Knjiga za plažu

25.08.2013., nedjelja

Nindža u dirižablu



Aleksandar Žiljak: "Knjiga beštija", zbirka fantasy i SF priča, Matica hrvatska Bizovac, 2013.

Originalnost ideja, trilerska napetost radnje, izvanredno ocrtani likovi - s odmjereno doziranim herojskim i istodobno ranjivim ljudskim osobinama, egzotičnost ambijenta čak i kad je tu negdje nadomak, idealistička humanost i moralnost, na mjestima gdje to odgovara radnji - razuzdana erotičnost, i izuzetno dinamičan a ujedno raskošan pripovjedački stil - to su odlike osam priča okupljenih u ovoj zbirci. Dodatnu kvalitetu nekako dobivaju baš kad su ovako jedna uz druge, kada oblikuju svjetove koje, u kronološkom nizu od daleke do nedavne prošlosti, vrlo lako možemo zamisliti kako izrastaju jedan iz drugog.

Žiljak posebno voli Japance, ali ih također bjelodano vrlo dobro poznaje, pa s lakoćom dokumentarista oslikava zemlju izlazećeg sunca i iz vremena samuraja i nindži, i iz razdoblja mahnitog militarizma, ali i iz doba industrijske revolucije i tehnološke utrke za zapadnim svijetom. Žiljak također jako voli dirižable, a pogotovo ih, u svojim pričama, voli uništavati, bilo vjetrovima koje pokreće junakinja jedne priče obdarena nadnarovnim moćima, bilo vatrenim oružjem svih kalibara, što većim, tim bolje. Vatroskoci i razarajuće eksplozije pozadina su avantura junaka u pričama steampunk atmosfere, dok je onima iz vremena prije baruta i ukroćenog vodika zaštitni znak hladna oštrica mača ili sablje. Mnogo poginulih i ubijenih ima u ovim pričama, krv lipti i kotrljaju se glave, ali težište čitateljeve pažnje uvijek je čvrsto prikovano za pozitivne likove, čije preživljavanje nije uvijek izvjesno.

Kao i u svojoj prethodnoj fantasy zbirci "Božja vučica", Žiljak i u ovoj izrazito potencira svijest o prirodi i o svim oblicima života kao saveznicima onome tko ih se pokaže dostojan. Priroda je okruženje u kojemu ne egzistira, barem ne kao društveno prihvaćena pojava, silništvo temeljeno za uzurpiranoj moći potkrijepljeno novcem i oružjem, ono isto koje pričinjava probleme junacima ovih priča. Priroda je njima utočište, baza za oporavak i prikupljanje snaga, ponekad čak i razlog da joj se, nakon što izvrše svoju osvetničku ili spasilačku misiju, vrate s nakanom da tu zauvijek ostanu, ne pomišljajući više na povratak u sredinu koja im je nanijela zlo.

Na jednoj strani tako bivaju zidine, tornjevi, tvornice, naftne platforme, moćna oružja, oholi gospodari i njihovi krvožedni poslušnici; a na drugoj džungla, more, ledena polarna prostranstva, životinje koje govore i ljudi koji govor životinja razumiju, čak se u njih mogu i pretvarati. Sraz klorofila i metala površinska je slika dviju svjetonazora, jednog koji znade samo za podjarmljivanje, i drugog koji iznad svega cijeni slobodu. Paralelno, događa se i sraz dvaju temeljnih sustava vrijednosti odnosno odnosa prema humanosti: jednu krajnost u tom srazu čine sila i hijerarhija, zapovijed i izvršenje, nagrada i kazna; a drugu prijateljstvo, odanost, obitelj, i ljubav generalno, ne samo "u užem smislu" već počesto i onkraj biološke kompatibilnosti.

Proći ćemo tako s junacima ovih priča i ledena mora dalekog sjevera u potrazi za otetom družicom; i gore što strepe pred opasnim zmajevima i nimalo bezazlenim ali zato potpuno nesimpatičnim lovcima na zmajeve (uz jednu vrlo zanimljivu manifestaciju "helsinškog sindroma"), i nebom iznad Zagreba, naravno u dirižablu; jednako tako i od uskočkog Senja do atlantskih otoka; dalekoistočne lagune i atole dijelit ćemo s golemim morskim psinama, priglupim krokodilima i oholim tigrovima; u zaleđu velikih ratova vodit ćemo neke mnogo manje ali nimalo manje sudbonosne. I poneseni čarolijom, nećemo ni primijetiti da je isteklo već 240 stranica uzbudljivih pustolovina i začudno izokrenutih svjetova, u kojima pravda, teško i uz puno muke, ali ipak i uvijek pobjeđuje.

(Objavljeno u Glasu Istre, 15. lipnja 2013.)

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Melankolični gmazovi



Grupa autora: "Tamna, tmasta tvar", zbirka SF-priča, Sferakon 2013, Mentor & Sfera, Zagreb, 2013.

Godišnje sferakonske zbirke domaće znanstvene fantastike i srodnih žanrova, a Tamna, tmasta tvar je već devetnaesta takva, obično daju lijep presjek aktualnih tematskih, podžanrovskih i motivskih preokupacija autora iz Hrvatske, s ponekim gostovanjem iz regije. U ovogodišnjoj zbirci, barem iz dijela objavljenih priča, možda možemo iščitati jedan trend: kroćenje nadnaravnog. Nekim se autorima, naime, svidjelo izgraditi svjetove u kojima natprosječno nadareni ili nadljudskim moćima obdareni likovi imaju iznenadni napad socijalne osviještenosti, pa žele, naprosto žele, biti od koristi bližnjima, zajednici, čovječanstvu.

Altruizam kao ideal budućnosti drugačije od naše crne današnjice - to je doista pravi SF, čak i kad se s takvim izrazima šalimo, ali dvjestotinjak stranica ovogodišnje sferakonske zbirke bez šale donosi odličnu literaturu vrijednu čitanja, poštovanja i priznanja. To se prije svega odnosi na priču Darka Macana Hurije, definitivno najbolju u ovoj zbirci. S mog gledišta, Darko Macan je ovom pričom zaslužio još jednu sjajnu recku na žezlu ponajboljeg domaćeg pisca spekulativne fikcije, još više usavršivši izvrstan pripovjedački stil, te majstorsko baratanje melankoličnom atmosferom, emocionalnošću i fatalizmom kao odlikama priče, likova i svjetova u kojima se tim likovima ta priča zbiva. Ova priča, iako ćemo u njoj pronaći i akciju, i horor, i samo priprostim ljudima primjerenu nadljudsku upornost, i samo moćnim nadnaravnim bićima (to su te hurije iz naslova) primjerenu nehajnu okrutnost, usuprot svim očekivanjima s kojima kroz priču brodimo, naposljetku biva priča o iskonskoj istovjetnosti ljubavi i smrti, o pristajanju na kompromise radi barem drugorazredne utjehe i zadovoljstva. Što se mene tiče, dovoljno bi bilo da ova zbirka sadrži samo ovu Macanovu priču pa da s njom budem prezadovoljan.

A sadrži ih još, dobrih i divljenja vrijednih. Zoran Krušvar je u priči Niti jedno vino nastavio razrađivati jedan od svojih u posljednjih desetak mu objavljenih priča omiljenih svjetova daleke prošlosti, nalik na doba velikih seoba naroda i ratova koji su brisali cijele civilizacije. Sve posljedice tih ratova u izvrsno ocrtanoj mračnoj atmosferi Krušvarove priče osjeća jedna mala zajednica koja nastanjuje zabačenu, sporednu tvrđavu, gradinu, koja ništa ne brani, ali sigurno propada ako neprijatelj osvoji onu daleku, veću, glavnu. U očekivanju napada branitelje muče strepnje i strahovi, ni snoviđenja njihovog žreca ni krvavi magični obred mjesne vještice ne vraćaju nadu u prestrašena srca, a izdaja čuči u sumnji brani li divovska zmija iz podzemlja tu gradinu kao stoljećima prije, ili je utihnula, pobjegla, uginula.

Gmazovi su se omilili još nekolicini autora u ovoj zbirci: Sanja Lovrenčić je u priči Zmijski gen skicirala, možda i prekratko za ispunjenje svih dramaturških potencijala, svijet nespreman za prihvaćanje drugačijih (i zato zastrašujućih) bića. Autor koji se potpisao kao T. M. Blackwood u priči Zmajeva smrt ironično se poigrao, iako pomalo kaotično, uz previše likova i odvojaka radnje, s klasičnim motivom viteza koji kreće ubiti zmaja kako bi zadobio princezinu ruku.

Ostatak zbirke ispunjen je također zanimljivim pričama Adrijana Sarajlije o tajnama japanskih kamikaza; Ivane Delač o opsjednutosti i manipulaciji; Irene Hartmann o živim marionetama; Igora Rendića o zaljubljenoj Gorgoni; Ive Šakić Ristić o umjetno uzgojenoj djeci; Jure Maleša o metamorfima i austro-ugarskim špijunima; Katarine Brbora o žrtvi za ispunjenje proročanstva; Vedrana Bokora o poljskom WC-u kao portalu u druge svjetove, a "special mention" zaslužuje mladi labinski pisac Goran Gluščić za duhovitu i grotesknu priču Žderač, o poludjeloj posadi svemirskog broda.

(Objavljeno u Glasu Istre, 8. lipnja 2013.)

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tajna loža Jure Grando



Saša Šebelić: "Vampi(st)ria", SF roman, Quimedia, Poreč, 2013.

Propali smo, vampiri su zauzeli sve važne pozicije, oni upravljaju Istrom i Hrvatskom, u njihovim rukama je moć, vlast, banke, biznis, šou-biznis, a kao i svim drugim pohlepnicima ni to im nije dosta već stvaraju vojsku genetski modificiranih zombija kako bi pokorili i ono malo što im još nije podložno. Spasiti nas može samo neki superheroj, dovoljno ljudski da mu možemo vjerovati, a opet dovoljno drugačiji da može odoljeti vampirskim trikovima i ravnopravno im se suprotstaviti.

I, hvala svemiru, takav nam dolazi u liku vukodlaka, malo genetski modificiranog, ali časnog, lojalnog, zaštitnički opredijeljenog prema ugroženim malim ljudima, no nemilosrdnog prema neprijateljima, napose prema njihovim vođama - vampirima.

Ovakav je zaplet smislio medulinski pisac Saša Šebelić u svojoj novoj knjizi, i čitajući ovu frenetično brzu akcijsku literaturu čovjek ponekad nije načistu ima li pred sobom očiglednu alegoriju na stvarne hrvatske političke, socijalne, a napose moralne prilike, ili se pak radi o totalno otkačenoj treš parodiji u kojoj mrtvih ima više nego u starinskim westernima, a glavni junak na kraju balade tek otrese prašinu, popravi šešir, i ode u mrak.

Ima ponešto i od jednog i od drugog, no Šebelić je, nakon već prikupljenog iskustva s prijašnjim knjigama, uhvatio pravu mjeru, smanjio pametovanje i dociranje na minimum, a sve što bi trebala biti poruka ili pouka obradio akcijski. Doista, glavni se junaci ne stignu ni odmoriti ni rane zaliječiti od prethodnog sukoba, a već srljaju u sljedeći. Jer moraju, jer neprijatelj ne spava, jer neprijatelj će djelovati ako ga ne zaustavimo što prije i što je grublje moguće. Ova knjiga bi doista bila izvrsna reklama za USKOK!

U žanrovskom smislu, svakako je zanimljivo kako je Šebelić u jednom romanu, u jednoj fabuli, uspio spojiti tri inače potpuno različite vrste "nemrtvih" bića iz tri različita podžanra klasične horor književnosti i filma. S vampirima, vukodlacima i zombijima i inače vlada pravilo da nema pravila, svaki autor tim bićima pridaje svojstva kakva mu odgovaraju, pa je tako učinio i Šebelić, ali se za razliku od "sumrakovskog" trenda romantiziranja vampira radije vratio u dublju povijest ovog žanra i vampire učinio iskonski stravičnim i strašnim, izuzetno snažnim i moćnim, izvukavši iz žanrovskih prakorijena još jednu u novije doba skoro zaboravljenu vampirsku sposobnost - psihomanipulaciju.

Svakako je zabavna i domišljata postavka da u Istri postoje tri arhivampira, koji zajedno čine tajnu ložu Jure Grando, i ta tri čudovišta, svakog sa svojom bulumentom tjelohranitelja i suradnika, glavni lik mora pobijediti jednog po jednog, kao u klasičnim kompjuterskim igricama, ili u filmovima s Bruceom Leejem ili Chuckom Norrisom.

Zombiji su i inače topovsko meso, pa i ovdje gdje ih susrećemo umjetno uzgojene i genetski modificirane; zombiji ne misle, oni izvršavaju naređenja, slijepo hrle naprijed, njihova snaga je u brojnosti i bezobzirnosti (jer za obzirnost nemaju nikakvu biološku predispoziciju, oni su već mrtvi pa ih ne muči ni bol ni strah niti mogu imati napad samilosti). Scene u kojima zombije masakrira glavni junak romana, spomenuti vukodlak-specijalac, dostojne su klasičnih talijanskih ili japanskih treš-horora, a logistički ih ne bi pokrila svjetska industrija specijalnih efekata zajedno!

Nekako se čitatelj osjeća vrlo zadovoljno kad negativci, i oni sitni i oni najkrupniji, dobivaju ono što ih ide, iako prilike nikad nisu sasvim jasne i sasvim crno-bijele, i ovdje se nađe izdajnika u vlastitim redovima, pete kolone, ali i pokajnika, obraćenika, osvetnika. Jako zabavan roman napisao je Saša Šebelić, i mislim da će kao pisac još napredovati.

(Objavljeno u Glasu Istre, 1. lipnja 2013.)

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Uzroci svih nesporazuma



Enver Krivac: "Ništa za pisati kući o", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2013.

Nešto se novo kuha u Rijeci, neka se pomalo drukčija književna estetika i poetika pomaljaju iza nekolicine u tom najbližem nam prekoučkarskom velikom gradu napisanih knjiga, zajednički nam jezik u toj literaturi pomalo drukčije zvuči, izgleda da se našlo hrabrih koji će se poigrati ispitivanja granica njegovih mogućnosti (pod "njegovih" mislim na jezik), koji će pisati drukčije od prosjeka. Zvali se oni Katapult ili Pokojni, ili nastupali pod politički korektnijim imenom Ri Lit, i kao grupa i kao pojedinci u književnosti su nam donijeli nešto novo, zanimljivo, živahno, prštavo, a Enver Krivac njihov je najintrigantniji autor.

Već je objavio jedan krasan roman krasnog naslova - Ulica Helen Keller, a ova je zbirka objavljena, u Zagrebu, kao nagrada za njegovu pobjedu na kratkopričaškom natječaju Prozak. Zbirka izgleda pomalo "skrpano", jer se sastoji od nekoliko uzajamno vrlo različitih cjelina, različitih i stilom, i sadržajem, i duljinom. Enver Krivac je, naime, nedisciplinirani genijalac, raskuštrani kreativac, zaigrani inovator, djetinji eksperimentator, majstor udičar u bacanju neodoljivih mamaca, ali mamaca različitih, jedan je od jabuke i meda, drugi od krvavog bifteka, treći od nikad viđenog egzotičnog povrća, četvrti od mirisnog domaćeg kruha.

U ovoj šatro zbirci priča servirao nam je enciklopediju ideja, ali i mogućih autorskih pristupa kako te ideje pretvoriti u literaturu. Rezultat je urnebesno zabavan, pogotovo kad se autor poigra s izražajnim sredstvima, kad izvrće značenja pojedinih riječi, spaja nespojivo u apsurdnim metaforama, kuje nove kovanice, kada tali konzistenciju mjesta, vremena i radnje, i kada pjeva tako da gore odjekuju iako bez ijedne rime i sinkope.

I još kad nas iznenadi naizgled nedovršenim rečenicama, kad umjesto fabule krene s nabrajanjem, kada priču stvori iz apsurdnog detalja, inače očiglednog i svepriznatog apsoluta, kad nenadano zabrazdi u romantiku i nostalgiju i smisli kombinaciju riječi stvorenu da ih se napiše na bedž ili u status na facebooku, naposljetku, kad nas daruje jednostavnošću koja istodobno oduševljava i plaši.

Sve nam je, cijeli svijet i cijeli život, servirano u ovoj nedebeloj knjizi, i djetinjstvo ispunjeno nevinim istraživačkim pothvatima, i njemu paralelan čudan svijet odraslih koji se znaju ostavljati, nestajati i ponovno se pojavljivati, i začudnost opažanja osnovnih i sporednih tvorbenih tvari svijeta oko nas i svemira nad nama, i zagledanje u duboke iskone i otkrivanje skrivenih tajni i potencijala onoga što nam je blisko, i sudbinska neostvarivost prave ljubavi, i ono što nas čeka u suton zapravo neproživljenog života.

Paradigma za sve ovo čime sam vas upravo zbunio je priča Prva večera (slušao sam Krivca kako uživo čita tu priču, dikcija mu je savršena, zato je priča ispala još zabavnija), o Adamu i Evi koji na večeri ugošćuju Boga, svoga stvoritelja. Uzroci i korijeni svih svjetskih problema i nesporazuma, i osobnih i općečovječanskih, opisani su baš u toj priči, i po mojoj skromnoj procjeni, nakon te priče Biblija nam više nije potrebna.

U priči Levitatis literis koja počinje rečenicama: "Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar", istovremeno je dijagnosticiran i svjetonazor i glavni problem cijele jedne grupacije unutar generacije, a u svakoj se generaciji nađe neka takva grupacija čudaka, frikova, ljudi s idejama, s kriterijima svih vrijednosti; to je utopija i antiutopija u jednom, na svega tri kartice. Jedna Krivčeva vrlo kratka priča završava rečenicama: "I ja ga kužim. Ja ga potpuno kužim".

A to isto je, mislim, nešto najviše i najljepše što mogu reći o ovoj knjizi i ovom autoru.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2013.)

- 20:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Otok nemira



Dinko Telećan: "Dezerter", roman, Algoritam, Zagreb, 2013.

"I ja sam našao mjesto, ili je ono našlo mene, na kojemu u ovo malo vremena koliko je ostalo, dok nam se već pod nogama trese, mogu još ponešto napraviti na razbuđivanju sebe i bića oko sebe", kaže potkraj romana Dezerter jedan sporedan lik pišući pismo glavnome liku. I glavni lik je dosta dugo tražio "mjesto", ili je ono "tražilo njega", no ta dvojica najboljih prijatelja iz djetinjstva u svojim su traganjima postigla recipročan uspjeh.

Glavni lik, Boris, stigao je do cilja kojemu zapravo nije stremio, našao se u svojevrsnom svojevoljnom izgnanstvu, iako je mjesto toga njegova izgnanstva jako blisko, gotovo istovjetno, mjestu njegova iskona. Umjesto smiraja, Boris na otoku svoga djetinjstva i svoga konačnog progonstva nalazi samo nemir, produbljuje svoja pitanja, množi svoje dvojbe, ali ipak pušta vrijeme da teče, ne čineći zapravo ništa. U tom "ništa" Borisu je sadržano "sve", i taj osjećaj glavnom liku ovog romana nije nimalo ugodan.

Suprotno Borisu, njegov najbolji prijatelj Miro bježi od svakidašnjice, od sebe, od povijesti, od društvenih datosti, od identiteta i kulturnih korijena, pa čak i kad mu se na postajama njegova puta ukazuju milosti i blagodati, on paranoično bježi dalje, sve dok na konačnome odredištu, na kome odlučuje ostati, ne shvati da je ono što je zapravo tražio - potpuno ništavilo, Ništa s velikim "N", da se s tim ništavilom spreman suočiti i s njime živjeti, živjeti - a ne nestati, ubiti se, iščeznuti, nego baš apsolutno predano živjeti to potpuno i apsolutno "ništa".

Obojica su se naputovala, svaki za sebe, otkad ih je život razdvojio, Europom, Sjevernom Afrikom i Azijom, poglavlja ovog romana šetaju nas od Maroka do Pakistana, od Riminija do Lahorea, tako da se naizgled Dezerter pričinja kao roman o putovanjima, što je u posljednje vrijeme prilično popularna forma. No, prije je to roman o unutrašnjim putovanjima, pri čemu su ona Borisova naravno u prvom planu; Miro prolazi kroz samospoznaje koje ponekad kontrapunktiraju, a ponekad baš naglašavaju ono što prolazi Boris.

Mnoštvo egzistencijalnih i filozofskih pitanja postavljaju si glavni junaci ovog romana, napose mnoštvo etičkih pitanja, od incestuoznih dvojbi do moralnosti sudjelovanja u ratu ili suprotno tome, moralnosti bijega od mogućnosti sudjelovanja u ratu. Opet kao kontrapunkt ratu kao mogućnosti, junaci se suočavaju i s problemom individualiziranog nasilja, kroz svjedočenje i kroz saznanje da se ono dogodilo drugome.

Obiteljski "backgroundi" pak donose nove razloge bjegova ili postajanja žrtvom u obiteljskoj anamnezi; a slučajni ili sudbinski susreti obojice prijatelja na njihovim putovanjima otkrivaju i nove slojeve identiteta, relativiziraju predrasude o pojmovima religije ili nacije. Oblikovanje apsolutno svih likova u ovom romanu, bili oni više ili manje važni, naprosto pruža ogromno obilje dokaza da niti jedna definirana kolektivna razlika ne može biti veća od razlika između individualnih ljudskih bića, dokaza da svaka osoba zaslužuje vlastitu definiciju identiteta, i da je svako grubo svrstavanje u skupine zapravo nasilje prema drukčijima.

A kako smo svi "drukčiji", grupiranje je nasilje prema svakome od nas, a najveća je među nama razlika u svjesnosti da smo različiti. Roman je pisan izuzetno privlačno, plijeni zanimljivošću, jezikom i stilom, dinamika mu je pojačana ritmičkim promjenama pripovjedačkih očišta, otprilike usred romana ubačeno je i jedno izuzetno dramoletno poglavlje, a avantura i kontemplacija dva su njegova aspekta koji se naprosto nadmeću za našu naklonost.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. svibnja 2013.)

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Srećom i nažalost



Kemal Mujičić Artnam: "Iz nevremena", ratni dnevnik, Alfa, Zagreb, 2012.

Ima li smisla danas, dvadesetak godina nakon događaja o kojima je u ovoj knjizi riječ, objavljivati autentični, dokumentarni ratni dnevnik? Naravno da ima, jer zaborav je premoćno oružje manipulacije. Prođe li previše vremena od rata, a da na njega nitko ovakvim knjigama ne podsjeća, nekome bi on mogao i pofaliti. Nekom, za čiji mentalni sklop i moralne kriterije ne bismo baš imali lijepih riječi. Zato je dobro da rat vremenski i prostorno bude što dalje od nas, ali da nam bude poznat kroz svjedočanstva neposrednih sudionika. Ne nekakvih stvarnih ili samozvanih heroja, ne pobjednika (ili gubitnika, svejedno), ne propagandista. Nego običnih ljudi. Onih koji rat ne vole.

Svaka knjiga o ratu koja želi imati iole respektabilnu književnu vrijednost mora biti antiratna. Kemal Mujičić Artnam je napisao prekrasnu antiratnu knjigu, naprosto dokumentirajući svoja opažanja, razmišljanja, doživljaje i svjedočanstva u vremenu od siječnja do srpnja 1992. godine. Dvadeset godina su njegove ratne bilješke čekale da budu sređene, malko počešljane, ali, kako se duhovito izrazio autor, "bez naknadne pameti". Možda su baš zato ostale ovako dokumentarno i emocionalno snažne.

Mujičićev ratni dnevnik vodi nas u stotinama dojmljivih epizoda kroz banijska sela Nebojan, Letovanić (da, onaj Letovanić iz popularne narodne pjesme) i Brest Pokupski, što su položaji na kojima je autor sa svojim ratnim sudrugovima dežurao, stražario, čuvao, pazio, izbjegavao metke i projektile, pa do Nove Gradiške gdje je do dolaska međunarodnih mirovnih snaga služio kao vojni policajac. Nema u ovom dnevniku velikih bitaka, napada, povlačenja, borbi prsa o prsa i sličnih događaja o kojima pišu povijesne kronike i snimaju se filmovi.

Ima zato dugački niz dana i noći provedenih u stanju napetosti i nervoze, strepnje i iščekivanja, u hladnoći i blatu, na kiši i vjetru, uz tek povremenu razmjenu pojedinačnih metaka ili rafala s onima s druge strane, ono što se obično naziva "čarka". Ima zapravo svega onoga od čega se rat ponajviše sastoji; krupni i važni događaji u ratu su zapravo vrlo rijetki. Smrt, ranjavanje, sakaćenje, strah, ludilo, razaranje, ni te uobičajene ratne pojave nisu fabularno nazočne u ovoj knjizi, ali njihove neposredne posljedice jesu.

Pripovjedač susreće ljude neposredno pogođene ratnim stradanjima, svjedoči posljedicama ratnih strahota, utvrđuje prema njima svoj stav kojeg je zapravo imao i ranije, da je rat zlo, da nije potreban, da ga smišljaju i pokreću luđaci i primitivci. Kao umješni pisac i pjesnik, Mujičić u svoj ratni dnevnik neminovno ubacuje mnoštvo poetskih dojmova, kao kontrapunkte razlozima i okolnostima zbog kojih je tamo.

Na primjer: "Gle, ljepota! Ako zanemarim uvijek isto blatnjavi puteljak i pucanje četnika po krošnjama iznad moje glave, dan je zbilja prekrasan." Na drugom će mjestu reći, unoseći nadu u prolaznost zla kojem mora svjedočiti: "Ja sam ionako prolaznik u ovome svemu. Kao i svi uostalom. Ne može rat vječno trajati". Umjesto filozofiranja i moraliziranja, čitat ćemo i ovakvu "procjenu": "Moj horizont je front, kaže jedna rock pjesma. Uski je to horizont, mislim si, a veliki je to front".

Čitamo epizode o ubijenim kućama, o bespomoćnim domaćim životinjama, o do apatije obeshrabrenim mještanima u selima na prvoj crti, o ratnicima kojima je rat uzeo danak u umu, o dovikivanjima i razmjeni uvreda s onima na drugoj strani, folklor jednog rata prostire se svom dubinom i širinom, a najpotresnije su epizode u kojima se zapisivač dnevnika okreće sebi, svojoj unutrašnjosti, sam sebi dijagnosticira kako rat na njega djeluje. No opet, nema tu neke duboke psihoanalize, ali ima jako duboke jednostavnosti.

Na primjer: "Primijetio sam, kada sam letimice čitao ovo što sam do sada zapisivao, da prečesto upotrebljavam riječi srećom i nažalost. To je tako, one su neminovne, rat je."

(Objavljen o u Glasu Istre, 27. travnja 2013.)

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prolazno vrijeme



Hrvoje Šalković: "Ne primamo vilenjake", zbirka priča, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Jako me ugodno iznenadio Hrvoje Šalković svojom novom knjigom. Nakon šest romana kroz koje je od početne utopističke oduševljenosti nadom za bolji svijet evoluirao do sve stiliziranije društvene satire, ovom zbirkom priča Šalković je totalno zaokrenuo, što će, vjerujem, obradovati njegove fanove, ali će također zadovoljiti i zahtjevnije književne znalce. "Ne primamo vilenjake" je naime zbirka vrlo oporih priča s jakim socijalnim nabojem. Zbirka je to priča o gubitnicima koji su u naizgled uobičajenim načinima prilagođavanja gruboj svakodnevici i potrebi kakvog-takvog preživljavanja postigli nekakav privremeni uspjeh, prije svega tako što su opstali, tako što su se "za sada" snašli, osigurali su si dobro "prolazno vrijeme", ali su pritom izgubili sebe.

Junaci ranijih Šalkovićevih romana bi u situacijama kakve su ponuđene u pričama iz ove zbirke bili dosljedni sebi, reagirali bi prgavo i žestoko, ali vođeni predodžbama o časti i dostojanstvu; dizali bi galamu, razbucali negativce, išli bi protiv struje, ako treba i protiv cijelog sustava. Junaci ovih priča to ne čine, oni se povijaju, povode, idu linijama manjeg otpora, zato jer se boje, zato jer su malodušni, uvjereni da su u bezizlaznoj situaciji. Učiteljica života postat će im iskustvo koje bi čak i lako izbjegli baš da su bili hrabriji, odvažniji, drskiji, ali osobna slabost - koja samo odslikava opći pad svih moralnih vrijednosti u društvu i u sredini u kojoj ti junaci žive - neće im dati ni da upravljaju vlastitom nadom.

Naravno da se Šalković, kao iskusan i vješt pisac, potrudio ove prilično tugaljive premise, koje bi lako rezultirale i dosadnom literaturom, domislio u svaku priču ugraditi svojevrsni "twist", groteskni preokret uslijed kojeg ćemo likove koje smo do tada samo sažalijevali sada malo i dodatno osuđivati, ili obrnuto, ako su nam od početka bili antipatični tim će se apsurdnim obratom razotkriti kao naivne budale, kao jadnici koji su krivi samo zato što su živi.

K tome, motivi svih priča vrlo su društveno aktualni, prostiru pred čitatelja zanimljiv spektar moralnih devijacija na rubu ili nešto malo onkraj zakona, ili pak na rubu ili nešto malo onkraj uobičajenih poimanja humanosti. Od polaganja fakultetskih ispita preko kreveta do korupcije u dobivanju ugovora s "javnim sektorom", od organizirane prosidbe do nenadmašne taštine takozvanih elita, od zabluda novopečenog predsjednika kućnog savjeta do zbrkanih navijačkih rasnih predrasuda, od facebook-revolucionara do lažiranja rezultata popisa stanovništva; lijepa zbirka takvih tužnih sudbina i događaja smještena je unutar korica ove knjige. Najtužnija je među njima možda priča o podmićivanju liječnika radi ranije operacije bolesnog oca, koja je i fabularno zanimljivo građena tako da u zapletu očekivanja iz dva pravca nakratko spoji u jedan događajni tijek ali ih zatim u raspletu potpuno odvoji, postigavši tako i jak socijalni naboj, ali i izuzetnu emocionalnost; te kao nenapisani epilog ponudi spoznaju o mentalitetu naših ljudi, koji će prihvatiti i ono što je nemoralno ili nezakonito samo ako to može pomoći - bližnjima prije nego samim akterima takvih situacija. U zadnjoj pak priči izvire i poruka koja nam je u svima prethodnima ostala na prvi pogled skrivena, ali bila je tu, samo ju je trebalo prepoznati: samoizdajom zbog prilagođavanja pokvarenom svijetu izgubiti nećemo samo sebe, već ćemo ostati i bez ljubavi, jedinog sredstva za preživljavanje u očekivanju nekih boljih vremena koja nikako da dođu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. travnja 2013.)

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Četvero u vlaku



Đurđa Knežević: "Sladoled od vanilije", roman, Fraktura, Zagreb, 2012.

Dan u životu svakog ljudskog bića efektivno zapravo traje mnogo manje od 24 sata. Takav dan gotovo je ispunjen prazninama, trenucima čekanja ili očekivanja, rutinskim radnjama, putovanjima s mjesta na mjesto, odlascima, povratcima, predasima, pauzama. Ovisno, naravno, o ljudskoj prirodi, takvi trenuci mogu biti ispunjeni unutrašnjim životom, promišljanjima i introspekcijama, ali mogu biti i doslovce prazni, naprosto vremenski mostovi između drugih trenutaka u kojima se nešto zbiva. Na zanimljivo pitanje je li u takvim trenucima osobne praznine ili jedne od mnogobrojnih pauza u ostvarivanju smisla života moguća interakcija i bilo kakav osjećaj zajedništva između potpuno nepoznatih ljudi, odgovara ovaj roman.

Četvero je ljudi pukim slučajem smješteno u isti vagon noćnog gradskog vlaka na povratku kući. Jedan muškarac i jedna žena u zrelijoj dobi, i dvije mlađe žene za koje je očigledno da su zajedno. U vagon ulaze na različite načine i u različito vrijeme, no od jednog mjerljivog trenutka počinje njihovo zajedničko putovanje. Istodobno s njihovim susretanjem, umjesto ikakve interakcije među njima počinje i zasebno poniranje u "pozadinu" svakog od ta četiri lika, u njegovu životnu pretpovijest (radnja se naime događa u jednom velikom srednjoevropskom gradu, a među slučajnim suputnicima ima i došljaka), i u njegov psihološki profil.

Iako bi čitatelj očekivao dalji rasplet događaja primjerice u stilu legendarnog domaćeg filma "H-8", ništa se sličnog neće dogoditi. Također, iako bi se očekivalo da će stanovita živost ili napetost proizići iz velikih razlika u njihovim karakterima, što se onda mora manifestirati u nekim gestama kojima će oni utjecati jedni na druge, ni to se ne događa. Svi su oni naime duboko introvertirani, životna iskustva nagnala su ih da se pred okolinom, pa čak i pred bliskim ljudima, povuku u sebe, da žive u nekim svojim vlastitim tajanstvenim svjetovima. Neki od tih četvero slučajnih suputnika zaziru od druženja s nepoznatim ljudima i kurtoaznog prepričavanja stereotipnih životnih priča, neki ne vole pljeskati na koncertima već radije uživaju u onih nekoliko nemjerljivo kratkih trenutaka tišine nakon zadnje odsvirane note. Neki su imali traumatična iskustva vezana uz bližu evropsku povijest, neki su malo teže prolazili kroz proces adaptacije na novu okolinu i životnu sredinu, ili su naprosto teže podnosili stresnije životne ili obiteljske situacije, ali ni to ih nije oblikovalo u osobe koje bi bilo koji aspekt svoje osobnosti naturale slučajnim suputnicima. Zapravo, svaki se od likova tijekom tog kratkog putovanja noćnim gradskim vlakom ponaosob, intimno, skriveno u sebi, nosi s nekom vlastitom tjeskobom. Ima li u tome simbolike, ako se četvero nepoznatih ljudi skupljenih u isto vrijeme na istom mjestu isto ili slično osjeća? Znači li to da je tjeskoba prosječno stanje duha u većine ljudi današnjice? To bi možda mogla biti jedna od poruka ili pouka ovog romana.

Pripovijedanje se kroz roman seli s lika na lik, njihove se životne pripovijesti miješaju, identifikacija pojedine životne epizode s konkretnom osobom u vlaku nije uvijek jednostavna (a možda ni jednoznačna?), pa je zato čitanje to intrigantnije što se roman više primiče kraju. Čini nam se nenormalnim da se između njih četvero baš ništa ne dogodi, tim više što, iako neposredno ne komuniciraju, oni ipak jedni druge mjerkaju, ocjenjuju, čak i sude. I puknut će, na najmanje očekivani način, zbog jednog banalnog, ali vrlo simboličnog povoda, no i taj će incident biti samo epizoda bez bitnijih posljedica, samo će podcrtati misaone tokove svakog od njih četvero. Nakon tog incidenta putovanje se privodi kraju, četvero suputnika izlazi svaki na svojoj stanici, vraćaju se svatko svome životu, nit' bogatiji nit' siromašniji nego prije… osim spoznaja do kojih su svaki za sebe dolazili tijekom tog slučajnog zajedničkog putovanja.

(Objavljeno u Glasu Istre, 06. travnja 2013.)

- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fantastična demokracija



Grupa autora: "SF priče o demokraciji", GONG, Zagreb, 2013.

Obilježavajući dvadesetu obljetnicu demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj i vlastitu petnaestu obljetnicu osnivanja, udruga GONG (što je inače skraćenica za Građani organizirano nadgledaju glasanje) raspisala je natječaj za znanstveno-fantastičnu priču na temu demokracije, a rezultati natječaja i zbirka koja je sastavljena od najuspjelijih radova predstavljeni su na nedavnom GONG-ovom Sajmu izbornih inovacija u Zagrebu. Zbirka zasad postoji samo kao elektronička knjiga, dostupna je na internetu, no GONG-ovci se nadaju da će ju uspjeti i tiskati.

Natječaj je bio i nagradni, odnosno autori tri najuspješnije priče nagrađeni su i novčanim iznosima. Pobjednik natječaja je Ivan Peroš s pričom Loše pleme, smještenom u postapokaliptično okruženje, s vrlo ilustrativnim zapletom: skupina zarobljenika koju njihovi trenutačni gospodari vode u ropstvo vezana je zajedno, i iako pripadaju vrlo različitim uvjerenjima s vrlo različitim navikama i tradicijama u odlučivanju, moraju se naučiti usuglašavati i poštivati mišljenja i potrebe svojih supatnika žele li preživjeti.

Drugu je nagradu osvojio Želimir Periš s pričom Sreća, koja govori o vremenskim komandosima, svojevrsnim temporalnim policajcima, koji putovanjima u prošlost nastoje ispraviti tijek povijesnih događaja koji dovode do diktature, ali se nalaze pred teškim moralnim dvojbama kada određeni njihovi potezi mogu različito utjecati na kolektivnu i osobnu dobrobit. Treću je nagradu dobila priča Robotske igre Damira Stojaka o umjetnim inteligencijama odnosno robotima koji postupno grade civilizaciju i društvo uređeno po uzoru na njihove tvorce, ljude, koji su odavno iščezli. Osim nužno potrebnog učenja tehničkih i konstruktorskih vještina kojima se povećava populacija umjetno stvorenih bića obdarenih umjetnom inteligencijom odnosno sposobnošću mišljenja, neophodnom se pokazuje i potreba učenja socijalnih vještina odnosno suživota, što posebno osjetljivim biva zbog razlike u tehničkoj savršenosti tih robota.

I ostale priče uvrštene u zbirku na vrlo su maštovite načine obradile temu demokracije kao izazova društava i civilizacija u nastajanju, ili korektiva društava i režima u kojima je stanje trenutačno malko drugačije. Vladimira Becić je u priči Anđeoska demokracija demokratske izbore prikazala kao igru odnosno natjecanje nadnaravnih sila; Želimir Periš je u drugoj svojoj priči uvrštenoj u zbirku, naslovljenoj Bijeli, opisao društvo u kojemu i androidi postupno stječu pravo glasa i druga demokratska prava, ali ni ti procesi ne mogu proći bez tipično ljudskih spletki i zavjera.

Ivan Lutz je u priči Demos s Cratye opisao vojničku kastu genetski modificiranih ratnika - čuvara demokracije - koji ratuju daleko od očiju građana uvjerenih da žive u sređenom i sigurnom društvu, ali neminovan je trenutak kada će takvi ratnici postati nepotrebni i ta spoznaja postaje novi izvor problema. Nives Rogoznica je u priči Dual intrigantno razradila pitanje identiteta kroz problem istovjetnih klonova i birokratskih teškoća koje mogu nastupiti ukoliko takvo što postane moguće.

Priča Damira Markulja, Lampica, satira je na temu međunarodnih integracija i demokratskih procesa integriranih u industriju zabave. Ksenija Kušec u priči Nafta pak progovara o utjecaju megakorporacija na puko pravo na život, a dodatnu intrigantnost tom odnosu daje i snažna ekološka nota ove priče. Priča Romane Jadrijević Promjena kalibracija propituje faktor znanja i njegovu relevantnost za društvene odnose, dok Dražen Horvat u Slikaru slična pitanja proteže na područje umjetničkog stvaralaštva; zanimljivo je da su u obje priče nositelji natprosječnih talenata podjarmljeni i iskorištavani.

Minijatura Ratka Martinovića Terra incognita je još jedna izvanzemaljsko-humana satira s demokratskim izborima kao igrom, a zbirku zaključuje priča Mladena Ivanovića Truthmaster o tehnologiji koja sudbinski utječe na smisao izbora i izbornih kampanja - stroju koji nepogrešivo otkriva kada kandidat laže. U svemu, ovo je vrlo zanimljiva žanrovska zbirka koja je kroz maštu autora otkrila kako demokracija kao tekovina čovječanstva još stoji pred brojim izazovima i nepoznanicama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. ožujka 2013.)

- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zvonar pred sudom



Grupa autora: "Samo ti pričaj", zbirka priča, Gradska knjižnica Zadar, 2013.

Skupina zadarskih pisaca odvažila se staviti glave (i tekstove) na kup, družiti se, uzajamno se poučavati, zajedno nastupati, zatim svoje interese i formalno objediniti formiravši udrugu nazvanu ZaPis, i logičan sljedeći korak bio je objavljivanje zajedničke zbirke kratkih priča, motivirajuće naslovljene Samo ti pričaj. Među njima ima i nekoliko već afirmiranih književnih imena, neki su članovi udruge već objavili i samostalne knjige, ali većina od dvanaest autora zastupljenih u ovoj zbirci uglavnom su nepoznati.

Nastave li međutim barem tragovima naslutivim u nekim pričama iz ove zbirke, mogli bi vrlo lako postati i malo poznatiji. Naime, u svakom ovako heterogenom zborniku priče bivaju vrlo različite, i sadržajem, i stilom, i kvalitetom; ali među njima ih se svakako nađe i nekoliko jako dobrih, i one će neminovno buditi zanimanje i za buduće radove istih autora.

Tako bih, nek' mi se oprosti na subjektivnim kriterijima, među bolje priče u ovoj zbirci svakako ubrojio Game Boy Nikoline Dolfić. Priča počinje kao crtica iz djetinjstva, koje biva koliko-toliko normalno i ispunjeno igrom usprkos ratnom ozračju sve dok protagonistica priče, djevojčica nižeškolskog uzrasta, ne postane žrtva spolnog zlostavljanja, a kako njen zlostavljač nosi uniformu, u dječjem se umu mnogo toga sa čim je dotad odrastalo iznenada relativizira i dovede u sumnju.

Priča Elvisa Serdara Mekan kao duša duhovita je ali i tragikomična priča o odrastanju i mukotrpnom formiranju životnih vrijednosti kao što su ljubav, odanost i vjernost, a njeni su naglasci dodatno pojačani dijalektom. Tihana Gambiraža u priči Scenarij dočarava približavanje duševnih reakcija protagonistice na dva različita sudbinska događaja, raskid dugogodišnje veze i smrt oca. Želimir Periš u priči Tototo niže kratke slike kojima secira junakove doživljaje ljubavi, braka, vjernosti i roditeljstva, ali ponajprije naglašava pitanje o trajnosti osjećaja i bezizlaznosti prekasno spoznatih pogrešnih izbora.

Stilom i žanrom u zbirci od drugih odudara priča Vlatke Basioli Tempus nefecundi. Smještena u futurističko postakopaliptično okružje, ova priča istražuje krajnje dosege odnosa među ljudima koji su se nekoć nazivali ljubavlju, seksom i brakom, a posebno je zanimljivo prikazan kontrapunkt između javnog, ono što likovi s društvenom funkcijom smiju pokazati pred ostalima, i intimnog, onog što mora ostati između kućnih zidova. Među ovo potonje spada čak i svaki oblik umjetničkog izražavanja!

Fantastične žanrovske okvire ima i priča Orfej je sam, a posebna njena grotesknost proizlazi iz činjenice da je lik koji je "ostao sam na svijetu" jedan pokvareni tajkun i političar na početku karijere. Zbirku zaključuje duhovita dijalektalna priča Trebunal Igora Eškinje, o zvonaru iz zabačenog sela koji se našao pred prekršajnim sudom. Prštavo pripovijedanje i vrckavi dijalozi vode nas posredno kroz odnose između sela i grada, tradicijskog i modernog, između prava i običaja, i pokazuju nemogućnost da te dvije krajnosti nađu zajednički jezik.

U zbirci su još eksperimentalna priča Marija Pedelina Drugi korijen iz broja 33; urbana priča o tragičnoj strani poremećaja moralnih vrijednosti Marina autorice Valentine Mrđen; crtica iz ribarskog života Dida Niko Ivana Boška Habuša; medicinsko-ljubavna bajka Zobene pahuljice Andreje Malta Jezeršek, i priča o emocionalnom paralelizmu raznih životnih dobi Plavo, crno, žuto autorice Ive Pejković.

Rezimirajmo: zbirkom Samo ti pričaj stasao je i u javnost izašao generacijski sasvim novi zadarski književni krug, s jako dobrim potencijalima i resursima za napredak.

(Objavljeno u Glasu Istre, 16. ožujka 2013.)

- 19:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Militarije i ljekovite trave



Igor Rajki: "Detektor istine", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012.

Moj omiljeni pisac Igor Rajki i novim je romanom apsolutno u svom elementu: neprikosnoveni vladar jezika i jezičnih začkoljica, virtuozni igrač igara riječima i njihovim mijenama, raskalašeni zafrkavatelj svih vidova, rodova i tipova forme, i naposljetku, dubinski metafizičar teksta kome ništa osim sebe samog tj. teksta nije potrebno da bi opstojao u vakuumskom međuprostoru u kome jedna drugu traže potreba za književnim uživanjem, želja za razumijevanjem riječi, i strast za otekstvorenjem - bilo čega.

Poslužio sam se u uvodnoj rečenici pomalo i rajkijevskim stilom, jer književnost ovoga pisca je prije svega stil, iako bismo stvar mogli sagledati i drastično drukčije - nema tu nikakvog stila već je cijeli roman goli sadržaj, kako je i sam pisac na jednom mjestu napisao ali misleći na nešto drugo.

Volim književnost apsurda, koja međutim ne postoji sama zbog sebe, nije larpurlartistička, već vjerojatno i bez prvotne nakane uspijeva zabaviti i poučiti. Onoga tko voli fine finese hrvatskog jezika i tko uživa kad se mogućnosti hrvatskog jezika ispituju preko granica propisanih normi; onoga dakle kome rječnik nije biblija već živo tkivo kome je dozvoljeno mijenjati se pa zašto onda u tom mijenjanju ne bismo bili razbarušeno žustri, takvome će se čitatelju Rajkijeva proza izuzetno dopasti.

Dopast će se i jezičnim čistuncima sklonima istraživanju, jer tisuće neobičnih riječi koje Rajki koristi u svojoj prozi zapravo doista i postoje u prašnjavim zabitima rječničkih natuknica, samo ih nitko ne koristi; ili pak ne postoje baš takve kakvima ih je on napisao, ali bi mogle postojati jer su stvorene logički, iako od elemenata koje nitko pri zdravoj pameti ne bi spojio. Evo nekoliko nasumce odabranih primjera: užasnovito, pounutren, penkaliziran, međuprduckalo, kapljicavoskokno, zvukavi, gulašna, promatrateljstvo, i tako mnogo puta dalje.

Naravno, neobične riječi još su atraktivnije u neobičnim rečenicama, u kolopletima u kojima ipak pletu kolo kakve takve naracije i kakve takve fabule. A fabula Detektora istine je opet vrlo rajkijevska: pisac je izgubio jednu svoju priču, pa ju traži, pa se pita gdje bi ona mogla biti, kuda se mogla zametnuti ili odlutati, tko li ju je mogao prisvojiti i što bi s njome mogao učiniti. Premnoga su međutim moguća rješenja, previše ima mogućnosti, ali sve treba pažljivo evidentirati, i u tom evidentiranju mogućih utočišta zagubljene priče (koja je češće puki fizički artefakt, nešto otisnuto na nekakvim papirima, nego priča sama svojim sadržajem odnosno tekstom) malo pomalo razotkriva se piščeva nesvakidašnja osobnost.

Recimo, kroz nabrajanje u kakvim se predmetima izgubljena priča mogla naći neposredno saznajemo kakvi su piščevi glazbeni ukusi, kakva mu je lektira, kako mu je opremljen stan, što kod kuće ima od funkcionalnih a što od ukrasnih predmeta. Predmeti su zatim veza s ljudima: neki su piscu poklonjeni, neke je kupio, neke je on poklonio drugima, ili su pak posuđeni, a u dosljednoj duhovitosti svi muški likovi koji se u takvom kontekstu spominju imaju imena po biljkama, uglavnom ljekovitim i aromatičnim travama; dok svi ženski likove, najčešće su to bivše djevojke, imaju imena po raznovrsnim militarijama, najčešće oružjima ili vrstama streljiva.

U tu vrlo raščupanu okosnicu poput umjetnih rebara umetnute su još ekstravagantnije epizode, primjerice o čovjeku kojemu iznenada po tijelu preko noći počnu nicati rečenice, ili pak dramolet o obitelji koju posjećuje čarobnjak kojega nitko osim najmlađeg izdanka ne zarezuje ni pet posto. Riječju: novi roman Igora Rajkija vrhunska je zabava za vrlo zahtjevne čitatelje. Oni površni bolje da ovu knjigu ni ne uzimaju u ruke.

(Objavljeno u Glasu Istre, 09. ožujka 2013.)

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Paralelna bol



Lana Derkač: "Doručak za moljce", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.

Rutinski život bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti dodatno se zakomplicira bolešću u obitelji. K tome, glavna junakinja romana piše dramu o rutinskom životu bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti koji se dodatno zakomplicira bolešću u obitelji. Eto, u dvije rečenice opisao sam vam o čemu govori prvi roman Lane Derkač, inače nadarene i višestruko nagrađivane pjesnikinje s već petnaestak objavljenih zbirki pjesama, kratkih priča i dramskih tekstova.

Naravno da bi za ozbiljnu interpretaciju ovog romana trebalo puno više prostora, jer tekst je jako gust, bremenit emocijama i značenjima, široko obuhvatnom društvenom kritikom te vrlo indirektnim prosvjednim i programatskim tonovima. Naime, dvije obitelji koje su u romanu u središtu pažnje; jedna iz glavnog tijeka radnje i druga iz drame koju piše glavna junakinja, sudbinski su slične, iako su u detaljima učinjene malko različitim, no više su slične nego što su različite, tako da ima osnove za zaključivanje da nam autorica neke stvari zapravo poručuje - dvaput.

A dvaput je dvaput, kaže onaj poznati vic. Dvaput ponovljeno je isto što i naglašeno, podvučeno, izvučeno kao zakonitost zbivanja u vremenu i prostoru. A ta zakonitost glasi: pogoršanja koja se događaju usporedno neminovno utječu jedno na drugo. Jedna vrsta pogoršanja koju pratimo u obje obiteljske priče je bolest kod starijih članova obitelji. Nije riječ o nečem ekscesnom, već o pukim biološkim datostima koje nekoga zadese ranije, nekoga kasnije, ali uvijek, dokle god obitelj čine članovi različitih generacija, bolest donosi promjenu, poremećaj dotadašnjeg načina života.

Te promjene zadese sve članove obitelji, ne samo one bolesne. Jer, događa se niz egzistencijalnih i socijalnih situacija koje sad naprasno treba riješiti uz ionako kompliciranu situaciju s poslom i održavanjem egzistencije. Srednja generacija obitelji, koja se zapravo još nije ni uspjela potpuno emancipirati, sada, kako predmnijeva društvena norma, mora neupitno biti na raspolaganju. Dolazi do novih situacija, od potrebe da se fizički pomaže onom tko je nemoćan sam se fizički brinuti o sebi, preko silom prilika ponovnog zajedničkog života, do sve manjih mogućnosti ostvarivanja emocionalne interakcije između roditelja i djece čemu je također uzrok bolest koja kroz razne svoje manifestacije onemogućuje sporazumijevanje, razmjenu misli i osjećaja, čak i svakodnevnu funkcionalnu komunikaciju.

Međutim, istovremeno s psihofizičkim propadanjem jednog člana obitelji, mnogo drugih stvari propada "tamo vani". Eskalira nasilje, žrtve su djeca i starci, kriminal je u porastu, legalizirani negativizam očituje se čak i u uzurpaciji prava na nesavjesno obavljanje posla. U takav tijek misli i događaja zgodno je iz stvarnog života uklopljen slučaj urušavanja dijela Kupske ulice u Zagrebu, kada su stanari krivnjom građevinskih poduzetnika ne samo ostali bez ičega, nego su izgubili i svako pravo da im se gubitak ikako nadoknadi. Akteri za te loše vijesti iz bliskog okruženja saznaju uglavnom iz medija, nisu im neposredne žrtve (osim što je jedan lik upravo stanar urušene i evakuirane Kupske ulice), zato takve vijesti i mogu slobodnije komentirati, pa i primati ih više k srcu, pa i više patiti jer se bliska i daleka nesreća poklapaju.

Iako se na prvi pogled čini vrlo neobičnim način koji je autorica odabrala da prikaže međuutjecaj društvene i intimne degradacije, stvar je zapravo logična, pa i zabilježena je u stvarnom životu: bolesno društvo ne doprinosi osobnom zdravlju. U bolesnom društvu, u društvu kojeg nešto boli, pojedinca će njegova osobna i od društva neovisna, ali s njime paralelna bol - boljeti još više.

(Objavljeno u Glasu Istre, 03. ožujka 2013.)

- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Još jedna Reklamokracija



Josip Mlakić: "Planet Friedman", roman, Fraktura, Zagreb, 2012.

Nekolicini se domaćih mainstream pisaca u posljednje vrijeme prohtjelo napisati distopijski roman, što je inače već više od stoljeća legitimni podžanr znanstvene fantastike. Pokušaji, uključujući i ovaj Mlakićev, nažalost nisu baš uspješni.

Sveto trojstvo distopijskog podžanra u znanstvenofantastičnoj književnosti su romani Mi Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924.); Vrli novi svijet Aldousa Huxleya (1932.) i 1984. Georgea Orwella (1949.).

Sva ta tri "oca" distopije bila su prvenstveno mainstream književnici, nisu pripadali tada već razvijenoj SF supkulturi, ali SF kritika i publika prihvatili su ta tri naslova kao svojevrsnu bibliju novonastalog podžanra (iako je zapravo distopijska književnost postojala i prije, čak i kod Julesa Vernea). Od tada, književne distopije (ili antiutopije, kako se također često nazivaju) bujale su najviše unutar SF scene, izlazile kod specijaliziranih žanrovskih nakladnika, pisali su ih pisci specijalizirani za SF.

Zato se ovaj podžanr i razvio do neslućenih tematskih i motivskih širina, zato je s vremenom unutar njega i postalo jako teško smisliti nešto doista novo, i zato je s vremenom distopija prestala biti podžanr već je postala okvir, scenografija, za druge novonastale podžanrove, primjerice cyberpunk. Sve to znaju pisci i čitatelji sa SF scene. Oni izvan, koji nisu pratili razvoj književne distopije, i za koje su Zamjatin, Huxley i Orwell do danas ostali jedini poznati uzori za takvu literaturu, pisali su romane koji su, poput Planeta Friedman, tek blijede kopije naslova iz "svetog trojstva", što znači da su u startu na gubitku jer se doimaju itekako zastarjelo.

Ako zanemarimo taj književnopovijesni aspekt, i ako također zanemarimo da su autori s hrvatske SF scene objavili nekoliko puno jačih distopijskih romana, Planet Friedman je jako dobar roman za čitatelje koji se tek periferno zanimaju za fantastiku, a više ih zanima distopija kao, recimo, politička alegorija, ili s aspekta futurističkog interesa za moguće pravce razvoja ljudskih prava.

Mlakić je svoj roman radnjom postavio u daleku budućnost, kada se iza još jednog svjetskog rata čovječanstvo napokon "opametilo", ali ne milom nego silom: ekonomske korporacije dokinule su bilo kakav značaj država, nacija ili religija, te uspostavile korporacijski totalitarizam. Razvoj tehnologije napreduje u svrhu usavršavanja mehanizama za održavanje potrošačko-podložničkog društva, mjerilo ljudske vrijednosti i položaja je osobna solventnost, odgojem i farmaceutskim pomagalima potiskuju se emocije, a djeca se odvajaju od obitelji u najranijoj dobi.

Usprkos očitom institucionaliziranom ugnjetavanju, život je bezbrižan i siguran, ali samo za privilegirane koji žive u zaštićenim zonama; drugdje širom planeta prostiru se manje vrijedne zone s manje vrijednim ljudima. U takvom ustrojstvu društva prilično je očito da će se dogoditi pobuna, kao i to da su snage koje pokreću revoluciju također sklone totalitarizmu. Imajući na izbor nekoliko kategorija humanih vrijednosti koje je totalitarna vlast na planetu Friedman (koji je zapravo Zemlja, ali joj je vlast promijenila ime) kroz nekoliko generacija ukinula, Mlakić je odabrao religiju kao onu koja će biti pokretač promjena, ali religiju kako ju shvaćaju militantni ekstremisti.

Nasuprot tome, ono što izaziva preokret kod dvoje glavnih junaka, otpadnika od prvog sustava i nepoklonika drugog, rušiteljskog, su emocije ljubavi i obiteljske odanosti. Taj kontrapunkt zapravo spašava likove da ne postanu negativci, i da u posljednjem dijelu romana postanu nepristrani svjedoci cikličkih promjena u sudbini čovječanstva koje totalitarizmi mogu na neko vrijeme odgoditi, ali nikako ne i spriječiti.

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. veljače 2013.)

- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ironija bliskosti



Kristijan Vujičić: "Ponavljanje", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012.

Roman Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od onakvih tekstova koji vam se svide na prvi pogled, uvuku vam se pod kožu, bude radoznalost, suosjećanje, izazivaju mijenu grimasa na licu kojom pratite mijene u životu i sudbinama njegovih junaka, a sve to bez krupnih povoda. Kad bismo mogli jednostavno govoriti o takvim stvarima, mogli bismo lapidarno reći da je Ponavljanje roman o životu, i to bi istodobno bilo sto posto točno, i potpuno pogrešno.

Smješten u neku vremenski neodređenu i neuvjetovanu današnjicu, ovaj roman pripovijeda životnu priču sredovječnog urednika u nakladničkoj kući koji nakon akumulacije životnih nezadovoljstava odlučuje "okrenuti novi list", pa daje otkaz, razilazi se sa ženom, unajmljuje stan u kući u kojoj je odrastao; kroz te procese spoznaje i akcije izazvane takvom spoznajom prolazi prva trećina romana.

U drugoj trećini glavni junak romana suočava se sa sjećanjima na djetinjstvo, priviđa se sam sebi u dobi kad je bio dječak, no ta priviđanja imaju gotovo materijalne manifestacije, a pogotovo interakcija između junaka i njegova priviđenja poprima obrise poticajne komunikacije dvaju različitomislećih bića. No, važniji od tog umišljenog malog prijatelja je jedan drugi ponovni susret: u susjedstvu i dalje živi autistična djevojka koju je glavni junak poznavao kad je bio dječak.

Obnavlja se bliskost iz djetinjstva i razvija se ljubavna veza opisiva, recimo, atmosferom iz Beineixovog filma Betty Blue, ili pak neskladom eruptirane emocionalnosti sa sposobnošću partnera da se u takvoj vezi uzajamno prate. Vezi dolazi kraj, djevojka se opet povlači u svoj unutrašnji svijet, a junak ulazi u treći dio romana tražeći, kroz prispodobe s mislima velikih filozofa i vjerskih autoriteta, putove kroz pitanja o mogućnosti vlastite slobode, sa ili bez ljubavi, kroz ljubav, ili poslije ljubavi.

Dodatnu intrigantnost ovako posloženoj priči daje kompozicija romana, jer između epizoda koje pripovijedaju njegovu životnu priču u nedavnom prošlom vremenu, stoje epizode u kojima on sam tu svoju priču pripovijeda, u fabularnom sadašnjem vremenu, slučajnoj suputnici u avionu. Ona je dobar slušač, empatičan i poticajan, i njihovi su avionski razgovori često kontrapunkt emocionalno prežestokim epizodama iz glavnog pripovjednog toka, a istodobno doprinose zamućivanju granica između stvarnog i željenog, između dokumentarne i izmišljene priče.

Ta se pak granica potpuno urušava u epilogu romana, koji istovremeno i potvrđuje i poništava dobar dio suputnikove ispovijedi. Relativnost osjećaja, ljubavi, smisla postojanja, sukobljava se u ovom romanu s bezuvjetnošću tih istih pojmova. Sudbina na koju se može utjecati slobodnim izborom suprotstavljena je promišljanjima o predodređenosti svakog životnog izbora. Ipak, u dominantnom je fokusu bliskost među ljudima, raznih kategorija, i sa suprotnim zaključcima.

Primjerice, na jednom mjestu junak zaključuje da je izraz "bližnji" zapravo ironija, jer "ljudi su ljudima postali konkurencija, višak, smetnja, nepotrebnost", da bi na mnogo drugih mjesta "bliskost s bližnjima" postajala osnovno gradivno tkivo svijeta i smisla postojanja. I kada junak ostaje sam, misleći da je tako ostvario konačnu i potpunu slobodu, on mašta o bliskosti čak i sa slučajnim prolaznicima, podvlačeći poruku i pouku o ljubavi kao nasušnoj potrebi, ali i kao najvećem životnom izazovu i borbi.

Pažljivom čitaču ovaj roman može donijeti i emocionalni stres, širokim rasponom flešbekova primjenjivim uz malo mašte na svačiju životnu situaciju, ali može i promijeniti život, ili barem pridonijeti njegovu demistificiranju. Ustvrdit ću na kraju: Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od najboljih domaćih romana objavljenih u posljednjih godinu-dvije.

(Objavljeno u Glasu Istre, 09. veljače 2013.)

- 18:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fotografija u ratu



Miroslav Kirin: "Iskopano", zbirka eseja, Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.

Nekad davno vrlo je popularna bila knjiga Susan Sontag "Eseji o fotografiji", iz koje se, možda prvi put na ovim prostorima, medij fotografije promišljao s dotad skoro zanemarenih poetičkih, političkih i socijalno-filozofskih aspekata. Atmosfere tekstova iz te knjige prisjetio sam se čitajući formom neobičnu knjigu "Iskopano" Miroslava Kirina, pitajući se iz teksta u tekst jesu li to eseji, jesu li to kratke priče ili poetski zapisi, je li to kronika djelića zanemarene i omalovažene povijesti, popratnim tekstovima obogaćeni album, ili nešto sasvim drugo. Sličnu zbunjenost s pitanjem "što je zapravo ova knjiga" izazvala mi je svojevremeno knjiga Igora Grbića "Istra glagoljušta", no najbolje je kad se takvim pitanjima ne opterećujemo, i kad pustimo da nas knjiga sama vodi; nekuda ćemo već stići.

Miroslav Kirin nas ovom knjigom provodi kroz sudbinu jedne naoko materijalne stvari: ponovno pronađenog albuma obiteljskih fotografija nakon povratka prognaničke obitelji u svoj dom. Album je bio odbačen na gnojište, dapače, bio je zatrpan gnojem, vjerojatno godinama, i gotovo slučajno otkopan i tako ponovno pronađen. Sile prirode, vlaga i agresivnost kemijskih spojeva veći su dio albuma uništile, slike su oštećene, umrljane, razmazane, isflekane, na njima "jednom prikazani svijet posve se izobličio". I baš te uništene, razmazane slike polazište su autorovih promišljanja i o trenucima koji su na tim fotografijama nekoć bili zabilježeni, i o ljudima na tim fotografijama, koje je većinom i sam poznavao.

Ali, zapisi o umrljanim slikama nisu samo intimistički, osobni, oni zadiru mnogo šire i dublje, sve do misli i rečenica drugih autora koji su pisali o nekim drugim fotografijama, također izgubljenima pa ponovno pronađenima, u stanju različitom od onog u kom su zadnji puta bile viđene.

Dvostruka dekonstrukcija u ovoj priči događa se dvaput, na dvije razine. Na prvoj, dekonstruiraju se životi ljudi protjeranih sa svojih rodnih ognjišta, prvi put samim činom progonstva, a drugi put brisanjem njihovih prošlih života činom gubitka, nestanka ili uništenja fotografija koje su čuvale uspomene na te prošle živote. Na drugoj, dekonstruiraju se same fotografije kao medij zadržanog ili materijaliziranog sjećanja, prvi put u trenu nemarnog odbacivanja ili namjernog uništavanja od ruke krive za protjerivanje prijašnjih stanara, čime se hotimice briše svaki trag ranijih vezanosti konkretnih ljudi i konkretnog prostora, i drugi put djelovanjem vremena koje rastače fizičku narav prizora zabilježenih na fotografijama, fizički rastapajući površinu slike.

Nakon toliko godina, nalaznik fotografija, odnosno pisac, autor, kome su stvarni nalaznici povjerili nađene fotografije da o njima razmišlja i da o njima piše, tako se zatekao u višestrukom poslu rekonstrukcije. Hrabar je i mukotrpan posao pritom obavljen, jer odavno je nestalo sjećanje na trenutke, a i na ljude, zabilježene na tim fotografijama, pa je prvo trebalo odgonetati tko ili što je na njima vidljivo ili odgonetljivo ispod pretapajućih mrlja. Poneko lice, poneki detalj odjeće ili namještaja, neko cvijeće, detalj ambijenta, sa uništenih fotografija pričaju drugačiju priču nego što bi pripovijedale da su fotografije ostale netaknute, a takva se odgonetavanja često koriste za progovaranja o poetikama estetike različitih vrsta likovnih prikaza, od cvijeća i dječjih lica pa sve do portreta svetaca i zaključka da je povijesno prva "izgubljena" pa zatim "ponovno pronađena" fotografija zapravo - Veronikin rubac.

Fotografijama o kojima se piše, ova je knjiga naravno i ilustrirana, što nam daje mogućnost da od istih fragmenata gradimo i neke svoje priče, tražimo u njima neka svoja viđenja.

(Objavljeno u Glasu Istre, 02. veljače 2013.)

- 18:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Odricanje od snova



Damir Karakaš: "Pukovnik Beethoven", zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2012.

Svaka nova knjiga Damira Karakaša jako me razveseli, a kako je ovaj u domaćim razmjerima izuzetno originalan autor prvim svojim knjigama sam sebi postavio vrlo visoke kriterije, u sljedećima ih nije lako dostizao. Međutim, s Pukovnikom Beethovenom, nevelikom zbirkom od svega pet priča, izuzetno sam zadovoljan. Damir Karakaš uspio se, napokon, uzdići iznad vlastitih šablona, postati univerzalan vrhunski pripovjedač i stvaratelj privlačne literature neovisne od teme odnosno takvih priča kojima tema nije više primarno ono što plijeni. Prava je šteta što ova zbirka nije bar dvostruko deblja.

Iako se u marketingu za ovu Karakaševu knjigu naglašava kako se njome zaokružuje trilogija započeta zbirkama Kino Lika i Eskimi, ne bih se s time složio. Pukovnik Beethoven je mnogo slobodnija i neovisnija zbirka, nije poput prve koja je to bila malo više i druge koja je to bila malo manje, toliko uvjetovana Likom i Ličanima, iako u pričama ima i Like i Ličana. Također, u ovim pričama Karakaš slobodnije i hrabrije kroči tragovima magičnog realizma, a u nekim pričama donosi i nešto što je za njega nov literarni postupak: krajeve ostavlja nedovršenima.

Ne i nedorečenima, već upravo nedovršenima, fali onaj zadnji pasus ili ona zadnja rečenica koja bi potvrdila da će se dogoditi ono što je nagoviješteno i naznačeno, kako bismo se uvjerili da se doista tako i dogodilo. S obzirom na opću intonaciju ovih priča, tako je možda i bolje nego da na kraju imamo uobičajeni šokantni preokret; ovako se možda možemo i nadati da se ono neminovno (a to u pravilu nikad ne biva nešto dobro) možda ipak može izbjeći.

Zbirku otvara ratna priča Pukovnik Beethoven koja nakon izvrsne uvodne karakterizacije nosećih likova naglo doživljava nadnaravni zaokret, relativizirajući sav do tada izgrađen ionako izokrenuti etički kodeks, i ogoljavajući grubu istinu da je rat stanje i zbivanje bez ikakvih kodeksa. Za ovu bi se priču čak moglo reći da zadire u žanr horora. Slično je, "hororski", ali sa sasvim drukčijim premisama, obojena priča Cipele, odlična kao scenarij za kratki film, s vrhunski razrađenim razvojem napetosti i višestrukih obrata.

U emigrantskom ozračju događa se radnja priče Psi laju kroz zidove, a s emigracijom imaju veze i preostale dvije priče, Križevi i Ja sam. Zapravo, te tri priče čine kao neku malu trilogiju unutar zbirke, vrlo su emotivne i svaka na svoj način tematizira problem otuđenja, kao i stvarne a nikad izrečene dubine razloga napuštanja rodne grude kao čina svjesnog prihvaćanja činjenice da se odlazi iz lošeg u gore. Sve tri priče s različitih gledišta pripovijedaju i o ambiciji, o sukobu između vlastitih i nametnutih želja i snova, o emocionalnim kompromisima ali i frustracijama koje zbog njih nastaju, i o smanjivanju prostora osobnih sloboda kroz prihvaćanje tradicionalnih obrazaca pripadnosti obitelji, zajednici i društvu u cjelini.

Život u tuđini ili povratak iz tuđine takva stanja katalizatorski samo pojačavaju. Kroz ove se Karakaševe priče nižu mnoštva odličnih scena, nadahnutih (iako uobičajeno minimalističkih) dijaloga i vjerno dočaravanih atmosfera. Kad se kaže da neka rečenica ili odlomak imaju miris, boju i zvuk, misli se na upravo ovakve rečenice kakve Karakaš piše, a za vizualnost napisanih prizora nadam se da nije zaslužno njegovo iskustvo s filmom. Ne, to je prirodna osobina Damira Karakaša kao pisca: za nas čitatelje on stvara priče koje s otisnutih stranica izlaze u prostor, kovitlaju se oko nas poput cigaretnog dima ili kasnojesenje magle i razilaze se uz huk nenadanog vjetra, ostavljajući tajanstveni odjek za čije je odgonetavanje potrebno uložiti radostan napor.

(Objavljeno u Glasu Istre, 19. siječnja 2013.)

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priče o toleranciji



Aida Bagić: "Znam li ja gdje živim", zbirka priča, Zoro, Zagreb, 2012.

Zbirka kratkih proza Znam li ja gdje živim, kao prva prozna knjiga Aide Bagić, predstavlja autoricu sofisticirane poetike i vrlo visoke svijesti o potrebi društvene angažiranosti kao jednom (ili čak jedinom) mogućem vidu humanističkog samoostvarenja. Biti čovjekom jednako je pomagati drugome, uvažavati, razumjeti, suosjećati, a ukoliko to zbog civilizacijskih ili kulturoloških razlika predstavlja poteškoću, kao pomoćna sredstva na raspolaganju su poistovjećivanje, dijeljenje patnje ili spoznaja o drukčijoj osviještenosti kulturne pripadnosti koja ujedno uvjetuje sudbinu na granici slobodnog izbora i poštivanja tradicije.

Stoga, dio priča u ovoj zbirci biva kao mali intimistički vodič kroz mentalitete različitih kulturnih podneblja kugle zemaljske. Takve priče uvijek sadrže po dva lika, pripovjedačicu koja propituje, istražuje, savjetuje ili želi biti od pomoći, i domicilnu osobu, najčešće žensku, koja u nekoj srednjoafričkoj, indijskoj, dalekoistočnoj ili bliskobalkanskoj sredini razmišlja o izboru, o poštivanju tradicije iako je nametnuta, o nastavku ili prekidu životnog sklada s vlastitim roditeljima, odgojem, religijom, obiteljskim zanimanjem. Međutim, ovakve dvojbe kod likova u pričama Aide Bagić ne završavaju isključivo negacijskom opcijom, vrlo često im je sudbina upravo afirmacijska, iako je to možda posljednje što bi čitateljsko opterećenje modernitetom očekivalo. Autorica nam tako priređuje zgodne male naracijske zamke, svojim likovima usađuje kolebljive želje i namjere, sučeljuje ih sa suprotnim naputcima i savjetima drugih likova ili čak pripovjedača, a njihove konačne odluke čitatelju su plasirane vrlo zaobilazno, čak uz nužnost ulaganja mentalnog napora u detekciju pravog ishoda.

Iako bi se mnoge postavljene situacije mogle izroditi u propovijedanje o zaostalosti mentaliteta, one se bezuvjetno realiziraju kao vrlo tople priče o toleranciji. U takvom je postupku još jedna zamka, ponajprije emocionalna: tolerancija naime ne proizlazi kao urođena osobina, ona se stječe i uči, ona najveću kušnju, ali i najistinitiju potvrdu, nalazi upravo u dvojbama koje se nesvjesno i nenamjerno testiraju na najbližima i najdražima.

I cijela bi se zbirka Aide Bagić Znam li ja gdje živim zapravo mogla podvesti pod zajednički nazivnik priča o toleranciji, s izrazitom senzibilnošću prema manjinskim temama u gotovo svakom društveno pojavnom obliku, ne samo u pojavnostima kojima se bave današnje nevladine organizacije i pokreti, već i vrlo minuciozno strukturiranima, do mjere da se opisana pojavnost naizgled čak ne može smatrati manjinskim ili ljudskim pravom (primjerice, poput prava dječaka da se igraju lutkama), ali društvena reakcija okoline prema toj pojavnosti postupa kao da se radi o nečem puno većem i značajnijem. Za pojedinca, pogotovo u djetinjoj dobi ili nekoj osjetljivoj životnoj fazi, svejedno je kakva je društveno priznata veličina njegove posebnosti ili iznimnosti, jer tolerancija se, i to je osnovna poruka priča Aide Bagić, pokazuje na mnogim razinama, i u mikro i u makro sferi, ali kao problem primjetna je i za društvenu akciju provokativna samo kad je nema ili kad zbog stanovitih okolnosti dođe u krizu.

Iako su fabularno strukturirane, priče u ovoj zbirci dovoljno su i meditativne da nad njima možemo zastati i zamisliti se, upustiti se u igru opažanja i prepoznavanja, mjerkati male stvari očima velikog svijeta, i doista uživati u riječima, onima koje označuju, i onima koje prikrivaju.

(Objavljeno u Glasu Istre, 05. siječnja 2013.)

- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pasivni svjedoci



Jadranka Bukovica: "Dug put prema gore", roman, Dušević i Kršovnik, Rijeka, 2012.

Dug je put prema gore, a istovremeno i dug pad prema dole, poduzeo glavni junak ovog romana, Luka, čiji život i sudbinu pratimo od djetinjstva do pozne dobi. Transformirao se pritom, taj Luka, od stidljivog dječačića duboko odanog obitelji i tradicijama svoga kraja, preko obećavajućeg mladića koji je usprkos uznemirujućim mijenama u svijetu oko njega odrastao hranjen uzornim moralnim vrijednostima, u besprizornog i ideološki zatucanog karijerista. Zreli je Luka krajnja suprotnost mladome Luki, pa će zato potkraj romana nakon visokog leta odjednom nisko pasti, te time dobiti i zasluženu kaznu, i još jednu šansu.

Lovranska spisateljica Jadranka Bukovica se ovim romanom na neki način vratila svojim književnim korijenima, začetima u njenoj prvoj knjizi, zbirci novela "Ma koga se tiče". Poslije te izvrsne prve knjige, okušala se u znanstvenoj fantastici nizom priča i jednim romanom, zatim u romanima za mlade - za koje je dobila i nekoliko nagrada. "Dug put prema gore" je povratak realizmu kao stilu, i socijalnoj tematici, koju kad je lokalizirana u blisko i poznato okruženje, neminovno prati i politička scenografija i ikonografija.

Roman prati sudbinu već spomenutog glavnog junaka Luke i četiriju generacija njegove obitelji, u vremenskom rasponu od kraja Drugog svjetskog rata do političkih previranja u osvit Domovinskog rata. Lukina je obitelj podijeljena i označena: otac i stric borili su se na različitim stranama, otac se vratio ali stric nije. Taj će sudbinski dualizam utjecati na sudbinu, stavove i raskole sljedećih generacija, jer ispada da nije dovoljno biti na pobjedničkoj strani da bi se bilo pobjednikom u mnogim srazovima kojima se svatko tko je bio vidljiv morao podvrgnuti sredinom prošlog stoljeća. Lukin otac zato postaje još tvrđih ideoloških uvjerenja nadajući se privilegijama koje nikad neće dobiti, ali svoju djecu, Luku i njegovu sestru Mariju, nakon što se zapošljava i dobiva stan u Rijeci, ostavlja u Lici kod svoje majke, u zabačenoj ruralnoj sredini gdje se lakše može ostati nevidljiv.

Što zbog te nevidljivosti, što zbog naprosto drugačije naravi, lički dio obitelji živi sasvim drukčije nego riječki. U seoskoj idili, uz blagodati prirode i rada na zemlji, baka svoje unuke odgaja u tradicijskom i vjerskom duhu, na užas i zgražanje, ali bezuspješno protivljenje svoga sina. Ta ideološka podijeljenost prenosi se i na narednu generaciju: kad Luka, željan emancipacije, odlazi k ocu u grad, a kasnije i na studij u Zagreb, sestra mu Marija zapostavlja školovanje, uskoro se udaje, rađa djecu, živi dalje kao što je desetljećima živjela i njena baka. Odvojen od svojih korijena, Luka napreduje, ali se i mijenja, i njega opija moć ideologije, a uz direktorski položaj do koga se uspeo ne biva mu mrsko ni nasilništvo, manipulacija podređenima, okorištavanje dobrima koje firma pod njegovom kontrolom neopazice može i malko rasuti. Kad u priču uđe i četvrta, najmlađa generacija, relativnost vrijednosti do kojih drže oni stariji sve je očitija, ali oslonac ipak ostaje na onim ličkim, tradicionalnijim vrijednostima, ove gradske i ideološke se rasipaju naočigled, završavajući raspadom jedne i stvaranjem druge države.

"Dug put prema gore" je primarno socijalni roman. Iako je smješten u precizno omeđenom povijesnom vremenu sa znanim događajima kao prekretnicama, likovima ovog romana, članovima Lukine obitelji, nije dano da sudjeluju u njima, već da kao pasivni svjedoci osjete kako mijene u državama i društvima utječu na sve, ne samo na one koji su se okitili ordenjem ili završili u zatvorima. No, još zanimljivija dimenzija ovog romana je u osobnim psihološkim mijenama likova, u skladu ili u prkos sa društvenim mijenama. Time se naposljetku objavljuje trpka istina da u svakom sudbinskom procesu za društvo pojedinac sudjeluje i sebe određuje - vlastitim izborom, mnogo slobodnijim nego što se na prvi pogled čini.

(Objavljeno u Glasu Istre, 29. prosinca 2012.)

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Obrazac smisla života



Zrinka Pavlić: "5 priča i krafne", zbirka priča, Jesenski i Turk, Zagreb 2011.

Prije šest godina oduševio sam se prvom knjigom Zrinke Pavlić, zbirkom eseja i kolumni Svijet i Praktična žena, procijenivši već tad da se iza tog nevjerojatno lakog i duhovitog, baš seinfieldovskog pristupa svakodnevnim temama, na način koji će međutim zadovoljiti tek onih poslovičnih natprosječno inteligentnih dva posto populacije, krije i još nerealizirani književni talent. Iako je književna publika predugo čekala, s ovom je knjigom napokon i dočekala da književni, prozno-spisateljski talent Zrinke Pavlić iskrsne u punom sjaju. U ovoj nam se knjizi nudi šest (Krafne iz naslova zbirke su zapravo naslov šeste priče) odličnih priča, sasvim dostojnih da im svoje vrijeme posvete i najistančaniji književni sladokusci.

Možda će čitatelj imati mali problem s činjenicom da je svih šest priča međusobno vrlo različito, stilom, pristupom, temom, atmosferom, intenzitetom emocija ili dinamikom radnje. Izgleda kao da se autorica "tražila" u šest različitih pravaca, okušavajući se malo u jednom, malo u drugom, malo u satiri, malo u drami, malo u romantici, malo u tragikomediji; nadam se da njoj samoj neće biti problem što se u svih šest pravaca - uspješno "našla", i uspješno snašla.

Kolikogod bile različite, a neke su od njih i razrada u domaćoj književnosti već viđenih motiva, kao u priči o generacijskoj "ekipi" koja se susreće još samo na sprovodima, svaki put "kraća" za po jednog od njih, šesto čitateljsko čulo naznačit će vam da sve ove priče potječu od iste ruke. Ponajprije je to vidljivo u pozadinskom pripovijedanju, u onim dijelovima teksta koji "postavljaju scenu" ili vezuju dijaloške dijelove teksta. Vidljivo je to u detaljima koji znaju jurnuti u rečenicu prije nego im je narativno vrijeme, dinamizirajući tako pripovijedanje, usmjeravajući očekivanja, odvajajući bitno od nebitnog.

Naprimjer, u priči Krafne sasvim je jasno da će jedan od likova poginuti, ali da ne bi ispalo da je njegova pogibija tema priče, pripovjedačica će nas (čak i duhovito) upozoriti: "Kad me Maki, godinu dana prije vlastitog sprovoda, a nekoliko minuta nakon ispijenog koktela u jednoj pariškoj birtiji, upitao…", a njegovu sudbinu će zapečatiti nekoliko odlomaka prije, rečenicom: "Maki je iz Francuske na jadransku magistralu dovezao Harley Davidson i ondje ga u, kažu, besprijekornom stilu zavitlao u more kraj Trogira, zaboravivši prije toga sići sa sjedala".

Takvo dopadljivo natjeravanje detalja, brzanje trenutaka naprijed i natrag niz nejednoličnu vremensku crtu, daje draž svim Zrinkinim pričama, bez obzira na njihovu primarnu temu. Djetinjstvo, odrastanje, ljubav, seks, egzistencija, prijateljstvo, obitelj, okrhnuti socijalnim, političkim ili kulturološkim zadanostima ili pak slučajnim bizarnostima, opisani su u ovim pričama kao epizode opstanka jednog mnogo obuhvatnijeg bića nego što bi bila jedna jedina ljudska jedinka, iako je svaka priča začahurena baš u precizno definiranu jedinku, individuu. Ali baš ti trčeći i iskačući detalji upozoravaju nas da se zapravo ne događa jedna jedinstvena i neponovljiva sudbina, već da se ponavlja obrazac, a ponavljanje obrasca nije baš definicija ispunjenja smisla života i postojanja. Prije će biti da je smisao upravo u tim trčećim detaljima, u iskačućim trenucima, vrijednima, u najmanju ruku, dobre priče. Jako dobro barata Zrinka Pavlić i karakterima, i emocijama, trudi se da to izgleda ovlaš i nemarno, ali baš zato ispada jako uvjerljivo, životno. Ima tu, slutim, talenta i za cijeli roman.

(Objavljeno u Glasu Istre, 22. prosinca 2012.)

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kobasice od ukućana



Ivo Balenović: "2084 - kuća velikog jada", roman, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.

U dalekoj 2084. godini, kao što nam dio naslova ovoga romana zorno kaže, neke su bliske stvari i dalje bliske - jad i bijeda naspram moći, bogatstvu i sili karakteriziraju ono vrijeme kao što karakteriziraju i ovo. Međutim, ono je vrijeme temeljito očišćeno od apsolutno svih drugih stvari koje u aktualnom ovozemaljskom životu pružaju, kako kome, barem kakvu-takvu utjehu: nema više država i nacija, nema više vjera ni religija, nema trendova i moda, zabave i hedonizma, nema umjetnosti i znanosti, nema štoviše čak ni zdravlja.

Ivo je Balenović u trećem svom romanu napokon odbacio pseudonim Alen Bović, i umjesto o svijetu i podneblju koji šutke trpe stanoviti društveni porok odlučio pisati o svijetu koji je porok sam po sebi. Smjestivši radnju u dovoljno blisku, ali i dovoljno daleku budućnost, cijepio je svoj tekst od bilo kakve odgovornosti prema aktualnim moralnim, pa i estetskim kriterijima. Takve su predispozicije plodno tlo za svrstavanje ovoga romana u žanr znanstvene fantastike, ali na tu policu ga ipak nećemo odložiti jer se mnogi elementi Balenovićeva teksta tome grubo opiru.

Naime, imamo budućnost, imamo distopijsko društvo, imamo dehumanizaciju, imamo i više nego poželjnu satiričku dimenziju, ali pripovjedački stil i tekstualna estetika otvoreno vuku na neku ipak malo drukčiju cestu od žutih cigli. Naracija, naime, nije sasvim konzistentna, likovi su pomalo fluidni, ne po agregatnom stanju već po razlozima njihova pojavljivanja na očekivanim i neočekivanim mjestima; iz književne, političke i znanstvene povijesti u fabulu upadaju (i brzo iz nje ispadaju) raznorazni upečatljivi epizodisti, a tekst toliko obiluje metatekstualnošću da počesto djeluje ishitreno i naporno, a u sekvencama najvećeg bombardiranja aforizmima i prepričanim ili prilagođenim vicevima čak i - dosadno.

No, jasno je da takvi trenuci u romanu nisu znak slabosti i oportunizma, već da su promišljeni, tendenciozno apsurdni, oni nisu ukras već su osnovno gradivno tkivo ovoga teksta kojega baš zato izbacujem iz ladice znanstvenofantastičnog žanra i kitim ga definicijom nadrealističkog romana. Tako svrstan, više ne pruža otpor. Nimalo. Ono što je u naše vrijeme Kuća Velikog Brata, u vrijeme radnje ovog romana zove se Kuća Velikog Jada. Stanari-natjecatelji u njoj ne ostaju četiri mjeseca već četrdeset godina, probrani su iz cijelog svijeta, iako su nam neki poznatiji i prepoznatljiviji od drugih. I oni dobivaju zadatke, dnevne, mjesečne i godišnje, za njihovo uspješno rješavanje nagrađuju ih rijetkim bolestima ili prigodnim pošastima.

Narcisoidnost im je urođena, i oni se bore za gledanost i popularnost, a suparnika neće samo diskreditirati već će ga lako preraditi i u kobasice. Mnogi izvana im zavide i žele biti na njihovom mjestu, a oni su u Kuću ušli iz različitih motiva. Većini stanara Kuća je put ka izlasku iz bijede i anonimnosti, ali nekima je i konačni cilj. Tajkun, General i Ministar u Kući se skrivaju od vanjskog svijeta i čekaju novu priliku. Isus (za koga se na kraju romana ispostavi da je zapravo Muhamed) u Kući nalazi najpotrebitije "izvođenja na pravi put", a od ostalih stanara među neobičnije bi se mogli svrstati otac Adolfa Hitlera, plavuša koja pri gatanju iz taloga od kave zapada u proročanski trans, zatim jedna "osoba" koja je ustvari ogromno debelo crijevo, i naposljetku još jedna "osoba" koja je zapravo bacil kuge.

Iako u takvim "big brother" fabulama medijski aspekt i interakcija s vanjskim svijetom može biti prilično bitna, ovdje toga uopće nema. Po ulasku stanara, Kuća postaje Svijet, vanjskog svijeta nema, ali ni to nije bitno jer se Kuća i Svijet savršeno uzajamno odražavaju: poznavajući Kuću, poznajemo i Svijet. I obrnuto. Prema neprovjerenim glasinama, ovaj bi roman trebao dobiti još dva nastavka.

(Objavljeno u Glasu Istre, 08. prosinca 2012.)

- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Faza pravog života



Roman Simić Bodrožić: "Nahrani me", zbirka priča, Profil, Zagreb, 2012.

Ako bismo ljudski vijek mogli podijeliti na faze ili segmente koje pisci najčešće uzimaju kao dramaturške cjeline za odsječke života svojih likova u kojima su oni najsposobniji ili najpogodniji za nošenje uloga pokretača ili generatora radnje, te bismo segmente mogli nazvati predživot (s dvjema pod-fazama: djetinjstvo i odrastanje, te mladenaštvo i zaljubljivanje); život u užem smislu; i naposljetku smiraj. Nećemo ih optuživati za učahurivanje u trendove i pod-trendove, no mnogi se pisci pogotovo u prvim svojim knjigama, odlučuju svoje likove smjestiti u "drugu fazu predživota", a posljednjih se godina u takvome duhu čitateljima obratilo bar desetak čak i jako dobrih romana i isto toliko zbirki priča domaćih autora.

Lijepe su to priče i romani, romantične i osjećajne, pogotovo one iz pera muških autora, jako su životne te fabule (ili ne-fabule kada se radi o zbiru zabilježenih a ne nužno međusobno povezanih trenutaka) o vezama mladih parova i svemu zamislivom što ih u tim vezama i povezuje i tišti, ali opći je dojam takve proze da je ona tek uvod u pravu knjigu, koja tek treba biti napisana, knjigu u kojoj će parovi iz druge faze predživota kročiti u stvarni život, u kome će, ako ništa drugo - dobiti djecu.

I sam Roman Simić Bodrožić ima u svojoj spisateljskoj pretpovijesti takvih romantičnih stranica koji likove tek pripremaju za suočavanje s pravim, dubinskim i istinskim dvojbama kakve donose brak i roditeljstvo. Na stranicama zbirke Nahrani me više gotovo da nema ljubavnika, ali zato ima u obilju supružnika, neki su od njih bez djece, neki djecu upravo očekuju, neki ih već imaju, a neki ih povrh one koju imaju - očekuju još. I to je životno doba, raskošno će nam pokazati Simić Bodrožić u ovoj zbirci, napokon onaj pravi i istinski poligon za suočavanje s demonima u sebi i oko sebe.

Jedan od prvih problema supružnika s djecom je - ljubav, osjećaj i stanje koje je nedvojbeno obilježilo njihov predživot, ali koje se sada, u doba neispavanosti, kroničnog umora, destrukcije pojmova vremena i životnog ritma, negdje sakrilo, kao da je "na čekanju". Ili likovi samo tako misle, pa zbog toga dolazi do dramatskih situacija. No, do ulaska u fazu "pravog života" treba se "očistiti" od naslaga prethodnih faza, čemu funkcionalno služe uvodne priče u ovoj zbirci.

Talozi prošlosti uključuju ne samo sjećanja na okolnosti, doživljaje i događaje pri čijem prizivanju u svijest na usnama zatitra osmijeh, zatitra ali se ne razmahuje jer operacija potiskivanja je u tijeku, nego uključuju i ljude koji su se ugnijezdili u osjećaj osobne sigurnosti i identiteta iako su zapravo samo epizodisti, koji se često međutim opiru zaboravu i patološki žele zadržati pažnju. Oštra granica između predživota i života, u opisanome smislu, spoznaje se ne činom (recimo, vjenčanja, porođaja, useljavanja u prvi zajednički stan, početka ili željno čekanog svršetka podstanarskog statusa), već prosvjetljenjem, udarom na svijest u kome se, doista u bljesku, pregledno, nakon utihnule euforije, počnu razabirati stvarna značenja danih zavjeta.

I proširenje obitelji na supružnikovu "granu" novost je u životu novopečenih mladenaca ili roditelja, koja ne donosi uvijek osjećaje plemenitosti, bogatstva i zadovoljstva, naprotiv, ona odjednom bliskima čini i ljude s čijim se vrlinama i manama, bolestima i grijesima iz prošlosti, još do jučer nije moralo imati ništa. Vrtlog novog života može progutati osobnosti onih koji su u njega zajedno stupili s prilično drukčijim očekivanjima.

Taj vrtlog može donijeti i propast i opstanak, sve što se činilo sasvim obično ljudskim sada treba svladavati snagama nadljudskim, šanse za neuspjeh su velike, a uspjesi izgledaju toliko mali, beznačajni i kratkotrajni, da pitanjem biva vrijedi li se oko njih baš toliko truditi. Eto, o tome piše Roman Simić Bodrožić u svojoj trećoj zbirci priča, jako drukčijoj i od dvije njegove prethodne, i od mnogočega u nas napisanog u posljednjem desetljeću.

(Objavljeno u Glasu Istre, 24. studenog 2012.)

- 17:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Noć u vodenici



Bisera Boškailo: "Karakondžula", roman, Bosanska riječ, Tuzla, 2012.

Karakondžula je u bosanskoj ili srednjobalkanskoj usmenoj tradiciji ono što je u Istri primjerice mora, iako ima i karakteristike štrige, pa čak i vampira. Noću ona, a uvijek je ženskih atributa, objahuje svoju mušku žrtvu, i davi je, stišće, guši, često i do fatalnih posljedica; mijenja oblik, obitava pogotovo u vodenicama pa je baš zato zabranjeno mljeti žito noću. I često takva bića u predajama i legendama zapravo bivaju tek metafore za nešto drugo.

Za nešto što se ne smije, prema regulama koje već eonima nalažu obitelj, selo, vjera ili jezik, ni pomisliti, a kamoli učiniti, za nešto zbog čega se propada i moralno i fizički, ugledom i tijelom, a sramota prelazi na obitelj i na rod, za nešto što je kazna zajamčena, neizbježna. Zato zajednica kao obrambeni mehanizam protiv takvih djela stvara i smišlja nadnaravna bića zlokobnih moći, kao upozorenje i kao preventivu.

Takvi grijesi nisu pojedinačni, oni su prelazni, tako kazuje i upozorava tradicija. A tradicije su, znamo to, zato da se krše. Iz takvih ekscesa nastaje drama, nastaje umjetnost, i prije tisuću godina, pa tako i danas. Karakondžula u ovom romanu je metafora za zabranjenu ljubav između dvoje mladih različite vjere. On je naočit mladić, najjači u selu, poželjni ženik; ona je pak isposnica u obližnjem ženskom manastiru. Balkanski Romeo i Julija nisu imali baš mnogo prilika za uzajamnu interakciju, osjećaji su poprilično platonske naravi, ali su, kod njega poglavito, vrlo intenzivni. Dovoljno intenzivni da izazovu poremećaj percepcije stvarnog i onostranog.

Zasad je ovo materijal za sevdalinku; no roman je poprilično proširena sevdalinka, jer je mnogo pažnje i mnogo vještine uloženo u oblikovanje tzv. društvenog konteksta ove neostvarljive ljubavi. I sama glavna priča romana stavljena je u usta nekolicini pripovjedača, koji doziraju narativne segmente i prate ih svojim komentarima. To se pripovijedanje događa u nekom neodređenom vremenu prošlom, a sam zaplet, dakle priča koju pripovjedači pričaju, smještena je u vrijeme još prošlije, još davnije. Okruženje je mirnodopsko, suživotno: muslimansko i pravoslavno selo jedno su kraj drugoga, nedaleko je pravoslavni manastir, svi se međusobno znaju, komuniciraju, savjetuju se i potpomažu.

Nema ni traga nekoj staroj zloj krvi, nema ni natruhe aktualnog sukoba između dviju zajednica, pod jednim se nebom živi, u jednoj se vodenici žito melje, a slična se i baština dijeli: jedni drugima znaju i za blagdane i za legende i za običaje, znaju i kada treba čestitati, i kada treba upozoriti. Ali ipak, u cjelokupnoj toj idiličnoj slici naziru se pukotine kada se sa svih strana počnu nizati argumenti protiv te zabranjene ljubavi.

Iz te čaršijske kritike izviru tradicijom izgrađene predrasude, na što kršitelji tradicije (zapravo, akter ove svojevrsne pobude je uglavnom mladić, djevojka je kao lik prilično pasivna, osim naravno u njegovim snoviđenjima) odgovaraju osebujnim prkosom, postavljanjem sebe u središte svijeta i ignoriranjem prepreka i brana u do jučer najbližima oko sebe.

Zapravo je i ovo prilično jednostavna priča, ali je pripovjedačkim tehnikama ona uvelike razbijena, dinamizirana, obogaćena fantazmagoričnim scenama, oživljavanjem nadnaravnih bića i elemenata. Na neki način, Karakondžula je lirska priča ispričana epskim tehnikama, a njeno središnje mjesto, scena u kojoj glavni lik provodi noć u vodenici usprkos upozorenjima da će ga napasti opasna neman, istovremena je posveta i starijoj regionalnoj fantastičnoj književnosti u kojoj vampiri i vukodlaci nisu metafore već stvarna fabularna bića, i sasvim modernom hororu koji se oslanja na tradicijske motive.

(Objavljeno u Glasu Istre, 17. studenog 2012.)

- 17:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pospremanje svijeta



Darija Žilić: "Omara", zbirka priča i eseja, Biakova, Zagreb, 2012.

Velik je svijet oko nas, sastoji se i od voća i od gmazova, i od knjiga koje smo čitali i od prijatelja koji te knjige pišu. I od mnogo toga između. Kako što u tom svijetu funkcionira, osjećamo i doživljavamo unutrašnjim mjerilima za red, sklad, pravdu, ljepotu i ljubav. A to su promjenjive kategorije, danas jesu, sutra nisu, nastaju i odlaze s onima koji te kategorije kreiraju da bi prema njima ravnali sebe i druge, ali i s onima koji su njihovom i našom percepcijom u te kategorije posloženi, svrstani. Ali, ne radi se tu o nekom oktroiranom, strogo propisanom redu. Radi se više o težnji, o optimističkom osobnom uvjerenju da svijet teži ka vrlinama reda, ljubavi, pravde i ljepote.

Radi se i o dobronamjernoj želji pisca i pripovjedača, pa čak i kritičara, da u svojim tekstovima malko pospremi svijet oko sebe, razvrsta ga po detaljima i značenjima. Da ponosno pokaže dobro i lijepo, dobrodušno pokudi što još popraviti bi se moglo, skrušeno prizna nesavršenosti u sebi i oko sebe. Autor tako bilježi svijet jer ga pokušava razumjeti. Stekao je već neko životno iskustvo, djelovao je u želji da pukotine svijeta zaliječi kako se ne bi proširile, poučavao druge sklone i željne baš takvog učenja, pa da i oni prenose spoznaje i znanje. Nesebično, srdačno, nježno, neposredno i pošteno.

Tako sam nekako doživio ovu knjigu, zbirku kratkih priča, eseja, pisama, putopisa, i svakojakih drugih tekstova koje je ponekad teško definirati po vrsti i žanru, ali nije to ni nužno. Savršeno naliježu jedan na drugoga, iako živahno skaču s teme na temu, kao što se i koncentracija ikoga sklonijeg detaljnijem promatranju svijeta oko sebe nužno mora premještati s fokusa na fokus. Ipak, pažnja ne skreće s odabrane teme prije zaključka, koji slijedi iza pomnog razmatranja iz svih kutova, ne radi ocjenjivanja ili ikakvog drugog kriterijskog vrednovanja, već radi potpunijeg doživljaja.

Naime, čini mi se da ova autorica osjeća obavezu ne pogriješiti. Čak i kad se o vrlo osobnom mišljenju i dojmu radi, vidno motiviranom da ne bude poput većine, u glavnom toku, potpunost i cjelovitost interpretacije vrlina je ovih tekstova. Ne mislim tu, naravno, na enciklopedijsku faktografsku pokrivenost, već na sasvim vjerodostojnu interpretaciju vlastitoga stava. Neka mi se dopusti malo prekoračenje "pjesničke slobode": na osnovu ovako iznijetih stavova biraju se ili ostavljaju prijatelji. A autorica ovih tekstova, to se i iz samih tekstova vidi, prijatelja ima jako mnogo.

Iako dakle tekstovi o odabranim temama, bez obzira je li im forma fikcionalna ili dokumentarna, daju cjeloviti autorski pogled i stav, nimalo im ne nedostaje poetičnosti i literarne ljepote. I u tome je draž zapisa sakupljenih u zbirci Omara: autorica nas, dok vrlo uživamo u poetici upravo čitanog teksta, istodobno i poučava, često temeljem vlastitih iskustava i odranije formiranih stavova, o humanizmu, o demokraciji, o građanskim pravima, o umjetnosti, o građanskom aktivizmu, o međugeneracijskim ili provincijsko-metropolskim razlikama.

Neki su me se tekstovi u ovoj zbirci posebno jako dojmili. Primjerice, u eseju-putopisu Grad, za kojeg je podnaslovom naznačeno da je nastao nakon ubojstva Ivane Hodak, iznosi se fragmentirana povijest Zagreba kao grada rastuće urbane kulture, koji se u današnjici nasiljem pretvara u grad straha. S druge strane, jako mi se svidjela metoda recenziranja umjetničkih i spisateljskih osobnosti kroz formu pisama autoricama o čijem se djelu piše, tako je tekst ispao mnogo intimniji, vjerodostojniji, i, što nije paradoks - točniji.

Mnogo se još osobnih favorita može naći u Omari, zbirci čiji sadržaj njen naslov ne odražava gotovo nikako.

(Objavljeno u Glasu Istre, 10. studenog 2012.)

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Skora sadašnjost



Jelena Đurović: "30. februar", SF-roman, Everest media, Beograd, 2011.

Četvero prijatelja iz djetinjstva ponovno se nakon dugog vremena nađe na okupu, u gradu svoga djetinjstva i zajedničkog školovanja, Beogradu. Modna dizajnerica, kopirajterica, novinar i veterinar. Ovaj potonji je bogataški sin, dugo je živio vani, vratio se da bi napokon završio studije, i uzgred, baš u aktualno vrijeme radnje romana spoznaje da je homoseksualac. Modna dizajnerica nakon svog prvog velikog uspjeha traži svoje mjesto u beogradskoj eliti, ne sluteći kakva je to džungla uzajamno mrzećih klanova.

Kopirajterica tek dobiva svoj prvi posao, domišljatošću spašava projekt od propasti, i time zaslužuje mnogo bolju ponudu. Novinar ustraje na svojoj nezavisnosti, odbija dobre ponude uglednih redakcija, i pati za spomenutom modnom dizajnericom, koja u međuvremenu nađe dečka, za kojeg se međutim ispostavi da je prerušeni izvanzemaljac. Gay-veterinar je rastegnut između svog londonskog dečka i konzervativnog ali bogatog oca koji ga uzdržava. Kopirajtericu osvaja njen novi šef, moćni beogradski tajkun, koji u šaci drži i vladu i predsjednika i tajne službe, a u dosluhu je i s dizajneričinim dečkom izvanzemaljcem.

To da je taj dečko zapravo izvanzemaljac saznajemo tek pri kraju romana, iako relativno brzo postane sumnjiv pažljivom čitatelju. Da nema njega, i da između pojedinih poglavlja nisu umetnuti izvještaji špijuna izvanzemaljske civilizacije koja prema našem planetu nema baš časne namjere, roman 30. februar bi u svoje prve tri četvrtine izgledao kao vrlo nadarena, zabavna i prilično duhovita balkanska varijanta nečega otprilike između Prijatelja i Teorije velikog praska.

Naravno, s jakim lokalnim posttranzicijskim i posttraumatskim koloritom. Glavni likovi u potpunosti su uronjeni u vlastitu sadašnjicu, tek se sporedni likovi u njihovu okruženju mutno sjećaju da je nekad davno na Balkanu bilo nekakvih ratova, kriza, nacionalizama i vjerskih fanatizama, uzgredne replike na takve teme uznemirujuće su aveti koje čak toliko i ne podsjećaju na prošlost, koliko uznemiruju ionako stresnu sadašnjost.

Vrijeme radnje ovoga romana nekakva je vrlo bliska budućnost, skorobuduća sadašnjost, u svakom slučaju doba u kome caruju novac i korporativni kapital, doslovce ne poznajući jezike ni granice, u jednoj generaciji istrijebivši skoro sve traume prošlosti. Vrijeme je, dakle, zrelo za prvi kontakt.

Četvero izvrsno iznijansiranih glavnih likova balansira između životnih prilika i teškoća, šansi i promašaja, uzajamno se podupirući u neraskidivom savezništvu i lojalnosti s korijenima iz školskih klupa. Na vezi ostaju i kad ih sudbine i životni putovi izdvoje iz skupine, iz tog uigranog urbanog čopora, a upravo ta njihova uzajamna lojalnost izaziva rasplet koji, slutimo i ono što je nenapisano, dovodi do propasti svijeta kakvog poznajemo.

Znanstveno-fantastični element, bez kojeg ovaj roman ne bi opstao u ovako dražesnoj cjelovitosti, toliko je duhovit i originalan da jedva odolijevam odati ga, samo ću ukazati da je u naslovu romana ujedno i njegov ključ. A znakovito je što se konačnim raspletom zapravo sve vraća na početak: korijeni od kojih se civilizacije ovih prostora tako žustro žele odlijepiti i barem nominalno pripadati nekoj drugoj matici, neraskidivi su i uvjetovat će kako osobno tako i institucionalizirano djelovanje čak i u okolnostima u kojima se čini da je nasljeđem predaka genetski uvjetovani model ponašanja pospremljen u muzeje i baze podataka koje više nikoga ne zanimaju.

Mislim, ono: možeš prevariti izvanzemaljce, ali odakle ti ideja da i oni ne bi mogli reagirati nepatvorenom brutalnom osvetom?

(Objavljeno u Glasu Istre, 27. listopada 2012.)

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Daleki odskok



Nedim Sejdinović: "San svakog upaljača", zbirka priča, Cenzura, Novi Sad, 2012.

Prosječna priča u ovoj zbirci počinje otprilike ovako: bio jednom jedan dječak, mladić, muškarac, ili djevojčica, djevojka, žena, otvara se atmosfera poput neke urbane bajke, s ponešto ugođaja prirode ili doba dana ili svakodnevne gradske ili seoske vreve. Skicira se život glavnog junaka ili junakinje priče, radnja kreće u nekom naizgled banalnom pravcu, ali onda se dogodi nešto strašno, jezivo, gnjusno. Glavni junak ili junakinja priče to što su strašno, jezivo ili gnjusno učinili, sebi ili drugima, ili su to drugi učinili njima, ne doživljava tako. Strašna, jeziva ili gnjusna epizoda nekako je obična, logična stepenica u njihovim životima.

Ponekad ona biva naznačena ili najavljena prijašnjim zbivanjima, ponekad je pak sasvim neočekivana, ali preko nje se prelazi lako, kao preko kućnog praga ili preko sjene na putu za koju nismo sigurni je li sjena ili jaruga neka, pa za svaki slučaj povisimo i produžimo korak. I ne osvrćemo se više. Iza takvih epizoda ili poanti u Sejdinovićevim pričama zatim ne slijedi pouka, kazna ili strašni božji sud. Ne, život se nastavlja kao da se skoro ništa nije dogodilo, ili se nastavlja još jezivijim putem koji se međutim ne doima devijantnim. Više nalikuje na ispunjenje životnog smisla baš tog i takvog junaka.

Nadrealne su priče Nedima Sejdinovića u ovoj zbirci. U njima krv, rat, fizičko i seksualno nasilje, pedofilija, sakaćenje, ubojstvo, laž, pohlepa i druge manifestacije ljudskog ponašanja koje institucionalizirani sustavi uvjerenja ističu na popisima smrtnih grijeha ili po zakonu kažnjivih djela, prolaze nekažnjivo, ali ne i nekažnjeno: sudbina se već pobrine da se stvari postave na svoje mjesto, pa i tada kada krivac toga uopće nije svjestan.

Malo je neobično što likovi ovih priča nisu onih profila i zanimanja za kakve se u novijoj književnosti češće lijepe grješne karakterizacije: političari, tajkuni, bogataši, osobe iz bilo kakvih vrhuški ili društvenih elita, već su to obični mali ljudi, bezimeni i beznačajni za bilo koji odsječak ustrojstva u kojem žive. Više ili manje istaknutu ulogu kod karakterizacija skoro svih likova imaju obiteljski odnosi, također jako često devijantni, i često očigledno presudni za kasnija zastranjenja glavnih junaka pojedinih priča.

No, unutarobiteljsko maltretiranje nije pravilo ove knjige, nenormalan se može postati i u normalnijim obiteljskim okolnostima, ponekad su devijaciji pogodovale sitnice, krivo protumačeni signali, nedostatak pravovremenog otpora u dobi kada samopouzdanje često biva nadjačano povodljivošću. Ponekad su likovi Sejdinovićevih priča nasilnici, bilo koje vrste, ponekad žrtve, također bilo koje vrste, ponekad su jedno i drugo, evoluiravši od žrtve u nasilnika, pa se ponekad to nizanje vrlo kratkih priča (svaka ima tek po dvije-tri, najviše četiri stranice) ne čini kao kaleidoskop različitih karaktera, već kao sustavno variranje jedne te iste poruke.

Te se poruke mogu svesti na zaziv uobičajenog humanističkog prava da se bude drugačiji, i možda je zato ta "drugačijost" pojedinih likova ovako groteskno protegnuta do nezamislivih krajnosti. U kulturi u kojoj je svako odskakanje od stereotipa nepoželjno, često zbog nametnutih ideoloških, vjerskih ili sličnih razloga, ta se netolerantnost može naglasiti jedino ako se "odskače" iznimno daleko, do druge neprihvatljive krajnosti, one koja "ograničava slobodu drugoga".

Ali to je, osjećam, previše stereotipno tumačenje Sejdinovićeve zbirke. Između redaka, pogotovo u drugom dijelu knjige, naslućuje se prizvuk protesta, na granici očaja zbog spoznaje o neminovnosti života u baš ovoj i baš ovakvoj zatucanoj društvenoj sredini. Kad plemenita duša osjeća da je žrtva grubog okruženja, tješi se smišljanjem (ili naprosto prepoznavanjem) likova kojima je mnogo gore.

(Objavljeno u Glasu Istre, 20. listopada 2012.)

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Batine u zemlji dobrih ljudi



Jurij Hudolin: "Pastorak", roman, sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik; Sandorf, Zagreb, 2012.

Ono malo moderne hrvatske i regionalne "prekoučkarske" proze radnjom smješteno u Istru nije se puno odmaklo od arkadijskog prikaza ovog našeg poluotoka, uobičajenog minulih desetljeća, kao zemlje "dobre hrane, dobrog vina i dobrih ljudi", u koju junaci književnih djela dolaze proživjeti neku avanturu. Ne pamtim da je u ijednom proznom djelu neki istarski zakutak opisan kao ružna zemlja zatucanih seljačina, kao svojevrsna vukojebina, da prostite na izrazu, u kojoj je život kazna, prije nego nekakav privilegij.

Zato izgleda da je, što se tiče pristupa Istri kao književnoj temi, s romanom Jurja Hudolina Pastorak valjda došlo vrijeme za uspostavljanje kozmičke ravnoteže. Ili, poštenije bi bilo da ne generaliziram: ne radi se ovdje o Istri, radi se o ljudima. Istra je i u Hudolinovom romanu kraj gdje se dobro jede i pije, gdje cvjetaju turizam i ugostiteljstvo, nije Istra kriva. Ali od ljudi sve kreće i sve polazi, zar ne? Dojam što ga ostave ljudi neminovno će se prilijepiti i za kraj u kome su ti dojmovi stečeni?

Ako je tako, Istra će biti zapamćena kao najgori pakao za glavnog junaka ovog romana, dječaka na pragu tinejdžerske dobi koji iz Slovenije s razvedenom majkom dolazi u dom i na imanje njenog novog muža, istarskog mini-tajkuna. Iako ih isprva dočekuje ljubazno, vrlo brzo će dječakov očuh pokazati svoje pravo lice. Razotkrivat će se, malo pomalo, taj istarski udomitelj, kao pohlepnik za novcem, kao okrutni i sadistički mučitelj, kao osorni silnik i nasilnik, kao samopostavljeni gospodar ljudskih života i sudbina, naposljetku čak kao kriminalac i preljubnik.

Doživljaj tog južnoistarskog sela, negdje na Proštini, kao tradicionalne i patrijarhalne sredine zapravo je eufemizam u odnosu na razotkrivanje cijelog tog kraja kao zavičaja koji je sasvim logično mogao iznjedriti jednog ovakvog arhinegativca. Cijela je sredina zatucana i primitivna selendra, zaključuje sveznajući pripovjedač, a glavni junak romana to spoznaje postupno i isprva odbija u to povjerovati, jer usprkos svim batinama i omalovažavanjima uz poneku mrvicu beznačajne milosti koje od njega dobiva, u očuhu želi vidjeti idola, oca obitelji, nekoga tko sve radi s nekim nedokučivim razlogom i svrhom, a možda je to samo osebujna interpretacija očinske ljubavi. Možda tako mora biti, tješi se dječak, kome ni to što je najbolji u školi, ni to što danonoćno radi u očuhovoj gostionici, ne pomaže da se veliki gazda prema njemu odnosi kao prema ljudskom biću.

Pastorak je univerzalni roman o obiteljskom nasilju i o nasilju među ljudima uopće, o pogrešno poimanom tradicionalizmu, o zabludama u odnosima između žrtava i njihovih mučitelja; ovaj je roman vapaj za ljudskošću koja zamire iza zatvorenih vrata bogatog imanja ili visokim zidovima ograđene obiteljske kuće. To što se nalazi iza tih zidova, to što se iza njih zbiva, to nije obitelj i to nije odnos među ljudskim bićima.

Vapaj je usmjeren i prema vanjskom svijetu koji se na takva zbivanja pravi gluh i slijep, koji na deklaraciju silnika o nedodirljivosti njegova vlasništva i posjeda, u što spada i obitelj, odgovara tišinom, strahom, nemiješanjem u privatnost i intimu. Očuh, izrazito negativni lik, nije okrutan samo prema pastorku i njegovoj majci, takav je i prema široj obitelji, prema zaposlenicima, prema sumještanima, gostima i poslovnim partnerima, pogotovo nakon što im izvuče novac ili ih prevari za posjed.

Poput velegradskog tajkuna, i on u svome selu do kojeg ni asfaltne ceste nema, sve drži u šaci, dobro se brinući da mu korumpirana vlast ne pomrsi račune u vlastitom dvorištu. I nema te pravde, nema nikakve sile, koja silniku može stati na put, koja može zaštititi nevinu žrtvu, nema. Drastično rješenje je jedini mogući izlaz, ali pitanje "zašto" u dječakovu umu ostaje neodgovoreno. Doista, ovakav roman o Istri još niste čitali.

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. listopada 2012.)

- 16:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nadnaravni kvart



Enver Krivac: "Ulica Helen Keller", roman, Zigo, Rijeka, 2011.

Ulica Helen Keller je zapravo kvart, dio grada Rijeke na malo većoj nadmorskoj visini. Ulica je malo vijugava, pa se nazivom od milja, Kelerica, nazivaju i male uličice koje iz nje izviru, i trgovi njima oivičeni. Kelerica je neobičan, pomalo nadnaravni kvart, pomalo mračne povijesti - primjerice, dva desetljeća prije vremena radnje romana, pobješnjeli dupin iz lokalnog akvarija pobio je dva školska razreda! I u fabularnoj sadašnjosti Kelerica ima svoju noćnu moru, jer već dulje vrijeme mještani noću nestaju i pogibaju, a glavni sumnjivac je čudovište borip, za koje se vjeruje da je stvoreno genetskim inženjeringom u tamošnjem gruzijskom veleposlanstvu.

Vjeruje se i da je Kelerica na neki način ukleta, jer iz nje se ne može odseliti - tko bi to pokušao, ubrzo bi umro neobjašnjivom smrću. Misterijima iz Kelerice ovdje nije kraj: u obitelji Matilde, češće zvane Tilda, jedne od triju glavnih junakinja romana, glavnu riječ vodi duh davno umrle bake. Za nju je jako zainteresiran Krešimir Mišak, ali nekoliko pokušaja da s njom napravi emisiju propalo je jer njezin lik ne može uhvatiti ni kamera, ni fotoaparat, ali za svoje ukućane ona je itekako i vrlo materijalno stvarna.

E sad, Matilda-Tilda je lezbijka, a veći dio romana sastoji se od njenih razgovora, uz poneki zajednički doživljaj i avanturu, s dvjema najboljim prijateljicama (od kojih joj je jedna i cura), Alicom i Pomonom. S obzirom iz kakve je familije, Tilda postaje sumnjiva tajnoj špijunskoj organizaciji sastavljenoj od svih glumaca koji su ikada glumili Jamesa Bonda, koja krade njezin dnevnik ne bi li utvrdila može li Tilda predviđati budućnost. Tri prijateljice iz turobne svakodnevice bježe na ljetovanje na jadranski otok Ez (koji je nadahnuo autora Čarobnjaka iz Oza), i tu susreću Jacka Nicholsona koji na Ezu već godinama potajno ljetuje.

I tako redom. Ludosti ovoga tipa u romanu ima na pretek, što ga uz vrckavi i začkoljičasti intelektualno-humoristični pripovjedački stil čini izuzetno zabavnim. Ta riječka Kelerica je zapravo nadnaravni svijet, zatvoren i samodostatan, poput nekakvog Hoggwartsa za odrasle. I svakodnevica i običaji ove sredine pomalo su uvrnuti.
Primjerice, na tradicionalni i stoljećima njegovani najveći godišnji blagdan ovog kvarta, žitelji love i na različite načine za jelo pripremaju - vjeverice. Sudbine ljudi koji ovdje žive imaju nekakav fazni pomak, međuljudska snošljivost i socijalizacija ovdje traže nešto više energije nego negdje drugdje. Gledano na taj način, ovaj roman možemo smatrati i fantastičnim, štoviše, naznake nekakve alternativne povijesti često ispunjavaju pozadinski šum iza prvih planova radnje, poput primjerice vatikanske objave o samoraspuštanju Katoličke crkve.

S druge strane, ovaj roman ima i snažnu metaforičku komponentu, možemo ga čitati i kao društveno-političku satiru aktualnog društveno-političkog trenutka, s ekstremno karikiranim društvenim, mentalitetnim i kulturološkim manama i predrasudama. No, s treće strane, Ulica Helen Keller se može čitati i kao roman o životu, o dvojbama likova koji tek što su izašli iz mladenaštva, a još nisu kročili u zrelu dob, o likovima koji pate od produljenog traganja za vlastitim identitetom i vlastitim mjestom pod suncem koje naočigled gasne.

Ne gasne doslovno, u tu razinu znanstvene fantastike ovaj roman ipak ne zadire, već u smislu sveopćeg doživljaja svijeta kao lijepog mjesta, te prevare koju nam utuvljuju u umove od najmlađe dobi, i čije je razotkrivanje svakome bolno. Nešto manje boli ako se to događa u društvu i uz potporu odanih prijatelja, kad su već osnovne ćelije društva, kao i strukture viših razina, potpuno zakazale.

(Objavljeno u Glasu Istre, 06. listopada 2012.)

- 16:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rijeka s više ušća



Branislav Glumac: "Odmrzlo ljeto", roman, VBZ, Zagreb, 2012.

Romani o odrastanju popularna su i omiljena forma u naših pisaca, ali su nekako zapali u stereotip: vjerojatno zbog zablude da novo državno stanje znači da smo stvorili i novo društvo, pisac koji je odrastao u "onome prije" često ima usiljenu potrebu objašnjavati kakvo je to bilo društvo koje više ne postoji, kakvo je to bilo vrijeme, što je to nepovratno izgubljeno doba donosilo mladom čovjeku koji je tek otkrivao svijet i svoje mjesto u tom svijetu.

S takvom, vjerojatno nesvjesno sinkroniziranom misijom, ali u praksi raširenom kroz nekoliko desetaka naslova, namnožilo se mnogo stvarnih ili fiktivnih autobiografija s jako puno općih mjesta i s jako puno ponavljanja jednih te istih životnih iskustava koje su donosili "socijalizam s ljudskim likom" i nesuglasje dogmatski proklamiranih i iskustveno spoznatih životnih vrijednosti.

Odmah od prvih stranica Glumčeva romana, prve njegove proze nakon petnaestak godina neobjavljivanja, jasno je da se ovaj roman o odrastanju ne uklapa u taj igrom slučaja nastali žanr. Iako se to odrastanje događa u otprilike istom vremenu, sve je drukčije, od pripovjedačkog pristupa, do stila, atmosfere, pa i razloga zašto se uopće baca taj literarni pogled unatrag, na minule godine.

Umjesto prikazivanja vlastitog djetinjstva i mladosti kao doba osobnog herojstva, kao subjektivizirane povijesti svakodnevice u sjeni stvarnih i teških povijesnih zbivanja iz svijeta odraslih, Glumčev pripovjedač nikad ne gubi iz vida da se ne radi o "sadašnjem" fabularnom vremenu, da to nije dnevnik aktualnih zbivanja i proživljavanja napisan kao da je nastajao tih davnih godina, već odabir fragmenata iz sjećanja. Naprotiv, i toga smo mi kao čitatelji neprestano svjesni, glavni junak ovog romana predstavlja nam izbor iz svojih lijepih sjećanja, dojmljivih, uzbudljivih, sjećanja na one događaje koji su - i tu je drugi veliki Glumčev raskorak s žanrom hrvatskog bildungs-romana - izgradili njega ne kao osobu, već kao pripovjedača.

Doista, pričajući priču o svom djetinjstvu i odrastanju, Branislav Glumac ne gradi lik dječaka odnosno mladića koji prolazi kroz avanturu odrastanja, već gradi lik sebe kao budućeg pripovjedača, on se na to priprema, on vježba opažanje i prepričavanje, on se testira, polaže ispite koje je sam sebi zadao. U skladu s takvim razvojem lika pripovjedača, koji je istodobno i akter zbivanja u malom sjevernohrvatskom gradiću blizu mađarske granice, prvi test koji je on sam sebi postavio bilo je razlučivanje primjerenosti sjećanja za prepričavanje s obzirom na dob slušača.

Naime, roman počinje zdvajanjem oca koji priča priče pred spavanje svome sinu, pokušavajući se izdići iznad ponavljanja istih motiva i fabula. Kad u priču za sina "uleti" lik koji u ocu-pripovjedaču počne buditi sjećanja na vlastito djetinjstvo, on se otme kontroli, iz zaboravljenog djetinjstva bude se priče za koje i nije zgodno da ih dječje uho čuje. Kako je taj lik, pripovjedačev školski prijatelj, stvarno postojao, nakon što se prisjeti nekih zajedničkih zgoda, pripovjedača odjednom zaintrigira što je s tim likom kao stvarnim čovjekom.

Tada započne vrlo zanimljivo traganje kojemu su poprišta ne samo stvaran svijet sa stvarnim ljudima, već i osobna književna baština Branislava Glumca, i povijest pripovijedanja kao duhovne djelatnosti ljudske, i odnos između stvarnosti i fikcije, i jezik kao osnovna pripovjedačka građa. Iz jednog je izvora potekao ovaj roman ali se zaputio kao rijeka ka mnogim ušćima u nekoliko vrlo zanimljivih pravaca. Imali bi mlađi pisci iz ovog romana podosta za naučiti.

(Objavljeno u Glasu Istre, 29. rujna 2012.)

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pogrešno zaljubljene



Milana Vlaović: "Bomboni od meda", Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Od Dubrovnika, Visa, Splita, Zagreba, Beograda pa preko još nekih gradova koji nekad nisu bili, a kasnije su postali inozemstvo, isprepliću se sudbine nekoliko generacija nekoliko obitelji. Osuđene na bliskost istim porijeklom ili mjestom zasnivanja i stasanja, te su obitelji i pojedini njihovi izdanci ponekad vrlo udaljeni, sve do granica netrpeljivosti, zavisti i mržnje. Opet, u kriznim situacijama, kao primjerice kad nakon pretvaranja Visa u savezničku vojnu tvrđavu u Drugom svjetskom ratu sve stanovništvo bez radne ili ratne obaveze biva evakuirano u prekomorski zbjeg, ljudskost i nagon za pomoć najbližima prevladat će negdašnje razmirice i iz dojučerašnjih baštinika mračnih tajni procvjetat će humanost i dobrodušnost.

Ta će sinusoida između frekvencijskih brjegova ljubavi i mržnje postati konstanta u odnosima među brojnim likovima ovog romana. Uspon i pad, zahlađenje i zatopljenje, naklonost i netrpeljivost… to su rasponi koje kroz svoj životni vijek prolazi svaki od protagonista ovog romana, nekako nema dominantnih i autoritarnih likova, svi su bar u ponekom segmentu svojih života žrtve.

Iako ova multiobiteljska saga prati nekoliko generacija nekoliko obitelji, malo veća pozornost usmjerena je na ženske likove; a u karakterizaciji ženski su likovi, barem oni glavni, nešto malo razrađeniji. Skoro da možemo, iz povelikog spektra, izvući dva osnovna tipa - muški i ženski - karaktera koji su se razvijali kroz konkretna povijesna razdoblja u konkretnom vremenu, a to je ovdje cijelo dvadeseto stoljeće.

Iz tih se karakterizacija nazire i cjelokupna socijalna, sociološka i kulturološka slika Balkana koji je kroz to kobno dvadeseto stoljeće prolazio kroz mnoge potresne mijene, ali su ljudi ovdje, nekako, ostajali isti. U muško-ženskim odnosima žena je bila i ostala podčinjena, koliko god svaki sljedeći sustav tvrdio da je napredniji od prethodnog, a u toj podčinjenosti zajednička je crta svih ženskih generacija patnja zbog neostvarene, neuzvraćene i zabranjene ljubavi, ili naprosto pogrešne zaljubljenosti.

E sad, zanimljivost ovog romana, a rekao bih i njegova modernost, jer po istom sižeu moglo se pisati i prije pedesetak godina, je što je i karakterizacija muških likova provučena kroz prizmu ženske ljubavi. Moralne kvalitete muških likova vrednovane su prema stupnju poštivanja mišljenja i stava žena u koje se oni zaljubljuju. Nepoštivanje toga stava srozava karakterizaciju ženskog lika, dok se nasuprot tome, žensko umijeće upravljanja vlastitom sudbinom u skladu sa svojim osjećajima definira kao ideal sreće, kao stanje ka kojemu treba težiti.
Naravno da se ti ideali sreće ne ostvaruju, i da su zbog toga likovi žena u ovome romanu patnički, a njihove sudbine tragične. U svijetu su ovog romana "svi muškarci isti", bez obzira radi li se o državnim službenicima režima u propadanju, oficirima okupatorske vojske, ili uglednim partizanskim komandantima - to su, primjerice, muškarci koji su prošli kroz život jedne od glavnih tragičnih junakinja romana, Marte.

Treba istaknuti i jednu zanimljivu razinu odnosa između ženskih likova u ovome romanu: žensko savezništvo funkcionira na razini savršenog razumijevanja, bezrezervnog uzajamnog pomaganja, gotovo urotništva kada se ženske duše nađu u situaciji da radi one druge moraju staviti na kocku i podosta svoga. No istodobno, žena drugoj ženi može činiti i najveću zamislivu uslugu, ali i najveću zamislivu štetu, može joj doslovce uništiti život.

To je paradoks koji u jednoj od važnijih epizoda ovog romana opet ilustrira da su skriveni pokretači krvave povijesti ovih prostora često bivali samo prikriveni ideologijom, a zapravo su proizlazili iz iracionalnih strasti izazvanih upravo kovitlanjem sasvim osobnih ljubavi i mržnji, a prilika da ti emocionalni vrhunci dođu do izražaja povijest je ljudima ovih prostora pružala doista malo prečesto.

(Objavljeno u Glasu Istre, 22. rujna 2012.)

- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tiha većina



Marko Pogačar: "Bog neće pomoći", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2012.

Što se događa sa svakodnevicom kada u njoj tražimo detalje, takve detalje koji ne određuju njene protagoniste, ne identificiraju ih, ne pomažu im ali im niti ne odmažu u njihovim dnevnim stremljenjima, pa te detalje označimo, naglasimo, preuveličamo, i pustimo da dalje žive svoj život? Sada, tako uvećani, oni moraju biti zamijećeni, oni silom fizikalnih zakona utječu na svoje okruženje, daju mu svoj ton, miris, gustoću, ali opet - ne prevladavaju. Nema tu nikakve mišljene samozatajnosti, već se naprosto događa selekcija postojanja: ono što je u fokusu, to postoji, sada i ovdje, a svaka korelacija izvorište ima u promatraču. Pa ako se zatim sva interakcija tako nadrealno izobličenog prizora svede na promatranje, eventualno još i na komentiranje, nipošto studiozno, već doživljajno, ono na prvu loptu, zapravo smo iz jedne poprilično statične i dosadne scene dobili izrazito jak emocionalni naboj.

Tako bi se nekako moglo, naravno nepravednom generalizacijom, opisati zajednička svojstva priča Marka Pogačara okupljenih u ovoj zbirci. Razbacani diljem zemaljske kugle, protagonisti ovih priča žive jednolične djeliće svojih manje važnih životnih epizoda u trenucima dosade, tjeskobe, nevoljkosti, mrzovoljnosti, i pretposljednjih postaja na putanji opadanja svih uznositih emocionalnih stanja. Ovakvog svog stanja ponekad su svjesni sami, ali češće nisu, već to smeta ili uznemiruje njihove životne partnere ili općenito ljude iz njihova okruženja, susjede, članove obitelji, prolaznike. Često su ti likovi prestarjeli ili prerano ostarjeli, nevjerojatno usamljeni usprkos realnim bračnim ili stambenim prilikama, čudaci vrlo osebujnih duševnih stanja, ali nikada luđaci. Međutim, nisu ni sasvim normalni. U tome je možda bit galerije karaktera koje je autor ovom zbirkom htio prikazati, likova kojima ni "Bog neće pomoći", jer su sudbinom, osobnim odabirom ili pak suprotno ali s istim ishodom - nemogućnošću slobodnog izbora - upućeni u stanje povodljivosti. Oni su obični, prosječni, jedni od tisuća, ugurani su u kalupe kolektivizma, zbog svoje prosječnosti upili su obrise tih kalupa možda malo više nego što je primjereno njihovim prirodama. Stoga je i logična, iako je u pravilu zakašnjela, pobuna njihovih pravih priroda, izražena upravo kroz razne manifestacije čudaštva, od sklonosti nasilju do sakupljačkih manija.

Upotrijebljeni izraz "pobuna" međutim zavodi na krivi trag. Neće oni, Pogačarovi likovi, izvoditi ništa revolucionarno, neće se nikome svetiti niti ikoga kažnjavati. Njihove su pobune više nalik na djetinji prkos, na ustrajavanje u svakodnevnim besmislicama koje i inače iritiraju njihove bližnje, ili na neko demonstrativno ali za okoliš benigno razračunavanje, makar i prividno, glumljeno, sa sitnicama koje su im davale privid sigurnosti i reda.

Priče iz ove zbirke imaju još jednu dimenziju: lapidarnost komunikacije. Razgovori između likova, a često ni njihovi unutrašnji monolozi nisu sadržajem bitno drukčiji, uglavnom su na razini tračanja sudionika nekog Big brothera za odrasle, za one jako odrasle i jako bezvoljne. Dijalozima likovi ne postižu ništa, ni razmjenu informacija, ni razmjenu mišljenja, ni zabavu ni pouku, njihovi su razgovori tek zvučna manifestacija njihova postojanja, potvrda da imaju potrebe i da reagiraju na podražaje.

Zapravo, lako bi se čitatelj mogao zabuniti tumačeći što nam poručuje ova knjiga. Ukazuje li nam kakvi bismo mogli postati ukoliko se više ne potrudimo oko uzajamnog razumijevanja, uočavanja i uvažavanja, ili nam tek pokazuje, zorno i pomalo bolno, kakvi su zapravo ljudi oko nas, kakva je to "tiha većina" koja čini pretežni dio stanovništva bilo koje zajednice u kojoj živimo, u kojoj se krećemo, radimo, učimo, volimo, u kojoj smo - iznimke?

(Objavljeno u Glasu Istre, 15. rujna 2012.)

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nikad više Djevica



Nenad Stipanić: "Izbacivači Majke Božje", roman, Algoritam, Zagreb, 2012.

U vrijeme kada je stvarnost toliko apsurdna i uznemirujuća da ju malo koja literatura može nadmašiti, pravo je uživanje naletjeti na domaći roman koji ovako smjelo pomiče granice sprdnje. Ovaj je roman po mom osobnom sudu zasjeo na vrh top-ljestvice domaće politički nekorektne literature, postojeće žanrovske ladice nedostatne su da bi ga se valjano opisalo i definiralo, jer naprosto - sve što je mnogima sveto u ovom će romanu biti osporeno i izvrgnuto ruglu. Ali, iako u ovom romanu doista ima prizora i situacija koje je i pretjerivanjem preskromno nazvati, nisam siguran da u stvarnoj stvarnosti nije još gore.

Cijeli se roman, sa svih dvjestočetrdesetak stranica, događa u jednoj jedinoj noći, u jednom zagrebačkom narodnjačkom klubu. Glavni je lik bivši izbacivač, koji je ostavio taj posvećeni posao da bi postao pisac. Bezazleni posjet starim prijateljima i kolegama po poslu prerasta u dvije paralelne avanture. Jedna se događa pod stroboskopskim svjetlima te narodnjačke rupčage, koju iste večeri nimalo slučajno pohode dvije suparničke mafijaške skupine: atmosferu na rubu pokolja jedva drže na uzdi izbacivači koji se uzgred i s vlastitim slabostima moraju nositi, balansirajući između hirova razuzdanih gostiju i lakomog gazde.

Glavni junak, pisac-izbacivač, u tome im nevoljko pomaže, podsjećajući se uzgred na svoj negdašnji posao, na izbacivačku ikonografiju i subkulturu, uz nekoliko vrlo zanimljivih digresija o povijesti izbacivačke profesije. Ta je avantura skupna, plemenska, efekt zamaha leptirovih krila u vrućoj i vlažnoj masi narodnjačkog kluba laboratorijski je dokaziv, i da nema izbacivača kao katalizatora, implodirala bi ta pulsirajuća gomila sa svim društvenim, nacionalnim, političkim, vjerskim, moralnim i estetskim simbolima i značenjima što ih je unijela kroz vrata i ovjerila fluorescentnim pečatom.

Druga avantura odvija se u isto vrijeme i na istom mjestu, ali ne u istoj dimenziji, i ona pripada isključivo glavnom junaku. Njega kroz tamu i svjetla, parfeme i vonjeve, melodije i buku narodnjačkog kluba vodi ni manje ni više nego Majka Božja, čvrsto materijalizirana (tek po potrebi prozračna), često mijenjajući obličja i garderobu, i nevjerojatno lascivna, mišlju, riječju i djelom. Da ne detaljiziram previše, Majka Božja je odlučila da nakon dvije tisuće godina više ne bude djevica, i upravo je ovaj pisac, bivši izbacivač, dobio čast da joj u tome "pomogne", ali njezinog pojavljivanja u tami narodnjačkog kluba svjestan je samo on, sa svim svojim organima, doslovce.

Dotična, naravno, nije samo projekcija njegovih želja, ona je prozor u spoznaju, sadašnju, bivšu i buduću, a u njihovim dijalozima opet kroz nekoliko zgodnih digresija saznajemo prilično zanimljive, ili u najmanju ruku intrigantno interpretirane stvari, poput veze ukazanja s nebeskim fizikalnim pojavama. I paradiraju tako tim narodnjačkim klubom u potrazi za zadovoljstvima mafijaši i sponzoruše, policajci i državni službenici, fufice i napaljenci, tajkuni i oni koji će to tek postati, pijanci i proroci, svih balkanskih provenijencija, a posebno atmosferične pasuse autor je naglasio i citatima iz narodnjačkih hitova.

Mjesto je to gdje prestaje vrijediti svaka svetinja u koju se ti isti posjetitelji kunu kada su "vani", na nekom svom redovnom poslu ili u nekoj svojoj svakodnevnoj javnoj ulozi, Sodoma i Gomora ovog malog i nevažnog dijela ljudskog roda koji obitava na ovim prostorima, mjesto gdje novac, droga, skupa pića, tijelo ili čak i život, a o uvjerenjima da se i ne govori, prelako mijenjaju vlasnika ili posjednika, tunel je to na čijem kraju nema svjetla, osim zore koja jedina može smiriti tu erupciju, ili neočekivane kazne.

(Objavljeno u Glasu Istre, 08. rujna 2012.)

- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kradljivac biti



Tomica Šćavina: "Brod za Lajku", roman, Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.

Nevjerojatna radost čitanja obuzme vas kad uhvatite ovaj roman u ruke, a ne ostavlja vas ni kad, kako se događaji u romanu zahuktavaju, stvari postanu malo ozbiljnije. Osjeća se da je roman Brod za Lajku nastajao i uz vjerojatno ništa manju radost pisanja, koja zrači iz svake rečenice i svake replike u dijalogu. Iako je autorici Tomici Šćavini ovaj roman prvijenac, izuzetno je vješta i domišljata u stilu, rečenici, dijalogu, kompoziciji, osmišljavanju likova i zapleta, a fenomenalnu umješnost pokazala je i u građenju multidimenzionalne tematske određenosti svoga romana.

Glavna junakinja je studentica Tamara, koja s najboljom prijateljicom Sašom prolazi paralelnu krizu identiteta i ponovnog otkrivanja smisla života nakon traumatičnih događanja i uznemirujućih saznanja. Tamara je, naime, nedavno ostala bez roditelja, pa se dala u potragu za surogatnom majkom, ženom koja ju je rodila; dok se Saša želi izvući od maltretiranja dominantne majke psihijatrice. S tog aspekta, Brod za Lajku je roman o prijateljstvu, o paralelizmu i savezništvu duša, o građenju zajedničkog fronta za obranu od neprijateljskog vanjskog svijeta.

Ove dvije mlade žene muči mnogo toga, od pitanja zašto žive, do vrlo složenih odnosa s drugim ljudskim bićima, u kojima se, ponekad usiljeno, ali ponekad i uz pravi bljesak kristalno jasne spoznaje, otkriva odgovornost za to što su i kakve su one sada; i zato možemo reći da ovaj aspekt prikazuje roman i kao priču o međugeneracijskom jazu. Ima, međutim, u romanu epizoda, iz kojih izrastaju ništa manje važne silnice, koje govore i o altruizmu, o humanosti, o pravu na osobno samoodređenje, o pravu odgovora na zlo, o spontanoj distribuciji dobra, o srazu religijskog i zdravorazumskog pogleda na svijet, o mentalnom i fizičkom nasilju, a iz jedne ležerne priče roman postupno postaje puno ozbiljniji kada kod pojedinih likova iskrsnu mučniji detalji vezani uz bolesti, smrti, obiteljske tragedije, pa i nedavni rat.

Jedino što u ovome romanu nedostaje, a da bi potpuno zaokružilo mentalnu i socijalnu sliku mlade žene suočene s izazovom svladavanja prepreka vremena i prostora u kojima živi, je ljubav. Tamaru i Sašu ne muče ljubavni problemi, možda i zato jer imaju jako puno drugih, koji im donose dovoljno impozantne kušnje. Već i po tome ove su književne junakinje iznimne u odnosu na većinu novijih domaćih romana sa ženama kao protagonisticama, gdje se pored ljubavi i seksa, što samo po sebi nije nevažno i može biti dramatski sasvim dovoljno, ne vidi ništa drugo.

Svijet junakinja Broda za Lajku nije jako širok, ali je jako bogat; njihov unutrašnji život nije potkrijepljen nekim velikim iskustvom, ali je prepunjen pitanjima, željama, frustracijama, suosjećanjem; njihov pogled u budućnost nije ravan put niti je svjetlo na kraju tunela, ali je popločen entuzijazmom, dobrodušnošću i spremnošću na izazove. Draž romanu daje i prekrasan pripovjedački stil: lijep u svojoj jednostavnosti, duhovit u premnogim detaljima, topao i romantičan čak i kad se govori o teškim stvarima, izuzetno lagano i brzo čitljiv, na trenutke čak i ganutljiv, a ponekad će nas čak i preplašiti. Primjerice pri ponavljanju i razvoju Tamarinih noćnih mora u kojima dominira neobično biće kojeg je ona sasvim prikladno nazvala "kradljivac biti", ili u sceni njene tučnjave s tramvajskim kontrolorom. Mnoge su rečenice prpošne, s umetnutim neočekivanim ali izuzetno prikladnim riječima; a dijalozi vrlo dobro naliježu na tijek misli i osjećaja, kao da su njihov sastavni dio.

Brod za Lajku je topla, duhovita, romantična, poučna i zabavna knjiga kakva se, recimo, poklanja za rođendan najboljim prijateljicama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 01. rujna 2012.)

- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Slon u staklarni tranzicije



Ivica Đikić: "Sanjao sam slonove", roman, Naklada Ljevak, 2011.

Za ovaj roman, hrvatski tranzicijski krimić, jedan od mnogih u posljednje dvije-tri-četiri godine, najprije mogu reći da je velika šteta što nije objavljen dvadeset godina ranije. Tada bi naime ova teška priča o tijesnoj sprezi svih struktura koje javno ili tajno vladaju državom i koje u suglasju gospodare životima i smrtima imala idealan tajming, tada bi mogla imati prosvjetljujući, upozoravajući, pročišćujući, pa možda čak i preventivni učinak. Sada i ovako, kada su nam država i društvo duboko ogrezli u zlo, za ovaj se roman ne čini da upozorava i rasvjetljava, već naprosto da - dokumentira.

Glavna, ali labava i jako meandridajuća fabularna nit ovog romana pripovijeda o istrazi hrvatskih tajnih službi te tužilaštva i policije o vrhu hrvatskog organiziranog kriminala te o njegovoj sprezi s ratnim zločinima i njihovim institucionalnim zataškavanjem. U priču postupno ulazi sve više i više likova, shodno njihovim ulogama u priči mijenjaju se i pripovjedačka očišta, pa ta "kadrovska križaljka" uz mijene vremenskih odrednica pojedinih poglavlja cijelom romanu daje zanimljivu i napetu strukturu. Kroz roman se mijenja i prioritet pojedinih tajni: ona na kojoj "svi rade", neki da se otkrije, a neki da se ne otkrije, lagano pluta od početka do kraja romana i naposljetku biva razlogom pomalo tugaljivom završetku; no često iskrsavaju nove "sporedne" tajne za koje se na trenutak čini da bi mogle postati "glavne". Jedan od glavnih likova, agent hrvatske tajne službe, krije svoju rodbinsku vezu s upravo ubijenim pripadnikom hrvatskog podzemlja; isti taj agent i njegova kolegica iz tužiteljstva kriju i svoju ljubavnu vezu, ali ona još i od njega krije svoju vezu s jednim od najvažnijih ljudi hrvatske mafije. Osobno i opće, privatno i javno, te se dimenzije često isprepliću ne samo u interpretaciji, nego i u čitateljskom razumijevanju motivacije pojedinih likova. Na trenutke se čini da neke likove vode ideali, neke osveta, neke čisto i puko koristoljublje, neke naravno i patologija, no povremeno se to i mijenja, ne zato da nas zbuni već da, zapravo, uputi na realnost.

Radnja romana smještena je u vrijeme dok je "Predsjednik" (kad je tako napisano, jasno je o kome je riječ) bio na samrti, pa se istovremeno raspadao tajni mehanizam koji je dotad sve držao na uzdi. Nije se, međutim, raspadao u panici i rasulu, već kroz preraspodjelu uloga i učvršćivanje pozicija onih koji računaju da će i u "svijetu poslije" za njih biti mjesta i uhljebljenja. I zbog toga neke tajne trebaju ostati tajne, dok se neke, zajedno s ljudima koji ih nose, mogu i žrtvovati. Nekoga će taj žrvanj samljeti, a nekoga ipak ispljunuti neozlijeđenog, s poukom više o tome kako barem fingirati poslušništvo i nemiješanje gdje ne treba.

Kroz cijeli roman, kao nadrealni dodatak, blješti želja jednog od likova (koji inače sudjeluje, kao akter ili kao svjedok, u skoro svim epizodama na koje referira glavna fabularna nit) da zbrine preživjelu brijunsku slonicu. To je neka vrsta novele u nastavcima unutar romana, i iako ima vrišteće poveznice s ostalim dijelovima, drukčija je i ugođajem i značenjima, čak bih rekao da bolje ilustrira bolan doživljaj povijesti posljednjih desetljeća ovih prostora nego preostali dijelovi romana.

Naravno da je glavno pitanje romana "Sanjao sam slonove" kako ostati čovjek u nečovječnim vremenima, koliko drastične okolnosti mogu drastično promijeniti čovjeka ili ga na to prisiliti, sve do jednog od mogućih ekstremnih tumačenja da počinitelji zločina, njegovi naručitelji ili zataškivači, nisu takvima postali zbog okolnosti, već su takvi po svojoj prirodi odnosno bili bi takvi i na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu. Danas znamo da nam se crno piše bez drastične smjene generacije u kojoj naprosto nema nekompromitiranih, ali ponovit ću, vrijedilo bi više da je to tako rečeno, napisano i objavljeno - prije dvadeset godina.

(Objavljeno u Glasu Istre, 18. kolovoza 2012.)

- 15:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #


Neven Ušumović: "Rajske ptice", zbirka priča, Profil, Zagreb, 2012.

Kaže mi jedan moj književni prijatelj da troje po njegovu mišljenju trenutačno ponajboljih hrvatskih pisaca živi u Istri; nisam ga, da izbjegnem moguće nezgodne konfrontacije, pitao na kojih to troje misli, no siguran sam da bi jedan od njih svakako trebao biti Neven Ušumović, ovom posljednjom svojom knjigom zaslužujući, po mom mišljenju, i atribut jednog od ponajboljih istarskih pisaca.

Prethodna Ušumovićeva knjiga, zbirka priča Makovo zrno (2009.), bila je neka vrst oproštaja sa subotičkim i vojvođanskim rodnim zavičajem, ali i s jednim životnim dobom, s vremenom prijelomnih promjena u kome su promijenjeni ljudi činili štošta što je vrednije zaborava nego praštanja. Ova je zbirka, Rajske ptice, konačni Ušumovićev književni ulazak u svoj novi zavičaj, Istru, kao temu, kao podneblje i kao motiv, iako i u ovoj zbirci ima i starog zavičaja, ali rekonstruiranog na sasvim drugačiji način, s drukčijim fabularnim ciljevima nego u prethodnoj knjizi.

Zemljopis, porijeklo, identitet, granica s razlozima i mogućnostima njezina prelaska, prošlost sa smjelošću ili neusuđivanjem njena prizivanja i podsjećanja, bitne su odrednice za mnogošta što se u ovoj knjizi događa s likovima, no nad svim se motivacijama njihova djelovanja natkriljuje njihova dob, ili dobna razlika kao presudni dramaturški čimbenik, ili naprosto kao pojačivač drugih razlika koje stvaraju napetost među likovima (nacionalnost, jezik, obrazovanost, socijalna pripadnost, svjetonazor). Na trenutke se čini da je generacijski identitet nositelj različitosti, "drugačijosti" među likovima, no dođe li do bliskog kontakta, pruži li se prilika za pobliže razjašnjavanje, pogledi se proširuju, starost postaje samo izgovor, zaštitna aura, za razlike koje su mnogo dublje, najčešće kulturološke, čak štoviše - i subkulturne.

U osam priča, zapravo novela, Ušumović majstorski gradi odnose između likova, usmjerava njihove sudbine, gradi njihova sazrijevanja od patnji i žudnji, dovodi ih u opasnost i zatim ih spašava suludo hrabrim raspletima, ostavlja njihove po svim pojavnostima izjalovljene nade da vise o tankim nitima veza s prijašnjim životima i iz njih odavno iščezlim ljudima. Usprkos grotesknosti mnogih detalja i epizoda, unatoč poetike odvratnosti koja maskira duševna stanja i raspoloženja likova ili naznačuje moguće nepovoljne tijekove daljih zbivanja, u osnovi ovih priča ipak je potka romantike, nostalgije, nade, dobre vjere, izglednog spasa i ljudske dobrote. Mnogim kontrastima koji pritajenije ili otvorenije izviru u mnogim trenucima ove zbirke naznačeni su baš takvi, optimistični i humanistički zaključci, iako se doimaju protuslovno, kao nekakve tamne kapi vedrine.

I još nešto. Nije, čini mi se, slučajno u većini priča pažnja čitatelja skrenuta na dob protagonista, na više načina, jer naime čak i kad oni, u manjem broju priča, nisu stari, vremenska linija njihova sazrijevanja zahvaća bitne promjene koje se nekome dogode i kroz mnogo duži život. Čini mi se da je bit u fokusiranju. U eliminiranju nebitnog i nevažnog, u pročišćavanju životnih prioriteta, u koncentraciji životne energije na sve manji broj i opseg ciljeva kako je dob vremešnija. Možemo to čitati i iz aspekta biološke opravdanosti i neminovnosti, ali možemo, iz takvih portreta Ušumovićevih likova, iščitati i savjet da je bolje fokusirati se što ranije. Na bilo što: na ljubav, ljepotu, umjetnost, vino, zdravlje, preživljavanje, doista na bilo što, ali uz proces svjesnog eliminiranja nebitnog, suvišnog, opterećujućeg. Taj proces ćemo mi, čitatelji, preći lakše nego likovi iz ovih priča, jer nama ne stoje na putu, kao njima, nepovjerenje okoline, huligani, policija, birokracija, bolesti, tajne službe, investitori u golf-terene, pa čak i zombiji.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. kolovoza 2012.)
- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Režim kao sudbina



Mirjana Novaković: "Tito je umro", roman, Laguna, Beograd, 2011.

Ovo je roman koji vas s prve dvije stranice osvaja, a s prvim pročitanim poglavljem očara. Ovaj roman moglo bi se opisati kao politički triler ili tranzicijski krimić, a iako pozamašan opsegom toliko će obuzeti vašu pažnju da ga nećete ispuštati dok do kraja ne razotkrijete "što će zapravo biti".

Glavna junakinja je novinarka u zrelim godinama, već dulje vrijeme u nemilosti aktualnih režima, ali vrlo ugledna i među kolegama i među "objektima" svoga posla, a to su najčešće političari. Ako ju ne cijene, onda je se barem boje. Živi sama, alkoholičarka je, obožava jazz, i u njenim pronicljivim usporedbama sadašnje države u kojoj živi i one bivše, sadašnjeg režima i onog bivšeg, osjećaji su joj često na strani onog bivšeg, onog što je nepovratno prošlo, pogotovo kada se radi o međuljudskim odnosima, komunikaciji, poštenju, i humanosti uopće.

Te usporedbe sadašnjeg i bivšeg potencirat će se kad se glavna junakinja profesionalno pozabavi dvjema sličnim slučajevima, jednim iz sadašnjeg i jednim iz onog bivšeg vremena. Slučaj iz sadašnjosti ima ovakav zaplet: nakon što je na tajanstveni način dobila akreditaciju za skupštinu vodeće srbijanske političke stranke (kod čijeg je vrha inače kao novinarka - nepoželjna), jedina je kojoj biva sumnjivo što se mlada stranačka nada, novo i nepoznato ime na političkoj sceni, večer prije izbora za potpredsjednika stranke predozirala heroinom. Uz sumnju da njegova smrt nije slučajna već da se radi o ubojstvu, ona nalazi i niz koincidencija s drugim, pola stoljeća starijim slučajem kojeg gotovo istovremeno istražuje. Naime, 1968. godine mladi novinar kulturne rubrike Politike u jednom običnom kazališnom izvještaju akrostihom - porukom koja se čita iz početnih slova svih pasusa u tekstu - objavio rečenicu "Tito je umro", a u samom izvještaju naznačio je čak i datum, sat i minutu Titove smrti koja se baš tako dogodila dvanaest godina kasnije; a zbog tog je teksta taj mladi novinar uhapšen i ubijen u zatvoru.

Dvije paralelne istrage vode kroz vrlo slične sustave i hijerarhije moći i vlasti u razmaku od pola stoljeća, a relativnost i (ne)relevantnost istine pokazuju se u dva različita režima gotovo sukladnima. Osvetničke strasti i koristoljublje u tom istom paralelizmu daleko nadjačavaju bilo kakvu ideologiju, a egzekutorima i njihovim žrtvama aktualni se režim pokazuje kao sudbina ne zato što bi bio takav i takav sam po sebi, već zato što je to režim, koji bez obzira na tlapnje o demokraciji ima kotačiće na svakom mjestu, i vidljivom ali pogotovo nevidljivom, potrebne da mehanizam režima funkcionira kao cjelina.

A roman Tito je umro je kao cjelina upravo takav mehanizam koji savršeno funkcionira, plasiranjem glavne priče i njezinim rukavcima, vrlo detaljnom i uvjerljivom karakterizacijom najvažnijih likova, o kojima ne prestajemo saznavati nove stvari i kad ih već dobro upoznamo; odličnom distribucijom napetosti i smirivanja; vrlo širokim presjekom aktualne socijalne, ekonomske, političke, kulturne i medijske slike suvremenog srbijanskog društva.

Novinari i političari, mafijaši i sponzoruše, tajkuni i djelatnici tajnih službi, ostarjeli idealisti i siromašni penzioneri, tradicionalna urbana kultura i ruralni mentalitet, od svih ovih kategorija, tipičnih za svaku balkansku tranzicijsku državu, ne samo za Srbiju, gradi se poprište radnje ovog romana s velikim brojem statista i sporednih likova i čestim izmjenama lokacija. Kako napreduje razotkrivanje dvaju misterija tako raste napetost, a raste i strah čitatelja za život i zdravlje glavne junakinje, a rasplet je režiran gotovo u maniri romana Agathe Christie, samo što je kod nje odgovor jedan, a konačna istina apsolutna, dočim u romanu Tito je umro sve što se zaključuje i što ishodi iz njegovog kraja - može biti samo relativno.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. srpnja 2012.)

- 15:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kraj svijesti



Grupa autora: "Smak", zbirka SF priča, Sferakon 2012., Mentor-Sfera, Zagreb, 2012.

Budući da se jedan od najočekivanijih smakova svijeta već desetljećima najavljuje za kraj 2012. godine, smak se pokazao logičnim izborom za godišnju zbirku spekulativne fikcije zagrebačke SF konvencije Sferakon. Bio je to vrlo dobar izbor, jer je pokazao obnovljenu svježinu ideja kod domaćih autora SF-a. Nitko, naime, od autora zastupljenih u zbirci temi smaka svijeta nije pristupio na klasičan, očekivani i već viđen način.

Jurica Bakmaz se u priči Odjeci koncentrirao na organizirana i institucionalizirana nastojanja čovječanstva da preživi najavljeni smak svijeta - prebacivanjem svijesti svih živućih ljudi u memoriju ogromnog superkompjutera. "Nepreseljena" je ostala samo malobrojna tehnička služba za održavanje superračunala. Budući da se smak fizički nije dogodio, civilizacija se iznova razvija iz redova tih tehničara, među kojima se, međutim, razvijaju različite ideje o tome što učiniti s tim superračunalom čija je svrha odavno zaboravljena. David Kelečić je u priči Imago ultima osmislio kontraapokalipsu: anđeli i arhanđeli provaljuju u Pakao i pokreću bitku za konačno istrebljenje svih zlih demona. Nizanjem epskih bitaka jedan za drugim padaju krugovi Pakla pred nezaustavljivim naletima svjetlosti i dobrote, ali koje se mogućnosti otvaraju kad Pakao naposljetku bude sav pokoren?

Ed Barol je u priči Do posljednjeg daha za smak svijeta okrivio izvanzemaljsku invaziju, koja započinje prilično originalno: slanjem uređaja koji postupno iz Zemljine atmosfere isisavaju kisik. U središtu priče je skupina alpinista koja da bi preživjela mora prekinuti uspon na Himalaje, pritom preispitujući sav svoj moralni i humanistički integritet. Danijel Bogdanović je u priči Stela sa zvijezda na svoj uobičajeno uvrnuti i crnohumorni način u kob našega planeta upleo bića raznih dimenzija i svojstava, poigravajući se prije svega primarnim ljudskim osobinama i nagonima, dok je Katarina Brbora doživljaj globalne kataklizme osmotrila iz carigradskog rakursa, odnosno Turskog Carstva kao preživjele globalne sile.

Priča Čopor Aleksandra Žiljka jedna je od najdojmljivijih u zbirci, uzevši u obzir i "tehničku" postavku smaka svijeta uslijed prolaska Zemlje kroz roj plutajućih singulariteta koji fizički pretvaraju u ništavilo dijelove materije našeg planeta i nemilosrdno ih razbacuju unaokolo (početna scena priče prikazuje pad nosača aviona usred slavonske ravnice) te degradaciju ustroja i ikakvih kriterija ljudskog društva u takvim kataklizmičkim okolnostima. Glavna junakinja Žiljkove priče potpunu, ali baš potpunu kompenzaciju za gubitak bilo kakvih smislenih veza s ljudima nalazi u zbližavanju s čoporom pasa lutalica, a odličan metaforički završetak - ostarjeli i razočarani Isus silazi s križa, a junakinja u ruševinama pronalazi bebu kao jedino preživjelo ljudsko biće - naznaka je mogućih pravaca novog početka civilizacije.

Zbirku zaključuje priča Gorana Konvičnog Jeka, jeka, neobičan književni eksperiment s obzirom na to da je svaka misao, odnosno svaki logički povezani dio rečenice pisan dvaput uzastopce, a pri kraju priče čak je i svaka riječ pisana dvaput uzastopce. Taj pripovjedački postupak trebao je ilustrirati fabularni uzrok smaka svijeta, a on je psihološki - iz nepoznatog razloga svim se ljudima udvostručavaju misli, baš na način kako je priča pisana, i to dovodi ne samo do promjena u refleksnom ponašanju ljudi pa zbog toga i do prigodnih "tehničkih" nesreća i nezgoda, već i do krupnih društvenih promjena. Ovom pričom kao da je naglašena poruka koja proizlazi i iz većine ostalih, naime, ni kraj svijeta nije toliko bitan u svojim fizičkim pojavnostima, koliko je presudan "kraj svijesti" kao svojevrsni popratni efekt, a takav kraj ne mora nužno biti fizičko uništenje, već je dovoljno da se dogodi neka krupna psihološka promjena masovnih razmjera.

(Objavljeno u Glasu Istre, 21. srpnja 2012.)

- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Na psihijatrijskom kauču



Jelena Lengold: "Baltimor", roman, Arhipelag, Beograd, 2011.

Svakog dana pri kraju radnog vremena junakinja ovog romana krade trenutak za vlastitu, neobičnu voajersku strast: priključivši se preko interneta na prometnu nadzornu kameru u američkom gradu Baltimoreu, ona gleda čovjeka kako svakoga dana u isto vrijeme izlazi iz svoje kuće, čeka autobus, penje se u autobus i odlazi, vjerojatno na posao, pretpostavlja ona. Dala mu je ime, zabavlja se razmišljanjima o njegovu privatnom i ljubavnom životu, čak mašta o tome kako će otići do tog Baltimora, grada na drugom kraju planeta u kojemu skoro uvijek pada kiša, i uživo sresti čovjeka koji joj ispunjava svakodnevicu. Ali ne odlazi.

Međutim, odlazi kod psihijatrice. Tu se događa gotovo obrnut proces od njenog virtualnog voajerizma: iako razgovori s terapeutom imaju očigledno iscjeliteljsku svrhu, ona im u početku pruža jak otpor, ne da se, krije svoje traume, sama ih sebi lažno interpretira. Terapeutkinja je međutim iskusna: što se ne može izvući ozbiljnim razgovorom po shemi pitanje-odgovor, izlazi na vidjelo kroz igru, crtanje, glumu; a nakon lapidarnih odgovora izranjaju sve ozbiljnija pitanja.

Usporedno, teče život glavne junakinje i izvan psihoterapeutske ordinacije. U njemu je mnogo toga još mutnije nego što proizlazi iz slike što se oblikuje na kauču kod psihijatrice. "Tu negdje" je maglovit lik muža, sveden na inventar stana ili životne svakodnevice, zajednički život odnosno brak tek su kulisa, puki podatak, ljubav je vjerojatno tek daleko sjećanje. Zanimljivo, junakinja romana skoro ništa ne otkriva o svojim osjećajima prema mužu, čak ni tijekom preljuba, skoro nikakve uzročno-posljedičnosti tu nema, tek dekadentno su-postojanje i sasvim autonomno činjenje ili ne-činjenje.

Iako u romanu gotovo da i nema "prizora iz bračnog života", ipak je ovo roman o braku, obitelji, identitetu, zadovoljstvu, samoispunjenju - ili izostanku svega toga ispod puke fasade svih ovih pojmova. Gotovo paralelna priča razotkriva odnose glavne junakinje s njenom majkom, osobom koja se "fizički" gotovo ne pojavljuje, ali je neprestano tu, u telefonskim pozivima, a ponajviše u psihijatrijskoj ordinaciji gdje se glavna junakinja kao pacijentica govoreći o odnosima s majkom najviše i razotkriva.

Zamjena uloga i razmjena osjećaja krivnje, emocionalna regresija od preobzirnosti do neobzirnosti, pitanje kakav se čovjek može postati i zbog čega, zbog kakvih naizgled minornih stvari i utjecaja, postupno prerastaju u dominantne motive romana, i naposljetku ga oblikuju kao urbanu psihološku dramu, studiju o otuđenju u uvjetima i okolnostima kakve, u "školskoj" literaturi, nipošto za takvo što nisu presudne.

Rasterećen bilo kakvih aktualno-povijesnih, političkih, socijalnih i sličnih predznaka, ovaj se roman uspješno primakao globalnoj univerzalnosti, tako da mu tranzicijski ugođaj (a to je danas vrlo popularna marketinška oznaka za regionalnu književnost!) nije ukras zamaskiran u kulise ili fabularnu pozadinu, već psihološka suština. Relacija Beograd-Baltimor možda je prenaglašena zamjena za relaciju između bilo kojeg sela i velikog grada, ili između bilo koje provincije i metropole, na Balkanu ili širom kugle zemaljske, možda je simbolika za bilo koji pogled u nedostižno mjesto gdje je život ljepši i bolji, iako tamo stalno pada kiša, ali autobusi barem redovito stižu.

Ali možda i nije. Možda je sve samo u glavi, zatomljeno, (stara je filmska fraza da je "provincija samo u glavama ljudi") i tek na psihijatrijskom kauču, kroz igru prije nego kroz povjerljiv razgovor ili ispovijed, može izaći na vidjelo i biti prvo uočeno, pa zatim objašnjeno, uz preporuku o najboljem načinu izlječenja. Samo, za što bi metafora bio psihijatrijski kauč?

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. srpnja 2012.)

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ostavljeni ostavljač



Aleksandra Orlić: "Bio jednom kraj", roman, VBZ, Zagreb, 2012.

Osvrt unatrag negdje u trećem desetljeću života jedne emotivne i strastvene žene može biti svakakav samo ne pravolinijski i uredno kronološki. Glavna junakinja ovog romana, Tamara, na dvjestotinjak stranica gusto nabijenih sjećanjima, emocijama, seksom, oduševljenjima i razočaranjima, otkrićima i ponavljanjima, racionalnošću i patologijom, iznosi rezime svog dotadašnjeg ljubavnog života. Iz poglavlja u poglavlje nižu se njeni dečki, ljubavnici, partneri, prolazne ili dugotrajnije veze, nije ih bilo puno, nisu svi bili ni jednako vješti ni jednako karizmatični, ali svaki joj je ponešto dao, a ponešto i oduzeo.

Ili, bolje rečeno, ona je svakome od njih nešto dala, nešto uzela, a ponajviše se tu radi o gradivnome tkivu za štitove vlastitoga krhkoga bića od surovoga vanjskog svijeta. Gledano izvana, Tamara je gotovo nestvarno autonomna, kroz život kroči pobjedničkim stilom, naizgled joj nitko i ništa ne treba, svijet je kreiran po njenoj mjeri a ne obrnuto. Muškarac s kojim je do maloprije ronila od samoga dna putenosti do svemirskih bezvremenih prostranstava ili raja za dvije isprepletene energetske duše, može biti otprhnut zbog jedne jedine izgovorene rečenice, suštinski pogrešne i negatorske prema svim dotadašnjim zajedničkim postignućima.

Tako su koncipirana skoro sva poglavlja u knjizi: veza počinje ili već traje (ponavljanja i sličnosti su naracijski vrlo vješto izbjegnuti), ali neminovno završava izgovaranjem presudne pogrešne rečenice, kiselim šlagom na kraju slatke priče. Usprkos svojevrsnoj "šemi", Tamarina životna priča nije dosadna, jer ni njezine veze nisu jednolične, ima ih od jednodnevnih do višegodišnjih, od mladenačkih studentskih do preljubničkih, ima čak i samo potencijalnih, zamišljenih ali nerealiziranih.

Među svima njima dominira jedna koja je u Tamarinom životu imala i više nastavaka, burno bi počela, pa tiho završila, drugi put obrnuto, treći put je buran i početak i završetak, a njen drugi protagonist, Alex, arhetip je izvitoperenog pojma o princu na bijelom konju koji u dvadeset i prvom stoljeću ne može postojati, pa se onda uzima ono što je najbliže toj slici. Iako su Tamarine veze a Alexom najstrastvenije, one su za nju ujedno i najmučnije, vode ju od ekstaze do sloma, gotovo da potpuno poništavaju njen u drugim dijelovima i aspektima života primjerno i precizno izgrađen karakter.

Njihova su ostavljanja uzajamna, naizmjenična, sve dok ostavljač na kraju ne bude definitivno ostavljen u žestokoj sceni koja naizgled vodi sasvim drukčijem svršetku, a glavna se junakinja odjednom, nenadano iako je sama tome uzrok, nađe i u stanju najgoreg od svih svojih slomova i pred mogućnošću najperspektivnijeg od svih svojih početaka.

Roman Bio jednom kraj nipošto nije kronološko junačenje jedne žderačice muškaraca, nizanje recki na drški revolvera za ljubavne i seksualne avanture. Sasvim drukčijem i puno pozitivnijem dojmu doprinosi i izmiješana kronologija: Tamarine veze ispričane su obrnutim redom, od zrelih godina k mladenaštvu i djetinjstvu, s ponekim odstupanjima kad je, recimo, Alex u pitanju. Svojevrsni katalizatori i korektori, kako priče tako i Tamarine karakterizacije, su izvrsno osmišljeni sporedni likovi, među kojima odskače njena najbolja prijateljica Jana.

U svakoj se epizodi na vrlo zgodnim mjestima pojavljuju i flešbekovi koji nam šire obzore o Tamarinom odrastanju i sazrijevanju, poglavito o vremenu i "društvenim okolnostima" u kojima se to zbivalo, ali sadašnje se vrijeme, aktualno vrijeme pripovijedanja odnosno Tamarinog zagledanja unatrag, gotovo i ne osjeća, što je, osobno smatram, za roman vrlo dobro. Naprosto, Tamara nam je toliko toga zanimljivoga i dojmljivoga imala za ispričati o sebi, da bi "širenje perspektive" bilo samo smetnja.

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. lipnja 2012.)

- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2013 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se