Knjiga za plažu

30.12.2011., petak

Do socijalizma i natrag



Pajo Pakšu: "Crveni tata, bijeli zec", J&I edizioni, Santa Margehrita Ligure, 2011.

Tko je imao sreću dočepati se raritetne prve knjige druga Paje Pakšua Welcome shit pack, s velikim će oduševljenjem prigrliti novo uknjiženje ovog kultnog vinkovačkog autora čiji je ukupni spisateljski, stripaški i blogerski opus za hrvatske prilike jedinstveni sklop undergrounda, alternative, trasha, naturalizma i jezičnih ekshibicija. Međutim, nova knjiga Paje Pakšua (što je, naravno, autorov umjetnički pseudonim) dosadašnje će obožavatelje ovog autora možda malo razočarati, jer se drug Pajo u izričaju prilično disciplinirao.

Priče u zbirci Crveni tata, bijeli zec, naime, naginju ka pravoj književnosti puno više nego one iz prve zbirke. Drug Pajo je i s ovom knjigom jednako svjež u izričaju, trpak u dijalozima, originalan u izboru motiva, beskompromisan u odbijanju pristojnog, književnog i jezično ispravnog izražavanja, samo što je kao pisac postao i malo, kako da kažem? romantičniji. Naime, u prvoj zbirci Pajo je Pakšu pisao o likovima s društvenog dna, o muškarcima i ženama za koje ne znamo kako i kuda ih je sve sudbina bacala, jer su nas u tim pričama oni dočekivali na mjestu na koje su od sudbine već bili odbačeni.

U ovoj zbirci likovi su slični, ali dobivaju svoju životnu i društvenu (neki bogami i političku) povijest, saznajemo kako su ih formirali djetinjstvo i mladenaštvo, što su sve primali ili što im je sve bilo uskraćivano od njihove okoline, od roditelja, šire rodbine, prijatelja, znanaca, učitelja i učiteljica, svećenika, partijskih sekretara, političara koji bi navraćali u obližnje lovište, pop-zvijezda čijim se singlicama stjecao imidž u društvu, šefova, direktora, njihovih sekretarica, i mnoštva drugih likova kakvi se u prisjećanjima na odrastanje u samoupravnom socijalizmu ne mogu izbjeći.

Satira koju piše Pajo Pakšu bespoštedna je i kad pripovijeda iz djetinjeg rakursa o postupnom otkrivanju fizioloških tajni svijeta odraslih, u kojemu alkohol i seks imaju ulogu toliko mističnu da za mlade dripce predstavljaju prioritetan inicijacijski izazov; i kad iz tog djetinjeg gledišta pokušava proniknuti u zakonitosti društvenih odnosa među odraslima. Na ovoj drugoj razini najizazovnija su nesuglasja između Partije i Crkve, čija bit za dijete biva nerazumljiva jer ih ono percipira kroz vidljive sukobe (ili prešutna ali jednako vidljiva savezništva) između poznatih odraslih ljudi.

Uskraćen za razumijevanje značenja tih negdašnjih, socijalističkih društvenih odnosa, koja se spoznaju (ili nauče ignorirati) tek životnim iskustvom, mladi pripovjedač pojednostavljeno ih tumači kao simbole Vlasti i Tradicije, sa svim njihovim srazovima koji bez obzira na formalnu promjenu režima postoje i danas, a postojat će i u predstojećoj europejskoj sudbini naše domovine.

Zbirka Crveni tata, bijeli zec tako je, uz kalamburski jezični izraz i sleng provincijske ulice i birtije kao okvir, portret jednog vremena koje je predano glumilo da je nešto drugo, kao što glumi i danas. Lik oca glavnog junaka odnosno pripovjedača, nazivan jednostavno drug Stari (za razliku od majke koja se etiketira kao drugarica Mama) u svojim je osobinama, stavovima, mišljenjima, pričama i iskustvima što ih prenosi na mlađe, pa i modusima preživljavanja u temeljnim ili proširenim ćelijama tadašnjega društva, sabrao sve suprotnosti dogmi i ideologija toga vremena.

Nikad ne znaš kada ti mogu zatrebati, kao da je bio njegov životni moto, ali nikako se takav svjetonazor ne bi mogao smatrati promišljenim, više je bio stihijski, silom prilika stjecana i po potrebi primjenjivana životna mudrost. Mudrost koju mladi Pajo Pakšu, kao pripovjedač odnosno književni lik, baš i nije naslijedio, ali je u ta "stara dobra" vremena bio puno mlađi nego "danas". Zato su i bila "dobra".

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. srpnja 2011.)

- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bijeg iz prerije



Olja Savičević Ivančević: "Adio kauboju", roman, Algoritam, Zagreb, 2010.

Odavno se nisam, zaklapajući posljednju stranicu knjige, osjetio tako zadovoljno, smireno i produhovljeno kao kad sam dočitao roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević. Zapisao je urednik na zadnjim stranicama knjige da je ovaj roman ispričan "kroz poetske fragmente gustoće urana i opojnosti kanabisa", i stvarno je teško naći neke žešće riječi kojima bi se opisao dojam što ga u čitatelja izazivaju Oljine rečenice.

Toliko nježnosti i grubosti, toliko taloga prošlosti uzbibanog vjetrovima sadašnjosti, toliko neizvjesnosti u putovima što ih želi ili misli da smije odabrati duša, odavno ne vidje domaća proza, kao ni toliko odlučnosti da se ostane svoj i dosljedan u pripovijedanju baš te namjeravane priče, koja lako može skrenuti i otprhnuti u nepoznato ali će ju pisac iznova usidriti, zauzdati i vratiti je u središte naše pažnje, podebljavši pitanja postavljana stranicama ili poglavljima prije, ali i odgodivši odgovore sve do samog kraja, a možda i nakon njega.

Početak romana zbunjuje, jer nas uvodi u svojevrsnu obiteljsko-socijalno-zdravstvenu priču, kakvih je posljednjih mjeseci objavljeno već nekoliko, kao da nastaje novi trend u domaćoj prozi. Glavna junakinja, prepoznatljiva pod nadimkom Ruzinava, zbog boje kose, vraća se u rodni dalmatinski gradić kako bi nakratko odmijenila stariju sestru u brizi za bolesnu majku. Emocionalni pasaži smjenjuju se s poviješću bolesti i uspomenama iz djetinjstva kao vremena kad je sve bilo normalno, no postupno ova razina priče ostaje u pozadini, a smjenjuje ju svojevrsna istraga koju Ruzinava provodi o još uvijek zagonetnoj smrti mlađega brata, koji se u osamnaestoj godini s nadvožnjaka bacio pod vlak.

Ta ju istraga dovodi u kontakt s mnogim "epizodistima", od kojih neki pripadaju i svijetu njena djetinjstva, a nekima su se od tih davnih dana uloge malko i promijenile pa sada umjesto negdašnjih partnera u igri Ruzinavoj posluže i za krpanje poljuljanog emocionalnog statusa.

Istraga nije suviše opasna, iako neki od njenih informanata glumataju tajnovitost, a drugi potpunu ravnodušnost i tvrde da se ničega bitnog ne sjećaju, ali svejedno je napeta, prije svega zbog postupnog razotkrivanja međusobnog odnosa tih istih ljudi u davno doba djetinjstva. Tada su se djeca okupljala u "bande", "ratujući" jedni s drugima, s pokojom ogrebotinom i razbijenom glavom kao najtežim ishodom, no ista ta "djeca" pet-šest godina starija prakticiraju sasvim drukčije rituale čije posljedice mogu biti i kobne.

Ruzinava u stvarnosti i u mašti oslonjenoj na djetinjstvo pluta između te dvije vremenske dimenzije, i među njima traži svoje mjesto, brusi svoj osjećaj pripadnosti na krhotinama dijamanata sjećanja, dokumenata, i njihovog opovrgavanja ili negiranja u današnje vrijeme radnje. Potraga za uzrocima i razlozima bratove smrti pretvara se u potragu za smislom vlastite uloge, ali i izbora između ovog svijeta prisilne biološko-zemljopisne određenosti i željenog svijeta, dosegljivog ili maštom (dok su bili djeca, Ruzinava i njena "ekipa" moralne su vrline pronalazili u likovima filmskih kauboja) ili bijegom, napuštanjem ovog zakutka "prerije" u kome je vrijeme zauvijek stalo.

Pripovjedačko tkanje Olje Savičević Ivančević u ovome romanu nipošto nije jednolično fino poput, recimo, svilene zavjese; prije je nalik na šareni indijanski pokrivač s puno zakrpi od različitih vrsta tkanina, ali je zato dojmljivije, ubitačnije i ubojitije od bilo kojeg pravocrtno ispričanog westerna. Kad ih nešto ugodno zapanji, ljudi kažu da su "ostali paf", pa dakle, roman Adio kauboju je proza koja "ostavlja paf", proza čije čitanje izaziva gotovo religijsko iskustvo, i to je sigurno, jedan od najboljih hrvatskih romana u zadnjem desetljeću.

Možda je došao tiho, ali ući će u legendu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 16. srpnja 2011.)

- 21:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rakopratno osoblje



Tea Tulić: "Kosa posvuda", roman, Algoritam, Zagreb, 2011.

Kaže izreka da zdrav čovjek ima puno problema, a kad je bolestan da ima samo jedan. Bolest međutim nije problem samo onoga tko je bolestan, već uvelike utječe i na živote njegovih bližnjih. Remeti se ritam njihovih svakodnevnih navika, prioriteti postaju drukčiji, stječu se nove vještine, odnos prema bolesnom je drukčiji nego prema istoj osobi kad bi bila zdrava, ali i odnos prema drugim ukućanima postaje opterećen sviješću o bolesniku u obitelji.

Drugi val promjena više je osjećajne naravi: pred prijetnjom mogućeg gubitka bližnjeg iz sjećanja naviru uglavnom ljepše uspomene, raste strah od gubitka, od ostavljenosti, neminovno se u svakodnevnu komunikaciju prizivaju i druge smrti u obitelji, susjedstvu ili krugu poznanika; a iz prikrajka izvire i strah od moguće vlastite bolesti i moguće vlastite smrti.

O tome govori ova knjiga, prvijenac Riječanke Tee Tulić, knjiga koju možemo smatrati zbirkom priča ili kratkih crtica, ali istovremeno i romanom. Zadnja rečenica u knjizi opominje nas da nema "nimalo mekoće u riječi satkanoj samo od suglasnika", misli se naravno na izrijekom nespomenutu, ali u knjizi svugdje prisutnu riječ "smrt", no treba reći da je Kosa posvuda prije topla emotivna ljudska priča koju ćemo čitati s naklonošću i simpatijom, čak i s ponekim smiješkom, puno prije i puno više nego patetično-depresivna lamentacija o mukama, patnjama, boli i strahu.

Pripovjedačica je na početku knjige djevojčica koja tek upoznaje i spoznaje svijet oko sebe, a na kraju već djevojka koja se osamostaljuje i odlazi iz roditeljskog doma. Kroz cijelo to razdoblje prati se razvoj zloćudne bolesti njene majke, od prvih bolova i mučnina, pregleda i postavljanja dijagnoza, preko bolničkih dana na kemoterapiji, traženja "alternativne" mogućnosti izlječenja, i konačnog doktorskog "dizanja ruku". Taj proces pretapanja "mnogo problema" u "samo jedan", zato što je bio višegodišnji, ostavio je dovoljno vremena i prostora i za mnoštvo toplih ljudskih detalja, za uzgredne skice portreta njenog oca, brata, sestre, dviju tetki, a pogotovo bake, odnosno none (obitelj iz romana živi u Rijeci), koja je svaku dosadašnju smrt u obitelji komentirala riječima "a sada sam ostala sama", ali vlastitu smrt nastoji držati "pod kontrolom".

Uz polagano napredovanje majčine bolesti pripovjedačica nastoji živjeti normalan dječji život, proveden u igrama, školi, druženju, brizi o kućnim ljubimcima, ali sva ta naoko obična djetinja proživljavanja simbolično se gotovo svugdje provlači "ona ružna riječ od samo četiri suglasnika". Zaigrano dijete će se tako po povratku u kuću začuditi susjedu koji nepomično sjedi na stepenicama, i tek od drugih saznati da je susjed mrtav; u nekoliko će epizoda morati proživjeti ugibanje kućnih ljubimaca; a akcijska čarolija atraktivne vatrogasne intervencije rasplinut će se pitanjem slučajne prolaznice ima li u toj nesreći mrtvih.

Češći posjeti bolnici s oboljelom majkom uvest će u raspon djetinjih poznanstava nove kategorije ljudi, bolničko osoblje, liječnike, medicinske sestre (u prvom dijelu knjige, dok je pripovjedačica mlađa, simpatično nazivane "sestre medicine"), spremačice, druge pacijente; mnogi će uzgredni likovi popuniti sastav ovog "rakopratnog osoblja", pa i oni koji će se pojaviti u nekoliko jetkih crtica što slijede nakon majčine smrti.

I svi će oni malo-pomalo upotpunjavati spoznaju koju s pripovjedačicom dijelimo od samog početka: koliko god da je sveprisutna, kolikogod se za nju pripremali, bili poučavani ili upozoravani, smrt će uvijek biti neshvatljiva i neprihvatljiva, nevjerojatna i nedobrodošla.

(Objavljeno u Glasu Istre, 08. srpnja 2011.)

- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bijeg u sreću



Kemal Mujičić Artnam: "Vrijeme ljubavi", roman, Meandar Media, Zagreb, 2010.

Lagano, ležerno, pitko i nenametljivo vješto, kao da piše chick-lit, Kemal Mujičić Artnam ispreo je, za ove ljetne dane idealnu, priču o ljubavi u složenim vremenima, i za pojedinca i za društvo. Duše, u ovom slučaju kao literarna subjektivizacija osobnosti u procesu traženja srodnog parnjaka, znadu biti prevrtljive i osjetljive u bilo koje povijesno doba, no labilno vrijeme učinit će još osjetljivijima duše koje su po prirodi i inače labilne. Takve su osobine obično preočigledne, i romani o njihovim ljubavnim tegobama znadu biti dosadni, no autor ovoga romana je svoje djelo učinio zanimljivijim time što nam je u nekoliko početnih poglavlja ponudio pregršt likova u stanju sličnih emocionalnih potreba, a opet dovoljno raznolikih da ih ne možemo pomiješati, već zapravo sa zanimanjem pogađamo između kojih će se dvoje likova dogoditi romansa.

Nakon nekoliko vješto postavljenih zamki, romansa se naposljetku začinje (neću vam reći između kojih dvoje likova, naslutite sami), ali sad nastupaju takozvane društvene okolnosti: u mladom tranzicijskom društvu nitko nije imun ni slijep na devijacije, na sklonosti i pojave koje pune dvije samo naizgled različite rubrike tabloidnih medija: one o glamouroznom svijetu utjecajnih i bogatih, i - crne kronike.

Vodeći svoje likove kroz moralno osjetljive životne situacije, autor nadograđuje osnovnu ljubavnu priču nenametljivom, ali gotovo sveobuhvatnom društvenom kritikom. Naći će se tako na stranicama romana Vrijeme za ljubav pasaža i o pohlepnim tajkunima i o pokvarenim političarima; o maloljetničkoj prostituciji i o položaju Roma; o mafiji i graditeljskim lobijima; o ugroženosti homoseksualaca i o manipulativnim medijima; o novcu i časti; o vjeri i grijehu; o usamljenosti i seksualnim strahovima; pa čak i o umjetničkim slobodama; naposljetku i o osobnim frustracijama likova zbog svih tih društvenih prilika koje kao da ugrožavaju i ograničavaju osnovne ljudske slobode. Sve te okolnosti kao da likovima poručuju da zapravo nije vrijeme na ljubav, no okolnostima usprkos, ljubav nalazi putove prema hepiendu iako se svijet urotio da ih prepriječi i pregradi.

Linearnu strukturu pripovijedanja glavnog toka radnje povremeno prekidaju kratke epizode u kojima se malo pomalo razvija odnos između ciganske djevojčice Madone, koju obitelj prisiljava na zarađivanje prostituiranjem, i ostarjelog pisca koji se ponadao da ju može spasiti od takvog načina života. Stilski i sadržajno ove epizode odudaraju od glavnog toka priče i poprilično intrigiraju čitatelja svojim u prvo vrijeme prilično zagonetnim smislom. Taj će se smisao rasvijetliti pri samom kraju romana i iako će sve slutiti na suprotno pridonijeti sretnom završetku.

A neposredno prije sretnog završetka, krhki svijet emocionalnog i ljubavnog sklada kojeg su novopečeni ljubavnici pomno i jako oprezno gradili zamalo će se srušiti, kada se na njih, odjednom i naglo, obruše i privremeno ih razdvoje sve one ranije spomenute tranzicijske društvene okolnosti. Sve u svemu, Vrijeme za ljubav je dojmljiv i zanimljiv roman u kome ćete zasigurno uživati, kako u lepršavom i čitkom pripovijedanju, tako i u spoznaji da se i u ovako bremenitoj stvarnosti može doseći životni san.

Zato je ovo roman optimizma, ali ne što se tiče stvarnosti, ona ostaje jednako prljava i turobna, ona se ne popravlja, likovi na nju ne utiču bitno, osim ako bitnim ne smatramo njihov osobni stav da za stvarnosnom pokvarenošću poruše većinu mostova. Optimizam se ovdje rasprostire na razini osobne sreće, i glavnih i nekih sporednih likova; u njenoj mogućnosti da postoji, svemu uokolo usprkos i unatoč.

(Objavljeno u Glasu Istre 02. srpnja 2011.)

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Emocionalni naturalizam



Kruno Čudina: "Nije bilo dovoljno", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

Svakako je neobičan roman koji je gotovo u cijelosti ispripovijedan kao introspekcijski monolog, u krnjim rečenicama koje kao da podcrtavaju psihološku nestabilnost lika kojemu takve rečenice prolaze kroz um, a još je neobičnije kad spoznamo da dobar dio te naoko dnevničko-ispovjedne proze zapravo ne pripovijeda o stvarnim zbivanjima već o halucinacijama. Na odvažan se književni eksperiment odlučio Kruno Čudina u svom drugom romanu, tim više što likovi ne prolaze nikakva opijatska iskustva koja bi ih potakla na takav emocionalni i misaoni naturalizam, već su naprosto takvi. Ludi? U najmanju ruku, nisu baš normalni.

Međutim, zaplet kojeg je Čudina postavio među svoja tri glavna lika vrlo je, u naše vrijeme i u našem podneblju, "normalan", nažalost: žena s malom i još k tome bolesnom kćeri napušta muža, a uskoro slijedi i razvod. Ovu situaciju dočaravaju dva pripovjedna niza: jedan prati halucinantno psihotično iskustvo ostavljenog muža i oca Darija, dok drugi u nizu fleš-bekova malo pomalo razotkriva negdašnji Darijev zajednički život sa ženom Marijom i kćerkom Katjom.

Vremenska su napredovanja ova dva pripovjedna niza obrnuta: Darijevo samovanje razvija se u vremenu prema naprijed, dok se nekadašnji zajednički život epizodu po epizodu odmotava kroz vrijeme unatrag, sve do Katjinog rođenja, odnosno Marijinog porođaja. Iako su fleš-bekovi ispričani u trećem licu, a Darijev progresivno-depresivni doživljajni niz u prvom, pripovjedni su stilovi vrlo slični, rečenice jednako krnje i opore, doživljaji i emocije jednako snažni, intenzivni, presnažni.

Prisjetimo se na trenutak jednog drugog romana s vrlo sličnim motivom: Vjerojatno zauvijek Gordana Nuhanovića, također pripovijeda o mužu kojeg žena ostavlja, a ovaj par također, slično kao kod Čudine, ima malo bolesno dijete čije zdravlje i sigurnost mužu u dugim trenucima ostavljenosti i neizvjesnosti postaju opsesija. Međutim, dok Nuhanović svog "junaka" ruši uglavnom i pretežno moralno, Čudina ga ruši prije svega psihički, obdarujući ga vrlo širokim rasponom psihopatologije, od paranoje i šizofrenije, do opsesivno-konvulzivnih poremećaja i izljeva histeričnog nasilja.

Još je jedna bitna razlika između sličnih "settinga" Nuhanovićevog i Čudininog romana: dok kod Nuhanovića ostavljeni muž od samog početka romana baš i ne plijeni simpatiju čitatelja i ne doživljavamo ga kao žrtvu, kod Čudine su likovi muža Darija i žene Marije u početku plošni, da bi s vremenom postajali sve slojevitiji. Poput morskih valova koji na plažu nanose slojeve pijeska, Dario i Marija postaju sve zaokruženiji, njihovi karakteri sve se više razgolićuju, pogotovo u odnosima prema kćeri, ali i uzajamno, i kako to razgolićivanje napreduje, kod čitatelja se stanjuje opredjeljenje za jednu od suprotstavljenih strana.

Iako svaki na svoj način, i Dario i Marija su jednako ludi, poremećeni ili naprosto bolesni, prava žrtva tih njihovih stanja je njihovo dijete, Katja, a njena neobjašnjiva i neizlječiva bolest možda je upravo reakcija na njihovu bračnu i roditeljsku nesnalažljivost.

Kruno Čudina tako kroz odnose, ovisnosti, zavisti, manipulacije i nemoći u ovome obiteljskome trokutu gradi sliku zajednice koja je unaprijed osuđena na propast, samo što to ona ne zna, a ne znamo ni mi dok potkraj romana ne otkrijemo i Marijine slabe točke.

Bit ćemo skloni kroz dobre dvije trećine romana optuživati Darija zbog njegovih mana, umišljenosti, nasilništva, opsesija, dok ne spoznamo da su njegove patološke reakcije neka vrsta obrambenog mehanizma, odgovora na provokaciju, usmjeravanja zatomljenog bijesa kroz sporedne izlazne kanale. Spoznat ćemo na kraju da ovaj roman nema nijednog junaka, već samo tri žrtve. I to žrtve promašene, bezizgledne ljubavi.

(Objavljeno u Glasu Istre, 18. lipnja 2011.)

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Različitost u tajnosti



Nora Verde: "Posudi mi smajl", roman, Meandarmedia, Zagreb, 2010.

Svojevremeno se digla velika marketinška i medijska pompa oko "prvog hrvatskog gay romana", pa su se malo zatim pojavili drugi i treći hrvatski "gay romani", s malo manjom pompom, ali uvijek s tim atributom u prvome planu. Skoro nikom izgleda nije bilo važno kakvi su ti romani, bilo je jedino važno da su "gay". Hmda, sva tri su napisali muškarci. Posudi mi smajl bismo, prateći istu marketinšku strategiju, mogli nazvati "prvim hrvatskim lezbijskim romanom", ali ovom romanu taj atribut uopće nije potreban. Dobar je i bez toga, i u fokusu zapravo ima neke sasvim druge stvari, ali se autorica iz obzira prema drugim ljudima koji bi mogli imati neugodnosti zbog njenog pisanja, odlučila sakriti iza pseudonima.

Upravo je to sakrivanje identiteta izazvalo kontroverze na internetskim raspravištima, što kao propaganda za roman uopće nije loše. Sjetimo se, primjerice, koliko je svojedobno javnost bila zainteresirana za identitet autora romana Metastaze koji se također potpisao pseudonimom, a kad se otkrio pravi identitet autora - nikom ništa. Doduše, po Metastazama je zatim napravljena predstava, pa snimljen film, itd. No, takva propitivanja opet su samo skretanje pažnje s nečeg što našu naklonost zaslužuje iz puno jednostavnijih razloga: jer je jako dobro.

Moj je dojam da je nešto slično što je Robert Perišić pokušao reći na četiristotinjak stranica svog romana Naš čovjek na terenu, Nora Verde jezgrovito uspjela reći na svega 130 stranica svoga romana Posudi mi smajl. Pisan u dnevničkom stilu, s puno konfuznih "skakanja s grane na granu", s puno promjena teme, s vrlo kaleidoskopskim razmišljanjima glavne protagonistice, ovo je zapravo roman o civilizacijskom srazu mentaliteta provincije i metropole, i o posljedicama toga sraza na psihu i osobnost djevojke koja želi biti slobodna, želi biti voljena, i želi da svijet bude ljepši i bolji.

Autorica je u jednom intervjuu rekla da ovo uopće nije lezbijski roman, i potpuno se s njom slažem: ako bismo iz romana maknuli tu osobinu glavne junakinje, cijela priča bi i dalje bez problema "držala vodu". Svejedno bismo suosjećali s provincijalkom (oprostite na izrazu) koja je iz zadrtosti i zatucanosti svoga zavičaja pobjegla u metropolu, tu je na relativno sigurnoj udaljenosti nastavila otkrivati sebe, ali je frustrira što je tlačenje jedne vrste (nesnošljivost spram individualnosti, bilo u seksualnom opredjeljenju, bilo u glazbenom ukusu ili stavu prema alkoholu ili drogama) u novoj sredini zamijenjeno tlačenjem druge vrste (pojednostavljeno: u poslu kojeg voliš biti prisiljen raditi ono što ne voliš, ono što te na kraju zaglupljuje umjesto da te veseli). U takvom ozračju, pravo na različitost ostvaruje se u tajnosti.

Nora Verde nam pripovijedajući svoj život (hrabro, ustvrdili su neki kritičari, no takvo se pripovijedanje po mom mišljenju odavno ustalilo kao ekstremno normalno) zapravo otkriva paralele između privatnog i javnog, kojih brčkajući po osobnim životima nismo uvijek svjesni. Razlike u životnim sadržajima između sigurna četiri zida i onih u "vanjskome svijetu" zapravo su raskorak između ideala i sudbine, njihovo mirenje je umijeće koje se stječe i usavršava usklađivanjem vlastitih sloboda s tuđima, i obrnuto.

Pošteno je očekivati da tako bude, ali svijet je nepošteno mjesto, i tako često ne bude, pa je nakon što se zalupe vrata za onim "javnim", nužno olakšanje pobjeći u neko što različitije "privatno". Činjenica da u tom procesu nema podrazumijevajuće recipročnosti i da će u tom uzaludnom usklađivanju uvijek nastradati pojedinac, razlog je nastajanju cjelokupnog umjetničkog fundusa čovječanstva, pa i ovog romana.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. lipnja 2011.)

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vježbanje brutalnosti



Radovan Domagoj Devlić: "Sindrom vlasti", zbirka SF priča, Ogranak Matice hrvatske Bizovac i Mentor, Zagreb, 2010.

Iako je široj publici poznat prvenstveno kao autor stripova, među kojima su najpoznatiji postapokaliptični Macchu Picchu i groteskne Huljice, Radovan Domagoj Devlić (1950.-2000.) žanrovskim je znalcima znan i kao vrstan autor SF priča, objavljivanih uglavnom u negdašnjem časopisu Sirius. Više od desetljeća nakon autorove smrti, sve su njegove objavljene, a i neke neobjavljene priče, nedavno okupljene u zbirci Sindrom vlasti. Vrijedilo bi da se i mlađi naraštaji ljubitelja fantastične književnosti ovom zbirkom upoznaju s ovim osebujnim autorom, i njegovom vrlo osebujnom literaturom.

Naime, sve priče u zbirci Sindrom vlasti pripadaju istom "univerzumu", smještene su u postapokaliptični svijet daleke budućnosti, koji se čitavo tisućljeće nakon opće kataklizme izazvane nuklearnim ratom, a oblikovao kao žanru sasvim primjerni distopijski totalitarizam. Teritorijalnim područjem koje se u vrijeme radnje ovih priča smatra "civiliziranim", a koje njegovi pripadnici nazivaju Ustrojstvo, upravljaju vojničke kaste, koje svoje siromašne podanike drže u pokornosti na dva načina.

Prvi je način, rječnikom Devlićevih priča, temeljen na "načelu racionalnosti": svaki podanik dobiva dnevna minorna sljedovanja hrane, čime se kod tih istih podanika želi motivirati zahvalnost prema režimu koji brine o njima, jer "tamo vani", izvan granica Ustrojstva, još uvijek je sve kontaminirano i čovjek sam ne može preživjeti. Drugi je način klasičnim SF-totalitarizmima svojstveno ispiranje mozga, koje se u ovim pričama međutim provodi na originalan način: u objektu nazvanom Glazbeni studio svi su podanici obvezni periodično dolaziti na "mentalnu terapiju" koja se zapravo sastoji od kljukanja narkoticima, elektrošokova i s njima uvjetovanog puštanja glazbe, tako da nakon nekog vremena podanici od same glazbe osjećaju posljedice kao od elektrošokova. Omiljeni režimski song za mučenje podanika je, nećete vjerovati, Ravelov Bolero.

Fizičko-tehnička načela opstanka totalitarnog režima koji vlada Ustrojstvom potkrijepljena su i odgovarajućom ideologijom, ali dogma je više uperena na vojnike i službenike režima nego na obične podanike (za njih je dovoljna motivacija strah). Mnoge vrlo uspjele epizode Devlićevih priča temeljene su na dijalozima nižih službenika Ustrojstva upravo na temu smislenosti načela kojima režim vlada; ishod tih dijaloga u pravilu je naređenje da se ne misli, već da se vjeruje i sluša naređenja. Zvuči poznato, zar ne?

No, zaplet ne dolazi unutar Ustrojstva, ono bi nedirnuto moglo potrajati i još koju tisuću godina. Opasnost dolazi izvana: iako se podanicima govori da je "tamo vani" život nemoguć, tamo ipak žive primitivne skupine ljudi okupljene u međusobno zaraćene klanove. Te otpadnike režim Ustrojstva tolerira zato jer na njima vježba brutalnost svojih vojnika, ionako superiornih oružjem i tehnikom. Do velikog preokreta, međutim, dolazi kada karizmatični otpadnik Kor počne ujedinjavati otpadničke klanove i postizati prve uspjehe u borbama protiv vojnika Ustrojstva, otimati im oružje i tehniku, formirati otpadničku vojsku i prvi put u tisuću godina doista ugroziti taj nedodirljivi totalitarni režim.

Nameću se usporedbe s klasno motiviranim pobunama i revolucijama poznatima iz povijesti, o vječitim sukobima demokracija i totalitarizama i o cikličkom pretapanju jednoga u drugo, s vrlo klizećim granicama čovječnosti koje je nemoguće vezati ni uz jednu od zaraćenih strana. Naposljetku, sve te dvojbenosti ilustrira posljednja od priča u nizu, vremenski odmaknuta od svih prethodnih: nema više ni Ustrojstva ni otpadnika, ali život i ratovanje još su suroviji i primitivniji nego u njihovo vrijeme.

(Objavljeno u Glasu Istre, 04. lipnja 2011.)

- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jurnjava za supertajnom



Franjo Janeš: "Formula za kaos", roman, Algoritam, Zagreb, 2011.

Devet dana travnja 2012. godine. Zagreb. Preciznije: psihijatrijska bolnica Vrapče, pa zatim Nadbiskupski dvor na Kaptolu, pa zatim neki od tisuća istih stanova u novozagrebačkim novogradnjama, pa naposljetku luksuzna vila okružena povećim imanjem u elitnom dijelu medvedničkog prigorja, i naravno, ulice, trgovi, parkovi, pretežno noću.

Ovo je bilo o tome kada i gdje, a sada slijedi tko. Najprije, mladi doktor Jan, specijalizant na psihijatriji, koji u glavi nosi tajnovitog prijatelja Frenkija. Zatim, mlada vidovnjakinja Vida koju iz frustrirajuće svakodnevne kolotečine izbacuje duh Ignaca Fuchsa, u vrijeme dok je bio živ poznatijeg pod imenom Vatroslav Lisinski. Pa dvije časne sestre, Mihaela i Agata, koje su zapravo nindže, a šef im je biskup za kojeg se ispostavi da nije baš uzorit.

Pa još jedan mladić, Jerko, s gostom u glavi, ali taj gost je ovaj put moćni gospodar svjetova i dimenzija, a odaziva se na ime od milja Gabi. Zatim, naravno, mafijaši, više njih, no među njima dominiraju dvojica markantnih tipova s nadimcima Kmica i Vincek. Tu su i policajci, i oni obični i oni supertajni, posebno majstor u prerušavanju, tajni agent Blond i njegova šefica Ž. Pa još agenti Švicarske garde iz Vatikana, plejada pacijenata i drugih doktora iz Vrapča, i naposljetku glavni negativac, najmoćniji tajkun kojeg su ovi prostori i ova vremena ikada vidjeli.

Zaplet: jedan od pacijenata u Vrapču otkrio je tajne formule po kojima se nepogrešivo može izračunati trenutak vlastite smrti. Kulminacija: za tim formulama tragaju, otimaju se, jure, te kroz krv, znoj i suze do njih nastoje doći svi u prethodnom odlomku navedeni likovi, ali iz različitih pobuda; jedni da bi sebi priskrbili još veću moć, drugi da bi spasili svijet od prijeteće mu propasti, treći da bi anarhistički otkrili tu tajnu svijetu i tako poništili moć koju bi imali ekskluzivni posjednici tog umijeća, četvrti bi tajnu uništili, peti ne bi ali bi ju spremili na sigurno?

Rasplet: naravno da vam ga neću reći. Prođite sami kroz 370 stranica urnebesne zabave, adrenalinskog i detekcijskog užitka, mržnje i strepnje, simpatije i pohlepe, ljubavi i nasilja, vjere i politike, korupcije i lojalnosti, prošlosti i sadašnjosti. Sve nam to nudi drugi roman Franje Janeša, ova osebujna mješavina urbanog fantasyja i detektivskog trilera, naravno još i uz obilje društvene satire, i neposredne i alegorične, na račun političkog, nacionalno-držatvornog, kulturno-domoljubnog i još svakojakog nam narodnog bića.

Zanimljivo je promotriti žanrovsko određenje ovog romana, što je među publikom već izazvalo stanovite kontroverze i rasprave. Osobno mislim da ovaj roman možemo svrstati u fantastični žanr, iako ga ni autor ni nakladnik nisu tako odredili nit su takvo što na knjizi naznačili. Osnovno pitanje kojim se otkriva je li neko djelo fantastičnog žanra ili nije, glasi: ako iz njega uklonimo fantastični element, da li priča i dalje "drži vodu"? U ovom slučaju upliv nadnaravnoga je preznačajan u pokretanju različitih okidača i ključnih elemenata radnje, a pogotovo u njenom samom završnom raspletu, i ako te "pokretače" maknemo, priča se ne može ni dogoditi.

Dakle, imamo nakon dugog vremena jedan izvrstan i duhovit, dinamičan i zanimljiv fantastični roman, vrlo složene radnje ali vrlo jednostavnog i preglednog pripovijedanja, naprosto idealan da se s kauča, s knjigom u ruci, premjestimo na plažu. Cjepidlačenje o tome koliko u "Formuli za kaos" ima SF-a, koliko fantasyja, koliko trilera a koliko parodije ostavimo za drugi put.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2011.)
- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaslužena kazna



Grupa autora: […], zbirka SF&F priča, Sferakon 2011, Mentor i Sfera, Zagreb, 2011.

Nova godišnja zbirka zagrebačke SF&F konvencije Sferakon ima dosad najoriginalniji naslov, tri točkice unutar uglatih zagrada, odnosno ovako: […], a oni koji to žele izgovoriti mogu se poslužiti riječju lakuna, kojom se označava taj grafički znak, ali se tim izrazom označava i neka praznina, šupljina, pauza, prekid. Možda su tim naslovom i njegovim značenjem priređivači htjeli opravdati činjenicu da je ovogodišnja sferakonska zbirka nešto tanja nego inače, da je domaća produkcija priča malo zastala, no trinaest je priča ipak tu, i po tradiciji predstavlja niz dobro poznatih, ali i nekoliko sasvim novih domaćih autora spekulativne fikcije.

Također po tradiciji, tih trinaest priča daje sasvim razgovijetne obrise o tome kuda smjera domaći SF, što trenutačno zanima pisce, što ih ne zanima, što ih zabavlja i što ih brine. Ako po tom ključu krenemo iščitavati zbirku s tri točkice u naslovu, razotkrit ćemo dvije krajnosti u njihovom odnosu spram aktualne stvarnosti. Jedna je krajnost opredmećena u konačnom oslobođenju od predrasude da moralna obveza pisca mora biti upozoravanje: nema se više na što upozoravati, svi su razumski argumenti potrošeni, svijet i čovječanstvo sada dobivaju zasluženu kaznu.

Evo za to nekoliko primjera. U priči Aleksandra Žiljka Mrtvi kapitalističko-izrabljivački ustroj možda i ne tako daleke budućnosti počiva na eksploataciji ljudi pretvorenih u zombije i zbijenih u koncentracijske logore. Ivana Delač u priči Zmija i ja negira iskonski karakter dobra i vjere u ljude, čak i kad ljude simboliziraju zmije. Ta je nevjerica još potenciranija u priči Matije Ružđaka Samit, koji je ljudsku vrstu postavio na pijedestal najmoćnije vrste u svemiru, no tu grandioznost (sasvim proizlazeću iz današnje ljudske samoperspektive) nagriza osjećaj krivnje što se uništiti moraju čitavi svjetovi čije vladajuće vrste pokazuju simptome negdašnjih tipičnih ljudskih mana: pohlepe, prevrtljivosti, agresivnosti i podmuklosti.

Recimo da se u taj trend uklapaju i Danijel Bogdanović s pričom Oporavak, u kojoj se postupno oblikuje sveprisutna i svemoćna režimska mašinerija prema kojoj i onaj Veliki Brat ispada kao mala beba, i Ed Barol s pričom Hladno nebo u kojoj se vrlo relativiziraju strategije spašavanja čovječanstva pred globalnim katastrofama, i još neki autori.

Drugu krajnost u ovoj zbirci predstavljaju priče u kojima je likovima sasvim svejedno što će biti s planetom i čovječanstvom, jer njihove akcije proizlaze iz njihovih osobnih afiniteta, pa bili oni naposljetku i humani, a ne iz osjećaja pripadnosti i djelovanja u ime vrste, zajednice, države ili društva; a nije nevažna ni činjenica da se pritom dobro zabavljaju ili da to što rade proizlazi iz čistog hira ili prkosa.

Uz niz kraćih, jedna je od takvih priča, iako smještena u fantasy okruženje, Vlasništvo mrtve djevojke, Zorana Janjanina. Iako je napisana ozbiljno, ne možemo bez ciničnog smiješka čitati ni priču Robija Selana Mozaik o Aecijevoj potrazi za kćeri Klaudijom. Potonji je autor, jedini istarski predstavnik u ovogodišnjoj sferakonskoj zbirci, u podžanru alternativne povijesti znamenite događaje od 11. rujna transponirao u vrijeme opstalog Rimskog carstva, koje je u današnje vrijeme najutjecajnija svjetska sila, a kršćani su teroristička sekta koja se avionima obrušava na Koloseum.

Draž Selanove priče je i u latiniziranju brojnih sitnica iz nama, a ne starim Rimljanima poznatog svakodnevnog života, ali kad se bolje zagleda vrlo su vješto zabilježeni društveni, politički i međukulturni odnosi kakvi bi mogli postojati da je stari Rim potrajao do današnje tehnološke civilizacije.

(Objavljeno u Glasu Istre, 19. svibnja 2011.)

- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Marsovci stradavaju



Srđan V. Tešin: "Ispod crte", zbirka priča, Stubovi kulture, Beograd, 2010.

Mali grad u Banatu, Kikinda, ili još preciznije, gradski kvart koji se slikovito zove Mars, poprište je zanimljivih, pomalo čudnih, ponekad i opasnih zbivanja u ovoj zbirci priča i u Hrvatskoj dobro poznatog autora Srđana Tešina. U skoro svim pričama pojavljuju se likovi dvoje supružnika, novinarke Milke i učitelja Mikija, a uz njih priče se grade i na nizu njihovih živopisnih susjeda, nogometaša, penzionera, kvartovskih huligana i mafijaša, trgovaca, pekara, slastičara, čitavog jednog malog svijeta.

Iako bi iz rečenog mogli pomisliti da pred sobom imamo svojevrsnu kroniku nekakvog ravničarskog malog mista, to nipošto nije tako. Iako se od priče do priče pojavljuju isti likovi, među pojedinim pričama gotovo da nema neposredne uvjetovanosti ili uzročno-posljedičnosti, ni kronološke vezanosti radnjom. Bit će tu i vremenskih i prostornih skokova, promjena očišta pripovjedača, drukčijih uloga istih likova, nekad će čak u jednoj priči lik umrijeti pa u drugoj opet oživjeti, kao da su različiti scenariji za neku grotesknu sapunicu najprije isprobavani pa odbacivani pa ipak sačuvani kako neke sjajno iskorištene mogućnosti ne bi propale.

Iz priče u priču se tako dorađuju, ali ponekad i izokreću karakterizacije pojedinih likova, izvrsne karakterizacije, i to autoru toliko dobro ide da u nekim pričama najprije detaljno predstavi lik, a tek onda krene s radnjom. Učitelj Miki, nastavnik glazbenog odgoja i vjeronauka, tako je kroz niz priča prolazio transformacije od muškarčine i vještog manipulatora, preko romantičnog kafanskog jazzera, do potpune kukavice, transvestita i homoseksualca, dok je njegova supruga Milka prolazila obrnuti put, postajući iz priče u priču sve odvažnija, samouvjerenija, agresivnija i snažnija.

Transformacijama su podložni i ostali likovi, čak i oni sporedni ili epizodni, što nije ispalo samo zgodna i vješta vježba ocrtavanja karaktera, već se približilo i granici simbolike nemogućnosti pronicanja u stvarnu ljudsku prirodu. Primjer za to je priča u kojoj u kvartu izbija epidemija s čudnim simptomima zaraženih, koji naposljetku upućuju na trovanje, ali uzrok je teško otkriti jer oboljeli nisu podložni nikakvoj zajedničkoj kategorizaciji; samo pripovjedač, a na kraju i čitatelj, znade da su svi oni konzumirali stari kruh pokupljen iz kontejnera za smeće, koji nije bio pokvaren, već namjerno otrovan, možda baš zato da bi razotkrio kako, eto, i u tom malom kvartu postoji još nedefinirana i neidentificirana skupina ljudi s tajnom.

Humor, crni humor, groteska, komedija zabune i zablude, efekti su kojima se ovaj autor vrlo efikasno služi, ponekad čak i mijenjajući žanr usred priče. Primjerice, spomenutu novinarku Milku otimaju mjesni slastičar i njegova priležnica, pripovijedanje nas psihološki priprema na žestoke okrutnosti koje bi trebale uslijediti, ali rasplet krene sasvim drugačije, s efektnim epilogom koji cijelu atmosferu diže za još nekoliko potencija. Na drugome mjestu pak najveće iznenađenje dolazi iz uspješnog ostvarenja nauma glavnoga lika, iako se zapravo radi o zločinu, i hepienda u kojemu manipulator zločina, već spomenuti učitelj Miki, prolazi nekažnjeno, čak ga nitko ne može ni povezati s ubojstvom, a što opet čitatelju nipošto nije krivo jer ga je vješti manipulator pisac uvjerio da bi bilo poželjno da se zločin dogodi.

Ove priče o zgodama i nezgodama, više o stradanjima nego o veseljima, kroz koje prolaze Marsovci (tako se zovu žitelji gradskog kvarta koji se zove Mars), sadrže i brojne književne i filmske reference, posvete, aluzije ili parodije. Izuzetno je zabavna ova zbirka, samo ju nemojte čitati istovremeno dok nešto jedete.

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. svibnja 2011.)

- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nesretna kraljica i izvanzemaljci



Grupa autora: "Bosanska kraljica Katarina", zbirka fantastičnih priča, Muzej grada Zenice, 2011.

Treća zenička natječajna zbirka fantastičnih priča o bosanskoj povijesti autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije te Crne Gore, posvećena je posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Vukčić Kosača Kotromanić, posljednjoj osobi kraljevske krvi koja je pokušavala spasiti srednjovjekovno bosansko kraljevstvo od turskih najezdi. Njezin je životopis relativno dobro dokumentiran, tako da su pisci imali sasvim dovoljno materijala za razradu i nadgradnju povijesnih osnova u svojim fantastičnim pričama, iako su zapravo najbolji rezultat polučili autori koji su te povijesne okvire, osim nužnih znakova raspoznavanja, potpuno zanemarili.

U većini od petnaest objavljenih priča razrađuje se motiv posljednjih, onih najprelomnijih godina u životu kraljice Katarine, no u takvim je pričama fantastična nadgradnja vrlo tanka, uglavnom u pravcu alternativne povijesti, ili s motivom upliva nadnaravnih bića u onodobna balkanska politička i ratna zbivanja. Nekolicina autora je pak kraljicu Katarinu otrgnula od poznatog povijesnog toka i sudbine vezane uz propadajuće Bosansko kraljevstvo te joj spasila život združivši je s, primjerice, riječnim vilama ili čak s izvanzemaljcima.

S nadnaravnim, ili izvanzemaljskim u nekoliko je priča povezan i motiv tajanstvene škrinje u kojoj Katarina "nešto" čuva: jednom su to pergamene s magijskim formulama ili proročanstvima, drugi put kosti izvanzemaljaca koje prije bijega iz Bosne u Dubrovnik i zatim u Rim kraljica najprije nosi sakriti (ili "vratiti") u piramide kod Visokog. U dvije-tri priče pojavljuje se i treće Katarinino dijete za koje ni povjesničari nisu sigurni da je postojalo. Naime, kćer i sina su joj, u djetinjoj dobi, zarobili Turci, kćer je umrla na putu do Carigrada, a sin je prešao na islam i postigao uspješnu vojnu karijeru. Izgubljeni Katarinin sin u pričama s ozračjem alternativne povijesti figurira kao spasitelj loze, kao tajna koju čuvaju viteški redovi i kao latentni povratnik na bosansko prijestolje.

I u pričama povezanim s Katarininim sakrivenim sinom, ali i u nekolicini drugih koje izviru iz stvarne povijesne građe, inspirativnu dramatsku podlogu daje srednjovjekovna crkvena i dvorska diplomacija, s kojom se autori poigravaju pripovijedajući o dvoličnosti, licemjerju, lažima i lažnim nadama te političkim i materijalnim interesima, pojavama svojstvenima kako onom, tako i ovom vremenu. Začudo, u vrlo malo priča koristi se (ali se ipak koristi) motiv pojavljivanja kraljice Katarine u današnjem vremenu, u zgodama kad njezina osobnost, čuvenost i ljepota utječu na glavne likove priča odnosno na pripovjedače.

Po iznimnosti bih u ovoj zbirci izdvojio dvije priče. "Katarinino ogledalo" Senade Zatagić premošćuje stoljetni razmak do Katarininog doba mističnim artefaktom, ogledalom, koje nalaznici u današnjem vremenu služi na sličan način kao Dorianu Grayu njegova slika. Sasvim posebna, i po mome dojmu najbolja u zbirci, je priča "Legenda o Kosačama" Adrijana Sarajlije. On je cijelu tu priču o Turcima i Bosanskom kraljevstvu smjestio na - Divlji zapad 19. stoljeća!

Osim što je sama priča odlično ispripovijedana, vrhunskim stilom i s intrigantnim zapletom, autor je tu upravo genijalno transliterirao kanonske pojmove iz klasičnog westerna, pa u Sarajlijinoj priči nalazimo likove koji se zovu šerif Vahid Erep i hećim Bajram, grad se zove Nišan-čaršija, spominju se i Sultanova pacifička željeznica, džeferdar '71, Al-Abama i Al-Arizona, a Kosače (djevojačko prezime kraljice Katarine) su, naravno, indijansko pleme koje uz pomoć duhova prirode odolijeva turskim kolonizatorima Divljeg zapada i njihovim "plavim bluzama".

(Objavljeno u Glasu Istre, 07. svibnja 2011.)

- 19:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Otputovati od sebe



Grupa autora: "Blizine, nigdine i fritule", zbirka priča, ZANA, Zagreb, 2011.

Ako ste nedavno pribivali nekoj od epizoda nadahnuto i maštovito osmišljene manifestacije nazvane "Tjedan dobre knjige", tada ste vjerojatno dobili u ruke (knjiga je naime besplatna, dijeli se kao poklon) i ovu zbirku. Tako poklonjene knjige rijetko se čitaju, nažalost, no za ovu bi se moglo nabrojati jako puno razloga da ju uzmete u ruke čim osjetite spremnost da se, osamljeni i nesmetani, prepustite dobroj literaturi. Urednica Jadranka Pintarić napravila je jako dobar posao okupivši na stranicama zbirke "Blizine, nigdine i fritule" autore koji su međusobno prilično različiti, pa su čak i na zadanu temu, a to bi bila putovanja, napisali (ili iz ladica odnosno s hard-diskova izvukli) vrlo različite priče, i atmosferom, i motivom, i pristupom. U većini se priča doista putuje, ali rijetko turistički, nekim su pričama junaci tek svjedoci tuđih putovanja, neki su autori posegnuli za putovanjem tek kao okidačem za osobne, ljubavne ili obiteljske drame svojih junaka, a ima i priča u kojima se uopće ne putuje ali likovi zapravo prelaze dugačak put između svojih duševnih transformacija. Rezultat je niz odličnih proza, i zabavnih i potresnih; i sociološko-analitičkih i cinično promatračkih; i intimnih i angažiranih; priča kojima scenografiju čini ono viđeno očima pripovjedača, ali i ono zamišljeno, izmaštano, ili izvučeno iz sjećanja na drukčiju stvarnost.

Boris Perić tako piše o šutljivim likovima koji putujući vlakom maštaju o biografijama svojih suputnika; Sanja Lovrenčić svog svjedoka tuđih putovanja smješta iza pulta kolodvorskog kioska; a Maja Hrgović je junakinjino putovanje automobilom s ocem nasilnikom i sestrom lezbijkom k bolesnoj baki začinila razotkrivanjem tužne obiteljske drame. Predrag Lucić piše o kulturološkim nesporazumima turista u Portugalu, Olja Savičević Ivančević o tužnom ljubavnom trokutu u dalmatinskoj provinciji, a atmosferom sličnu priču izgradila je i Ivana Simić Bordožić. Igor Rajki je pak otputovao u prošlost pričom o posljednjoj šetnji zagrebačke vještice Magde Brukec, a Dora Kinert Bučan usporedila je dva svoja dojma o Kairu razmaknuta desetak godina.

Edo Popović je jedno putovanje u Istanbul povezao s filozofijom hodača koju promiče svojom posljednjom knjigom; Robert Perišić opisuje vlastiti kulturološki šok doživljen u Tokiju; a o japanskoj prijestolnici ali sa sasvim drukčijim ishodom piše i Rade Jarak. Sibila Petlevski je u svojoj priči obzore putničkog stanja duha, uz mnoge zanimljive povijesne digresije, orisala kroz razgovor s belgijskim antikvarom. Sasvim unutrašnje emocionalno putovanje prolazi junak priče Romana Simića Bodrožića, a duševnom se putovanju okrenula i Julijana Matanović pričom o majci, kćeri i nepoznatom ocu. Marina Šur Puhovski je sudbinu svoje junakinje postavila između dva putovanja, a Tahir Mujičić je, duhovito se igrajući jezikom, svog junaka, češkog poštara, upropastio putovanjem na hrvatski Jadran i fanatičnim sakupljanjem razglednica. Zanimljiv obrat stereotipnog poimanja Kine proživljava pripovjedač u priči Marinka Koščeca, a zbirku zaključuje duhovita priča Zrinke Pavlić o putovanju američkim srednjim zapadom.

Za kraj, dva citata, ilustrativna za duh ove knjige, a i za domišljat pripovjedački mehanizam za kojim je posegnula većina autora, a riječ je o skretanju pažnje. Prvi je iz priče Sanje Lovrenčić: "Ljudi čija putovanja nešto vrijede obično nose neke sprave za snimanje, no putovanje onda ostane u spravi, a oni ostanu prazni". Drugi je iz priče Marinka Koščeca o putovanju u Kinu: "Ovdje se barata ozbiljnim brojkama, a jedan je jako malo, koliko god dragocjen sebi".

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. travnja 2011.)

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kamov u zombi-sapunici



Grupa autora: "Kamovo novo ruho", zbirka priča, Mentor, Zagreb, i Gradska knjižnica Rijeka, 2010.

Osim ponovnim objavljivanjem izabranih ili sabranih djela, otkrivanjem bisti ili uređenjem spomen-soba, davanjem imena ulicama i trgovima, primjereno je, možda čak i najprimjerenije, obilježiti obljetnicu nekog pisca i puštanjem u svijet nove literature nadahnute njegovim likom i djelom. Lanjska stota obljetnica smrti Janka Polića Kamova obilježena je tako čak s dvije nove knjige, romanom Zorana Krušvara Kamov se vraća kući, o kojem smo već pisali, te natječajnom zbirkom priča Kamovo novo ruho, u čiji je nastavak Krušvar također upleten, ali kao urednik.

Deset u ovoj zbirci objavljenih priča teško bismo mogli nazvati "neokamovljevskom" literaturom, jer su međusobno vrlo različite, žanrovskog su raspona od fantastike do sapunice, a jezično od riječke čakavštine do dadaističkog eksperimenta. No književni natječaji poput ovog, više od imena kojemu su posvećeni, mogu dati sliku ili slutnju trenutka literarnih sposobnosti jednog novog naraštaja, i njegovog pogleda na to što bi po njihovom poimanju trebala biti književnost, pogotovo gledana kroz prizmu zadanoga ključa.

Janko Polić Kamov se tako u ovih deset priča pojavljuje na različite načine, ali nikad kao neposredno angažirani lik, što će reći da su autori vješto izbjegli zamku pisanja pseudobiografija. Ali se zato ovaj i dan-danas čudan pisac često pojavljuje kao asocijacija, kroz likove koji mu nalikuju, koji žive ili kreću se ulicom koja nosi njegovo ime, koji u današnjici patološki obožavaju i šire njegovu literaturu, ili koji nastoje živjeti život svog davno preminulog idola, a u nekolicina priča je smještena doduše u Kamovljevo vrijeme, no on sam je negdje u pozadini, nevidljiv i nedohvatljiv, iako bitan.

Tako je, recimo Tamara Crnko u priči Njegova stjenica ocrtala lik Jankovog brata i mecene Vladimira, frustriranog nemogućnošću da on sam živi život o kakvome njegov brat književnik piše. Alenka Milošević je u priči Lažni Kamov pak osmislila Kamovljevog imitatora u današnjici, a slično je, opisujući epizodu mladenačke ljetne ljubavi, na čakavštini učinila Katja Šepić u priči Leto z Kamoven. Ambiciozna je ali prilično uspjela priča Prevrat gdje Valerija Andrinek korištenjem kamovljevske literarne ikonografije pripovijeda o posljedicama odrastanja u djevojačkom samostanu junakinje željne nedostupne i nedozvoljene ljubavi.

Stilski je sasvim drukčija od prethodnih priča Irene Hartmann Revolucija u kojoj se kroz vremenski paralelizam današnjice i vremena Kamovljevog gimnazijskog školovanja, uz oživljavanje lika izumitelja torpeda Ivana Lupisa, događa uništenje svijeta od strane opakih strojeva oživljenih mistikom tarota. O rastrzanosti između složenih obiteljskih odnosa, ljubavi i posvećenosti literaturi govori priča Zorana Zubera Smrt nad smrću, jedna od rijetkih u kojoj se pojavljuje "živi" Janko Polić Kamov.

Mladen Ilić u priči Kamov comeback šalje neumrlog Kamova iz Barcelone u Rijeku u današnje vrijeme, dovoljno da posluži kao nadahnuće kiparu koji će napraviti njegov spomenik. Priča Vrt nestalih anđela Marina Paliske smještena je pak u Veneciju, gdje Janko Polić Kamov susreće - Corta Maltesea. Antonija Mežnarić je u priči Pusti mrtve neka spavaju žešće posegnula za Kamovljevom naturalističkom literarnom estetikom, te također prizvala Kamova iz mrtvih, ali ne dušom već, kao zombija, samo tijelom.

I na kraju, zbirku zaključuje zajednička priča Ane-Marije Petričević i Ivane Tulić Kamovova neo-dada, koja je zapravo tekstualno-grafički eksperiment i sastoji se od nizanja pojmova tiskanih različitim fontom i veličinom slova, koji se umetanjem čitateljeve međuinterpretacije mogu a i ne moraju pretočiti u više različitih priča.

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. travnja 2011.)

- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Osjećajni "gonzo"



Hrvoje Šalković: "Nulti meridijan", putopis, Ljevak, Zagreb, 2011.

Nastanak ove, već sedme knjige Hrvoja Šalkovića, već mjesecima prati dinamična promidžbena kampanja s najistaknutijim lajtmotivom kako se tu radi o non-fiction knjizi, o "gonzo" putopisu uživo. Uživo - zato jer se Šalković javljao sa svoga putovanja oko svijeta dok je ono još trajalo, a "gonzo" prema putopisnom žanru koji je utemeljio Hunter S. Thompson. "Obiđi planet u smjeru istoka bez čvrstog plana kretanja, gledaj svijet širom otvorenih očiju, cugaj puno, spavaj malo, ne odbijaj nikakve lude ideje kojima te usput bombardiraju", tako je Šalković sam sebi odredio program svoga putovanja, namjeravajući prepustiti se da ga vode "rizik, ludi ritam i brzina".

Nije se naumio posvećivati turističkim znamenitostima, "o kojima svi drugi pišu", već istraživati stvaran život, ispunjen zabavom i hedonizmom, avanturom, pa i opasnošću, u svim zakucima koji će mu se naći na putu. Problem je u tome što je Šalković - preosjećajan da bi doista bio "gonzo", a i putovanje, koje se na kraju zaokružilo na 97 dana, ispalo je previše isplanirano i organizirano, zbog čega se izgubila najavljena atmosfera neočekivanosti i iznenađenja.

U tom smislu, više su "gonzo" ispali neki prethodni Šalkovićevi romani od ovog navodno non-fiction putopisa. Jer, u tome je drugi problem: previše je "profesionalno" složena priča o ovome putovanju da bismo ju čitali kao dokumentarni putopis. Zato predlažem da "Nulti meridijan" čitamo kao - roman, još jedan u nizu Šalkovićevih romana o putovanjima, djelomice sličan prethodnicima, a djelomice i različit. U svakom slučaju - više je fiction, nego non-fiction.

Dakle, ako tako čitamo "Nulti meridijan", onda pratimo isplanirano, a ne spontano, putovanje oko svijeta glavnoga junaka kojeg je upravo ostavila cura (sva težina te situacije pokazat će se potkraj knjige, kada, umjesto na krstarenje Karibima rezervirano za dvoje, putnik pripovjedač mora poći sam). Putovanje je malo premoderno za tradicionalni globtroterski imidž, avionima se prelijeću čitavi kontinenti, a Europa je, primjerice, u ovome "putu oko svijeta" potpuno izostavljena. Pripovjedač je pomalo opterećen imperativnim uključivanjem u plan puta zemalja koje još nije posjetio, a njihova se brojka bliži stotini.

Opisi putovanja i doživljaja putnika su tipično šalkovićevski: niz zanimljivih likova s kojima se putovanje privremeno ukršta, niz zanimljivih mjesta, niz zanimljivih doživljaja, pa i takvih nakon kojih sjećanje blijedi u magli mamurluka. Putnik, međutim, ne izbjegava turističke atrakcije za koje je na početku najavio da će ih ignorirati, no to iznevjereno obećanje donekle je ublaženo vrlo kratkim zadržavanjem i vrlo jezgrovitim dojmovima o onome o čemu ionako svi drugi pišu.

Nekoliko je epizoda iz ovog putopisa vrlo upečatljivo, poput primjerice posjeta Antarktiku, ili pak ronjenja na Galapagosu, u koje se naš putnik upustio lažući instruktoru da ima ronilačkog iskustva. Zanimljiv je i putopiščev doživljaj subkulture oceanskih turističkih cruisera, a na tom završnom krstarenju događa se i jedna od duhovitijih epizoda čitave knjige, kad pripovjedača proganja debela Portorikanka pa se on pred njom mora skrivati (iako se pravi gonzo ne bi skrivao ni pred takvom opasnošću!) i ostaje mu samo da pije u samoći.

Potkraj putovanja dobrano ga pere i nostalgija, pa između redaka zadnjih poglavlja iščitavamo i unutarnji moralni junakov monolog o tome isplati li se zbog ovoga ostaviti sve ono tamo. Moj je dojam da naš osjećajni "gonzo" putnik intimno misli da se to zapravo ne isplati, ali je nekako preponosan, ili preumišljen da bi to priznao. To je još jedan razlog zbog kojeg ovu knjigu smatram romanom prije nego putopisom.

(Objavljeno u Glasu Istre, 16. travnja 2011.)

- 08:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Anđeo u dnevnoj sobi



Tina Šut: "Koprena", fantasy roman, Ljevak, Zagreb, 2010.

Da bi se napisao fantasy roman, nije nužno posegnuti za tolkienovskim spektrom likova koji izviru iz germanske mitologije. U svom prvijencu lijepog naslova Koprena Tina Šut se opredijelila za fantastični svijet nadahnut kršćanskom mitologijom, svijet anđela i demona kao pratitelja ljudi i boraca za njihove duše, ali i kao održavatelja reda između tri dimenzije u kojima opstoje smrtna i nadnaravna bića. Fantastični svijet u ovome romanu Tine Šut uređen je, prema žanrovskim literarnim kanonima, logično: svakome se znade njegovo mjesto i njegova uloga, i do beskonačnosti bi taj svijet mogao egzistirati u miru kad ne bi bilo one poslovične, vjekovne borbe između dobra i zla. Taktika koju su u vrijeme života glavne junakinje romana, a to je suvremena današnjica, odabrale zaraćene nadnaravne sile malo je više nego inače zadrla u život ljudi u zemaljskoj dimenziji pa prijeti poremećaj vjekovnome balansu u odnosu snaga dobra i zla, koji se mora razriješiti otvorenim sukobom, bitkom na život i smrt.

Ustaljeni život glavne junakinje drastično se mijenja nakon što joj u prometnoj nesreći nastrada muž, koji nakon operacije tijekom postoperativnog oporavka počinje patiti od čudne medicinske pojave kalcifikacije ramenih zglobova. Mijenja se međutim i njegova osobnost, što junakinju više zabrinjava od njegova zdravstvenog stanja, do te mjere da ona počinje preispitivati ispravnost svojih životnih odabira.

Pripovijedanje kroz cijeli tekst romana teče naizmjeničnim nizanjem dva vremenski odvojena pripovjedna toka, vrlo zgodno domišljenim pretapanjem početnog dijela zadnje rečenice prethodne u završni dio prve rečenice nastupajuće epizode. U jednom nizu pratimo zbivanja koja počinju od prometne nesreće i nastavljaju se postupnim razotkrivanjem nadnaravnog svijeta, s ponekom nužnom retrospekcijom da bi se objasnila pozadina ponekog od likova i odnosa među njima; dok u drugom nizu pratimo proslavu rođendana kćeri glavne junakinje i njenog, tako barem neko vrijeme mislimo, muža, koji se u tom pripovjednom slijedu od posljedica nesreće potpuno oporavio.

Iako je pripovijedanje jednostavno i lako prohodno, malo je zamorno čekati da se tek na 177. stranici otvori pravi zaplet, priprema za začudna otkrića malo predugo traje jer tek tada, naime, kao čitatelji nedvojbeno shvaćamo da smo s ovim romanom potpuno u fantastičnom svijetu, da to nije samo igra detekcije uz pomoć aluzija i simbola.

No, zato je ono što slijedi u drugom dijelu romana prava žanrovska poslastica, uključujući i akcijski slijed nastavka radnje i njenog konačnog raspleta, i objašnjenje postavki višedimenzionalnog svijeta u kojemu se za ljudske duše nadmeću anđeli i demoni, poštujući zadanu hijerarhiju utjecaja i moći, ali i koristeći svaku slutnju slabosti suprotne strane za pokušaj prevrata. U središtu jedne takve "situacije", da sad ne otkrivamo previše, našla se glavna junakinja čija je karakterizacija provedena vrlo uvjerljivo. Od obične smrtne žene suočene sa svakodnevnim frustracijama i strahovima ona se kroz suočavanja s anđelima u svojoj dnevnoj sobi i demonima u svome dvorištu našla u središtu događaja koji mogu promijeniti sudbinu svijeta kakvog poznajemo. Njene slabosti ne nestaju, ona se neće prometnuti u superjunakinju, već će prihvatiti savjet svojih saveznika da joj, i tako "običnoj", bez dara magije i nadnaravnih moći, vodilje budu vrline koje jedine mogu sačuvati svijet od prevlasti zla, a to su povjerenje, prijateljstvo i ljubav.

(Objavljeno u Glasu Istre, 07. travnja 2011.)

- 07:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tango zablude



Aleksandra Kardum: "Pratim te", roman, Profil, Zagreb, 2010.

Ovaj je roman nedvojbeno - psihološki triler. Iako nema nijednog zločina i nimalo počinjenog nasilja, napetost visi u zraku i postupno se pojačava do prijetećih razmjera, čitatelj sa strepnjom iščekuje kad će stvar "puknuti" i kada će latentno postati konkretno. I pukne, naposljetku, ali na sasvim neočekivani način. Ili načine.

Likova u ovom romanu Aleksandre Kardum, sasvim drugačijeg od prethodnika, ima mnogo. Svi su oni, uglavnom, polaznici plesne škole u koju su, iz raznih razloga i pobuda, došli naučiti plesati tango, ples strasti i rastuće napetosti, ples koji priča priču, ples bez zadane koreografije: nju moraju, spajajući naučene elemente, izgraditi sami plesači kao svoju osobnu priču. Identificirani u početku brojevima, tek ponekim osobnim imenom, plesači se jedni pred drugima polako razotkrivaju, u onoj mjeri u kojoj to žele. Ima tu parova, i "friških" i vremešnijih, a ima i pojedinaca, netko je od njih tango došao naučiti zbog transparentnih, ali netko i zbog skrivenih motiva, a do prvih zbunjenosti dolazi kada voditelj plesne škole, Španjolac Armando, naređuje da plesači ne plešu s partnerima s kojima su došli.

No, plesači imaju i privatni život. Onaj svima poznati, javni, ali i onaj tajni. Poznati život likova razotkriva nam se kroz prizore iz njihovih domova, susjedstva, ulice, parka, a tajni kroz njihovu komunikaciju s poznatim ili tajanstvenim sugovornicima - SMS-porukama, mailovima, chatom; ali i verbaliziranim maštanjima, poezijom, intimnim dnevnicima raznih formi. I tim svojim tajnim životom, i različitim stupnjevima zdušnosti kojom pristupaju učenju tanga, likovi tragaju za ljubavlju, koje u stvarnome životu ili nema ili više nije u željenom obliku ili intenzitetu. Zbog toga se, često i lakomisleno, sve više prepuštaju kombinacijama i mogućnostima kako virtualnošću oslobođene mašte, tako i plesom potaknute nesputanosti. I tu onda dolazi do napetih, trilerskih situacija.

Spisateljica nam, naime, ne otkriva odmah koji se stvarni plesači kriju iza kojih epizoda iz njihova tajnog života. Jer, neke su od tih tajni i pomalo prljave, neka od njihovih maštanja otkrivaju nam i potencijalne opasnosti, jer ima tu i lažnih predstavljanja, i okrutne bračne ili ljubavne posesivnosti, i voajerizma pothranjenog sadističkim mislima. Mnoge se, čak i mračne mogućnosti otvaraju, želje kojima likovi hrle ususret odjednom se izjalovljuju, istine se razotkrivaju, i na trenutke nas je iskreno strah što će dalje biti? ali priča teče scenarijem tanga, plesa čije kulminacijske figure nose vrlo asocijativne nazive: oklijevanje, prijevara, uzimanje, davanje, kazna.

Niz emocionalnih drama, to je roman "Pratim te". U nizu likova razasut je niz vrlo detaljiziranih karakterizacija s jednom, možda, zajedničkom crtom: nitko od likova nije "realiziran", nitko nije zadovoljan sobom i svojim životom, a zabluda da će ples, ili tajni virtualni život, nešto promijeniti, također se prostire jednako čitavim spektrom protagonista usprkos različitim potencijalima razvijenih iz njihovih početnih, tek skiciranih portreta. Iako su neke pojedinačne sudbine dramatski žešće i stresnije, smisao ove priče o tangu kao istovremenom bijegu i sidru u odnosu na stvarnost najbolje ilustrira priča mladog para koji tangom želi okruniti vlastito skoro vjenčanje: početno oduševljenje prerasta u frustraciju i opterećenje, sve dok oboje ne zaključe da oni to - ne moraju. I tako se, kroz ples i život, pokazuje da je granica između strasti i zablude - vrlo tanka.

(Objavljeno u Glasu Istre, 02. travnja 2011.)

- 07:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ljigava budućnost



Adrijan Sarajlija: "Manufaktura G", zbirka SF-priča, Tardis, Beograd, 2011.

Pedesete godine prošloga stoljeća. Jugoslavenska reprezentacija juriša prema finalu svjetskog nogometnog prvenstva, ali i raznosi revolucionarni plamen. Putujući na finalnu utakmicu u zemlju koja će se uskoro prozvati Socijalistička Federativna Republika Brazil, u zrakoplovnoj nesreći pogiba cijeli jugoslavenski državni i partijski vrh, na čelu s Josipom Brozom Titom. Ali revolucija traje i teče dalje, iz utakmice u utakmicu, iz zemlje u zemlju. Ovako baš, kao alternativna povijest promatrana kroz prizmu nogometa, teče priča Viva la revolucion!, prva u prvoj samostalnoj zbirci Adrijana Sarajlije, beogradskog pisca bosanskih korijena. Brazil, Bolivija, Španjolska poprišta su radnje triju poglavlja ove nogometno-futurističke priče, ali pripovjedač nije neki svevideći Mladen Delić, već pucanje nogometnih i životnih snova doživljavamo iz očišta malih, običnih, ugnjetenih ljudi iz polusvijeta. Društvene promjene i revolucionarne oluje na prvi pogled nisu neposredno povezane s pobjedama timova iz novokomunističkih zemalja, ali neka demonska veza ipak se sluti.

Nogomet i revolucija često se spominju u priči Sve što raste: ostaci revolucije i najvažnije sporedne stvari na svijetu nagurani su duboko pod zemlju, u rusku bazu s posljednjim preživjelim Zemljanima izbjeglima pred pošašću koja je poharala sav život na površini. Opet jedan zemaljski rat, novijeg datuma, koji izaziva buđenje drevnih čudovišta iz hladnih dubina rijeke Drine, pozadina je priče Abrakadabra, dok priča Manufaktura G predstavlja uznemirujuću distopiju u kojoj čovjek mora planetu dijeliti s nabujalim mikroorganizmima te živjeti s dnevnom radnom obavezom - iskašljavanja. Priča Wasserkrabe smještena je u doba turske vladavine, a u njoj duh vremena, pojačan steampunk atmosferom, silom stvara a zatim silom i rastvara ljubavnu priču. Western je jezivi horor s revolverašima, zombijima i kanibalizmom, a zbirku zaključuje priča O anatomiji i drugim trikovima koja baca sasvim novo svjetlo na sintagmu "profesionalna deformacija" - autor je, naime, liječnik i u ovu je priču možda ugradio i vlastite studentske snove, muke ili frustracije.

Preskočio sam neke kraće priče, no generalno, za cijelu zbirku, za stil i način pisanja Adrijana Sarajlije, za originalnost tema i motiva, za spisateljsku umješnost i stručnu "potkovanost", za dojam koji ova literatura ostavlja na čitatelja - a on se kreće od zbunjenosti do potresenosti, od zaprepaštenosti do fizičkog osjeta opisanog, od divljenja spram literarnosti mnogih rečenica i pasusa do nevjerojatne lakoće i prohodnosti teksta - dakle, za sve to ocjenu mogu sažeti u jednoj riječi: genijalno! Mogu i u dvije: remek-djelo, to je ova zbirka, koja sigurno spada među najbolja žanrovska oknjiženja u regiji zadnjih godina. Ne pretjerujem, nimalo; kad sam pisao o ranijim Sarajlijinim pričama objavljivanima u zajedničkim zbirkama, dobro sam procijenio da će mu prva samostalna autorska knjiga biti prava poslastica.

Stil ravan klasicima magičnog realizma ali i onom andrićevsko-selimovićevskom načinu pripovijedanja, vrlo prirodni dijalozi, izuzetno umješno građenje atmosfere, slojevito karakterizirani likovi ali i nemilosrdnost prema njihovim sudbinama, to su samo neke odlike Sarajlijine proze. Ako treba izdvojiti neki detalj, neka to bude ova bizarnost: u više priča u ovoj zbirci autor pokazuje poseban dar za opisivanje tekućih tvari niskog viskoziteta, onog što obično nazivamo ljiga, skrama, blato, sekret, mulj, trulež, gnoj, žabokrečina. Još jedna profesionalna deformacija, ili tek vizija budućnosti?

(Objavljeno u Glasu Istre, 19. ožujka 2011.)

- 07:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Od nade do tuge



Nebojša Lujanović: "Godina svinje", roman, Algoritam, Zagreb, 2010.

U jednoj se godini dana puno toga može dogoditi, pogotovo ako te baš u toj godini zadesi životni preokret: diploma je u džepu a posla nema. Posla u struci, naravno. Nakon godina bezbrižnosti, slijedi doba mučnog sklapanja egzistencija od mrvica s trpeze tranzicijskog društva, ali za tom trpezom blaguje netko drugi. Nakon godina zadovoljstva, ispunjenih osjećajem da si gospodar svijeta, jer imaš sve što ti treba, slijedi mukli pad na društveno dno, gdje se svi vrlo grubim sredstvima bore za opstanak, a mnogi su jači od tebe. Nakon godina entuzijazma, kroz koje ti se činilo da svijet samo čeka da ga osvojiš, slijedi naprasno gašenje svakog ideala i potonuće u uništavajući rutinu fizičkih poslova, raspadanja obitelji, i bijega u alkoholnu nesvijest. I tako teče godina koja je trebala biti prva u ostatku tvoga života, ali se sve više pretvara u godinu u kojoj prestaje postojati svaka nada.

Poprilično je psihološki težak ovaj roman Nebojše Lujanovića, i unatoč ponekoj grotesknijoj epizodi koja će izmamiti kiseli osmjeh, troje glavnih junaka od čitatelja mogu dobiti tek sažaljenje, jer je čak i suosjećati pomalo teško s likovima koji su takvi kakvi su više po svom vlastitom izboru nego po nekim objektivnim okolnostima. Doduše, oni žive u jezivim vremenima pada svih društvenih vrijednosti, u vremenima opće pljačke, izrabljivanja, iskorištavanja, u vremenima kad su politika, zakon i društveni mehanizmi tek oruđa za strelovito izdizanje bogatijih i licemjernijih. Ali te svoje izrabljivače ova trojica gubitnika nikad neće vidjeti, njihov najveći doseg su manji šefovi, posrednici, isplatitelji dnevnih najmova za njihove ruke, ne i za mozgove, znanje i snalažljivost. Ipak, nitko ih ne tjera da piju, da se tuku, da kasne na posao, da glume ono što nisu, da stradaju uslijed krive procjene prema kome mogu nastupiti agresivno, sve je to, na prvi pogled, njihov vlastiti izbor, njihov svjesno odabrani put u vlastitu degradaciju.

Ali na drugi pogled, kao u socijalnoj prozi s početka prošlog stoljeća, postaje očiglednije da ova tri tek svršena studenta a sada, u godini svinje, silom prilika tri bauštelca, obijača pragova zavoda za zapošljavanje, iscrpljenih očajnika željnih bilo kakvog bijega pa makar kroz alkohol i tuču - postaje jasnije, dakle, da je to njihova sudbina zacrtana nepisanim društvenim ugovorom tranzicijske Hrvatske. Suprotno omiljenoj new-age uzrečici, ovdje će se svijet urotiti da oni ne uspiju, ni u poslu ni u ljubavi ni u sparivanju boja svoje pohabane odjeće, a još će i s policijom imati problema. U godini koja teče u sve crnijim i crnijim tonovima jedna je podulja epizoda posvećena tragediji zabune odnosno apsurdu koji se događa baš najnesposobnijem i najnesretnijem među njima, kad ga krivo optuže za pljačku, zbog čega nesretnik nekoliko mjeseci nevin provede u Remetincu. Čim se njegov dugo čekani odvjetnik pojavio i čim je krenuo sudski postupak logika je uspostavljena i on je ubrzo slobodan, ali iza njega je sada ne toliko izgubljeno vrijeme, koliko spoznaja da su nepravde i apsurdi u ovom vremenu i prostoru ne iznimka, već pravilo.

Još ima blistavih epizoda u ovome romanu, primjerice kad jedan od trojice junaka ostaje nasukan na vrhu konstrukcije jumbo-plakata za Hrvatsku - zemlju znanja. Prizor je to u kojemu se prelama ne samo njegova, već sudbina i tisuće drugih mladih ljudi u ovoj zemlji. Posljedica je života na koji su osuđena nesretna trojica i emocionalna tupost, nesposobnost prepoznavanja tuđe patnje, čak i kad se o dragim osobama radi. I nema hepienda, sve postaje još gore i beznadnije, nadasve - tužnije.

(Objavljeno u Glasu Istre, 12. ožujka 2011.)

- 07:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se