiga koje po posebnim cijenama možete naručiti od Celebera, a sada vam donosim moju kritiku jedne od knjiga koje vam Celeber po posebnom popustu nudi.



KRITIKA : John King - Tvornica nogometa (Celeber, 2003.)

U romanu Tvornica nogometa pseudonimom John King zakrabuljeni britanski književnik daje nam uvid u stil i način života pripadnika navijačke skupine engleskog nogometnog kluba Chelsea.
Roman odlikuje sirovi realizam prikaza navijačke subkulture sa svim konotacijama koje pojam huliganskog navijaštva podrazumijeva: od radikalnog nasilništva i ratobornog bijesa koji se ispoljava na pripadnicima navijača suparničkog kluba, do opijanja, drogiranja i "brzopoteznog" jednokratnog seksa.
Roman je strukturiran kroz niz, otprilike deset-straničnih poglavlja ulančanih tako da nakon svakog poglavlja glavne fabularne linije (kojom pratimo grupicu navijača Chelsea na domaćim i gostujućim utakmicama njihovog kluba) slijedi poglavlje koje dotične navijače smješta u socijalno-društveni kontekst, oslikavajući ih od strane likova izvan navijačkog miljea, a s kojima su povezani susjedskim, rodbinskim ili prijateljskim vezama, pa tako svako poglavlje ustvari tvori proznu jedinicu koja se može čitati i kao kratka priča.
Čitanjem ovog, a i prethodnog Kingovog romana Panker, dade se zaključiti da je John King socijalno osviješten autor evidentno lijeve političke orijentacije koji nam u ovom slučaju osim autentična prikaza načina života predstavnika britanskih huliganskih navijača podastire i esejističko razmatranje položaja britanske radničke klase sa početka i sredine osamdesetih godina, a koja je fenomen navijačke subkulture i huliganstva i iznjedrila.

King prikazuje život britanskih blue collars u svoj surovosti siromaštva koja ga karakterizira, ali to čini nenametljivo, bez moralizatorstva i dociranja, puštajući čitatelja da samostalno, na temelju predočenih mu primjera iz realnog života donosi svoj sud i zaključke. Autor čitatelju niti u jednom trenutku ne nameče svoje mišljenje, ali je njegov stav o rečenoj problematici sasvim jasan i razvidan.
Kingovi navijači su naprosto "ovisnici o adrenalinu, narkomani u krizi, u potrazi za šutom dobre tučnjave", a on namjerno izbjegava profiliranje likova, a time i njihovu individualizaciju, da bi tako naglasio njihovu pripadnost skupini (navijačkoj). Kao pojedinci oni su otpadnici od društva, luzeri i marginalci, a pripadništvo grupi daje im snagu i samopouzdanje, dok je nasilništvo i brutalnost ispušni ventil kojim svijetu žele ukazati da uopće postoje.
Kingov rukopis karakterizira iznimna energičnost, adrenalin se naprosto prelijeva preko stranica, a sva brutalnost navijačkog bijesa gotovo da je opipljiva, dok mačizam (anti)junaka prelazi sve granice prihvatljivog i dozvoljenog pa bi štivo svojom političkom nekorektnošću i amoralnošću moglo neke čitatelje možda i povrijediti.

Kingovi navijači ustvari idu utabanom stazom njegovih pankera iz prethodnog romana, čiju borbu protiv establišmenta i vlasti nastavljaju drukčijim, bitno brutalnijim sredstvima. Naravno, njihovo ponašanje ne opravdava nezavidan socijalni status, ali King svojom prozom indirektno ukazuje na pogubnost i nečovječnost modernog kapitalizma kojega su obje skupine produkt, ali i direktne žrtve.
Usuđujem se pretpostaviti da King svoje stranice piše na temelju vlastitog iskustva stečenog kao pripadnik navijačke skupine nogometnog kluba Chelsea, jer neobuzdanost, uvjerljivost i autentičnost prikazanog naprosto oduzima dah, a ujedno je miljama daleko od tematski srodnog, ali bitno umivenijeg i pristojnijeg, srednjostrujaškog i široj publici lakše prihvatljivog Hornby-jevog romana Nogometna groznica, koji je prema Tvornici nogometa kao sterilni adult oriented rock prema neobuzdanom punku.
(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2003.)


Popust na Celeberova izdanja!

subota , 30.10.2004.


Zagrebački je Celeber, u povodu nedavnog objavljivanja svoga već 50.izdanja, vjernim čitateljima odlučio nešto pokloniti. Radi se o kompletima knjiga po posebnim cijenama i to od onih autora čiji je veći broj djela Celeber do sada objavio.

U nastavku možete pogledati o kakvim se kompletima radi i po kojim ih cijenama možete preko Celeberovih internet stranica naručiti


Komplet 1
Alex Garland
Žal (60,00 kn) + Teserakt (60,00 kn) = 100,00 kn

Komplet 2
Barry Gifford
Divlji u srcu (50,00 kn) + Priča iz Sinaloe (50,00 kn) = 80,00 kn

Komplet 3
Hanif Kureishi
Intima (50,00 kn) + Crni album (65,00 kn) + Gabrielov dar (65,00 kn) = 150,00 kn

Komplet 4
John King
Panker (60,00 kn) + Tvornica nogometa (80,00 kn) = 110,00 kn

Komplet 5
Julian Barnes
Pretresanje (65,00 kn) + Ljubav, itd. (65,00 kn) = 110,00 kn

Komplet 6
Nick Hornby
Hi-Fi (65,00 kn) + Nogometna groznica (65,00 kn) = 110,00 kn


U cijene kompleta nisu uračunati troškovi poštarine, a kupiti ih možete preko Celeberovih internet stranica


Povijest ljepote


Upravo je iz tiska, u izdanju zagrebačkog Hena com-a izašla knjiga Povijest ljepote, talijanskog teoretičara i književnika Umberta Eca


O knjizi izdavač veli ovo:


Iako ilustrirana sa stotinjak remek-djela svih vremena, ova knjiga nije povijest umjetnosti. Slike, kao i bogata antologija tekstova, od Pitagore do naših dana, služe za rekonstruiranje različitih ideja Ljepote do kojih se dolazilo i o kojima se raspravljalo od antičke Grčke do danas. Knjiga ilustrira raznolikost načina na koje se poimala Ljepota prirode, cvijeća, životinja, ljudskih i nebeskih tijela, matematičkih odnosa, svjetla, dragoga kamenja, odjeće, Boga i đavla.
Iako su do nas stigli tek tekstovi filozofa, pisaca, znanstvenika, mistika ili teologa, te svjedočanstva umjetnika, uz pomoć ovih dokumenata mogu se rekonstruirati i načini na koje su Ljepotu osjećali najniži slojevi i odbačeni ljudi, odnosno ljudi s ulice svih vremena. Također, može se steći i uvid o tome kako su se drugačiji koncepti Ljepote sukobljavali ne samo u različitim razdobljima, nego, ponekad, i unutar iste kulture.

Na čitateljima je da, listajući stranice ove knjige, odluče je li Ljepota u raznolikosti svojih pojava zadržavala i neka stalna obilježja.


A o Ljepoti svoje su rekli i :

Plotin
"Zapravo, nema izvornije Ljepote od mudrosti koju kod nekoga zatječemo i volimo, čak i kada mu je lice ružno, te - uopće ne promatrajući njegov vanjski izgled - tražimo njegovu unutarnju Ljepotu".

Guillaume de Conches
"Ljepota svijeta je sve ono što se javlja u pojedinim elementima, kao što su zvijezde na nebu, ptice u zraku, ribe u vodi, ljudi na zemlji."

David Hume
"Očigledan razlog zbog kojega mnogi nemaju prikladan osjećaj prema Ljepoti jest nedostatak istančanosti mašte potrebne za osjetljivost prema najtankoćutnijim emocijama. Svatko misli da posjeduje tu istančanost, svatko o njoj govori i htio bi prema njoj urediti svaki tip ukusa ili osjećaja".

Victor Hugo
"Smrt su i Ljepota dvije stvari jake što u sebi nose mrak i plavet sjajnu; sestre su, jednako plodne i opake, istu zagonetku kriju, istu tajnu".

John Keats
“Ljepota je istina, istina Ljepota” - to sve što znaš je, i što trebaš znati".

Charles Baudelaire
"Lijepo je uvijek bizarno. Ne želim time reći da je namjerno, hladno bizarno, jer bi u tom slučaju bilo čudovištem koje izlazi iz životnoga kolosijeka. Kažem da uvijek sadrži ponešto od bizarnosti, što ga čini posebno Lijepim".


O autoru:


Umberto Eco rođen je u Alessandriji 1932. godine.
Redovni je profesor semiotike te predsjednik Više škole humanističkih studija pri Sveučilištu u Bologni.
Od teorijskih djela najpoznatija su mu: Otvoreno djelo (1962.), Odsutna struktura (1968.), Traktat opće semiotike (1975.), Lector in fabula (1979.), Semiotika i filozofija jezika (1984.), Granice tumačenja (1990.), U potrazi za savršenim jezikom (1993.), Šest šetnji pripovjednim šumama (1994.), Kant i čudnovati kljunaš (1997.),
O književnosti (2002.).

Među njegovim zbirkama nalaze se: Sićušni dnevnik (1963.), Drugi sićušni dnevnik (1990.) koji sadrži prvu antologiju Minervinih omotnica, Pet moralnih zapisa (1997.), Minervina omotnica (2000.)...

Godine 1980. objavljuje Ime ruže (Premio Strega 1981.), svoj prvi roman, nakon kojega slijede Foucaultovo njihalo (1988.), Otok prethodnoga dana (1994.), Baudolino (2000.) te Tajanstveni žar kraljice Loane (2004.).



Seksopedija

petak , 29.10.2004.

Seksa nikad dosta, složit ćete se, i zato vas recima koji slijede obaviještavam o još jednoj upravo izašloj knjizi na tu temu :


SEKSOPEDIJA - sve što ste željeli znati...
Autorica : Anne Hooper
Izdavač : Profil International
Uvez : tvrdi da tvrđi biti ne može
Cijena : prava sitnica = 189,00 kn
Prevela : Snježana Ercegovac
Godina izdanja : 2004.

A o Seksopediji autorica zbori ovako :


SEKS može izvor užitka i sreće u našim životima - može pojačati osjećaj blagostanja i zdravlja te produbiti osjećaj intimnosti koji imamo s partnerom. U prošlosti je seksualnost pripadala privatnoj sferi života, no danas se o njoj piše u časopisima i novinama, prikazuje se u filmovima, čak je stigla i na internet. Danas smo pričama o seksu izloženiji više nego ikad prije. To je dobro, no informacije koje do nas dolaze nisu uvijek točne i ispravne pa poruka koju primamo nije uvijek jasna. Činilo mi se da, zbog očito velikog interesa za ovu temu, postoji potreba za detaljnim i točnim informacijama. Stoga sam se primila posla sastavljanja ove enciklopedije o seksu. U njoj su prikazana i nova, uzbudljiva otkrića te najnovije činjenice i rezultati istraživanja.

Prije trideset godina počela sam se baviti seksualnom terapijom. Otad su provedena brojna znanstvena i akademska istraživanja. Farmaceutske tvrtke znatno su uznapredovale u tretiranju seksualnih problema, osobito muške impotencije. O ženskoj se seksualnosti još uvijek ne zna mnogo, ali i to se mijenja. Postoji lijek koji smanjuje žensku zakoćenost tako da danas neke žene po prvi put mogu doživjeti orgazam. Otkrilo se i koju dobrobit za muškarce i žene ima uzimanje hormona testosterona za pojačanje slabog spolnog nagona.
Nije se radilo samo na razvijanju lijekova. Zadnjih godina je procvjetala industrija seksualnih pomagala. Mnogi koji prije nisu ni sanjali o kupovanju seksualnih pomagala, danas ih naručuju preko kataloga ili kupuju na internetu. Zahvaljujući revolucionarnom razvoju tehnologije baterija, sredstva za stimulaciju sve su manja, diskretnija, tiša te moćnija nego ikad prije. Seksualna pomagala na daljinsko upravljanje u budućnosti će vam omogućiti da uzbudite partnera s druge strane ulice. A jednog dana, uz pomoć satelitske tehnologije, možda ćete ga moći uzbuditi s druge strane svijeta!

Potrudila sam se u knjizi navoditi aktualne i točne podatke. No kako istraživanja na području seksualnosti neprekidno napreduju, ukoliko mi je što promaknulo, bilo bi mi jako drago da me o tome obavijestite. Moja web stranica www.annehooper.com postala je mjestom saznavanja novih stvari o seksu koje obogaćuju moje iskustvo, a preko mene i iskustva mojih čitatelja. Molim vas da mi se javite - ispitat ću informaciju nakon čega može biti objavljena u sljedećem izdanju. Želim vam prekrasan seksualni život!
Anne Hooper



Seksualnost kroz povijest


U svojoj publicističkoj biblioteci Svjedoci vremena zagrebački je AGM objavio novi naslov.
Radi se o knjizi Yvonne Knibiehler pod naslovom Seksualnost kroz povijest

Nakon euforičnih godina seksualnih sloboda seks ponovno plaši zbog bolesti koje prenosi i nasilja koja potiče - silovanja, pedofilije...
Yvonne Knibiehler svojom knjigom pokušava pokazati u čemu prošlost može omogućiti današnjim ženama i muškarcima da zajedno bolje žive te kako pomoći današnjoj mladoj generaciji da pristupi seksualnosti, poštujući razlike među spolovima.

Knjiga Seksualnost kroz povijest podijeljena je na temate:


1. Mladi (Djevojčice i dječaci; Iskušenje; Tabu; Seksualni odgoj);
2. Par (Muška dominacija; Stvaranje zapadnjačkog para; Bračni odnosi)
3. Ljubav (Zavođenje, Osjećaji; Osjetila)
4. Spolovi (Obilježja; Prostor; Pomiješanost; Seksizam; mačizam; falokracija, feminizam)
5. Nasilje (Primarni strahovi; Prava čovjeka; Prava žena; Prava djece)
6. Roditelji (Vladavina obitelji; Obiteljski osjećaji; Novi roditelji).


Svakoj od navedenih tema autorica pristupa ponajprije kao povjesničar, dajući pregled koji ide od starih civilizacija do naših dana. Bez pretjeranih proširivanja materije, na zanimljiv način prikazuje kako su određene činjenice i pojave prihvaćene na različite načine, ovisno o povijesnom trenutku, društvenim okolnostima i prevladavajućem moralu.

Uz upozorenja i kritike, autorica u zaključku daje i neka moguća rješenja u odgoju za seksualnost i za život. Jer u demokraciji bi se svaki naraštaj trebao osjećati kolektivno odgovornim za sljedeći.

Yvonne Knibiehler, cijenjena povjesničarka i feministica u svome bogatom opusu često se bavila ženskom poviješću (Revolucija majčinstva poslije 1945.; Povijest majki i majčinstva na Zapadu; Žena i liječnici...) premda ne samo njome (I očevi imaju povijest).




6 finalista za V.B.Z.-ovih 100 tisućica kuna!

četvrtak , 28.10.2004.


Bliži se veliko finale V.B.Z.-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman, autoru kojega će bankovni saldo biti podebljan za tričavih 100 tisućica kuna. Prije stanovitog vremena (vidi pod 12.10.) izvijestio sam vas o 11 odabranih rukopisa, od kojih je sad u veliko finale ušlo 6 najboljih.

Pa da vidimo o kojim se romanima radi :


- Baba pod šifrom Idiot
- Đaur i Zulejha pod šifrom 195
- Plovidba s pehom pod šifrom 3MU200
- Prozirnost oka pod šifrom Dreamcather
- Koljivo pod šifrom Radovan
- Spot pod šifrom Čurunga.


Roman koji osvoji nagradu V.B.Z.-a tešku 100.000 kuna bit će tiskan u čak 100.000 primjeraka. Naslov romana knjigoljupci će doznati 11. studenoga na Interliberu, a posebno je zanimljivo to što će se knjiga prodavati na kioscima od 17. studenoga po cijeni od 24 kune!
Nakon prodaje na prodajnim mjestima Večernjeg lista u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, knjiga će se moći kupiti na brojnim prodajnim mjestima V.B.Z.-a. Taj je nakladnik među onim izdavačkim kućama koje otvaraju nove knjižare ne samo u Zagrebu nego i u Rijeci, Splitu, Čakovcu, Karlovcu, Osijeku i Zadru te Tuzli.

A Nenad Rizvanović, glavni urednik V.B.Z. i jedan od članova žirija u izjavi za Večernji list naglašava kako su ovogodišnji rukopisi najbolji do sada!
“Ono što najugodnije iznenađuje jest visok stupanj uređenosti rukopisa, što je jasan dokaz o "težini" natječaja.” veli Rizvanović i dodaje kako su se “pisci ove godine itekako razigrali i pokazali interes za mnoštvo različitih fenomena, u rasponu od urbanih i suburbanih storija pa sve do Byronovih balkanskih putovanja. Tema rata nije iščeznula, ali romani koji govore o ratu napisani su drukčije nego što su bili pisani dosad ("Baba")”.
Rizvanović ističe kako među rukopisima nije manjkalo niti inovativnih književnih postupaka pa tako primjerice "roman "Plovidba s pehom" na vrlo sofisticiran način razvija intertekstualne veze s romanom "Drugi ljudi na mjesecu" Antuna Šoljana”.
Rizvanović još kaže i kako je posebno zanimljivo “da su rukopisi međusobno različiti čak i kad se bave istim temama poput teme izgnaništva i prognaništva. Najbolji primjeri za to su "Spot" i "Koljivo". I dok je "Spot" roman koji je po svojoj prirodi tipično postmodernistički, "Koljivo" na zanimljiv način spaja žanrove obiteljskog romana i horrora”.

Ako mene pitate, reći ću vam da mi se čini da će i ove godine, baš poput prošle, nagradu podijeliti dva romana...


Izgubljeni u prijevodu


U subotu u prostorijama Matice hrvatske održao se okrugli stol na temu književnog prevođenja u Rvata, zaključak kojega bi se najlakše mogao sažeti rečenicom kako hrvatski književni prevoditelji nisu zadovoljni svojim statusom i statusom svojega djela.

Nekorektnost velikog broja nakladnika koji određuju niske autorske honorare i duge rokove isplate, zanemarivanje književnih prevodilaca od strane medija i nadležnih institucija te, kao rezultat, znatan broj loših prijevoda - vječni su problemi prevodilačke struke o kojima je bilo riječi na okruglom stolu održanom pod nazivom "Prevodilac iliti nevidljivi čovik".
Osim dvadesetak hrvatskih, na okruglom su stolu sudjelovali i prevoditelji iz inozemstva zaslužni za promicanje hrvatske književnosti, koji su govorili o problemima u Sloveniji, Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj.
Predsjednica DHKP-a Iva Grgić ocijenila je da je književni prevoditelj s jedne strane važna karika u nastanku knjige, a s druge je sa svih strana zanemaren jer njegovu važnost ne prepoznaje ni izdavač ni čitatelj.
"Kada nakladnik ne shvaća važnost prevoditelja, to se manifestira niskim honorarima, a kad se honorar spušta ispod svake razine, teško će se dobiti kvalitetan prevoditelj i kvalitetan prijevod, i tako nastaje velika šteta za sveukupnu kulturu", rekla je Iva Grgić.

Kao problem istaknula je i nedovoljno isticanje prevoditeljeva imena u književnome djelu, koje bi, prema njoj, trebalo biti istaknuto na prvoj stranici, odmah ispod imena djela. Također je istaknula da je u Hrvatskoj nagrada za književni prijevod jadni honorar i godišnja nagrada DHKP-a, koja nije novčana, a problem je hrvatskih književnih prevoditelja, za razliku od Slovenije i Češke, navodi, i u tome što razne državne i gradske nagrade ne predviđaju književni prijevod kao posebnu kategoriju. Češki i slovenski prevoditelji od Ministarstva kulture mogu dobiti i bibliotečnu ili knjižničnu naknadu ako se knjiga u knjižnicama često posuđuje, te rezidentne i radne stipendije, što kod nas još uvijek nije slučaj, a ne zna se hoće li ikada i biti.

Honorari hrvatskih književnih prevoditelja kreću se od pet do šest eura po kartici teksta neto, a u Sloveniji je, primjerice, neto honorar po kartici teksta od devet do deset eura.

Društvo hrvatskih književnih prevoditelja osnovano je 1953. godine, a danas ima stotinu i devedeset redovitih članova i trideset članova u kategoriji slobodnih umjetnika.

KRITIKA : Igor Rajki - Mamac za duhove (izd. Naklada Ljevak, 2004.)

srijeda , 27.10.2004.



Prethodnim sam vas tekstom obavijestio kako je literarnom stvaralaštvu Igora Rajkija posvećen temat novog broja Quoruma, a povodom toga u nastavku vam donosim svoju kritiku Rajkijeve zbirke priča Mamac za duhove :



KRITIKA : Igor Rajki - Mamac za duhove (Naklada Ljevak, 2004.)

Igor Rajki je 37-godišnji hrvatski pisac koji se svojim prethodnim djelima (roman Katalog o božjim dostavljačima (Faust Vrančić, 2000.) i zbirka priča Pravilnik o stvaranju predodžbi (Naklada MD, 2002.)) dokazao kao prozaist izrazito sklon nekonvencionalnom književnom izričaju, formalnom eksperimentiranju te lingvističkoj razigranosti. S obzirom da je njegova nova prozna zbirka Mamac za duhove (Naklada Ljevak, 2004.) prvenstveno namijenjena tinejdžerskom uzrastu, Rajki je bio primoran malo “zategnuti uzde”, ali i unatoč tome nova knjiga također sadrži sve prijespomenute značajke njegovog nekonvencionalnog izričaja.

Tako primjerice, baš poput Nabokova koji u svojoj memoarskoj knjizi Govori, sjećanje! (Otokar Keršovani, 2003.) slova oslikava bojama i na taj način vrši njihovu karakterizaciju, Rajki u izvrsnoj priči Jednoznamenke svakoj pojedinoj brojci (od 1 do 9) upisuje osobnosti (pa je tako šestica zanesena stidljivka, četvorka plaha i bojažljiva zbog “nekih teških računa koji su joj se dogodili u djetinjstvu” dok je osmica uvijek dobro raspoložena i umiljata, a uz to i zgodna, “sa onim svojim zanosnim oblinama” ). Rečena se priča izdvaja kao vjerojatno jedinstven slučaj u književnosti da autor za mjesto radnje odabire unutrašnjost jednog džepnog računala (popularnog “digitrona”), a sve s ciljem da kroz otkačenu priču o ljubavi brojki 1 i 0 pokaže da se, suprotno uvriježenom mišljenju, brojevima život ne odvija u zajedništvu i “nije istina da sve međusobno dijele”.

Dok mu je u spomenutoj priči brojka 1 nesvakidašnji noseći lik, za glavnog protagonista priče O hladnom suncu i toplom snijegu Rajki uzima, ni manje ni više nego Sunce, a glavnu ulogu u priči Vlasnici lutajućih odraza on dodjeljuje jednom zaljubljenom odrazu u zrcalu(!), u čemu se dodatno očituje otkačenost i nekonvencionalnost Rajkijeve proze.

Kako je knjiga ponajprije usmjerena pubertetskim uzrastu, nimalo ne čudi da sve tri prijespomenute, ali i mnoge druge priče iz zbirke za tematsku okosnicu imaju motiv zaljubljenosti. Međutim, iako je većinom u pričama riječ o ljubavnim jadima mlađahnih pripadnika ljudske vrste, Rajki ne preže da lirskom suptilnošću dočara i zaljubljeničku zanesenost sidra i plutače ili čak da oslika ljubavne susrete mora i nebeskog svoda. Upravo nježna, melankolično intonirana priča More i nebeski svod kao i minijatura Tmine u mraku (gdje autor dočarava svakovečernja, vižljasta vretenasta obavijanja naših soba tminom, nakon gašenja svjetala pred spavanje) dva su ogledna primjera kod kojih Rajki naglasak stavlja na oneobičavanju i poetskom doživljavanju svakodnevnih pojavnosti i mikrosvijeta svojeg (i naših) života.

Igor Rajki je autor koji svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice (pa tako npr. u priči Torta iz svemira on u jednoj najobičnijoj torti, koja čak nije ni rođendanska, prepoznaje svemirski brod, dok mu u priči Vježbanje sjene, noću, dok im vlasnici spavaju, papuče odlaze iz kuća i žive vlastite živote). Iako mu priče obiluju fantastičnim elementima, a pojedine (poput Čizme od bananine kore) preuzimaju kaotičnu dramaturgiju snova, Rajki ipak ne narušava ustaljeni poredak nego, promatrajući svijet iz drukčijeg ugla, on postepeno i neprimjetno iz stvarnoga klizi u onostrano, izmaštano, a time ravni san i javu te izjednačava doslovno i simbolično.

Kroz većinu se priča, kao što rekosmo, neprestano provlači motiv mladenačke zaljubljenosti, ali - kako to nije jedini problem koji muči tinejdžerski uzrast - autor u pričama prostora posvećuje i odnosima unutar suvremene obitelji te relaciji roditelj-dijete, s naglaskom na čestom nerazumijevanju pa čak i zapostavljanju djece od strane “nadređenih im” odraslih (priče Čarobnjak, Vježbanje sjene, Mama: tata = ja i ostatak od dijeljenja).

Igor se Rajki u svojim pričama na sve strane razbacuje vrlo maštovitim idejama i zaista originalnim dosjetkama od kojih većina naprosto vapi za širom, romanesknom razradom (poput već spomenute fantastične ideje o oživljenim papučama ili pak nesvakidašnjeg motiva nestanka ljudskih odraza u zrcalima u priči Vraćatelj izgubljenog izgleda, kojom, osim Kafke, autor osjetno zaziva i Saramaga iz njegova Ogleda o sljepoći), a svoju iznimnu dosjetljivost on dokazuje i na lingvističkom polju pa svoje priče napučuje brojnim igrama riječi, jezičnim dvosmislicama i vlastitim kovanicama (poput glagola “ukrevetiti se”, “zasrsiti”, “tminanje”, “sinjenje mora”, "zanarančastiti se (sunce)", i sl.).

Mamac za duhove vrlo je zabavna zbirka priča koja komunikaciju sa mlađim čitateljima (čiju inteligenciju autor nimalo ne podcjenjuje pa ne pribjegava ni formalnoj niti sadržajnoj simplifikaciji) uspostavlja kroz izrazitu maštovitost motiva i razigranost fabule dok će “one koji više nisu djeca” svakako privući verbalna virtuoznost i lingvističke igrarije, kao i brojni eksperimenti na planu forme. A sve to od autora koji budno pazi i ne dopušta da mu se bilo kakva banalnost ušulja u tekst.
(Napisao: Božidar Alajbegović, listopada 2004.)



Izašao novi Quorum (br. 3/2004.)


Prije nekoliko dana upoznao sam vas sa čak dvije nove knjige Borisa Becka, jučer sam vas pozvao na promociju jedne od njih, a niti tekst koji slijedi neće moći a da se ne dotakne imena Borisa Becka. Vrijedan momak, taj Beck, svaka mu čast...

Naime, najnoviji broj književnog časopisa Quorum (broj 3/2004.) donosi temat o literarnom stvaralaštvu Igora Rajkija, koji, kako to Željka Klemenčić kaže, “voli naguziti neku žanrovsku ili jezičnu normu i čitatelja zajebava skroz konstantno”, a među tekstovima o Rajkijevoj prozi i poeziji izdvaja se upravo onaj Borisa Becka. Tekstom naslovljenim Pravilnik o metafizičkom (što je parafraza Rajkijeve zbirke priče) Beck kritički razmatra Rajkijevo stvaralaštvo, istovremeno, u 14 poglavlja dugom tekstu, oponašajući njegov razbarušeni izričaj.

Novi broj Quoruma u povodu nagrade Goranov vijenac, izborom iz poezije i tekstom Tvrtka Vukovića Jezik-Tijelo-Eros-Povijest, predstavlja Milorada Stojevića, a Maša Kolanović piše o poeziji Blaženke Brlošić koja je za rukopisnu zbirku Mullholland (inspiriranu istoimenim filmom Davida Lyncha) dobila Gorana za mlade pjesnike.

Rubrika Književne prakse donosi još mnogo poezije mladih domaćih pjesnika i proze Roberta Nezirovića, Igora Čumandre i Ane Dariel, a drugi dio Quoruma rezerviran je za prozne prijevode stranih autora koji su bili uključeni u ovogodišnji festival Europske kratke priče. Tako su sa po jednom pričom predstavljeni Cristina Cerrada, Natasza Goerke, Frode Grytten i Eric Holder.

U teorijskom dijelu časopisa Ivana Petruško analizira pjesništvo Ivana Slamniga, a tekst Fatime Fesić bavi se nobelovcem J. M. Coetzeejem.
Intervju s austrijskim fotografom Gerhardom Grossom, čije fotografije opsesivno donose samo dva motiva, automobil i arhitekturu, zatvara novi broj Quoruma.

Quorum uređuju Miroslav Mićanović i Roman Simić






Vodootporne knjige

utorak , 26.10.2004.



Prije pet godina, čitajući u novinama članak o ljudima koji više vole kupanje od tuširanja (a to su najčešće žene koje se žele malo opustiti nakon napornog dana) Charles Melcher došao je na zgodnu ideju, koja mu je prošlog mjeseca donijela i nagradu za najbolji izum.
Naime, Melcher je proizveo vodootpornu knjigu koju se bez straha može čitati i u vodi (moru, kadi, bazenu, jezeru...). Ono što vodootpornu knjigu razlikuje od “normalnih” su nešto deblje stranice, jer je rukopis otisnut na sintetičkom papiru, a slike i tekst se nalaze u posebnom omotu. Vodootporne knjige posebnima čini specijalna ljepljiva smjesa (koja je Melcheru i donijela nagradu za inovaciju) koja stranice drži na okupu i nakon kvašenja.
Inače, Melcherova tvrtka DuraBooks do sada je proizvela tri Duraknjige : kolekciju erotske književnosti “Acqua Erotica” koja se do sada prodala u 25 tisuća primjeraka, svojevrsni nastavak prve knjige “Wet : More Acqua Erotica” , te knjigu kojom se Melcher odmakao od erotske tematike "Cradle to Cradle" . Ideju za tu knjigu Melcheru su dale upravo vlastite Duraknjige jer "Cradle to Cradle" govori o stvarima koje mogu poslužiti kao temelj ostalim stvarima. Baš poput Duraknjiga jer pri recikliranju sintetičkog papira od kojeg su napravljene ne dolazi do gubitka materijala, što se inače dešava kod recikliranja običnog papira.

Melcher u budućnosti planira, u sklopu biblioteke The Soothing Soak izdavati antologije priča, eseja i pjesama sa vodom kao tematskim okvirom, a cilj mu je i što veći broj kuharica, putopisnih knjiga i romanesknih uspješnica objaviti i u vodootpornom izdanju.

Promocija "Mrtvaca pod poplunom"


Pročitali ste esej Borisa Becka naslovljen Labirint pod našim nogama (vidi pod 22.10.)?
Oduševljeni ste Beckovom erudicijom i spisateljskim umijećem?
Onda vam nema druge nego da se

danas, 26.10. u 18 h uputite u Profil megastore gdje će o knjizi Mrtvaci pod poplunom u kojoj je i taj esej zastupljen, osim autora Borisa Becka, govoriti još i Andrea Zlatar te Edo Popović

Rokeri i stripomani - pravac knjižara!!!

ponedjeljak , 25.10.2004.


Zagrebačka nakladnička kuća V.B.Z. ovih je dana na tržište izbacila dva vrlo zanimljiva publicistička naslova. Radi se o zbirki eseja posvećenih stripu naslovljenoj Sto mu jelenskih rogova! iz pera Ivice Ivaniševića te bogato opremljenoj Rock enciklopediji koju potpisuje vrsni poznavatelj rokanja i rollanja Zlatko Gall.


Sto mu jelenskih rogova! , zbirka eseja Ivice Ivaniševića, prva je knjiga nekog hrvatskog autora u cijelosti posvećena stripu.
Tragajući za odgovorima na niz naoko bizarnih pitanja (što jedu i oblače stripovni junaci, kakav im je obiteljski život, zašto žene zaziru od stripova...), autor pruža instruktivan uvid u povijest, jezik, estetiku i socijalnu relevanciju toga medija. Bogato ilustrirana, knjiga je dragocjen priručnik za snalaženje u jednom značajnom segmentu popularne kulture, ali se može čitati i kao neka vrsta nostalgične inventure odrastanja naraštaja koji je danas debelo zagazio u srednje godine.
Edukativna koliko i zabavna, ova zbirka eseja popunjava značajnu prazninu na našemu tržištu.



Pedeset godina nakon prvog rock snimka, Rock enciklopedija Zlatka Galla, kao prvi poduhvat takve vrste u Hrvatskoj, u svom opširnom i luksuznom izdanju donosi temeljiti popis izvođača rock glazbe iz svih razdoblja i svih žanrova. Prihvaćajući definiciju rocka u najširem mogućem smislu, što ovdje podrazumijeva i soul, electronicu, dance, pop, hip hop, Rock enciklopedija Zlatka Galla uključuje:

- biografije izvođača u 808 enciklopedijskih jedinica u kojima su detaljno opisani kreativni trijumfi, razočarenja i veličanstveni povratci na rock scenu
- selektivnu, kritički probranu rock diskografiju
- potpuni uvid u fenomen rock and rolla, illustriran s više od 620 fotografija

U enciklopedijskim jedinicima o rock autorima i izvođačima provučene su i informacije o najznačajnijim rock stilovima, žanrovima, koncertima, producentima, studijima i izdavačima.


Inače, i Ivica Ivanišević kao i Zlatko Gall novinari su Slobodne Dalmacije.
Ivanišević je ove godine u izdanju Vuković&Runjić objavio biografiju Miljenka Smoje, a Gall je prije Rock enciklopedije objavio već nekoliko srodnih publikacija : Pojmovnik popularne glazbe u izdanju Šarenog dućana, Glazbeni leksikon u izdanju Marjan knjige i Enciklopedijski CD vodič (esencijalni albumi rocka 1954.-2000.) u nakladi Mozaik knjige.

Rokeri i stripomani - pravac knjižara!

KRITIKA : Niccolo Ammaniti - Ja se ne bojim (izd. AGM, 2003.)

subota , 23.10.2004.


Na police domaćih videoteka upravo je sletio jedan prekrasan talijanski filmić, koji je, kako to često biva, snimljen na osnovu književnog predloška.
Na našu sreću, dotični je knjižurak već doživio hrvatski prijevod i moju kritiku te knjige donosim vam u nastavku :




KRITIKA : Niccolo Ammaniti - Ja se ne bojim (izd. AGM, 2003.)

Tokom devedesetih procvat prozne produkcije i kreativni literarni "bum" sličan onom našem dogodio se i kod zapadnih nam susjeda – u Italiji. No, za razliku od nas gdje se novi naraštaj književnika tematski okrenuo ratu i nimalo blistavoj poratnoj svakodnevici, Talijani su svoju literaturu, pod utjecajem popularne kulture i nekih globalnih fenomena (poput npr. Tarantina), umnogome amerikanizirali. Tko želi, u to se može uvjeriti čitanjem odlične antologije talijanske kratke priče, vrlo indikativno nazvane Animalije, kojom nam sastavljačice antologije Snježana Husić i Tatjana Peruško donose na uvid mnoštvo priča talijanskih autora srednje i mlađe generacije.
Većina priča zastupljenih u antologiji tematizira nasilje i kriminal kroz fabule nabijene akcijom, uvelike se naslanjajući na stripovske, TV i filmske uzore, odnosno popularnu i trivijalnu kulturu, a zbog tematike takve vrste susjedi su tu svoju novu književnu generaciju nazvali "Ljudožderima". U spomenutoj antologiji između ostalih zastupljen je i Niccolo Ammaniti, koji je u međuvremenu objavio zbirku priča i 3 romana, od kojih je najuspješniji Ja se ne bojim upravo objavljen i kod nas, u izdanju zagrebačkog AGM-a. (Taj je roman inače već preveden na dvadesetak jezika u ukupnoj nakladi od oko pola milijuna primjeraka, a po njemu je oskarovac Gabriele Salvatores već snimio i film koji je prikazan na prošlogodišnjem berlinskom festivalu).

Roman Ja se ne bojim najlakše bi se moglo opisati kao “Mark Twain susreće Stephena Kinga na vrućem žitorodnom jugu Italije”. Tim romanom, iako još uvijek zadržava neke prijespomenute generacijske značajke (ponajprije nasljeđe stripa i filma, kao i tematiziranje zla), Ammaniti ipak osjetnom poetizacijom svog rukopisa pravi mali odmak od "ljudožderskih" kolega.

Za nositelja radnje on uzima 9-godišnjeg Michelea, iz čije subjektivne vizure pratimo priču smještenu na siromašni ruralni jug Italije, u malo seoce Acqua Traverse. Ljetno je doba godine 1978. i Michele u društvu nekolicine prijatelja dane provodi jurcajući na biciklu žitorodnim poljima svoga sela (dok čitatelj neprestano očekuje da sa kakvog drveta začuje onaj fellinijevski "Voglio una donna!" urlik), upuštajući se u raznorazne, često prilično brutalne i opasne igrice.

Ammaniti svoj roman temelji na faktoru iznenađenja i postepenog otkrivanja misterioznog zapleta, pa vam o fabuli ne smijem otkriti puno, osim da ljetna Micheleova idila traje do dana kada on slučajno otkriva stravičnu tajnu koja u potpunosti razara nevinost njegovog dječjeg poimanja svijeta, te se on suočava sa mračnim stranama i zlim osobinama svijeta odraslih. Ammaniti progovara iz usta nevinog djeteta koje još nije svjesno svih razlika između dobra i zla, i koje ostaje šokirano spoznajom da su na onoj “tamnoj strani” u ovom slučaju upravo njegovi roditelji. Samim time stravičnost romana dobiva na intenzitetu, jer zlo ne proizlazi iz sfere imaginarnog (vještice, zombiji i ostala čudovišta kojih se, i kojima se, djeca te dobi inače, plaše) već je pozicionirano u neposredno dječje okruženje – roditeljski dom. A Michele osim zla ukotvljenog u svoje najbliže, otkriva također i krhkost prijateljstva, pogubnost škrtosti i izdaju, a pomalo je odškrinuo i vrata koja vode u zamaman svijet seksualnosti.

Poetičnost svog rukopisa Ammaniti tokom cijelog romana uspijeva sačuvati nizom vrlo sugestivnih i dojmljivih opisa krajolika, ali ne isključivo onih eksternih, ruralnih, već i unutrašnjeg duševnog krajolika našeg mlađahnog junačića čiji se svijet stubokom, za njega vrlo bolno - mijenja, a on ga od potpunog rasapa brani zanesenošću u svoj intimni bajkoviti, dječji svijet. Pritom Ammaniti na momente ipak zaboravlja da je Michele tek 9 godina star, te ga navodi na postupke i odluke koje po svojoj zahtjevnosti i zrelosti ipak nadilaze njegovu dob, čime roman povremeno pomalo gubi na uvjerljivosti. Kroz svoju priču Ammaniti također provlači i komentar socijalno raslojenog talijanskog društva podijeljenog na bogati sjever i siromašni jug, a napetost postupno gradira i pojačava finim suptilnim naznakama (npr. kroz opasne igrice kojima naša dječja škvadrica krati svoje dane) nadolazeće opasnosti.

Taj 37-godišnji talijanski književnik njeguje fini, istančani stil, radnju razvija bez žurbe, polagano nas jednostavnim kratkim rečenicama uvodeći u dječju percepciju svijeta, te se mi postepeno navikavamo na nedovoljno izbrušen dječji osjećaj za realnost, kod kojega često neke stvari bivaju krivo protumačene, a što Ammaniti vješto koristi kako bi svoj rukopis obogatio i inteligentnim humorom. Svoju klasičnu, linearnu fabularnu kompoziciju on tek povremeno prekida kratkim digresijama na neke događaje ranije proživljene (flashbackovi), ali je mjestimično razbija i dojmljivim dočaravanjem produkata dječakove mašte, ili snova.

Knjigu preporučam svakome tko poput Đoleta bar malo zavidi Tom Sawyeru jer je “tako dobro terao po svom”, a svakako će se svidjeti i poklonicima realističnijih djela Stephena Kinga (npr. novele iz njegove zbirke Godišnja doba)
(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2003.)

Novi trobroj časopisa "Tema:"

petak , 22.10.2004.

Iz tiska je upravo izašao novi trobroj (8-9-10/2004.) časopisa Tema: koji na 170 stranica donosi pregršt, svakom pravom knjigoljupcu vrlo primamljiva štiva.

Tematski blokovi ovoga trobroja posvećeni su Knjizi u cyberspaceu te Agit-prop izdavaštvu. Prvu temu svojim tekstovima obradili su Tanja Radović, Boris Beck, Žarko Paić, Katarina Peović-Vuković, Hajrudin Hromadžić, Sereina Berlottier, Marina Gržinić, Brankica Radić te Dubravka Pajalić, koji svaki na svoj način produbljuju pitanje knjige u virtualnom prostoru i digitalnom svijetu.

Drugi tematski blok bavi se aktualnom temom prodaje knjige uz novine. Edo Popović je zajedno s Anom Grbac prikupio i prokomentirao niz zanimljivih mišljenja svih karika u knjižnom lancu, od pisaca do urednika novinskih biblioteka (Ivice Buljana i Branke Primorac), kako bi se problemi i pitanja otvorili sa svih strana. Tu je i nekoliko autorskih tekstova o ovome novom fenomenu iz pera Borisa Becka, Gordane Farkaš Sfeci, Stjepana Čuića i Bernarda Leforta, francuskog nakladnika koji progovara o situaciji u Francuskoj i Italiji.

Trobroj donosi i dva velika intervjua: sa spisateljicom i kazališnom redateljicom Ivanom Sajko te urednikom u Feral Tribuneu i Feralove biblioteke, Predragom Lucićem.

U književnoj rubrici Atelier Fritz predstavljeni su njemački pjesnici Hans Thill i Dieter M. Gräf (u prijevodu Borisa Perića), koje je za Temu: odabrao glavni urednik uglednog njemačkog književnog časopisa Schreibheft, Norbert Wehr.

Tu su još i najnoviji tekstovi Arsena Dedića, priča mlade spisateljice Renate Jambrešić Kirin, priča češkog pisca Františeka Dohnala (u prijevodu Saše Skenderije), ulomak iz romana američkog prozaika Johna Fantea (u prijevodu Irene Žlof), priča Julienne Eden Bušić, američke spisateljice koja živi u Hrvatskoj (u prijevodu Vande Mikšić), kao i dramski tekst 'Play Beckett' Borislava Vujčića.

Rubrika Portret u ovome je svesku posvećena austrijskoj spisateljici Elfriedi Jelinek (tekstovi Svjetlana Lacka Vidulića, Helen Sinković i Milke Car te ulomak iz romana 'Naslada' u prijevodu Helen Sinković), koja je neposredno nakon izlaska časopisa dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Rubrika Café de la paix donosi razgovor sa škotskim pjesnikom, piscem i glazbenikom Donom Pattersonom te izbor njegovih pjesama (u prijevodu Miloša Đurđevića), a kroz razgovor sa glavnim urednikom Thierryjem Guichardom je predstavljen francuski časopis posvećen knjizi Le Matricule des anges.

Brankica Radić za rubriku Talking head ispisuje zanimljivo putovanje kroz lutkarsko uprizorenje hrvatske poezije (Dalibor Cvitan, Branko Čegec, Ivica Prtenjača i Tomica Bajsić) u Francuskoj, a među kritikama i osvrtima mogu se pročitati tekstovi Ane Grbac o Ceesu Noteboomu i Bohumilu Hrabalu, Gordana Nuhanovića o Borisu Becku, Nevena Ušumovića o Imri Kerteszu, Biljane Romić o Mii Couto i Zadie Smith, Nine Raspudića o Niccolňu Ammanitiju, Feđe Vukića o Penny Sparke, Siniše Nikolića o Jiddu Krishnamurtiju te Delimira Rešickog o knjizi Joška Marušića i suradnika.

Sve u svemu, kao što su nas Čegec i društvo već navikli, časopis za prste polizat'!



Labirint pod našim nogama


Nedavno sam vas na ovom mjestu izvijestio o izlasku knjige kolumni Borisa Becka pod naslovom Mrtvaci pod poplunom i u izdanju Jesenski i Turk. U nastavku vam donosim jedan od eseja zastupljenih u spomenutoj knjizi.

Uživajte :


Boris Beck : Labirint pod našim nogama


Jednom godišnje Čistoća skuplja u mojem kvartu glomazni otpad. Dva mjeseca prije toga dana pojave se tu i tamo kreveti, WC školjke, televizori i slomljena prozorska stakla. Jednom se mojem susjedu dogodio peh da je uz njegovu kuću ostavljen prvi takav krupni otpadak; on je magnetskom privlačnošću privukao ostalo smeće i kuća je mojega susjeda uskoro bila okružena smećem drugih susjeda. Usmrđena piramida tik uz njegovu ogradu bila je visoka skoro kao kuća, a na kraju mu je bager morao probiti put do ulaznih vrata. Ali ljudi jednostavno nisu imali milosti – bacali su smeće na tog čovjeka dok nije pod njim posve nestao.
Taj bi prizor užasnuo Freuda: pomisao na Shakespearea kako prazni kahlicu kroz prozor ili na Kralja Sunca kako na njoj sjedi znatno mu je umanjivala estetski užitak u Hamletu i stilskom pokućstvu. Za Freuda je kultura bila nespojiva s prljavštinom – prljavci ne uklanjaju svoj izmet i tako vrijeđaju druge ljude, a kulturni ekskremente, elemente “organskog potiskivanja”, otklanjaju. Pa ako je kultura sustav otklanjanja tjelesnih viškova, kanalizacija je njezin vrhunac.
Gaj Plinije Sekundo Stariji u Prirodoslovlju, a za citat i njegov prijevod dužan sam Nevenu Jovanoviću, zadivljeno opisuje Rim kao lebdeći grad ispod kojeg teče sedam rijeka koje "obrušavajući se poput bujice primorane su sve grabiti, odnositi; pojačane obiljem padalina tresu dno i strane kanala; ponekad moraju primiti povratni plimni val Tibera, unutra se hrvaju bujice suprotnih smjerova, pa ipak se čvrsta gradnja neumorno odupire. Odozgo vuku teške terete, a šuplja konstrukcija odolijeva; udaraju je zgrade koje se ruše same ili ih razaraju požari, tlo drmaju zemljotresi" – no neuništiva je i još služi svrsi, čak od Tarkvinija Priska koji ju je dao izgraditi.
Bogati narodi imaju kanalizaciju, a siromašni je nemaju. I u Zagrebu bogati imaju kanalizaciju, a siromašni je nemaju. Tjelesni su se viškovi valjali ulicama i trgovima Zapada do jučer: Jim Olsztynski bilježi da je 1859. Temza, otvorena kanalizacija, tako smrdjela da je Parlament ljeti prekinuo rad. Četverodnevna je oluja 1885. uzrokovala izlijevanje kanalizacije u jezero Michigen zbog čega je u Bostonu umrlo 75.000 ljudi. Nije čudo da su političari oduvijek prikrivali broj mrtvih u epidemijama radi svojeg boljeg imidža – za to je vrijeme svako drugo dijete umiralo zbog loše vode, a zbog toga je umro i jedan od najboljih hrvatskih pisaca 19. stoljeća, Antun Nemčić. Dvadeseto stoljeće nije udvostručilo očekivanu životnu dob bogatima zahvaljujući liječnicima, nego, kako kaže Lewis Thomas, zahvaljujući vodoinstalaterima i inženjerima. Južna Amerika, Afrika i Azija zakinute su za tu blagodat.
Kanalizacija je, kao i Internet, bez središta i simetrije. Za Nebojšu Jovanovića ona je stoga odlična metafora nesvjesnog. Rugajući se kritičarima koji uvijek u umjetničkim djelima traže rad nesvjesnog, onima koji u modernoj umjetnosti vide obično sranje ili kupcima koji uživaju da im važni slikari vise po zidovima i čame po trezorima, Piero Manzoni zapakirao je 1961. u 90 konzervi uncu svojega izmeta, konzerve numerirao i potpisao te procijenio na vrijednost unce zlata po dnevnoj cijeni. Podcijenio ih je. Jedna je od njih na aukciji u Sotheby'su prodana za 200.000 funti, 100 puta skuplje od zlata. Belgijanac Wim Delvoye sprdnju je potjerao do kraja. Napravio je stroj koji simulira ljudski probavni sustav u koji unajmljeni vrhunski kuhar ubacuje delikatese. Shit machine ih miksa, miješa s vodom, kiselinom i enzimima. Nakon dva dana iz stroja izlazi tvar boje i mirisa vrlo slična ljudskom izmetu. Proizvodi se pakiraju, potpisuju kao multipl objet d'art i prodaju po tisuću dolara. Izgleda da je kultura našla supstituciju i za najprirodnije ljudske funkcije.
Kad sam bio mali, često se govorilo o smetlištu povijesti. Rimski car Antonin Heliogabal bio je prvi za kojega znam da mu se to dogodilo – pobunjeni su vojnici bacili njegovo truplo u kanalizaciju, ali je isplivalo. Cijela je istočna Europa nakon sloma SSSR-a izgledala kao veliko govno, neželjeni otpadak i Istoka i Zapada. Ono što se nekad zvalo Treći svijet potpuno je isključeno iz Civilizacije – pola će svjetskog stanovništva uskoro živjeti u slamovima, u smeću i doslovno od smeća. No kanalizacija se prelijeva i vraća, otpadne vode mogu ući u vodovod. Istok i Jug isporučuje žene, djecu i muškarce za radnike, sluge i robove. Unaprijed su prekriženi. Nisu imale sreće s mjestom rođenja. Kao i moj susjed kojemu je jednog predvečerja, onako usput, netko ostavio porculansku školjku uz ulazna vrata.

(tekst je iz knjige Mrtvaci pod poplunom Borisa Becka koju je upravo izdao Jesenski i Turk)


No, to nije sve... klikom na ovo, tako lijepom plavom bojom napisano ime eseja Što radim u ovoj priči? u prilici ste pročitati i jedan od tekstova iz Beckove knjige eseja o djeci i književnosti Krila u koferu koja za desetak dana izlazi u izdanju nakladničke kuće Disput.



"Naslada" aktualne Nobelovke sada i u hrvatskom prijevodu

četvrtak , 21.10.2004.

Hermann je direktor tvornice papira u malom austrijskom skijaškom mjestu.
Bojeći se zaraze sidom, prestaje odlaziti u javne kuće i usredotočuje se na vlastitu suprugu, koja mu mora omogućiti ostvarenje svih njegovih seksualnih fantazija. No, iscrpljena svakodnevnim muževim nasrtajima, Gerti se polako odaje alkoholu, ali se i zaljubljuje u studenta Michaela, potajno se nadajući da muško-ženski odnosi imaju i drugu dimenziju...

Elfriede Jelinek, ovogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade za književnost na ovom sam vam mjestu već predstavio (vidi pod 08.10.), a od izdavačke kuće OceanMore koja je prije dvije godine objavila najpoznatiji roman Pijanistica ove austrijske književnice, sada dobijamo i roman Naslada, u Austriji originalno objavljen 1983.godine.

Naslada je izazovna proza, i u jezičnom i u intelektualnom smislu, a zahvaljujući pogrešnoj recepciji ispripovjedane priče (više po sadržajnom aspektu a manje po načinu na koji je ispripovjedana) mnogi su "na prvu loptu" ovaj roman pokušali podvesti pod žanrovsku odrednicu "pornić", što autorica komentira na slijedeći način :

"Isprva sam htjela napisati ženski pornografski roman, ali uvidjela sam da mi je to nemoguće. Muškarac je taj koji stvara pornografiju; žena je najviše nijemi objekt muškog pogleda. Bez sumnje, ja sam prikrivena moralistkinja. Tako je Naslada snažna socijalna kritika, pokušaj demontiranja principa modernog ropstva."

Roman Naslada s njemačkog je prevela Helen Sinković i možete ga naručiti direktno od izdavača OceanMore preko njihovih internet stranica


Ispovijesti jednog uživatelja opija


Nakon što smo nedavno od Celebera dobili knjige Marihuana i Pisanje na drogama koprivnička izdavačka kuća Šareni dućan , poznata po izdanjima koje krasi predispozicija da postanu kultni (ili to već jesu - Dylanova Tarantula, Caveov King Ink, Burrougsov Goli ručak, Thompsonov Strah i prezir u Las Vegasu, Zlatno tele ILjfa i Petrova...) niz srodnih djela nadopunila je knjigom Ispovijesti jednog uživatelja opija.

Radi se o najpoznatijem djelu engleskog prozaika Thomasa De Quinceya (1785. - 1859.), originalno objavljenom daleke 1822. g. , a Šareni Dućan sada nam donosi prijevod proširene verzije koju je De Quincey objavio 35 godina nakon originala, odnosno 1856.godine.

De Quincey je, rano napustivši školu, za život zarađivao pisanjem priča, članaka, kritika i ogleda, te prevođenjem sa njemačkog, a sa uživanjem opija započeo je 1804. godine. U to vrijeme opij se slobodno prodavao u ljekarnama kao sredstvo za ublažavanje boli (u obliku tinkture laudanuma), a u svojoj knizi De Quincey, kroz tri veće cjeline opisuje svoj put od vremena kada je opij uzimao za ublažavanje reumatskih bolova pa sve do stvaranja krajnje ovisnosti.

Prvi dio knjige obrađuje njegova predopijumska iskustva – djetinjstvo i srednjoškolsko razdoblje sve do bijega u Wales i London te dolaska u Oxford gdje opij ulazi u njegov život.
Drugi dio knjige donosi opise početnih iskustava kada je opij za njega predstavljao izvor užitka ali i nadahnuća za rad, dok je treći dio knjige ispunjen autorovom analizom vlastite ovisnosti i opisima grozomornih simptoma kojima je ovisnost popraćena, što je na koncu posljedovalo rasapom De Quinceyeve obitelji i trajnim posljedicama na njegovo zdravlje.

Knjiga je opremljena brojnim ilustracijama i napomenama koje čitatelju znatno olakšavaju snalaženje u tekstu i prilagođavanje vremenu u kojem je djelo nastalo, a najdojmljivije su stranice na kojima De Quincey vrlo sugestivno opisuje promjene svijesti u stanju opijenosti, kada je jako teško razlikovati san od jave, moru od budnosti.

Izdavač Šareni dućan, 2004. meki uvez, 190 str.,s engleskog preveo Mate Maras


Booker prvi put romanu s gay tematikom!

srijeda , 20.10.2004.


The Man BOOKER Prize jedna je od najcjenjenijih književnih nagrada u svijetu a dodjeljuje se najboljem romanu izdanom u prethodnih dvanaest mjeseci, čiji je autor iz neke od zemalja Commonwealta ili iz Irske.

Ovogodišnji , inače 36. po redu laureat je Alan Hollinghurst za svoj roman The Line of Beauty.

U užem krugu za nagradu koja je dodijeljena u utorak 19.10. u Londonu bili su i Achmat Dangor, Sarah Hall, Colm Toibin, Gerard Woodward i David Mitchell koji je prema spekulacijama važio za najvećeg favorita.

O nagrađenom autoru :


Britanski pjesnik i romanopisac Alan Hollinghurst rođen je 1954. godine u Stroudu, u pokrajini Gloucestershire, a studirao je na Magdalen College u Oxfordu.
Prvi mu je roman, The Swimming-Pool Library, objavljen 1988. godine, a 1989. je za njega dobio nagradu Somerset Maugham. Njegova knjiga The Folding Star već je bila u užem izboru za Bookera 1994. godine.


Inače, Hollinghurst je poznat po žestokim sadržajima svojih štiva, a kod prethodne nominacije za Bookera nagrada mu je izmakla, navodno, zbog previše eksplicitnih opisa muškog seksa.
Knjiga Line of Beauty ponovo tematizira homoseksualnu mušku ljubav ali to danas za žiri više nije toliko šokantno kao što je , izgleda , bilo prije deset godina, iako žiri naglašava kako odluka nije bila jednoglasna te su i romani Mitchella i Toibina bili “nevjerovatno blizu nagradi”.

Britanska kritika The Line of Beauty opisuje kao “roman o homoseksualizmu, snobizmu i AIDS-u pod težinom Thatcherizma” i to je prvi gay-roman koji je osvojio Bookera.

Pobjednika je proglasio žiri kojim je predsjedao Chris Smith na svečanosti u Royal Horticultural Halls u Westminsteru u Londonu, a nama ostaje da se nadamo što skorijem hrvatskom izdanju...

Baretiću i četvrta nagrada ove godine!

utorak , 19.10.2004.


Splitski novinar i književnik Renato Baretić (41) dobitnik je književne nagrade "Ksavera Šandora Gjalskog" za 2004., objavio je 15.10. na konferenciji za novinare u zabočkom dvorcu "Gredicama" predsjednik Prosudbenog povjerenstva za dodjelu nagrade književnik Tito Bilopavlović.

Za tu uglednu književnu nagradu, koja se dodjeljuje u godini kad se slavi 150. obljetnica rođenja K. Š. Gjalskoga i 25. obljetnica ustanovljenja nagrade, prijavljena su 42 prozna djela. U uži izbor za nagradu, osim nagrađena romana "Osmi povjerenik" u izdanju AGM-a iz Zagreba, ušli su i "Leica Format" Daše Drndić i "Wonderland" Marinka Koščeca.

"Knjiga se izdvaja cjelovitošću, tematskim i sadržajnim bogatstvom te visokim stupnjem pripovjedačke tehnike", rekao je Bilopavlović dodavši još između ostaloga i kako "Baretić dokazuje zavidno književno iskustvo u organizaciji priče, u sugestivnosti opisa i socijalno-psihološkoj karakterizaciji likova".

Nagrada će Baretiću biti uručena 26.10. na završnoj manifestaciji ovogodišnjih dana K.Š.Gjalskog.

Inače, Baretić je za isti roman do sada dobio i nagradu Republike Hrvatske "Vladimira Nazora", Matice hrvatske "Augusta Šenoe" i Vjesnikovu nagradu "Ivana Gorana Kovačića".

Ovim vam povodom još jednom donosim svoju kritiku ovog najnagrađivanijeg ovogodišnjeg domaćeg romana :



KRITIKA : Renato Baretić - Osmi povjerenik (izd. AGM, 2003.)

Za razliku od Renata Baretića, koji je prije 10 godina, zahuktaloj centralizaciji i općenarodnom hrljenju ka metropoli "svih Hrvata" usprkos, rodni zagrebački domicil posve dragovoljno zamijenio onim splitskim, Siniša Mesnjak, (anti)junak Baretićevog romana-prvijenca Osmi povjerenik, puno je manje bio oduševljen kada je iz Zagreba po političkoj kazni (očita aluzija na “slučaj Bandić”) odaslan na Trećić, od kopna najudaljeniji naseljeni (za potrebe ove proze, izmišljeni) hrvatski otok, sa zadatkom da tamo organizira izbore i ustroji lokalnu upravu ilitiga vlast. Međutim, kao i njegovih 7 neuspješnih prethodnika, i Siniša na Trećiću nailazi na posvemašnji otpor mještana, koji ideje takve vrste od sebe tjeraju k’o krava muhe svojom repinom.

Pomoć u prilagodbi na novu sredinu, u kojoj nema niti redovne brodske linije sa kopnom, ni vodovoda, a o signalu za mobitel ili Internet priključku da i ne govorimo, novi trećićanski vladin povjerenik pronalazi u dobrodušnom "domorocu" Toninu.

Kako su Trećićani ustvari povratnici s australske pečalbe ili potomci istih, jezik kojim se služe čudnovata je Baretićeva lingvistička inovacija - mješavina australskih anglizama i različitih podvarijanti talijanizirane čakavštine dalmatinskog otočja (“Benarivoali na Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!”,)koju Siniša (kao ni čitatelj) u početku ne može razumjeti bez prevoditeljske pomoći. Usluge te vrste Siniši dobrohotno pruža rečeni Tonino, s kojim se Siniša sa vremenom toliko zbližuje da ovaj postepeno ulogu Petka zagrebačkom političkom brodolomcu zamjenjuje rolom Sancha Panse, te postaje Sinišin najbolji prijatelj i njegov vjerni sudrug i kopljonoša u borbi s vjetrenjačama otočke samodostatnosti, i duboke malomišćanske učahurenosti u njihov izdvojeni, zatvoreni univerzum.

Uz cijelu bulumentu vrlo neobične starčadi, na Trećiću Siniša susreće i jednog od svojih prethodnika, sedmog vladinog povjerenika, inače Ličanina, profesora matematike, koji samotnjački živi u svjetioniku, zatvoren u svom svijetu algebarskih jednadžbi, ali ansambl vrlo nesvakidašnjih likova dopunjuju još i dvije Aboridžanke i jedan bosanski dvojac otpadnika od zakona. Potonjima - Selimu i Zehri, Baretić je namijenio dvostruku ulogu - uz to što njihovim iznimno živopisnim životnim pričama obogaćuje fabulu i ispunjava je duhovitošću i erotikom, autor taj bosanski par iskorištava i kako bi svoj rukopis još dodatno lingvistički usložnio. Tako u romanu osim već spomenutog trećićanskog jezičnog miš-maša, imamo i Sinišinu verziju “normalne” razgovorne štokavštine, a uz bosansku ijekavicu Selima i Zehre koju nam Baretić isporučuje u “piši kako govoriš” inačici ("A, slušaj... Jesi probala analno?" "To nije niko pa neš niti" - prosikće Zehra - "Akob ti jebavo u šupak, to pitaj Selma il onog svog pomoćnika"), tu je još i Toninov književni standard, hrvatski “novogovor” kojim autor ironizira žurnalistički izričaj kojim nas mediji truju već više od desetljeća.

Iako se s vremenom Siniša gotovo u potpunosti prilagođava novom načinu života i sve se više na otoku udomaćuje, Baretić nam u cilju izbjegavanja romantične idilizacije otočnog života, svako malo isporučuje poneku a-la-"Kino Lika"-Karakaš morbidnu ruralnu epizodicu (pa nas tako npr. i vrlo zorno upućuje u trećićanski “običaj” abortiranja janjadi), da bi nas na kraju iznenadio jednim potpuno neočekivanim, ali fabularno vrlo mudro upotrebljenim, tragičnim obratom, koji dotad šaljivoj priči daje sasvim drugi ton.

Izmiještanjem radnje na bogu-iza-leđa daleki otok, i prisilnim udaljenjem glavnog lika od njegove zagrebačke svakidašnjice, Baretić svjesno iskoračuje izvan asfaltirane staze recentne domaće urbane tzv. stvarnosne proze, dok istovremeno pomoću prepoznatljivih aluzija na neke od poznatih afera iz bliže nam prošlosti, ironično komentira i satirizira hrvatsku političku stvarnost. Tako, Baretić, svjesno i namjerno svog subjekta udaljavajući od glavne matice hrvatske stvarnosti, istoj prkosno, feralovski pokazuje prst-srednjak.

Upravo stoga vjerujem kako bi on, iako svršetak romana namjerno ostavlja otvorenim, svog (anti)junaka ipak najradije ostavio tamo kamo ga je u početku prisilno odveo.

Uglavnom, Osmi povjerenik vrlo je stimulativan za različita tumačenja, ali od njega zabavnije, novije domaće štivo, jako teško ćete naći. Bar dotle dok Ćićo-Senjanović nešto svoje novo ne ukoriči. Vengo coj!
(napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2004.)







Bookcrossing ide dalje!

ponedjeljak , 18.10.2004.


Prije 4 mjeseca, točnije 15.06. dao sam si truda da vas upoznam sa vrlo zanimljivom akcijom nazvanom bookcrossing.

Za neupućene :


Najkraće rečeno, bookcrossing bi bio "oslobađanje knjiga". Radi se o projektu pokrenutom prije 3 godine u SAD-u, u mjesecu travnju (kada se obilježava Svjetski dan knjige), od strane jedne softverske firme.

Bookcrossing se realizira tako da se na javnim mjestima ostavljaju knjige s porukom – PROČITAJ ME!, koja jasno ukazuje da ta knjiga nije izgubljena nego je tamo ostavljena sa namjerom. Bookcrosser koji je knjigu na javnom mjestu ostavio, unutar knjige stavlja i uputstvo koje nalaznika upućuje da nakon čitanja posjeti internetske stranice posvećene bookcrossingu i tamo ostavi podatke o kojoj se knjizi radi, gdje ju je našao, i najvažnije - potom je pusti u daljnji život ponovo je ostavljajući negdje na javnom mjestu.

Na taj je način više od 150 tisuća bookcrossera diljem svijeta dosad "oslobodilo" već više od pola milijuna knjiga, a zahvaljujući Velimiru Šubertu, vlasniku Naklade Esdea iz Oroslavja, bookcrossing je skromno zaživio i u Hrvatskoj. Velimir je u mjesecu studenom prošle godine u čekaonicama lokalne ambulante počeo ostavljati knjige, nakon čega su i pojedini profesori osnovne škole iz Brod Moravica prihvatili ideju, te su svoje učenike poticali na "oslobađanje knjiga".

Kao rezultat, po klupama čekaonica, parkova, kolodvora dosad je ostavljeno već oko 240 knjiga s e-mail adresom (bookcrossing-croatia@hi.htnet.hr) u svakoj, a na koju se mogu dojaviti putešestvije knjiga.



Ako se pitate zašto vam sve to ponavljam, reći ću vam da je povod bila obavijest od gospodina Šuberta kako je do dana 19.09. diljem Hrvatske "na slobodu" pušteno već ukupno 2078 knjiga, a dobar dio knjiga već "šeta" i po Sloveniji. Gospodin Šubert upozorava kako je na nekim knjigama upisana pogrešna mail adresa pa sve potencijalne bookcrossere upozoravam kako je prava adresa bookcrossing-croatia@hi.htnet.hr.
Gospodinu Šubertu se ispričavam što sam tek danas uočio njegov komentar na svom postu od 15.06. i ovim ga putem pozivam da mi slobodno na mail, jednom mjesečno, šalje obavijest o promjeni broja "oslobođenih" knjiga u Hrvatskoj, pa da svome dragom čitateljskom puku redovito pružam uvid u količinu nomadskog literarnog blaga koje kruži Lijepom našom.

I naravno, podrazumijeva se da ste svi pozvani da se priključite akciji bookcrossing.




Miroslavu Mićanoviću "Fran Galović" za najbolju knjigu 2004.godine


Iz Vjesnika od 13.10. saznajem kako je u konkurenciji od dvadeset i dvije knjige koje su pristigle na natječaj za Nagradu "Fran Galović" 2004. godine, prosudbeno tijelo za dodjelu nagrade (u sastavu dr. Zvonko Kovač, predsjednik, te Božica Jelušić i Maja Gjerek-Lovreković, članovi) jednoglasno odlučilo da se za najbolju knjigu za 2004. godinu proglasi zbirka priča "Trajekt" autora Miroslava Mićanovića, što ju je objavio Meandar iz Zagreba.

Spomenutu zbirku na ovom sam vam mjestu već predstavio (vidi pod 14.06.), a imali ste prilku pročitati i intervju sa upravo nagrađenim autorom Miroslavom Mićanovićem (vidi pod 23.08.), a sad bi red bio da se i sami uvjerite u kvalitetu priča iz nagradom "Fran Galović" ovjenčane zbirke Trajekt.


Moj je slučajan odabir pao na priču Flinta :



Miroslav Mićanović - Flinta


Prebolio sam mjesec dana pad u samoću poslije velike zaljubljenosti i uključio se u život koji se odvijao na trgu, na iznenada otkrivenim mjestima, u malim kavanama, u predgrađima, s prijateljima, s poznanicima, sa slučajnim ženama. Prebolio sam ljubav koja je imala svoje mirise, imena, koja je govorila drukčijim jezikom, ljubav s kojom sam osvajao Zagreb, mjesto po mjesto, ime po ime, ljubav s kojom sam otkrio okrutnosti noći i zavodljivosti jutarnjih buđenja negdje u Dubravi, Velikoj Gorici, u nekoj od ulica nadohvat džamije, ili u podnožju Sljemena.
Bodar i sretan kao tramvaj u tugaljivoj šansoni izašao sam na ulicu i sreo Flintu.
– Kojeg Flintu?
– Ne znaš Flintu! Kako ne znaš Flintu? Onog Flintu?
– Flintu? A Flintu!
- Da, tog Flintu!
Flinta je muškarac kojeg sretneš nakon što si preživio ljubavni brodolom i mislio da nikada više nećeš voljeti kao što si volio djevojku koju ćeš pamtiti cijeli život. Flintu sretneš jer je to zapisano u zvijezdama i samo tako ćeš naći opravdanje za nekoliko nevješto napisanih ljubavnih pjesama i priča...
Flinta je, inače, vlasnik crnih naočala i osmijeha opasnijeg od onoga koji je imao Jack Nicholson prije svoje šezdesete godine. Flinta je posjednik možda najveće zbirke kravata: nevjerojatnih boja, oblika i veličina, one su u potpunom nesuglasju s bilo čim što si mogao vidjeti da netko uopće nosi ili zamisliti da je nosivo. Nisam siguran da mogu objasniti u čemu je bila njihova tajna, možda zbog toga što su bile izvan mode, zbog nezamislive prilike u kojoj bih se odlučio za njih, jer nema toga slavlja ili tako velike tuge u kojima bi bile prikladne.
Veličanstvenom gestom otvorio bi Flinta ormar i ponudio ih, ako si bio u trapericama, u maminom džemperu, u jeftinoj majici iz Trsta, sve bi ti bilo dostupno: iako su bile ni za koga i ni za jednu priliku, paradoksalno, bile su upravo zbog toga upotrebljive i lijepe za sve i za svakoga.
Sezona je jednostavnih i sjajnih stvari: muvaš se gradom zaljubljen u prostor i smišljaš koliko riječi može stati u himnu o telefonima, o trgovima, o parkovima. Odjednom, nakon što si mislio da vrijeme stoji kao magla na putu od Slavonskog Broda do Županje, ogrnut zimskim kaputom zalazš u knjižare, padaš u vatru i rasprave o smislu svijeta i djelovanja u njemu: sretneš Flintu.
Vratio se s vrlo složenog istraživanja u Bakuu: trebao je u njihovim kupkama dva tjedna snimati bolesnike i uvjeriti medicinsku javnost u djelotvornost izlječenja kožnih bolesti. Priča mi o susretljivosti ljudi, o običajima i večerama s obveznim zdravicama, koje bi trajale i trajale, ponavljale se u različitim prigodama: prije glavnog jela, poslije glavnog jela...
Svjetlo-mrak-svjetlo-mrak-traju dionice njegova pripovjedanja kao što nastaju fotografije vješto uhvaćene okom i rukom umješna fotografa.
Doznajem u nastavku kako je otkrio da nije ponio iz Zagreba flash, bezazlen propust koji se pretvorio u katastrofu: trebalo je čekati mjesec-dva da stigne iz Moskve. Odlučio se na snimanje s običnom žaruljom: snimao je tako iz dana u dan, dva tjedna. I vratio se u Zagreb: kad su razvili film, rezultat je bio porazan. Prvi je kadar nasmiješeno Flintino lice, ali poslije toga mrak, nema tijela bolesnika, nema dokumentacije o učinku kupki, nema medicine, nema istraživanja...
– U zdravlje - kaže Flinta naposljetku.
Poslali smo tako u vječnost njegovo istraživanje i put u drugi svijet.
Mnogo toga nedostaje u tom sjećanju iz priče o Flinti: kako sam s njim sudjelovao na proslavi Nove godine u opskurnoj krčmi. Nedostaju detalji kako je upravo tamo dobio nadimak Flinta. Ne znam što se dogodilo s njegovim ispitima da bi otišao u Ameriku. Kako smo osvanuli na desetom katu nebodera na Trešnjevci, u magli koja je bila ispod i iznad nas. Hoću li imati priliku ispričati mu priču o mojoj zaboravljenoj ljubavi ili ću je preseliti u neku drugu priču? U njegovoj nespretnosti vidim mogućnost za pričanje, upravo su oni neuspjeli kadrovi bolesnika, snimani pomoću obične žarulje, početak događaja. Kojeg događaja? Ljubavnog? Neobičnog?
Tko zna?

Miroslav Mićanović
iz zbirke Trajekt (izd. Meandar, 2004. str. 172.-174.)



Još jedan natječaj!

nedjelja , 17.10.2004.



Časopis Libra Libera na ovome je mjestu već nekoliko puta bio spomenut. Ne, bez razloga, naravno, jer iz broja u broj donosi gomilu izvrsnog štiva.

Broj koji izlazi u prosincu biti će posvećen STRIPU, a tema proznoga bloka je Mjesto radnje: gradski prijevoz.

Uredništvo Libre Libere rapisalo je natječaj kojim nas sve poziva da im do 01.11.2004. pošaljemo priču (broj kartica neograničen) koja će se ili u cijelosti ili jednim svojim dijelom odvijati u nekom od prometala gradskog prijevoza (tramvaj, autobus, taksi).

Autori objavljenih tekstova biti će honorirani, a priče se primaju na e-mail : libra_libera@yahoo.com

Puno sreće svima!!!

Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja

subota , 16.10.2004.


Zagrebački Celeber kao svoje 53. izdanje (a 31. u okviru poznate Biblioteke X)upravo je objavio knjigu Juliana Barnesa naslovljenu Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja. Inače, radi se već o četvrtoj po redu (nakon romana Engleska, Engleska, Pretresanje i Ljubav, itd. ) knjizi ovog britanskog knjiženika u izdanju Celebera, a krajem osamdesetih zagrebačko Znanje objavilo je Barnesovu Flaubertovu papigu.

Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja je precizna, kompletna, uznemirujuća, ali i razveseljavajuća vizija svijeta, počevši od putovanja Noinom arkom, a završavajući s prikrivenom najavom raja. To je ekscentrična, nestašno izokrenuta, iznenađujuće opsežna kronika o životu na planeti Zemlji. Roman koji niže koincidencije i skrivene veze isprepletene u narativnu tapiseriju koja sjaji pameću, razboritošću, inteligencijom i emocijama.
Postmodernističan u koncepciji, ali pristupačno otvoren i jednostavan, Barnesov peti roman nije samo običan roman niti je to bezbrižna pop-povijest svijeta kao što to sugerira naslov. Pod utjecajem različitih stupnjevanja 20. stoljeća i nazočnosti neizbježnih Borgesa, Calvina i Nabokova, Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja je vrlo koristan opis svijeta kroz spoj proze, fikcije i elemenata eseja.
Barnesova preokupacija kroz cijeli roman je apstraktna i filozofska, njegov ton je nepretenciozan, njegovi glavni likovi i događaji – Noina arka, otmica Mediteranskoga broda za krstarenje od strane arapskih terorista, brodolom francuskoga broda Medusa, Jon u kitovom želucu, uspavana žena, redateljeva nesreća u Venezueli, američki astronaut transformiran pod utjecajem izmjene iskustava, komična vizija raja – početne su točke nagađanja i rasprave.

Knjiga je objavljena u mekom i tvrdom uvezu, na 277 stranica, u prijevodu Lade Silađin

O autoru


Julian Barnes rođen je 19. siječnja 1946. god. u Leicesteru od roditelja koji su bili nastavnici francuskoga jezika, što im je obiteljska tradicija. Diplomirao je 1968. god. na Oxfordu i potom se zaposlio kao leksikograf na izradi Oxford English Dictionary Supplementa, no od 1972. god. djeluje kao pisac-slobodnjak i godinama je pod svojim imenom i mnoštvom pseudonima pisao kritike, eseje i kolumne po raznovrsnim novinama i časopisima. Već 1980. god. objavljuje roman Metroland za koji je dobio nagradu Somerset Maugham 1981. Nakon toga uslijedili su romani Duffy (1980.) i Fiddle City (1981.). 1982. god. objavljuje roman Before She Met Me, a najveća priznanja je dobio za svoj roman Flaubertova papiga (1984.).
Uslijedile su knjige Putting the Boot In (1985.), Staring at the Sun (1986.), Going to the Dogs (1987.), Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja, 1989. god. (Celeber, 2004.), Pretresanje, 1991. god. (Celeber, 2001.), Letters from London (1995.) i Cross Channel (1996.). Roman Engleska, Engleska (Celeber, 2000.) objavio je 1998. god. i odmah je bio nominiran za Bookerovu nagradu, a roman Ljubav, itd. (Celeber, 2002.) objavljuje 2000. god.
2002. god. objavljuje knjige Something to Declare i In the Land of Pain.
2004. god. objavljuje zbirku kratkih priča o kuhanju, The Pedant in the Kitchen, te zbirku kratkih priča Stol od četrunovine.
Barnesovo dosadašnje književno stvaralaštvo potvrđuje da je on pisac koji se uspješno nosi s temama poput povijesti, realnosti, istine i ljubavi.

Vrijedne nagrade i nominacije:
1981. Somerset Maugham Award, Metroland,
1984. Booker Prize for Fiction (u užem izboru), Flaubertova papiga,
1985. Geoffrey Faber Memorial Prize, Flaubertova papiga,
1986. E. M. Forster Award (American Academy of Arts and Letters),
1986. Prix Médicis (France), Flaubertova papiga,
1987. Gutenberg Prize (France),
1988. Chevalier de l'Ordre des Arts et des Lettres (France),
1988. Premio Grinzane Cavour (Italy), Flaubertova papiga,
1992. Prix Fémina Etranger (France), Pretresanje,
1993. Shakespeare Prize (Alfred Toepfer Foundation, Hamburg),
1995. Officier de l'Ordre des Arts et des Lettres (France),
1998. Booker Prize for Fiction (u užem izboru), Engleska, Engleska





Fraktura nagrađuje...

petak , 15.10.2004.



U povodu novog dizajna svojih internetskih stranica na kojima posjetitelji mogu pronaći najnovije vijesti o naslovima i autorima, te pouzdano i sigurno (uz popuste) naručiti i kupiti sva njihova izdanja, zaprešićka nakladnička kuća Fraktura organizira nagradni upitnik.

Dovoljno je da u razdoblju od 12. do 29. listopada ispunite nagradni upitnik Literatura by Fraktura kojega možete naći na internet stranicama Frakture, ili još lakše - pomoću evo upravo ovoga linka , odaberete željenu knjigu te pričekate 5. 11. kada će na Frakturinim stranicama (www.fraktura.hr) biti objavljena imena 50 dobitnika . Preciznije : tri najsretnija dobitnika osvojit će komplet od pet knjiga, a ostalih 47 osvajaju jednu knjigu po svome izboru.

Good luck!!!


O Frankfurtskom sajmu i predstojećem Interliberu


Frankfurtski je sajam knjiga iza nas, a od zagrebačkog Interlibera dijeli nas tek dvadesetak dana.
Zanima li vas što o spomenutim sajmovanjima misli redakcija KIS-a čitajte retke koji slijede :


Što se događalo u Frankfurtu?
Hrvatski su nakladnici prodali tridesetak autorskih prava, na čitanjima naših autora je bilo po stotinjak ljudi, hodnici stalno zakrčeni, knjige u nedjelju rasprodane... hm da... naravno. A, što bi se to moglo dogoditi u Frankfurtu na hrvatskom štandu? Pare potrošene, učinak minimalan. Moglo bi se reći: uobičajen. Iz godine u godinu kao da sve manje znamo o načinima promocije nacionalne knjiške produkcije. Ništa ne uspijevamo i niotkoga naučiti. Tješimo se tek činjenicom što predstavnici bankrotirane SiCG imaju neugledniji štand od našega? To je lakše, no uspoređivati se sa Slovencima, Česima ili Mađarima, gužvama i žamorom koji s njihovih štandova redovito dopiru. No, bila je i u nas jedna gužva - kad je svratila Njegova supruga. Eto, koliko smo odmakli u građansku državu.

Za mjesec dana će i najveće hrvatsko okupljanje uz knjigu - Interliber. Dugo nije bilo ovoliko izlagača i štandova. Mnogi sve karte bacaju na masovnu, nadaju se, prodaju tih dana. To su svakako dobre vijesti za kupce knjiga, jer popusti će vjerojatno bjesnjeti. Nakladnici će se potući popustima ne bi li uzeli svoj dio novca iz posjetiteljskih novčarki. Ali, kakvu će štetu to ozračje donijeti zagrebačkim knjižarama u sezoni knjige, ne treba posebno objašnjavati.

S druge strane, postaje jasno da se stvara kritična masa zainteresiranih za uvođenje stalne cijene knjige, po modelu sličnom slovenskom. No, zaboravlja se da u slovenskom modelu postoji barem jedno relevantno udruženje nakladnika koje je stalo iza Pravilnika i koje podupire Sud časti koji će ganjati prekršitelje. A, tko će to u Hrvatskoj učiniti? Ministarstvo kulture?
Iskreno se nadamo, da će najavljeni pomaci do Interlibera dobiti i konkretniju formu. Na to svakako ohrabruju strahotne glasine koje izazivaju užas među nakladnicima - glasine o mamutskim nakladničkim kućama koje će stvoriti EPH i Večernji i požderati jadne male kozliće-nakladnike.



KRITIKA : Zoran Ferić - Smrt Djevočice sa žigicama (izd. Naklada MD, 2002.)

četvrtak , 14.10.2004.

U prethodnom tekstu saznali ste kako je Zoranu Feriću pripala čast da vodi Booksinu radionicu kreativnog pisanja, pa bi red bio da vas sve barem djelomično upoznam sa dosadašnjim likom i djelom spomenutog pisca. Dakle, u nastavku ste u prilici pročitati moju kritiku Ferićevog prvog romana Smrt djevojčice sa žigicama


KRITIKA : Zoran Ferić - Smrt Djevojčice sa žigicama (izd. Naklada MD, 2002.)

Zoran Ferić svoj roman Smrt Djevojčice sa Žigicama započinje svojom danas već glasovitom, a pomalo i amblematskom pričom Anđeo u ofsajdu kojom nas upoznaje sa nizom likova koje ćemo kroz naknadnu fabulu pratiti. Zanimljivo bi bilo od autora saznati je li i još prije nekoliko godina tu odličnu priču napisao svjestan da će ona biti efektan uvod u njegov tada još nenapisani roman ili mu se ta ideja javila naknadno. Bilo kako bilo samim tim svojim potezom on najavljuje da će i njegov romaneskni prvijenac krasiti ista ona obilježja kojima se istaknuo kao jedan od najzanimljivijih domaćih autora kratkometražne proze, a to su za njega već uobičajene ogromne količine crnog humora, groteske i apsurda.

Ferić je majstor iznenađenja; nema stranice a da nas sa nje ne zaskoči kakva morbidnost, perverzija ili boleština kojima on garnira svoje uzbudljive fabule pune seksa i crnog humora. Njegove proze uz to obiluju i nepredvidljivim rukavcima kojima osnovnu fabularnu nit obogaćuje dodatnim pričama u priči. Nenaviklog čitatelja možda će Ferićeve morbidnosti sablazniti, ali on ih neprestano ublažava humornim dosjetkama, a u slučaju ovoga romana i toplom malomišćanskom nostalgijom, kao i zanimljivim dijalozima prepunim zajebantskog duha, ali ponekad i mačistički zlobne zločestoće. On ustvari ne radi ništa drugo nego ljudsku svakodnevu bešćutnost, zlobu i sebičnost svojim prozama iznosi na vidjelo i time, osim što nam se ruga, istovremeno nas i raskrinkava i prikazuje onakvima kakvi, nažalost odista i jesmo. Kao što to Cave reče : People just ain' t no good ! (čast iznimkama).

Smrt Djevojčice sa Žigicama Ferić smješta u malomišćansku, otočku atmosferu i ugođaj kasnog ljeta, gdje glavni lik - autorov alter ego, doktor patolog Fero dolazi na sahranu prijateljeve kćeri. Tu on susreće mnoštvo prijatelja sa kojima je provodio bezbrižna mladenačka ljeta, kojih se sa njima nostalgično prisjeća i posjećuje mjesta i lokalitete svoga odrastanja, te rezimira sudbine ljudi koji su obilježili njegove formativne godine, ali se sa svojim prijateljem, policajcem Mungosom upliće i u razrješavanje ubojstva koje je sablaznilo njihov otočić.
Ferićeva Laura Palmer rumunjska je transseksualna prostitutka čiji nadimak iz naslova romana skriva njenu tajnu - triper... što naravno nije jedina tajna koja će se razotkriti tijekom istrage. Ferić nam daje jednu odista uzbudljivu kriminalističku priču, punu napetosti i neočekivanih obrata, koja, međutim, njemu prvenstveno služi za ocrtavanje jednog specifičng otočkog svijeta nafilanog grotesknim kreaturama dalmatinskih ridikula, morbidnošću i opačinama svih vrsta. Roman je prožet i dahom melankolične sjete i nostalgijom za danima mladenaštva, čestim dozama provokativne erotike, sugestivnom prijetećom atmosferom suspensa, ali i katarzičnog, oslobađajućeg, ali i prilično osvješčujućeg humora, koji ipak nije za svačiji ukus. Kako se radnja romana odvija 1992. godine tako atmosferu prijetnje još naglašava i stalno prisustvo rata, koji je neprestano u pozadini događanja i čiji tok likovi komentiraju međusobno prepričavajući neke njegove dionice.

Ferićev rukopis osim veoma razgranate fabule sa mnoštvom podzapleta i malih anegdotalnih pričica kojima on proširuje osnovnu kriminalističku fabularnu liniju odlikuje i autoreferencijalnost koja se očituje, osim u već spomenutom preuzimanju cjelovite njegove ranije priče Anđeo u ofsajdu, također i ubacivanjem u radnju romana pojedinih likova i motiva iz nekih njegovih još starijih priča (npr. fratar Ambrozije Testen - lik iz priče Povijest gospođe za prije iz Ferićeve prve zbirke Mišolovka za Walt Disneya) čime čitateljima koji poznaju njegov raniji opus pruža dodatni užitak prepoznavanja.

Ovim romanom Ferić je bezbolno prebrodio sve zamke prelaska iz kratkometražne u romanesknu formu, ali se ipak stječe dojam prenatrpanosti romana bizarnostima i prezasićenosti morbidnošću, a moglo bi se pronaći i epizode koje su možda i suvišne (npr. egzorcistička seansa koja baš i nema neko veće uporište u fabuli), i iako on nikada ne prelazi granicu pretjerivanja i lošeg ukusa, ipak smatram da je za ovu vrstu proze primjereniji oblik kratke priče, što je forma koje je on uz Jergovića neprikosnoveni vladar na našem književnom nebu. Unatoč ovim sitnijim zamjerkama Smrt Djevojčice sa Žigicama je uz Jergovićev Buick Rivera ipak literarni vrhunac 2002., godine izuzetno bogate zanimljivim domaćim proznim naslovima.
(napisao Božidar Alajbegović, siječnja 2003.)





Booksina radionica kreativnog pisanja

Prošli sam vas tjedan izvijestio o programu koji nam za listopad priprema Booksa, a u međuvremenu su dovršene pripreme za početak dugo najavljivane Booksine radionice kreativnog pisanja. Svi zainteresirani neka pažljivo pročitaju naputak Booksine ekipe :


RADIONICA KREATIVNOG PISANJA

Booksa konačno počinje s dugo najavljivanom radionicom kreativnog pisanja koju će voditi ni više ni manje nego ZORAN FERIĆ.

Da biste pristupili i nešto pametno naučili treba nam vaš kratak životopis, pismo motivacije (pet-šest kartica teksta u kojem hvalite Booksu i ovu radionicu), te kratka priča, novela ili odlomak romana (do 5 kartica vašeg! teksta) na temelju čega ćemo vas pripustiti na ovu radionicu ili staviti na listu čekanja. I sve to do, najkasnije, 25.10.2004. u 13:47.

Radionica starta 02.11.2004. i trajat će do 02.12.2004. kad ćemo vas preporođene i zahvalne otisnuti u svijet književnosti.
Za sve ostale informacije pišite na info@booksa.hr ili zovite na 01-4616124.


Knjiški moljac vam svima želi da upadnete među odabrane! a dalje... sve ovisi o vama.

Što trenutno čitate?

srijeda , 13.10.2004.

Iako čitanost bloga na kojemu ste trenutno, svakim danom polako raste, broj komentara takav trend ne prati. Stoga odlučih pretežno jednosmjerni karakter komunikacije s najdražim mi čitateljstvom pokušati promijeniti jednim malim pitanjcem. A ono glasi otprilike ovako : ŠTO TRENUTNO ČITATE?

A imate li vremena i volje, u dolje za to prisutnoj rubrici, slobodno možete prokomentirati i kvalitetu dotičnog štiva koje vam se zadnjih dana mota po rukama...

A zanima li vas što ja čituckam, reći ću vam da sam upravo okončao "čitanje po zadatku" romana Dva riječkog pisca Igora Večerine, te se upravo namjeravam baciti na zbirku priča Tito je mrtav Marice Bodrožić.

Ubojstvo u reality showu!

utorak , 12.10.2004.


Ne, dragi moji, ne brinite, Saša, Marina, Antonija, Valentina, Ana i ostali iz Big Brother ekipe živi su i zdravi. Senzacionalistički naslov ovoga posta odnosi se, kao uostalom i svaki tekstuljak kojega na ovom blogu čitate - na jednu knjigu.
Naime, budući da je, kao što vidimo, dobar dio nacije već stanovito vrijeme u B.B. transu, odlučih se skrenuti vam pažnju na jedan knjižurak koji beletrizira upravo TV pošast poznatiju kao reality show. Autor rečene knjige je Ben Elton , ime upućenijima već duže vrijeme poznato, i to osim po prije nekoliko godina u nas objavljenom romanu "Popcorn" još i po scenarističkom radu u serijama "Crna guja" i "Tanka plava linija" koje proslaviše Rowana "Mr Bean" Atkinsona. Dakle, Ben nam se javlja ponovno, ovoga puta napetim kriminalističkim whodunit romanom, pisanim po matrici najboljih otočkih krimića i u maniri slavne i nezaboravne Agathe Christie, a okosnicu romana čini zločin koji se dešava u okružju iznimno popularnog televizijskog fenomena, znanog po imenu reality show.

Pa kaže :


KRITIKA : Ben Elton - Slavni i mrtvi (izd. V.B.Z., 2002.)

Još od vremena slavne Agathe Christie i njenih legendarnih krimi priča poznato nam je da smještanje grupice ljudi u zatvoreni prostor (bilo brod, bilo vlak, bilo ladanjsku bogatašku kuću) prije ili kasnije rezultira krvavim zločinom. Ben Elton, također svjestan toga, za okružje svoga romana izabire iznimno popularan televizijski fenomen, znan po imenu reality show. Tako on desetoro svojih mladih twentysomething Britanaca smješta u jednu kuću, gdje su primorani zajedno proboraviti devet tjedana, neprestano snimani desecima kamera. Putem interneta njihova se intima bez prestanka 24 sata dnevno prenosi voajeristički nastrojenim gledateljima, a na TV ekranima nacija gladna senzacija svakodnevno gleda jednosatni izbor sastavljen od najzanimljivijih prizora pojedinog dana. Isto to gledateljstvo ima privilegiju na kraju svakog tjedna izbaciti najmanje im zanimljivog sudionika, da bi nakon devet tjedana ostao jedan koji, kao gledateljima najomiljeniji, biva nagrađen sa pola milijuna funti. Međutim, 27.dana jedan od sudionika pred kamerama biva ubijen od strane zamaskiranog nepoznatog počinitelja. Time gledanost, naravno, dostiže neslućene razmjere, nacija je u šoku, u iščekivanju raspleta, ali i možebitnog idućeg zločina, a TV kuća inkasira milijunsku zaradu... Tada na scenu stupa pedesetogodišnji policijski inspektor Coleridge, kojega čeka mukotrpna potraga za ubojicom.

Coleridge osim što je iskusni policajac, prvenstveno je duboko moralni sredovječni gospodin bačen u nemoralno hedonističko vrijeme koje niti razumije, niti mu se sviđa, a u ozračju kojega je primoran živjeti. A ponajmanje mu se sviđaju mladi sudionici reality showa, željni slave i love bez rada, koji ne vide dalje od svog pohlepnog balavog nosa i ne posjeduju ni mrvicu intelektualnog zanimanja za išta što se direktno ne tiče njihovih bezličnih egzistencija.

Elton osim što nam daje izuzetno napetu whodunit kriminalističku priču, kroz lik inspektora Coleridgea sarkastično progovara o ispraznosti mladih modernih generacija odgojenih na glupavim televizijskim programima i glazbenim spotovima, ovisnih o trgovačkim markama i gladnih slave i novca. Roman obiluje ciničnim i duhovitim inspektorovim opservacijama modernog svijeta ogrezlog u nemoralu i hedonizmu, u kojemu se ljudi poput njega mogu izbrojati na prste i koji ostatku svijeta izgledaju anakrono i ridikulozno.
Roman je konstruiran tako da čitatelj prati policijsku istragu koja se provodi kronološkim pregledavanjem video kaseta na kojima je snimljen reality show, od prvog dana nadalje, tako da mi postepeno upoznajemo sudionike showa kroz njihovo druženje i razgovore, a tek sredinom romana, kada inspektor pregleda kasetu sa snimljenim 27. danom, saznajemo koji je od sudionika žrtva ubojstva. Time je Elton iznimno uspješno postigao gradaciju napetosti, koja svoju kulminaciju doživljava Coleridgevim završnim razrješenjem zločina uživo pred televizijskim kamerama, čime on ironijom sudbine ustvari postaje najveća zvijezda showa kojega duboko prezire. A mladi sudionici reality showa svi redom bivaju žrtve nemoralnog televizijskog medija čije bezgranične manipulativne moći postaju prekasno svjesni, a koja njihove egzistencije i individualnosti bezočno oskvrnjuje i ukaljava, čega će ožiljke na dušama još dugo nositi. Umjesto prželjkivane slave. I sanjane hrpe zelembaća...

Roman je prožet autorovom nenametljivom etičkom poukom, ali bez moraliziranja i dociranja, a primjetan je i hommage slavnoj Agathi, bez čijih svima nam dobro poznatih i u danima djetinjstva rado čitanih romana niti ove napete whodunit priče bilo ne bi.
Elton nema pretenzija stvoriti ultimativno književno remek djelo, već mu je jedina namjera uvući čitatelja duboko u svoju priču i natjerati ga da iskuša svoje deduktivne sposobnosti, a istovremeno ga naravno i zabaviti, što mu sve besprijekorno uspijeva.

Zanimljivo je da smo 2001. godine kada su Slavni i mrtvi u Britaniji objavljeni dobili i domaću inačicu kriminalističkog romana smještenog u kontekst reality showa. Da vas podsjetim, riječ je o romanu Ulaz u Crnu kutiju (Znanje, Zagreb, 2001.) mladog zagrebačkog autora Tomislava Zajeca, koji se ipak nije zadržao na zabavnom whodunit modelu, već je svoju verziju ambiciozno i previše pretenciozno upakirao u hermetičniju prozu eksperimentalnog prosedea.
(napisao : Božidar Alajbegović, veljače 2003.)



Dušna gora - prvo hrvatsko izdanje kineskog nobelovca

1983. godine kineski dramski pisac i kritičar Gao Xingjian doznao je da ima rak pluća te da mu ne preostaje još mnogo vremena. Kada je nakon šest tjedana ponovno otišao na liječničku kontrolu, nalazi su bili nevjerojatni; rak se povukao. U to vrijeme, ovaj je pisac bio pod velikim pritiskom kineskih vlasti zbog kontroverznih članaka i dramskih djela koja je pisao. Da bi izbjegao politički pritisak i da bi u miru mogao kontemplirati Xingjian se uputio na petnaest tisuća kilometara daleki put u gorje Sichuan u jugozapadnoj Kini. Rezultat tog putovanja djelo je Dušna Gora.

Ovo lirsko-meditativno djelo promišlja o stapanju ljudske duše i prirode, a autor se izražava s neobičnom smjelošću i potpunom slobodom mašte. Tijekom putovanja susreće osobe koje su u velikoj unutrašnjoj borbi, no zbog nedostatka vremena oni uspijevaju tek načeti neke od svojih sitnih, ali žarećih životnih briga, a koliko ih je daleko ono odvelo i približilo rješenju duhovnih i životnih nedoumica, pitanje je koje zanima i samog autora. Putem oplakuje ostatke pogubne Kulturne revolucije kada su tisuće spomenika, crkava i dvoraca bili uništeni, a zaborav ovih obilježja kulture i civilizacije Kine postaju Xingjianova opsesija koji se bori da sačuva njihove individualne vrijednosti.

Osim intimnih kontemplacija, Dušna Gora donosi veličanstven prikaz kineskih etnoloških, kulturalnih i povijesnih obilježja.

Ovaj prvi hrvatski prijevod kineskog književnika koji je 2000.g. nagrađen Nobelovom nagradom, objavio je zagrebački Algoritam, u prijevodu Ivane Šojat



11 kandidata za 100 tisuća kunića


U Hrvatskoj postoji velik broj književnih nagrada, ali najizdašnija je, kao što sigurno već znate, ona koju dodijeljuje nakladnička kuće V.B.Z. kao krunu natječaja za najbolji neobjavljeni roman.

V.B.Z.-ov žiri u sastavu: Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Dušanka Profeta, Ivica Ivanišević i Nenad Rizvanović odlučio je da od 108 rukopisa prispjelih na natječaj izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman 2004. godine u uži izbor za nagradu od 100 tisuća kuna ulazi jedanaest rukopisa pod šifrom.

To su:


1. rukopis: Željezni križ pod šifrom autora: Madbubbazenetti
2. rukopis: Baba pod šifrom autora: Idiot
3. rukopis: Plovidba s pehom pod šifrom autora: 3MU200
4. rukopis: Hana reci cvrčak pod šifrom autora: Hana reci cvrčak
5. rukopis: Godina pavijana pod šifrom autora: L.R.C.
6. rukopis: Pukotina pod šifrom autora: Dva mrava
7. rukopis: Prozirnost oka pod šifrom autora: Dreamcatcher
8. rukopis: Cigla, glava pod šifrom autora: Arijel
9. rukopis: Spot pod šifrom autora: Čurunga
10. rukopis: Koljivo pod šifrom autora: Radovan
11. rukopis: Đaur i Zulejha pod šifrom autora: 195


Da podsjetimo, 2002. godine 100 tisućica odnio je Josip Mlakić za svoj roman Živi i mrtvi, a na prošlogodišnjem V.B.Z. natječaju za najbolji neobjavljeni roman isti su iznos podijelili Jelena Marković za roman Escajg za teletinu i Marinko Koščec za roman Wonderland.

Ime ovogodišnjeg dobitnika prve nagrade i naziv pobjedničkog romana žiri će objaviti za vrijeme trajanja Sajma Interliber na Zagrebačkom velesajmu, a u nastavku vam donosim svoju kritiku prošlogodišnjeg laureata, romana Wonderland


KRITIKA : Marinko Koščec - Wonderland (izd. V.B.Z., 2003.)

Iako sam siguran da su pojmovi poput “književne slave” ili “medijske pozornosti” za Marinka Koščeca potpuno nebitni, mišljenja sam da je taj 36-godišnji zagrebački književnik pažnju šire javnosti zaslužio i zbog svoja vrlo dobra prva dva romana, odnosno znatno prije VBZ-ove nagrade koju je podijelio sa Jelenom Marković. No, uspjeh Wonderlanda na spomenutom natječaju, ali prije svega nepobitna kvaliteta tog romana, stvari će sad sigurno dovesti na svoje mjesto, a nadam se da će ponukati nekoga da posegne i za njegovim ranijim radovima.

Osobno, Koščecov prvijenac Otok pod morem iz 1999. godine smatram (uz Mlakićev Kad magle stanu i Cvetnićev Kratki izlet) ponajboljim novijim domaćim prvim romanesknim pokušajem, a za grobnu tišinu kojom je taj vrlo dobar roman na našoj književnoj sceni dočekan (i ispraćen), mislim da je kriv “specifičan” položaj i odnos koji je nakladnik tog romana (Feral Tribune) imao kod tadašnje vlasti. No, da ne skrenemo sad u sasvim neknjiževne vode, treba reći da je Otok pod morem bio vrlo dojmljiva mješavina ratnog pisma, esejističkih dionica i duboke introspektivnosti, dok je Koščecov slijedeći roman Netko drugi (Konzor, 2001.) svojom slojevitošću i kompleksnom mozaičnom polifonom strukturom, s pola tuceta pripovjednih subjekata, predstavljao zaista “nešto drugo” na našoj proznoj sceni (što je potvrdila i nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman na južnoslavenskim jezicima te godine), te nas je upozorio na vrsnog stilistu i kultiviranog autora čije vrijeme tek dolazi.

Budući da upravo Marinku Koščecu možemo zahvaliti na prijevodima dva Houellebecqova romana, njegov se prozni izričaj najčešće i povezuje baš sa tim trenutno vrlo eksponiranim francuskim književnikom. Međutim, osobno sam mišljenja da je u potrazi za Koščecovim uzorom (ili bar proznim srodnikom) sasvim nepotrebno prevaljivati stotine kilometara, nego slobodno možemo ostati tu gdje jesmo, ali se vratiti nekih dvadesetak godina unazad - do Dalibora Cvitana.

Koščecova neimenovanog, 40-godišnjeg Profesora (francuskog jezika na zagrebačkom sveučilištu) mnogoštošta veže s Cvitanovim Ervinom Lakoštom – obojica su sredovječni intelektualci, izraziti senzibilci čija osjećajnost umjesto u patetiku radije (hvala bogu!) skreće u cinizam, dok njihova borba protiv vlastitog starenja (i svega što s time, ruku pod ruku dolazi) polako poprima i mizantropske obrise. No, među njima postoje i razlike, jer osim što je i nešto stariji, Cvitanov Ervin ipak do kraja beskompromisno ustrajava na vlastitoj ekscentričnoj izglobljenosti kao izrazu osobne slobode i individualnosti, dok je Koščecov Profesor osjetno manje radikalan u svome buntu protiv neminovnosti, te se na koncu ipak predaje malograđanskoj letargiji i melankoliji (čitaj: ribički štap o rame i kantica s glistama u junačkoj desnici, svakog vikenda i praznika). No, i unatoč toj konačnoj "predaji", Profesor je sasvim dostatno analitički mrgodan da nas tokom romana uveseljava mnogobrojnim ironičnim opservacijama svoje (i naših) sumornih svakodnevica.

Kao i u Cvitanovom slučaju, i kod Koščeca je fabula manje važna (odnosno, gotovo da je i nema), te se sve, većinom svodi na introspekciju i refleksije na zbilju, koju kod Profesora karakterizira nimalo glamurozan život zajedno pod istim krovom sa ženinim roditeljima, njenim bratom i suprugom, i sa perspektivom skorog roditeljstva (blizančeki na putu!). Nimalo slučajno odabrana intelektualna pozicija glavnog aktera priče, Koščecu omogućava da se, osim upečatljivog oslikavanja atmosfere na zagrebačkom FF-u (čiji je i Koščec zaposlenik), prihvati komentiranja i mnogih drugih aktualnih (i u nas neiskorjenjivih) tema - od malograđanske primitivnosti, “idile” metropolskih predgrađa, ridikuloznih književnih promocija, infantilnog TV programa i domaće estradne zvjezdane galaksije, do korumpiranosti zdravstva i politike, pri čemu autor konstantno inzistira na humornom pristupu tzv. “teškim” (post)tranzicijskim (a ustvari za naše prilike – vječnim) temama.

Osobno roman ne iščitavam kao “ironičan komentar aktualnoj tzv. stvarnosnoj prozi” kako je to na koricama knjige istaknuto, već u Wonderlandu vidim stvarnost gledanu očima ironijom nasaftanog subjekta; Koščec ne ironizira prozu usmjerenu oslikavanju današnje hrvatske stvarnosti, nego njegov protagonist zalihama vlastite ironije i cinizma vodi rat protiv iste te stvarnosti, koja svakodnevno, nemilosrdno, istovaruje teret na njegova nejaka pleća.
Osim ironijom i cinizmom, Profesor se, protiv zbilje i simptoma “krize srednjih godina” bori i sve učestalijim ekskurzijama u predjele mašte, koju mu u najvećem broju slučajeva draškaju redovni svakogodišnji novi priraštaji “dekoltiranih studentica zlatnih kosa i čarobnih osmijeha”, i sa kojima, kako roman odmiče, on sve češće i razvratnije, raskalašeno, opći. Isključivo u svojim mislima, naravno. Jer na vrlo kratkom popisu Profesorovih životnih uspjeha, istaknuto mjesto ipak zauzima onaj – bračni. Što i sam potvrđuje: “Ja volim Karmen, to je jedini primjeren izraz. Više nego na početku. Utoliko bolje! Što se poda plamenu pomamnom u hipu postane pepelom. Karmen i ja, naprotiv, počeli smo s već previše opeklina da bismo se dali spržiti. I stvar je, umjesto da zaglibi u međusobnoj ovisnosti i navici, s vremenom procvala. Uostalom, promatrane pod blagonaklonim kutem i osvjetljenjem, grudi joj ne vise. Tajna bračnog uspjeha svodi se na pronalaženje blagonaklonog osvjetljenja i kuta za promatranje. S vremenom, prema potrebi, čovjek stekne i koje lukavstvo, naprimjer da u presudnom trenutku ugasi svjetlo”.

Unatoč ovoj osjetnoj ironizaciji kojoj je cilj muškaračko skrivanje osjećaja, ipak je ljubav ono što Profesora održava na površini i ne da mu da potone, a suptilna emocionalnost koja probija slojeve cinizma i ironije Koščecov rukopis samo još dodatno obogaćuje. Uostalom, i u slučaju Cvitanova Ervina, ispod okorjele samodovoljnosti i radikalne individualnosti nije se krilo ništa drugo nego upravo žudnja za ljubavlju i srodnom dušom.
(napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2004.)






U SAD objavljeni Dylanovi memoari

ponedjeljak , 11.10.2004.


Kako iz Novog lista saznajem, prvi dio memoara Boba Dylana pod nazivom Chronicles: Volume One, u kojima slavni glazbenik piše o zenitu svoje slave iz šezdesetih, 05.10. su objavljeni u Americi.

Bob Dylan u prvoj knjizi na tristotinjak stranica govori o sebi kao mladom i buntovnom glazbeniku koji je šezdesetih postao ikonom peace & love generacije, te otkriva neke nepoznate pojedinosti iz svog života. Američki mediji javljaju kako je posebno zanimljiv onaj dio knjige gdje Bob Dylan analizira svoju mitsku karijeru. Naime, glazbenik već desetljećima slovi za jednu od najčudljivijih figura u rock glazbi, zbog čega je njegov život često bio predmet brojnih manje ili više uspješnih analiza i studija, ali nikad posve točnih. Stoga će njegovim fanovima biti zanimljivo iz prve ruke doznati tko je zapravo Bob Dylan i kako je postao svjetskim rock superstarom.

Uostalom, svoju čudljivost Dylan dokazuje i izjavom za magazin Newsweek gdje je priznao da "nije postigao osobit spisateljski napredak tijekom trogodišnjeg pisanja memoara". Također tvrdi kako nije niti uživao u pisanju, jer: "Kad čovjek piše, treba se izolirati, ne može živjeti kao inače". Neki to zovu divnom izolacijom", kaže Dylan, "ali ja u toj izolaciji nisam pronašao ništa tako divnog".
Glazbenik kaže da je svejedno ponosan na svoju knjigu Chronicles čiji je prvi dio objavio nakladnik Simon & Schuster.

Ostaje nam nada da na hrvatsko izdanje nećemo morati predugo čekati...

A do tada uživajmo u stihovima, ako mene pitate, najvećeg poete ikad :



A hard rain's a-gonna fall

Oh, where have you been, my blue-eyed son?
Oh, where have you been, my darling young one?
I've stumbled on the side of twelve misty mountains,
I've walked and I've crawled on six crooked highways,
I've stepped in the middle of seven sad forests,
I've been out in front of a dozen dead oceans,
I've been ten thousand miles in the mouth of a graveyard,
And it's a hard, and it's a hard, it's a hard, and it's a hard,
And it's a hard rain's a-gonna fall.

Oh, what did you see, my blue-eyed son?
Oh, what did you see, my darling young one?
I saw a newborn baby with wild wolves all around it,
I saw a highway of diamonds with nobody on it,
I saw a black branch with blood that kept drippin',
I saw a room full of men with their hammers a-bleedin',
I saw a white ladder all covered with water,
I saw ten thousand talkers whose tongues were all broken,
I saw guns and sharp swords in the hands of young children,
And it's a hard, and it's a hard, it's a hard, it's a hard,
And it's a hard rain's a-gonna fall.

And what did you hear, my blue-eyed son?
And what did you hear, my darling young one?
I heard the sound of a thunder, it roared out a warnin',
Heard the roar of a wave that could drown the whole world,
Heard one hundred drummers whose hands were a-blazin',
Heard ten thousand whisperin' and nobody listenin',
Heard one person starve, I heard many people laughin',
Heard the song of a poet who died in the gutter,
Heard the sound of a clown who cried in the alley,
And it's a hard, and it's a hard, it's a hard, it's a hard,
And it's a hard rain's a-gonna fall.

Oh, who did you meet, my blue-eyed son?
Who did you meet, my darling young one?
I met a young child beside a dead pony,
I met a white man who walked a black dog,
I met a young woman whose body was burning,
I met a young girl, she gave me a rainbow,
I met one man who was wounded in love,
I met another man who was wounded with hatred,
And it's a hard, it's a hard, it's a hard, it's a hard,
It's a hard rain's a-gonna fall.

Oh, what'll you do now, my blue-eyed son?
Oh, what'll you do now, my darling young one?
I'm a-goin' back out 'fore the rain starts a-fallin',
I'll walk to the depths of the deepest black forest,
Where the people are many and their hands are all empty,
Where the pellets of poison are flooding their waters,
Where the home in the valley meets the damp dirty prison,
Where the executioner's face is always well hidden,
Where hunger is ugly, where souls are forgotten,
Where black is the color, where none is the number,
And I'll tell it and think it and speak it and breathe it,
And reflect it from the mountain so all souls can see it,
Then I'll stand on the ocean until I start sinkin',
But I'll know my song well before I start singin',
And it's a hard, it's a hard, it's a hard, it's a hard,
It's a hard rain's a-gonna fall.






Jutarnji ogledi o arhitekturi


Osim biblioteka u kojima objavljuju domaće i strane prozne i poetske knjige, zagrebački Meandar u svom izdavačkom programu ima i ediciju Intermedia, koja donosi stručne studije iz područja raznih umjetnosti. Nakon što su rečenu biblioteku nedavno obogatili knjigom Alkemija animiranog filma koju potpisuje Joško Marušić, sada je na red došla i ahitektura. Tako je u hrvatske knjižare upravo dospjela knjiga Jutarnji ogledi o arhitekturi, poznatog stručnjaka za teoriju arhitekture Krešimira Rogine.

O autoru :


Krešimir Rogina (Rijeka 1959) školovao se na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te pohađao poslijediplomski studij teorije arhitekture kod prof. Ranka Radovića u Beogradu.
Od 1979. kontinuirano radi s Vinkom Penezićem. šest puta su nagradjeni na natječajima u Japanu te realiziraju niz projekata raznorodnih tipologija. Nositelji su srebrne medalje svjetskog bijenala INTERARH u Sofiji 1987. i velike nagrade Beogradskog salona arhitekture 1988. za plivalište Mladost u Zagrebu, nagrade “Viktor Kovacic” 1997. za “dvogodisnji opus realizacija i promicanje hrvatske arhitekture u svijetu”, “Bernardo Bernardi” 1997. za enterijer bistroa Elite te nagrade “Vladimir Nazor” 2002. za stambenu zgradu za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata u Vukovaru.
Izlagali su u zemlji i inozemstvu, predstavivši Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2000. te Bijenalu dizajna u Saint-Etienneu 2002. . O njihovu su radu objavljene četiri knjige - p&r 30 do 30 iz 1990, Tokyo works 1999, Noncompletions 2001. i Reality check 2003. Krešimir Rogina je urednik Biblioteke Psefizma specijalizirane za teoriju arhitekture od 1995, autor kolumne “obrisi” u art magazinu Kontura od 1997. i kolumnist Jutarnjega lista od 2000.


Knjiga Jutarnji ogledi u arhitekturi na 515 stranica i uz mnoštvo ilustracija, fotografija i nacrta, donosi veliki dio od ukupno gotovo 200 tekstova o arhitekturi koje je Rogina u zadnje četiri godine objavio u Jutarnjem listu.

U predgovoru izdanja poznati povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, između ostalog kaže i :


"Hrvatska je arhitektonska publicistika imala, i ima, čitav niz kvalitetnih autora, medjutim, ono što Roginu izdvaja od svih ostalih, nije samo njegova sposobnost zdrave argumentacije, dobre informiranosti, sjajnog stila već nešto što nadilazi sve što sam spomenuo. Rogina se, naime, u svojim kritikama, kronikama, esejima pa i polemikama prepoznaje po savršenoj uskladjenosti svih tih osobina, no njegova bogata sposobnost asocijacija, povezivanja naoko neočekivanih elemenata u cjelinu, a da pritom bude iznimno uvjerljiv, daje mu kvalitetu koja se obično zove osobnim stilom. I to velikim stilom!"


dok Ivica Buljan, urednik kulture Jutarnjeg lista o tekstovima koje je Rogina godinama za taj dnevnik pisao, veli ovo :


Zašto ono što nas okružuje, ono u čemu živimo i ono o čemu svakodnevno govorimo - kuće i zgrade, njihovi položaji i odnosi - zašto arhitektura nije tema hrvatskog novinarstva?
S tim sam se pitanjem susreo krajem devedesetih kada sam došao na mjesto urednika kulture u Jutarnjem listu. Pa ako tada, kao uostalom ni danas, nisam znao odgovor mogao sam barem ponuditi rješenje.
S Krešimirom Roginom našao sam se jednog prijepodneva, prije gotovo pet godina, u Kazališnoj kavani u Zagrebu. Od tada do danas u Jutarnjem je listu arhitekt Rogina objavio gotovo 200 tekstova. Neki od njih, sasvim sam siguran, čine najbolje stranice rubrike i novina u kojima radima.
Rijetki su novinski autori, njihove kolumne ili serije tekstova, koji zaslužuju da se pojave u obliku knjige. Hoću reći, skepsa koju gotovo uvijek sjećam prema ukoričavanju novinskih tekstova u ovom me slučaju dosta ne muči.




Mrtvaci pod poplunom

subota , 09.10.2004.

Jesenski i Turk na police naših knjižrara upravo je izbacio novu knjigu Borisa Becka.

Radi se o knjizi Mrtvaci pod poplunom u kojoj je Beck sakupio velik broj svojih kolumni kojima se godinama, iz broja u broj obraćao čitateljima Zareza.


Boris Beck (1965) diplomirani je geodet i kroatist. Priče, eseje i kritike objavljivao je u brojnim časopisima i novinama, a najviše u Vijencu i Zarezu gdje je bio i urednik.
Za prozu je nagrađen na natječajima Arkzina i FAK-a. Autor je knjige priča Metak u srcu Svetog Augustina i mjuzikla za tinejdžere Grič Witch.
Trenutno piše o knjigama u Nacionalu



Izdavač o knjizi Mrtvaci pod poplunom zbori slijedeće :

"Drugovi! Pisci o seksu glupo raspravljaju koji je bolji: kratak debeli ili dugačak tanki."
Ovako počinje ova knjiga koja nije o seksu, ali jest o svojevrsnoj društvenoj pornografiji, a autor u njoj polemički žustro i književnički zaigrano izokreće hrvatsku stvarnost u kojoj su predsjednici, generali i estradne zvijezde važniji od ljudi koji živote provode u invalidskim kolicima, školskim zbornicama ili skladištima trgovačkih centara.
"Naši su razgovori nalik kolodvorima preko kojih vlakovi stalno dolaze i odlaze, ali nitko nikada ne presjeda", kaže autor jer se brine da svoj glas bezuvjetno predajemo drugome, da se olako odričemo sumnje i da premalo vjerujemo onome što znamo. Dok giobalizirani svijet želi nametnuti ista mjerila za svakoga, autor želi vratiti dostojanstvo onima koji žive na periferiji grada, na margini kulture i na rubu života ili su čak, poput ljudi kojima se trguje, politički nevidljivi.
Ova je knjiga u osnovi topla i zabavna, ali i angažirana jer razobličava mnoge pojave kojima se divimo kao obične društvene i tržišne proteze koje nam mogu pomoći taman toliko koliko poplun može zagrijati mrtvaca.

A zanima li vas moje mišljenje o Beckovoj zbirki priča Metak u srcu Svetog Augustina, nema vam druge nego da čitate ovo što upravo slijedi :


KRITIKA : Boris Beck - Metak u srcu Svetog Augustina (izd. Faust Vrančić, 2003.)

Boris Beck je u slučaju svoje debitantske zbirke priča Metak u srcu Svetog Augustina očito sebi zadao “misiju” , koja se, na sreću, ne sastoji u ne-znam-kojem-već-po-redu ukazivanju na agresora i žrtvu već se on u pričama odlučio dotaknuti metafizičkih dimenzija rata i posljedica koje on ostavlja na pojedinca, kao i propitati neke teološke i moralne teme, ali izbjegavajući dociranje i moralizatorstvo.

Beckove su priče zasićene, a rečenica vrlo gusta i često enigmatična pa iziskuje veću koncentriranost pri “konzumaciji”. Očito je da se radi o ozbiljnom i discipliniranom autoru kojega limitirajući faktor žanra ne sprečava da u priči od 10-15 stranica uspije razviti više fabularnih linija (često se koristeći eliptičnim pripovijedanjem), pritom se unutar jedne priče nikada ne ograničavajući na samo jedan lik.

Unatoč čestim izljevima humora, priče odišu gorčinom, melankolijom i prevladavajućim pesimističnim ozračjem, a zbirka je ujednačene kvalitete i ostavlja dojam zaokružene cjeline, ali ovisno o prisutnosti određenih “viškova”, pojedine su priče ipak uspjelije od drugih. Tako je npr. u dirljivoj priči o ljubavi između socijalne radnice i ratnog invalida (A možda je pas sanjao nas), posve suvišan motiv psa koji govori, jer priču nepotrebno otklizuje u nadrealno, dok Beck u duhovitu parabolu o pripravnicima iz pakla i njihovim “poslovnim problemima” na Zemlji (Zlokoban R među nogama) bez potrebe i nemotivirano (pa možda čak i pomalo narcisoidno) ubacuje i sebe kao lika. Naslovnu, a ujedno i najkompleksniju priču kojom iz više kutova propitkuje smrt i moral, pomalo guše metafora ili dvije viška, koje rukopis dodatno zamagljuju i mistificiraju te mu se tako, bez veće potrebe, pridaje naglašena enigmatična aura.

Među zanimljivije priče svakako spada ponovo vrlo metaforična i onirizmom garnirana Žena koja je voljela brojeve, koju nažalost također pomalo kvari pretjerana zagonetnost, dok svoju zaigranu i maštovitu prirodu Beck otkriva u duhovitim pričama Bili jednom Englez... i Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo (iako potonja odiše pretencioznošću). Ti “viškovi” dovode do paradoksalne situacije da jedna vrlo dobra ali u odnosu na druge krajnje jednostavna pričica (Mađioničarski trik) djeluje poput poluproizvoda i ostavlja dojam epizodice koja svoje mjesto nije našla u nekoj drugoj široj proznoj cjelini, pa je ovdje uvrštena “da se ne baci” (mada se svojim fantastičarskim elementima ipak dobro uklapa u zbirku). Međutim, vrlo je indikativno da je kod priča bez elemenata fantastike i bez izraženije metaforičnosti da ga guši, emocionalni naboj najizraženiji (Doručak kod Tiffanija, Jedan mali pogranični incident), i upravo se one, po mom skromnom sudu, na koncu ispostavljaju i najboljima u cijeloj zbirci.

Becku se mora priznati vrlo uspješan odabir zanimljivih naslova i dojmljivih uvodnih rečenica (npr. "Vesna i ja smo sponzorirane" ili "Mnogi koji su preživjeli rat ne vjeruju da postoji Bog – ali svi vjeruju da postojim ja!") koje svoju svrhu, osim u efektnosti pronalaze u širenju obzora očekivanja.

Debitantska zbirka priča Borisa Becka Metak u srcu svetog Augustina u svakom slučaju obogaćuje godinu izrazito deficitarnu kratkometražom prozom, a svakako i raduje pojava autora koji se ne zadovoljava kratkopričalačkom anegdotalnošću niti površnošću, već teži sadržajno i kompozicijski kompleksnijem, ozbiljnijem proznom izrazu.
(napisao Božidar Alajbegović, veljače 2004.)



Elfriede Jelinek - dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004.

petak , 08.10.2004.


Švedska akademija jučer je objavila da je Nobelovu nagradu za književnost, kao deseta žena u povijesti, dobila austrijska spisateljica, pjesnikinja i dramatičarka Elfriede Jelinek.


Elfriede Jelinek rođena je 1946. od oca češkog Židova i majke Bečanke. Literarnu karijeru je započela 1967. zbirkom pjesama, a popularnost na njemačkom govornom području stekla je 1975. romanom Žene i ljubavnici i Divna, divna vremena 1980. Kontroverzna figura austrijskog javnog života, Elfriede Jelinek bila je članica austrijske komunističke partije od 1974. do 1991. godine. Godine 1998. primila je prestižnu Büchnerovu nagradu, a 2002. dodijeljena joj je i ugledna Heineova nagrada, kojom se osim isticanja literarne vrijednosti aludira i na autoričin socijalni angažman i kritičko promišljanje vremena u kojem živimo.


Inače njezin najpoznatiji roman Pijanistica koji obiluje autobiografskim elementima (originalno objavljen 1988.), prošle je godine u Hrvatskoj objavila Naklada Oceanmore.

Pijanistica se danas ubraja u nezaobilazna djela europske književnosti s kraja 20. stoljeća. Kontroverzan i beskompromisan, ovaj je roman nadahnuo austrijskog redatelja Michaela Hanekea da snimi film istoga naslova, koji je na Filmskom festivalu u Cannesu 2001. dobio tri nagrade: Grand Prix za najbolji film, za najbolju žensku (Isabelle Huppert) i mušku ulogu (Benoit Magimel).

Elfriede Jelinek osebujna je figura austrijskog javnog života i svestrana književnica (kod nas je nedavno uprizorena njezina drama Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava), a švedska akademija pohvaljuje "njezin muzikalni protok glasova i protuglasova u romanima i dramama, koji izvanrednom lingvističkom osebujnošću razotkrivaju apsurd društvenih klišeja i njihovu slabost".

Ona je do sada deseta po redu, a od 1996. godine kada je Nobelom za književnost ovjenčana poljska pjesnikinja Wisława Szymborska, prva žena koja je osvojila ovu prestižnu nagradu, vrijednu 1,1 milijun eura.



Tajni život laponske princeze


Zagrebački Disput upravo je objavio novu zbirku priča Irene Lukšić.

Izdavač knjigu predstavlja slijedećim riječima :

"Tajni život laponske princeze zbirka je priča koja kao i prethodna proza Irene Lukšić načelno bježi od velikih tema, iako se bavi onim najvećim - životom i literaturom.
Preplećući i kombinirajući dijelove vlastita života, fragmente tuđih, čak i onih koje je moguće uhvatiti letimičnim pogledom kroz prozor vlaka, te iskustva literature, Irena Lukšić ispisala je zbirku priča koja ne nudi odgovore, već postavlja mnoga pitanja. Prije svega jedno, za ovu zbirku, ali vjerujem i svakoga od nas, vrlo važno: "Svijet sna: što je to? Što je svijet sna? Netko je napisao da je to umjetnički oblikovani svijet stvarnosti a da stvarnost sama po sebi ne postoji. San je remek-djelo prirode. Prema tome, živite svoj san i radujte se svakom trenutku kojega ste svjesni. Sanjajte! "
Ove naizgled jednostavne priče zavode činjenicom kako su nastale iz lijepe pobude da se svakoga nazove umjetnikom u svome snu. A tu padaju sve generacijske barijere i opterećivanje generacijskom pripadnošću i jednostavno se prepušta onome zbog čega je i nastala ova knjiga - čitanju.

O autorici :


Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S ruskoga prevodi prozu i poeziju.
Do sada je objavila slijedeće knjige :
- romani Konačište vlakopratnog osoblja, Zrcalo, Traženje žlice , Povratak slomljene strijele,
- zbirke pripovijedaka Sedam priča ili jedan život, Noći u bijelom satenu, Sjajna zvijezda Rovinja i Krvavi mjesec nad Pompejima.
U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva Književne smotre i časopisa Svjetlo.
Kao urednica objavila je knjige : Nova ruska poezija, Soc-art, Jednostavna istina – ruska pripovijetka 20. stoljeća, Antologija ruske disidentske drame, Ruska emigrantska književna kritika i Ruska književnost u svemiru.
Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima.
Priredila je za tisak integralnu verziju Dnevnika Dragojle Jarnević i memoare Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander. Dva puta je studijski boravila u Rusiji, a sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih simpozija.





Pisma iz Diletantije

četvrtak , 07.10.2004.

Zagrebački Hena com upravo je objavio treću po redu knjigu Zvonimira Berkovića.

Knjigu Pisma iz Diletantije o kojoj autor kaže "da je trebala promijeniti Hrvatsku ali je na kraju promijenila samo njega samoga", urednik izdanja Ervin Jahić predstavlja slijedećim riječima :


Nakon trećesiječanjske rotacije vlasti 2000. Zvonimir Berković u formi epistola počinje svoj javnosavjetnički staž obraćajući se stvarnim i simboličnim adresatima hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Rafiniranom, pomalo starinskom i uravnoteženom rečenicom, on se odvažio posredovati između estetskih načela vlastita svijeta, nikada ogoljenih od svojih etičkih parnjaka, i hrvatske političke klase, najčešće nagluhe za poeziju, Plutarha ili Haydna.
Samo naoko uzaludan trud – napor, naime, da protagonistima vlasti javno pošalje poruku o strukturnim ali i etičkim obavezama njena obnašanja – demonstrira autorov upravo seriozan tip mišljenja, ali i depatetizirano moraliziranje i intelektualni aktivizam nimalo čest na domaćem kulturno-političkom nebu.

Berkovićeva ambicija da dokraja istjera mak na konac s političarima koji šutke, bez uzvrata, "sudjeluju" u komunikaciji, rekreirajući više-manje vlastite samodostatnosti, svakako imponira i predstavlja vjerodostojnu društvenu kroniku druge polovice prošloga i prvih godina ovoga stoljeća, ako ne, pišući mrtvima i izvanvremenicima - i alternativnu povijest Hrvata.
Kako su potonji u stalnom radnom odnosu s onim svijetom, autorova metafizička korespondencija nimalo ih naravno ne obavezuje, ali ima itekakav značaj u vrednovanju suvremenosti koju je i takvim metaforičkim situiranjem moguće čitati kao izvedenicu potencijala prošlosti.
Berković pritom, bez imalo mesijanskog kompleksa, opsesivno ali integralno čita hrvatsku prošlost, kako bi, valjda, utješio njezinu sadašnjost.

Negdje između punokrvne književnosti i majstorske publicistike, negdje između književno-političkog eseja i kratke priče, on ispisuje svoju i našu Diletantiju dajući joj ime, podrijetlo i značenje. Kandidirajući pritom poneke od svojih nalaza kao, doima se, točno rješenje njene žilave i počesto nerješive jednadžbe.

urednik izdanja Ervin Jahić


O autoru

Zvonimir Berković, rođen 1928. u Beogradu, filmski je redatelj i scenarist, kazališni i glazbeni kritičar te esejist. Bio je dramaturg Zagrebačkog dramskog kazališta i Jadran filma te profesor filmskog scenarija i dramaturgije na ADU u Zagrebu. Koscenarist je filmova Opsada i H-8, te scenarist Kontese Dore, Poslije predstave, Ronda
Režirao je dokumentarne i igrane filmove, od kojih su najpoznatiji Moj stan, Rondo, Putovanje na mjesto nesreće, Ljubavna pisma s predumišljajem, Kontesa Dora i Balada o pijetlu. Za svoj redateljski i scenaristički rad je nagrađivan.
Posljednjih desetak godina intenzivno se bavio proučavanjem i komentiranjem društvene zbilje u tjedniku Globus i dnevniku Vjesnik.
Objavio: Zvonar katedrale duha (Globus, Zagreb, 1995.) i Dvojni portreti (Otokar Keršovani, Rijeka, 1998.).



Nova besplatna elektronička knjiga na DPKM


DPKMje, kao što već znate (barem vi koji me redovito čitate) internet stranica na kojoj , u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige, možete pronaći cijeli niz cjelovitih književnih djela, većinom domaćih autora.
Upravo objavljena zbirka pjesama Radost koju potpisuje Sanjin Đukić, 18. je po redu naslov objavljen u programu spomenutog projekta.

O autoru :


Sanjin Đukić rođen je 1977. godine u Zagrebu. Radi u diskografskoj kući Dallas Records kao marketing manager i studira novinarstvo na FPZ-u. Poeziju je objavljivao u Quorumu i Vijencu. Objavio: Zadnji je prvi (DPKM, 2003.) čemu sad još pridodaje i Radost (DPKM, 2004.)



O poeziji Sanjina Đukića, Rade Jarak veli slijedeće

"Sanjin Đukić stvara svoju pjesmu u stanovitom 'totalu', shvaćajući je kao cjelinu subjekta ('imaginaire') i kao sliku. Taj subjekt zatim kontaktira i ulazi u interakciju s Drugim (ili s Drugom) bilježeći posljedice sudara na jedan hipersenzibilan način. Taj način stvara začudne poetske efekte. Tek tada, u susretu s okolinom, Đukić ulazi u sferu realnog. Ali je okus realnog vrlo bolan, skoro katastrofičan. Čak u nekim slučajevima realno, u 'amortizacijskoj' maniri, postaje začudna ili nestvarna i neozbiljna stripovska ili filmska slika. Na taj način se ono realno maskira i izmiče, pretvarajući se u šaljivo ili nedostižno daleko. Također, ponekad se pojavljuju apsurdni ulomci, koji nastaju kroz nizanje asocijacija i iz daljine podsjećaju na apsurd 'jezične' poezije."

Na kraju red bi bio da na osnovu nekoliko pjesama iz zbirke Radost i sami procijenite o kakvoj je poeziji riječ :



RADOST

Radost
Katatonički luna park
Puškomitraljezom gađamo mete
Tebe rušimo u vodu
s crvene letve
Radost

Jeste li pali?
Pa, Lee
Pali li?
Pali nas šareni vrtuljak
iz kojeg ne mogu izaći predebeli ljudi
Metalna šipka
im je rebra
Hrane se zrakom
i u prolazu povraćaju
po okolnim štandovima
Radost
Katatonički luna park

Radim na žetone
Jedan za samoću
Dva za borbu u paru
Samo pazi
da ne pritisneš nešto krivo
i ubiješ onu koju si trebao spasiti
Čitaj uputstva
Prati tragove
Potplati me
Potplati me

Radost
Katatonički luna park

* * * * * * * * * * *

GROZNO

Iredenta
mi je oprala zube
Cijepila iznad lakta
Naučila da vičem i plačem
u isto vrijeme
Cijelo vrijeme
Prvak sam ulice u tome
Počešljan na stranu i ispeglan na crtu
Model na Akademiji
s vazom između nogu
Nositelj žute majice
na utrci kroz drvored
I ti me nakon svega
ne prepoznaješ?

Grozno…

Aktivno pješačim svake subote…
Do vrha…
Natrag se otkotrljam…
Još uvijek ništa?…

Rolam se!
Skupljam marke!
Učim strane jezike
i psujem na njima!
Vodim starce preko ceste!
Čitam novine slijepcima!

Još uvijek…
ništa?

* * * * * * * * * *

TALKSHOW

Koža ti je slana
Grizem ti ruku
Tjeram
da me odgurneš
Hajde
Reci mi
Reci
Hajde
Hajde uznoji se
Možda uskoro
neću biti ovdje
Samo ugriz na ruci
Samo grlobolja
Samoća
Smetnje
jer smo od smeća
napravili antenu
pa naš talkshow
šumi

* * * * * * * * * *

DOBAR KRAJ

Dobar kraj
Riječju: remen, strah
Aktivni ugljen
Tekući plin
Crni ruski prah

Dobar kraj
Znam taj okus
Popravljam se u hodu
i nikad
ne zaboravljam tekst

Loš kraj
Lošiji nego dobar kraj
Al' zdraviji
nego ti isti trenuci
promatrani iz daljine
Iz daljine mi nedostaješ
Iz blizine se trudim
razbiti monotoniju krajeva
za
Dobar kraj
Po svojoj prilici
jedan od posljednjih






Dva nova izdanja Naklade Ljevak

srijeda , 06.10.2004.

Zagrebačka Naklada Ljevak na tržište je izbacila dva svoja nova naslova.
U nastavku ću vam u kratkim crtama obe knjige predstaviti ali vas i pozvati na promociju jedne od tih knjiga, na kojoj će vam neka, puno stručnija imena od mene, pružiti širu sliku o kakvom se djelu radi.

Pa krenimo...

Dakle, Naklada Ljevak svoju je biblioteku filozofskih djela upravo obogatila hrvatskim prijevodom knjige Strindberg i Van Gogh, koju je poznati filozof Karl Jaspers originalno objavio još daleke 1922 godine.
U knjizi se radi o Jaspersovom pokušaju usporedne patografske analize dvojice poznatih umjetnika (ali i još nekolicine drugih), a knjiga sadrži i Maurice Blanchotov predgovor francuskom prijevodu naslovljen "Ludilo par excellence" kao područje razmatranja, najavljujući da su to medicinski, antropološki, kulturološki i najzad filozofski problemi.

Jaspers promatra poznata imena poput Strindberga, Van Gogha, Hoelderlina, Swedenborga, pa usputno i Nietzschea, te nalazi tragove njihove bolesti (shizofrenije) u njihovim biografijama, patografijama i djelima, što zacijelo dosežu vrhunce europske umjetnosti devetnaestog stoljeća.
Na kraju knjige se nalazi i iscrpan pogovor Danila Pejovića koji rastvara prostorno-vremenske granice Jaspersova promatranja gore spomenutih velikana i njihovih bolesti.

Promocija :



Knjigu Strindberg i Van Gogh će u sklopu Tribine DHK predstaviti urednici Filozofske biblioteke Danilo Pejović i Milan Mirić, književnik Ante Stamać i prevoditelj knjige Željko Pavić.
Predstavljanje će se održati u četvrtak, 7. listopada u 12 h, u Društvu hrvatskih književnika, Trg bana Jelačića 7.




Drugi novobjavljeni naslov Naklade Ljevak je knjiga Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu koju potpisuje Ana Lederer. Radi se o teatrologijskoj studiji na temu suvremene hrvatske drame i kazališta koja je izašla u sklopu poznate biblioteke Razotkrivanja unutar koje se objavljuju književno-kritičke i književno-povjesne studije.

Tetrologinja Ana Lederer u devet poglavlja – ogleda, kritički prati kazališna i dramska zbivanja od 1990. do danas, sagledavajući ih u njihovim društvenim uvjetovanostima.
Kroz poglavlja se promišljaju i problematiziraju ključna pitanja dramske i kazališne suvremenosti.
Tekstovi se tako mogu čitati i zasebno, iako tek u cjelini oni zaokružuju konzistentnu interpretaciju suvremene drame i kazališta, znanstveno utemeljenu ali koja ne izbjegava ni polemičke tonove.


Bilješka o autorici


Ana Lederer je diplomirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je i magistrirala i doktorirala. Zaposlena je na odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.
Urednica je časopisa Kazalište i biblioteke ITD, Znanje.
Vrsna teatrologinja, objavila je knjigu eseja, kritika i članaka o drami i kazalištu Dobre slučajnosti, monografiju Ivan Raos i monografiju Redatelj Tito Strozzi.
Surađuje kao scenaristica i voditeljica u Obrazovno-znanstvenom programu HTV-a.


Inače, upravo je biblioteka Razotkrivanja u kojoj su do sada osim spomenute studije Ane Lederer, do sada objavljene i knjige Julijane Matanović, Helene Sablić Tomić , Miroslava Šicela, Milovana Tatarina i inih stručnjaka s područja književnosti, prošli je tjedan nagrađena uglednom Strossmayerovom nagradom.



Trinaest mjeseci


Hrvatsko filološko društvo u suradnji s nakladničkom kućom Disput novim je naslovom obogatilo svoju cijenjenu biblioteku Na tragu klasika.
Radi se o knjizi naslovljenoj Trinaest mjeseci ruskog književnika Ilje Stogoffa, a koju je s ruskog jezika prevela Irena Lukšić.

Knjigu vam u nastavku predstavlja urednica biblioteke Jadranka Pintarić:



Ilja Stogoff, Trinaest mjeseci.
Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2004.
Biblioteka Na tragu klasika. S ruskoga prevela Irena Lukšić.

Ilja Stogoff svakako je jedna od najintrigantnijih pojava aktualnog ruskog književnog života: pisac je to kojega akademski obrazovani čitatelji drže predstavnikom „reality-postmodernizma“, novinar za kojim trče ustreptale petnaestogodišnjakinje učenice, roker koji uživa ugled profinjenog esteta među umjetničkim polusvijetom, ali i autor za kojega razne priglupe starlete u svojim internetskim kolumnama tvrde da je staromodan i dosadan, a uporni surferi po seksi-chatovima da je degutantan i nezajažljiv playboy. I zagovarači i protivnici ga, međutim, halapljivo čitaju, a knjige mu brzo nestaju s knjižarskih polica.

Ilja Jurjevič Stogov rodio se 1970. godine u Lenjingradu. Prije nego što je počeo živjeti od novinarstva i pisanja, radio je kao prodavač sportskih bicikla, televizijski voditelj, ulični mjenjač valuta, školski učitelj, čistač u berlinskom kinu, glavni urednik erotskog časopisa, zaštitar, prevoditelj, glazbeni kritičar, barmen i glasnogovornik u kasinu. Neko vrijeme živio je i na otoku Sahalinu. U medijima je proveo petnaestak godina, a 1999. proglašen je novinarom godine u Sant Peterburgu. Magistrirao je teologiju i laički je pripadnik dominikanskog reda.

Stogoff je u književnost ušao Imperatorovom lubanjom (Čerep imperatora, 1997), koju je objavio pod pseudonimom Viktor Banev. Sljedeće je godine, pod svojim pravim imenom, Ilja Stogov objavio knjigu znakovita naslova Kamikaze (Kamikadze, 1998) i imala je, zahvaljujući atraktivnoj tematici terorizma, zamjetan uspjeh kod čitatelja. Kritika je, međutim, djelo ambicioznoga novinara previdjela, a jedan od ukupno dvojice kritičara koji su se osvrnuli na ovu knjigu koja se dobro prodavala, napisao je danas legendarnu rečenicu da " Ilja Jurjevič Stogov nije stvarna osoba nego brand iza kojega se krije tajanstvena spisateljska ekipa" (valjda po uzoru na onoga Argentinca koji je prije dvadesetak godina tvrdio da čovjek s imenom Jorge Luis Borges ne postoji, nego da se radi o kolektivnom pseudonimu trojice pisaca koje u realnom životu zastupa unajmljeni provincijski glumac). Roman Kamikaze ponovno je objavljen 2002. godine i bio iznimno popraćen u medijima.
Kao prvo, Stogov je u međuvremenu postao „kultni pisac“ Stogoff, a drugo – dogodio se 11. rujna 2001. godine, koji je promijenio mnogo toga na svijetu. U predgovoru drugog izdanja autor priznaje da su Kamikaze „mladenački roman“, koji je, k tome, napisan za samo tri tjedna, ali tekst drži značajnim stoga što se pokazao proročanskim u odnosu na znameniti rujan koji je potresao svijet. Štoviše, hvali se u predgovoru, na nekim se mjestima Kamikaze i teroristički događaji doslovce poklapaju."Ali, nemojte me optužiti za plagijat. Radije optužite one koji su realizirali sadržaj Kamikaza 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu."

Preokret u Stogovljevoj spisateljskoj karijeri je roman Mačo ne plaču (Mačo ne plačut, 2001). Autor je pomak najavio na koricama knjige: sufiks svog ruskog prezimena vesternizirao je u zvučno off i postao je Stogoff. Tim približavanjem poznatim robnim markama poput Smirnoff i Davidoff ponajprije je signalizirao veće spisateljske ambicije i žarku želju za osvajanjem globalnog, ponajprije zapadnjačkog kulturnog prostora. Zanimljivo, drugi znak osvajačkog pohoda na svjetsko tržište bila je valuta: sve cijene koje se spominju u tekstu autor je izrazio u dolarima. U Mačo ne plaču sažeo je sve snove i težnje dezorijentirane postsovjetske mladeži, mladića i djevojaka čija se energija mahnito rasipa po kafićima, klubovima i diskotekama. Snimljen je i istoimeni film u kojem je sam glumio, a neke ulomke iz romana i filma ukomponirala je popularna ruska rock-grupa Scary B.O.O.M. u svoj CD Kuala Lumpur. Časopis OM proglasio ga je 2001. piscem godine, a roman Mačo ne plaču romanom godine.

Godine 2002. Stogoff je objavio sljedeću uspješnicu, roman mASIAfucker. Riječ je o putovanju lirskoga junaka Stogova na Istok, u Uzbekistan. Po mnogim svojim obilježjima mASIAfucker je "poema" u stilu kratkog romana Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva.
A zašto put ima smisla reći će već u prvoj rečenici mASIAfuckera: "Put ima smisla ako je to put kući." Put kući za autora je put kroz vlastitu prošlost, rekapitulacija svega što mu se dogodilo i što je vidio od vremena Brežnjevljeva zastoja do simboličkog prodora na Istok. Stogoff je na Istok išao po formu, po materijal koji mu je potreban za stvaranje mita o Ilji Stogoffu, čovjeku koji je prvih postsovjetskih ljeta žario i palio peterburškim klubovima, diskotekama i kafićima. Mit o lirskom junaku "poeme", da se razumijemo, junaku koji je ostao u literaturi. Kao Venja Jerofejev. Dok je u Mačo ne plaču bio „too young to rock'n' roll, too young to die“, u svijetu mASIAfuckera očito je osvijestio da je „došao do kraja“ i da eventualno kretanje može nastaviti jedino u dubinu, tj. vratiti se „kući“. Procijenio je da je to prava prilika za odbacivanje starog i započinjanje novog, jer idealno odgovara kriterijima za promaknuće u nacionalni mit. Naime, kako kaže ugledni teoretičar Mihail Epštejn, da bi se pretvorio u mit, umjetnik treba otići, kao što su otišli svi pretendenti od Puškina do Venje Jerofejeva: "svi su otišli a da nisu do kraja ispili piće ili popušili cigaretu, odnosno izrekli sve što su planirali". Drugim riječima, misli li čovjek ozbiljno – ne smije završiti započeto

No i to razdoblje demonstrativnog "ne triježnjenja" (poput Venje) na stranicama, a tko zna da li u životu, on je pretvorio u prozu. Tako je Ilja sve one brojne peterburške klubove, kafiće, restorane, hotelske sobe, barove i diskoteke maknuo s tekuće vrpce i pohranio ih u knjigu 1999, objavljenu početkom 2004. godine, koja predstavlja enciklopediju peterburške estradne elite i kulturnog ruba, popis osoba, klubova, pop-grupa, časopisa i drugih veziva iz prethodnih knjiga, a koji su obrađeni leksikografski uzorno, s minimalnim udjelom mašte. Roman-enciklopedija 1999. u Stogoffljevoj tekstobiografiji predstavlja ono što je sovjetskom čovjeku predstavljao Mauzolej s moćima vođe proleterske revolucije. Simbol i pretjerivanje.

I onda ponovno prevratnički i uspješan roman: Trinaest mjeseci (Trinadcat' mesjacev, 2003). Riječ je o romanu-putopisu, o knjizi putnih bilježaka lirskoga junaka Ilje koji putuje u Sibir, na Sjeverni pol, na Kamčatku, Burjatiju te u Uzbekistan, na Istok. Ali uvijek s osjećajem da mu je cilj osvajanje ponajprije duhovnog prostora. Stoga se prije konkretnog premještanja po prostoru bivšega sovjetskoga imperija temeljito pročistio, našavši u katoličkoj crkvi sigurnost i odgovore na pitanja koja su ga mučila, a u dominikanskom samostanu, koji posjećuje kao laik, "dom" i "obitelj", odnosno nešto što mu postaje znatno "dragocjenije od obitelji".
Trinaest mjeseci, međutim, nije pomodni new age uradak, nego iskrena ispovijest čovjeka koji je našao pravi smisao života. Kao na početku, tako i na kraju, misao vodilja je: "Kršćanstvo je put koji svatko od nas mora prijeći, svatko s različite udaljenosti." I stoga u svakoj priči, svakom putovanju koje poduzima kao novinar, odsad nalazi smisao i viši cilj, jer i svaka točka na kugli Zemaljskoj ima nekoga tko je prije toga krenuo na isto putovanje i s istim poslanstvom – da širi dobrotu, znanje, svjetlo. Svugdje je kod kuće.
Krajevi koje opisuje putnik Ilja egzotični su, daleko od civilizacije i slabo napučeni, no "globalizirani" u duhovnom smislu. Obilazeći udaljena mjesta autobusom, vlakom, autom i saonicama, Ilja je u prvome redu odradio "put na Istok" u tradiciji ruskih romantičara XVIII. I XIX. stoljeća, koji su, kao i zapadnoeuropski im kolege hrlili u egzotične krajeve da bi obnovili umjetničku formu, prisjetili se nekada davno štovane "laconice brevitas". Perzijski Bliski istok i biblijska područja današnjeg Izraela neiscrpivi su izvor nadahnuća za marljive putnike. "Moj brevijar izgledao je kao stari borbeni pas", veli tako Ilja kratko i jasno, pošteđujući nas mogućih razvučenih opisa otrcanih korica knjige. Ili pak nešto u duhu "reality-postmodernizma": "Sjedio sam i jednostavno gledao kroz prozor Europu" (asocijacija je, dakako, Peterburg, remek-djelo prvog prosvijećenog ruskog vladara, kao "prozor u Europu").
A bivšeg "života u alkoholu" prisjeća se s humorom: "Na kolodvor u Peterburgu došao sam tako pijan da sam, sjećam se, glasno pričao s brončanim Petrom Prvim, postavljenim u čekaonici. Petar je sumnjičavo gledao i kukavički šutio."
U dobro odmjerenoj formi lako su se i nekako veselo smjestili atraktivni protagonisti Iljina "nova života" – striptizete i njihov gazda, pohotljivi Roman Trahtenberg, koji je "u potrazi za autorom" (tj. traži od Ilje da ga za dobar honorar opiše u svom sljedećem romanu), redovnice petrogradskog dominikanskog samostana, inače rodom iz Gvatemale, kontroverzni književnik Eduard Limonov, tip, kao što znamo, koji se na Zapadu proslavio autobiografskim knjigama To sam ja, Edička (Eto ja, Edička) i Dnevnik gubitnika (Dnevnik neudačnika), a u domovini kao šef opskurne Nacional-boljševičke partije, ljubazne recepcionarke, nemilosrdni lovci, brižni kondukteri Transsibirske željeznice, umišljene televizijske zvijezde i mnogi drugi.

Trinaest mjeseci je smirena i lijepo sročena knjiga o postsovjetskoj renesansi, od sudaru dviju kultura, narodne i anglofone, knjiga u kojoj je svaka riječ na svome mjestu, svaka misao "niža od trave, tiša od vode", knjiga koju ćemo kad-tad zatrebati u svojoj kućnoj biblioteci kao priručnik za novo doba. Jer, kako je u Ljudima i situacijama (Ljudi i položenija) rekao Boris Pasternak: "Svi koji idu ili putuju cestom vide se iz kuće dvaput: prvi put dok se približavaju, a drugi put dok se udaljavaju."

Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika




PAŽNJA, PAŽNJA : Svi ste pozvani na natječaj!

utorak , 05.10.2004.


Ovaj naš blogovski mikrokozmos prepun je mladih maštovitih ljudi koji svoju kreativnost ispoljavaju pismenim putem. Većini je od vas to još uvijek hobi i zgodan način za ulupati dosadu. Međutim, ne sumnjam kako postoje i oni kod kojih se, uslijed velike čitanosti bloga i pohvala koje od kolega blogera primaju, polako već rađaju i ambicije, pa počinju maštati o ukoričenju ili bar objavljivanju u "papirnatom mediju", svojih, da citiram najdražu mi blogericu, piskarija..

E, upravo tom, nešto ambicioznijem dijelu blogovske populacije upućujem ovo što slijedi.

Daklem, pozorno čitajte :



Vijenac, novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost i nakladnička kuća AGM iz Zagreba

raspisuju

N A T J E Č A J

za pjesničke i prozne radove mladih autora.


Natječaj je stalna karaktera. Pravo sudjelovanja imaju svi građani Republike Hrvatske mlađi od 35 godina. Broj predanih radova nije ograničen. Radove, s bio-bibliografskom bilješkom i kontaktima, treba dostaviti e-poštom na adresu Vijenca : vijenac@matica.hr .

Odabrani radovi biti će redovito objavljivani na stranicama Vijenca u rubrikama Na vrh jezika (poezija) i Prozac (proza) i adekvatno honorirani.

Nakon godišnjeg ciklusa objava (zaključno s ljetnim brojem Vijenca) u uži izbor bit će izdvojena tri autora poezije i tri autora proze, od kojih će po jednom biti ponuđena objava poetske, odnosno prozne knjige u izdanju AGM-a. Ovisno o broju i kvaliteti dostavljenih radova, bit će objavljena knjiga najboljeg autora (na području poezije i proze) ili zbornici dvoje/troje nagrađenih autora.

Prozni radovi namijenjeni objavi u Vijencu ne smiju prelaziti opseg od 3,5 kartice teksta (6300 slovnih znakova), dok ostatak eventualne zbirke nema formalnog ograničenja dužine.



Dakle, olovke (ili tastaturu) u ruke i na posao! a Knjiški moljac vam želi puno uspjeha...

Aralica ipak pronašao izdavača


Prije neki dan izvijestio sam vas o stanovitim "mukama" Ivana Aralice. Naime, da podsjetim, Araličin dugogodišnji izdavač Znanje odbio je objaviti njegov novi roman Puž, a Naklada Pavičić (koja je objavila zadnja 4 djela tog autora) se oko toga premišljala.
U međuvramenu glavni urednik te nakladničke kuće Josip Pavičić se predomislio te je za Večernji list od 03.10.2004. izjavio:

"Ugledni hrvatski prozaik Ivan Aralica kućni je autor Naklade Pavičić i jedan od stupova njezina izdavačkog programa. Četiri njegove knjige u našem izdanju postigle su velik književni, ali i komercijalni uspjeh. Vrlo nam je drago što je Aralica i svoju najnoviju knjigu, roman 'Puž', ponudio našoj kući i mi ćemo je vrlo skoro objaviti".


Roman "Puž", prema riječima samog autora, politička je basna o ljudima, pretežno političarima, koji puze pred moćnicima, i o puževima koji više ne žele biti puzavci, nego se pobune protiv moćnog gospodara, uzgajivača puževa, koji ih lifra u Europu.

Na kraju ostaje dvojba radi li se o marketinškoj smicalici Naklade Pavičić i njihovog "kućnog autora" Aralice, a kako bi medijskom pozornošću utjecali na tok prodaje Puža...

TBF u Profil Megastoreu dijeli gratis ulaznice!



Znam, ovo prije spada među glazbene negoli književne vijesti ali kako mnijem da mnogi knjigoljubac zasigurno ljubi i glazbu dotičnih, obavijestiti ću vas kako će splitski TBF na dan svog zagrebačkog koncerta (čitaj : danas 05.10. ) između između 17,30h i 18,30h pojaviti u multimedijalnoj knjižari Profil Megastore ( Bogovićeva 7) prilikom čega će se album „Maxon Universal“ prodavati po promotivnoj cijeni.

Prvih 30 kupaca albuma zasigurno će razveseliti vijest da će im biti osigurana i jedna gratis karta za sam koncert. Pa stoga, najbolje se 05.10. požuriti u PROFIL Megastore gdje se uz povoljnu cijenu CD-a otvara idealna prilika i za gratis ulaznicom koncerta koji sigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim, ako znamo da će se na play listi naći „Nostalgična“, „Herojix“, „Esej“, „Guzice i sise“, „Papilova“, „Tobogan“….

Što nam Booksa priprema za listopad?

ponedjeljak , 04.10.2004.


Booksa je, kao što već zagrebački kniigoljupci jako dobro znaju, prekrasno utočište kakvo svaki pravi ljubitelj pisane riječi samo poželjeti može, a jedina joj je mana što je još nema i u drugim urbanim centrima Lijepe naše.
U nastavku donosim plan i program Bookse za mjesec listopad.

Bit će u Martićevoj svega, od gitarskog jazz dua i pjesničkih večeri s Ivicom Prtenjačom i Tomislavom Filipanom, do radio-dokumentarca i predstavljanja najnovijeg programa po "uzoru" na Bogovićevu - "Špica u Booksi".

Uostalom, pogledajte sami što nam sve spremaju:



Five o'clock Tea Music
06.10.2004 :: 17h

Niste baš od klasične glazbe i klasičnih instrumenata, ne pale vas institucije kao što su glazbena škola ili akademija? Vaša dijagnoza je da bolujete od predrasuda. Poslušajte gitarski jazz duo kojeg čine Tomislav Malagurski i Slaven Špoljarić, klasično obrazovani dečki, maturanti glazbene škole u Zagrebu, a nakon toga više ništa neće biti kao prije. A mi baš s njima otvaramo sezonu „Glazbe uz čaj u 5“ svake srijede, kako i ime programa kaže, u pet :-))


Prozna večer :: Zoran Lazić
07.10.2004 :: 20h

Još jedna u nizu proznih književnih večeri, ovoga puta s danas već poznatim i afirmiranim hrvatskim mladim krampusom koji iza sebe ima već cijele dvije knjige i poduže iskustvo pisanja u raznim medijima. Od Zorana ćemo doznati nešto više o njegovoj miss Krampus, ljetu u gradu, Kikindi, Ripperovoj krađi njegovih rečenica i o centrifugalnoj i centripetalnoj sili. Valjda i još o koječemu. Mi smo spremni, a nadamo se, i on.


Promocija časopisa Libra Libera
19.10.2004 :: 20h

Libra Libera su Zoran Roško, Katarina Peović Vuković, Sven Cvek i Ana Grbac, a rade što? Furaju koncepciju koja pali, pa bio to i časopis za književnost i teoriju. Iza njih stoji Attack, a u novom broju vam nude sljedeće - analizu vremena reklama, avant-porno i radikalnu seksualnost u prozi. To je baš ono što vas zanima, nije li?


Pjesnička večer :: Tomislav Filipan
20.10.2004 :: 20h

Možda ste u gradu (a i šire, viđeni su čak i u Varaždinskim toplicama!) primijetili neke čudne ljude u još čudnijim majicama s natpisom „Zmijo, kupit ću ti mungosa!“. Copyright stiha pripada u naslovu spomenutom Tomislavu Filipanu, dr.med.vet. i skoro svega drugog. Nadasve zanimljiva pojava na hrvatskoj medicinskoj, estradnoj i književnoj sceni koju jednostavno trebate doživjeti.


Radio-dokumentarac (feature)
23.10.2004 :: 20h

Feature iliti radio-dokumentarac je radio dokumentarac. A 23. ovog mjeseca pustit ćemo vam jedan radio-dokumentarac koji se još stručno zove feature. Feature ćemo puštati s naše linije, odnosno s CD-a, a ne s videa zato što je feature radio, a ne video dokumentarac i sastoji se od raznih zvukova bez slike. Feature ili hrvatski radio- dokumentarac… Zašto nam Ljiljana nije poslala više materijala s informacijama o ovom programu?


Pjesnička večer :: Ivica Prtenjača
27.10.2004 :: 20h

Da nema Ivice, poezija bi bila nešto posvema drugo. Ovaj najveći hrvatski pjesnik tekućeg stoljeća koji se upravo vratio s turneje od Antarktika do Balkana dat će vam brojeve telefona svih književnika s naših prostora a i šire. Dovoljno ga je samo lijepo zamoliti. Ivica lives forever! Za njega ne trebaju pretjerane najave i velika objašnjavanja, jer tko ga je vidio i čuo, zna o čemu se radi, a tko nije – najtoplije preporučamo.


Špica u Booksi :: Julijana Matanović
30.10.2004 :: 11h

Predstavljamo vam naš najnoviji program – Špicu u Booksi. Furamo se na Bogovićevu i nudimo vam još bolju kavu i još bolji trač. Jednom mjesečno u ovim ranim subotnjim satima tračamo s po jednom poznatom osobom iz književnog miljea (milieua, hahaha) o svemu što muči nas male, obične ljude – cijeni barela nafte, američkoj hegemoniji i globalizaciji, cijeni grincajga na Dolcu (čuli smo da će poskupjeti na 6 kn!!!), kao i o ponudi knjiga u knjižarama. Obavite svoj subotnji špeceraj i nakon toga k nama na trač i kavu!



Posuđeno s Lupige






Rad na crno


Zagrebački izdavač Meandar objavio je prvu knjigu priča Rad na crno, pjesnika Kemala Mujičića Artnama.

Glavninu knjige, kako ističe književni kritičar Krešimir Bagić, čine priče koje tematiziraju silovanje. Od teksta do teksta zatječemo žrtve na raznim stranama, s različitim traumama i ožiljcima. Artnam pokušava sugerirati da je silovanje globalna pojava, da jednako obilježava bogate i siromašne, primitivni i civilizirani svijet, ratne i mirnodopske uvjete, napominje Bagić. Po njegovoj ocjeni Artnamova kratka priča povremeno prerasta u poprište paradoksalnog susreta klasične starinske naracije s puno detalja, naglašavanja atmosfere i pomnog portretiranja likova te modernističkog preskakanja pojedinih sekvenci, kolažiranja ili izbjegavanja poante.

O autoru :


Kemal Mujičić Artnam (Turbe, BiH, 1960.) po zanimanju je inžinjer tekstila. Radio na različitim poslovima (od telefonske centrale, preko Končara, tvornice hladnjaka, do građevinskih tvrtki). U sklopu 37. Goranovog proljeća osvojio je prvo mjesto na pjesničkom maratonu Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta).
Objavio je zbirke pjesama Petkom poslije ribe (1994.), Ples (1996.) i Zona Zoo (2001.) u izdanju Meandra te Ubrzanje (2002.) u izdanju zagrebačke Breze. Pjesme su mu prevedene na njemački, španjolski, engleski i slovenski jezik.

In memoriam izdavačkoj djelatnosti SC-a


Kao što već iz izvješćivanja nekoliko medija znate, uprava zagrebačkog Studentskog centra odlučila je upokojiti svoju izdavačku djelatnost, koja je u zadnjih nekoliko godina dok su je vodile Katarina Vuković Peović i Dea Vidović najpoznatija bila po ediciji Naklada 1000 komada. Da vas podsjetim, radilo se o natječaju za najbolji debitantski roman i zbirku pjesama, koji je na književnu scenu lansirao imena Jelene Čarije (roman Klonirana), Ivane Josić (roman Dnevnik Mile Horvat), Vlade Bulića (pjesnička zbirka 100 komada) i Maria Brkljačića (zbirka pjesama Gledaj me u oči).

Kao svojevrsni In memoriam upokojenoj izdavačkoj djelatnosti SC-a u nastavku vam donosim nekoliko pjesama prijespomenutog mladog pjesničkog dvojca







Mario Brkljačić

* * * * * * *

sjeti se barbara

kako je smrdjelo

iz onog kontejnera

dok smo gađali venu.


unutra se raspadao, barbara

leš džankija

kojeg su dileri izbušili škorpionom.

a mi smo pokušavali dokučiti

sreću ljubav boga ili nešto tome slično.


jebiga, barbara

nismo u tome uspjeli.

i ti si se pametno udala za novac.

a ja sam budala igrao do kraja.


iako već umoran od svega

još imam snage reći

jednostavno, jebem ti mater, barbara.

i još: od početka si mi bila sumnjiva.


* * * * * * *


napokon možeš odahnuti :
ona je otišla

i, hvala bogu, ni te jebene mačke nema više.



ne znaš koga si više mrzio:
nju ili tu okatu tupu perzijanku

koja te podsjećala na domaće estradne zvjezdice

političarke u saboru

punicu itsl.



dobro

i ona sad

sigurno govori svojoj mami

da si ti teško đubre

da si lijen

da ne želiš dijete

i da te, na koncu, boli kurac za običan život.



ona sad plače dok ruča sa svojim starcima

i njen otac je odahnuo jer te mrzio

i njena je majka sretna.

(da, ići će zapaliti svijeću na kamenita vrata)



sad sjediš u svom naslonjaču

pušiš jonit

slušaš ramonese.


pomišljaš kako naše veze nisu ljubavne.


samo su udvojen strah od poraza.


* * * * * * * * * * *


Vlado Bulić


haiku s ovih prostora
trebao bi sadržavati
starca s partizanskim crtama lica
koji kupuje Happy meal u McDonaldsu,
njegovu unuku s Barbikom u ruci,
par zastava jer je Dan državnosti
i crnu skotnu kučku lutalicu
na stanici za Veliku Goricu.

ali, ne da mi se zajebavati s formom.

haiku iz mog djetinjstva sadržavao bi
dućan,
bocu Ožujskog u djedovoj ruci,
bocu Ožujskog u ruci Mate Zagreba,
i popa koji je tu sasvim slučajno.

u momentu još sudjeluje i trogodišnje ja
kako sjedi na gajbi pive, a ova dvojica ga uče psovati:
Jeben ti čavle Isukrstove/kravu Gospu/druga Boga!!

i zastave, naravno, jer je Dan Borca.

Jebote, nigdje toliko zastava kao
u mjestima mog djetinjstva



* * * * * * * * * * * * *



kad sam bio jako mali,
djed bi me
sjeo pred sebe na konja
i odveo u vinograd.

dao bi mi mali mašklin
i radni zadatak.
ja bi uvijek nešto zajeba.

nikad nisam bio talent za poljoprivredu.
(crna ovca u obitelji, jebiga.)

on bi nakon pola sata
skinuo majicu.
bez obzira na godišnje doba

i nastavio kopati do mraka.

(nije ga puno tangirao Tom&Jerry u sedam i kvarat
ni Dnevnik nakon toga.)

ne znam ima li to kakve veze
s ovim gore, ali svaki put
kad sjednem pred monitor,
skinem majicu.

bez obzira na temperaturu sobe.






Nepodobni "Puž"

subota , 02.10.2004.


Prema pouzdanim informacijama koje ima Večernji list, zagrebačko Znanje, u kojem je osamdesetih godina prošloga stoljeća, a kasnije u ediciji izabranih djela, Ivan Aralica objavio svoje najbolje romane, odbilo je objaviti novu knjigu ovog pisca.

Rukopis romana "Puž", kako Kis prenosi iz Večernjaka od 29.09., ponuđen je zatim Nakladi Pavičić, u čijem su izdanju u posljednjih nekoliko godina izišli Araličini kontroverzni romani s ključem "Ambra" i "Fukara" (te podžanru bliska "Svetinka"), koji su dugo vladali ljestvicama najčitanijih i najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, potaknuvši kako veliki čitateljski interes, tako i burna reagiranja i s književnokritičkih i s političkih strana. No, usprkos svemu tome, i taj se nakladnik, navodno, premišlja o tiskanju najnovijeg romana svoga "kućnog autora".

Još se ne zna točno što je toliko sporno u ovom romanu da ga odbijaju naši nakladnici – možda sama njegova tematska okosnica - aktualna hrvatska politika prema haaškom tribunalu?
"U 'Pužu' sam posegnuo za modelom političke basne, ne dakako one ezopovske, nego moderne basne kakvu su pisali Orwell i Grass... U središtu je određena politika koja nalazi sublimaciju u naravi puža: poniznosti, puzanju, ljigavosti... Konkretne se osobe neće prepoznati, ali prepoznat će se svatko tko u takvoj politici participira", rekao je Aralica Večernjem listu.

A ako vas moje osobno mišljenje kojim slučajem zanima, ono je otprilike ovakvo : BILO JE I VRIJEME !!!!! Jedini je problem što će dotični gospodin sada početi trkeljati o slobodi govora i sl. , te nas sve grozomorno gnjaviti praveći nekakvu žrtvu od svoje persone...

Lucy Fair

petak , 01.10.2004.


Danas vam odlučih skrenuti pažnju na jednu kolegicu-blogericu, koja se isključivo uslijed moje nepažnje još uvijek nije našla na onoj desnoj strani (među COOOOOOOLEST BLOGS). Cccc, sram me bilo da me bilo, ali to će u roku odmah biti ispravljeno.
Daklem, prenosim vam duhovito blogojavljanje Lucy Fair koja se s ne malo ironije dotiče književnog izdavaštva u Rvata.

Pa kaže :



PARFEM

Vlasnik izdavačke kućice Trta pravi je poslovni čovjek. Ne razumije se u književnost. A još manje u stručnu literaturu s raznih područja, uključujući i svoje. Stoga je morao zaposliti veoma načitanu osobu na uredničkom mjestu. Samo, kako da procijeni tko je načitan, kad sam nema pojma?
Zato, odlučio se na intuitivni pristup. Urednik mora djelovati kao netko i nešto. I zaista, pojavio se netko. Tko je studirao nešto, od nečega s područja humanističkih znanosti. I došao do nekakve diplome, nekim putem. Ipak, bio je ustrajan u radu – uporno je blefirao znanje kojeg nema.

"Vaš je rukopis veoma zanimljiv", rekao mi je, "ali mi se radije držimo provjerenih autora."
To je, drugim riječima, značilo da nije sposoban procijeniti vrijednost teksta. I zbog toga se osjeća neugodno, pa dodaje: "Znate, objavljivanje novih autora nosi rizik, a situacija na tržištu ionako je loša…"

I što ću sad? Zahvaliti na ničemu i pokupiti se? Ne, prvo ću se malo zabaviti.

"Možete povećati prodaju, pomoću agresivne reklame, koja puno košta. Ali, ima još jedan način djelovanja na podsvijest potencijalnih potrošača", bacim udicu.
"Kako to mislite", pitao je sa sjajem u pohlepnim očicama.
"Riječ je o revoluciji u marketingu. Impresionirati kupca, tako da jednostavno mora kupiti određeni proizvod. Bilo koji, može i knjigu. Potrošač se ne može oduprijeti, jer nije svjestan da je manipuliran. Olfaktivnim putem. Jednostavno, proizvod se poštrca feromonima. Čuli ste za njih?"
"Mirisi koji izazivaju seksualnu privlačnost?"
"Tako je! U Americi ih prodaju u sprayu. Trošak nabave uračunate u cijenu knjige. Nema veze što će biti skupa, ljudi će kupovati, jer su svladani neodoljivim porivom."
"Moram priznati da vaša ideja zvuči veoma primamljivo…"
"A možete proći i znatno jeftinije, s istim učinkom. Postoji imitacija feromonskog mamca, kojoj znadem formulu, jer se ponešto razumijem u parfimeristiku."
"Recite, molim vas, baš ste me zaintrigirali", smješkao se urednik, otvarajući notes.
"Možda ćete se začuditi, jer laicima zvuči nemoguće i repulzivno. Ali, uvjeravam vas da djeluje. Osnova se sastoji od mačjeg izmeta, octa, soli, trulog sira, užeženog ribljeg ulja, pokvarenog jajeta, amonijaka, muškatnog oraščića i cimeta. Navedeno se u mikrokoličinama pomiješa s alkoholom i podvrgne destilaciji. Destilat se ubaci u veću količinu ulja od metvice, lavande, terpentina, limuna i eukaliptusa. Zatim se dodaje buke cvjetnih ulja iz geranija, ruže, narančina cvijeta i jasmina, sve dok se sasvim ne izgubi zadah osnovnih sastojaka. Naposljetku, kad miris odstoji, ostaje nešto veoma neobično i uzbudljivo, što su stari parfimeri nazivali – Moram te imati! Navodno da se u toj mješavini krila tajna Casanovinih uspjeha…"
"Nevjerojatno! Fasciniran sam vašim znanjem! A da napišete knjigu o parfemima?!"
"Da, svakako bih je napisala, da je već nije napisao Patrick Sueskind". Kojeg načitani urednik, naravno, nije čitao.

Kad sam izišla van, smijala sam se grohotom. Koji blesan! Izdavačka kolibica Trta očito je osuđena na propast.

I nedavno otvorim novine, a kad tamo vijest o nevjerojatnom poslovnom uspjehu na području izdavaštva – rekordna prodanost naslova tiskanih u izdavačkoj kući Trta.
Ne mogu vjerovati!
Ja sam mislila da se Sueskind zafrkava. Halo? Molim? Parfem od mućka i mačje kakice? A opet, tko zna? Možda ima nešto u tome. Mislim da ću slijedećeg izdavača posjetiti namirisana formulom Moram te imati.

Lucy Fair vaša dopisnica iz Zone sumraka




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>