Knjiga za plažu

27.12.2010., ponedjeljak

Udarit ženu pivcen



Tanja Mravak: »Moramo razgovarati«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2010.

Život udvoje neminovno znači da se mnogo toga što je u ranijem životu bilo individualno sada mora uskladiti, sinkronizirati, podvrgnuti kompromisima, da se prioriteti moraju utvrditi dogovorom, suglasnošću, obostranim pristankom. No, nema takvog idealnog muškarca ni takve idealne žene koji će umjeti uskladiti svoje sklonosti, navike i strasti bez barem malo nesporazuma, svađe, stresa. Rezultat je uvijek odricanje, najčešće nevoljko; jer netko se odriče samo predmeta ili navike, ali netko se u takvom usuglašavanju mora odreći i stava, dijela svog svjetonazora ili dobrog ukusa. Kako god okreneš, eto frustracije: jer ako jedan partner popusti hirovima drugog samo radi ljubavi a protivno svojim uvjerenjima, grist će se zbog toga, patiti; ukoliko pak ustraje u protivljenju, izazvat će durenje koje će se protegnuti i na trenutke i situacije koji s izvorom prvog nesporazuma često nemaju veze.

Takvi zapleti i napetosti u ljubavnim i bračnim vezama događaju se najčešće oko nevažnih, banalnih stvari, oko sitnica, koje onda postaju ispiti, testovi kvalitete za čvrstoću emocionalne veze. I na tim sitnicama može se pasti, puknuti, nenadano se suočiti s vlastitim mrakovima i zabludama, i zapitati se: gdje smo to, s kim smo to zabludjeli? Ali, što zatim? Progutati i podnijeti do sljedeće takve sitnice, sve dok ne iskrsne nešto doista sudbinski krupno, ili presjeći odmah, izbjegavajući rizik što ga nosi novi dan? Ili se, što je najjednostavnije zamislivo ali najkompliciranije i najteže provedivo rješenje, s vremenom postupno usavršavati u umijeću ljubavi, očvršćivati kroz laganu izmjenu popustljivosti i neumoljivosti do nečeg što možda nije ideal, ali je najbliže pojmu održivog stanja.

Takva pitanja, takve muke i problemi okupiraju likove u pričama Tanje Mravak. Kratke su to priče, u zbirci ih ima petnaestak, no izvrsne su to studije karaktera, ocrtane najčešće kroz dijaloge između partnera, ili između jednog od partnera i nekog izvanjskog svjedoka kome se ovaj ispovijeda, tuži ili povjerava. Mnogo je duhovitosti, ali i sjete i tuge u tim sitnim nerazumijevanjima iz svakodnevice. U srazu, recimo, s muževljevom opsjednutošću audio-opremom ženina zubobolja ostaje neprimjetan i sasvim nevažan problem; žena koja saznaje da najbolji mužev prijatelj ima ljubavnicu očekuje da se muž s njime prestane družiti ali humoristička poanta dolazi iz spoznaje da je pripovjedač dijete koje sluša i na svoj način tumači majčino lamentiranje; tradicionalna podjela na muške i ženske poslove dolazi u pitanje kada se muž pred ženom otvoreno proglašava nesposobnim i nekompetentnim; svakodnevne situacije umora, neodlučnosti i lijenosti prerastaju u uzajamno partnersko podbadanje, ponekad i pomalo sadističko, i u podmuklo sabotiranje početne dobre volje.

Ponekad partner ipak ostaje spona sa svijetom osobnih strasti i kad stvarni život ili profesionalne okolnosti vode u suprotnom pravcu, kao u priči o dežurnim policajcima koji zbog hitne intervencije propuštaju prijenos utrke; a pri kraju knjige opća se atmosfera zapleta koji proizlaze iz sitničavih nerazumijevanja prenosi i na odnose likova s institucijama, društvom, tradicionalnim vrijednostima i ustrojstvima. Jedna je od svakako jačih u ovoj zbirci priča Pivac, u kojoj se policijskom inspektoru ispovijeda žena koju muž tuče očerupanim pijetlom, ali ne želi ga prijaviti ni pokrenuti ikakav službeni postupak; ona tek želi da policajac njenome mužu kaže »da to mene boli i da nije u redu udarit' ženu pivcen«. Stvarno nije u redu, ali oni naprosto - ne mogu razgovarati.

(Objavljeno u Glasu Istre, 18. prosinca 2010.)

- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Grč nemoći



Melina Kamerić: »Cipele za dodjelu Oskara«, zbirka priča, Buybook, Sarajevo, 2009.

Žena u lošem braku. Ili u lošoj vezi s muškarcem koji nije s njom u braku. Žena u krizi. Žena u ratu. Žena u dilemi. Iznevjerena, ostavljena, prevarena, ucijenjena, ranjena. Prestrašena, ostarjela, izgubljena, ugrožena. Žena zaslijepljena, razbješnjena, dotjerana do ruba. Ali, i žena nježna, romantična, s vjerom u nadu, s nadom u pričuvi, s pričuvom u posljednjim slojevima neprobojne ljušture u koju više nitko ne može unijeti ni bol, ni razočaranje ni strah. Žena nesretna, pa i onda kada samo svjedoči tuđoj nesreći. I poneki muškarac u ekstremnoj situaciji koju si žena ipak ne može priuštiti, primjerice u vidu obiteljske uspomene na poginulog u ratu, ili pak poštara koji mašta da je serijski ubojica…

U zbirci Cipele za dodjelu Oskara sarajevska spisateljica Melina Kamerić razotkriva se nevjerojatno snažnim pričama, potresnim i emotivnim, kojima je unatoč razigranoj raznolikosti motiva i situacija zajedničko to da pripovijedaju o grču kojim njihovi glavni likovi, uglavnom i pretežito žene, nastoje dostojanstveno opstati u svijetu koji je svako dostojanstvo izgubio. Taj se gubitak dostojanstva ponajprije ogleda u postupnom, ponekad i drastičnom, nestajanju osjećanja moralnosti, čovječnosti, obzira, poštovanja, vjernosti. Ponekad nas situacija razvijena u priči podari i dvojakim osjećajima: isti će lik, zbog svoje grčevite želje upravo za tim vrijednostima koje naočigled nestaju, u čitatelju izazvati i simpatiju odnosno sažaljenje, i osudu odnosno zamjeranje. I zanimljivo je to: najviše nesimpatija zaradit će likovi koji u za njih krajnje nepovoljnim okolnostima izvlače iz svojih ranjenih duša posljednje atome tolerancije, dok ćemo puno više blagonaklonosti osjećati prema likovima koji te svoje zadnje napore usmjeruju u odlučnost, u ohrabrenje za posljednji obračun sa štetočinama u svome okruženju, iako ishod takve odlučnosti mora, bjelodano je, skončati s najvećom štetom upravo na njihov račun.

Gustoća misli i emocija značajka je ovih priča Meline Kamerić; u svega nekoliko rečenica ili odlomaka koncentrirane su sudbinske oluje, ironični životni preokreti, naivno hrljenje u bezizlazne životne eksperimente, sjećanja na kob koja je slučajnošću poštedjela onog koji je imao sreće ostati živ i sjećati se… Ishodište nekih priča je u ratnim traumama i stradanjima, ali drama se ponekad događa daleko od ratnih poprišta i ratnog vremena: u izbjeglištvu, u drugoj zemlji, na drugom kontinentu, gdje te ni trajna životna zbrinutost ne može poštedjeti od rizika i napuštenog i novostečenog svijeta.

Još jedan osjećaj dominira većinom priča u ovoj zbirci - osjećaj nemoći. Neke su od junakinja i žene na položajima, utjecajne su, na vrhu su hijerarhijske piramide, ali opet su nemoćne u sagledavanju, a pogotovo otklanjanju posljedica svoga srljanja u nepredvidljivost. Pomiriti se tada mogu, ali oprostiti ne.

Priče Meline Kamerić nedvojbeno su inovativne u regionalnoj ženskoj književnosti. Najbliže bi im, po atmosferi, bile priče Andree Pisac ili pak Julijane Adamović, no Cipele za dodjelu Oskara obremenjene su za nijansu više optužujućim i prosvjednim tonovima prema onome dijelu muškoga svijeta koji ratom, zločinom, silom ili nevjerom (a sve su to u ovoj knjizi mane iste kategorije) čuva svoju patrijarhalnu ljušturu (a od koga?), umišljenim ili prigrabljenim pravom jačega ili nedodirljivijega. Posljednja brana i obrana od tog opasnog muškog svijeta ostaje ženska solidarnost, simbolički najčišće otjelovljena u poruci najboljoj prijateljici (na kraju priče Majka samoupravljačica) da se danas ipak - ne smije ubiti.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. prosinca 2010.)

- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Uzburkana, pokidana



Nada Gašić: »Voda, paučina«, roman, Algoritam, Zagreb, 2010.

Već neko vrijeme novi roman Nade Gašić pobire hvalospjeve književne kritike i potvrđuje da je domaćoj književnosti itekako nedostajao upravo pravac kojim je ova autorica krenula svojim prvom romanom Mirna ulica, drvored. Taj je pravac teško definirati jednom riječju, pa da pokušamo opisno: »ono što ljudi vole čitati, ali da nije trivijalno već pametno; da ima domaći štih ali da je moderno, svjetski; da je uzbudljivo i napeto a opet nostalgično i romantično; da ima i humora i tragike, ali da nije ni sladunjavo ni banalno«. Ili malo drukčijim riječima: »da pruža užitak u čitanju, ali opet da ostane dovoljno neizrečenog za zamisliti se…«.

Reminiscencije na tragičnu zagrebačku poplavu iz 60-ih godina prošlog stoljeća nekako su, čini mi se, u dosad napisanim prikazima ovog romana prenaglašene. Toj je poplavi posvećeno tek početno poglavlje, zato što se u okolnostima tog nesvakidašnjeg događaja začela sudbina nekolicine glavnih i sporednih likova. Dijete rođeno u danima te poplave, dijete kojemu je tik prije no što se rodilo Sava progutala oca, četrdesetak godina kasnije postaje jedan od tri glavna ženska lika, jedna od tri sestre, tri žene koje će u svega nekoliko burnih zagrebačkih dana okusiti sve nedaće i nedobrobiti modernog hrvatskog tranzicijskog društva. Roman počinje od jedne tragedije koja će se razgranati u njih nekoliko, mnogi će likovi umrijeti, malo tko prirodnom smrću, a uzročno-posljedične veze shvaćat će se i otkrivati detalj po detalj, ne samo promućurnošću policijskog inspektora, jednog od važnijih muških likova, već i polaganim razotkrivanjem ostalih protagonista, daleko od očiju mnogih koji bi te detalje prvi trebali (sa)znati.

Misterij ženskog leša odbačenog iza školske zgrade remeti pripreme za svadbu jedne od triju spomenutih sestara, a događaji koji će iz toga proizići uplest će i uznemiriti cijelu obitelj i susjedstvo. Za većinu likova prava će istina ostati nepoznata, ali odnose među njima zauvijek će promijeniti isprepletenost slutnje i krivnje, odanosti i izdaje, prkosa i straha. Sudbinski vrtlozi koji zamiješani istragom jednog ubojstva pršte u svakodnevicu mnogih muškaraca i žena zbrisat će poput poplavnom vodenog vala ne samo ljude, već i stare običaje, obzire, bonton; uzburkana voda kao da dovršava što je prije četiri-pet desetljeća načela, a idila mirnog velegradskog kvarta biva pokidana poput paučine. A opet, trenutak prije propasti, kapljice vode na toj istoj paučini, obasjane suncem, zabljesnu ljepotom od koje zastaje dah.

Tako je i ovaj roman, koji bi po prirodi svojih osnovnih motiva i tijeka radnje morao biti jako turoban, na mnogim stranicama zabljesne divnim iznenađenjima, od bajki koje likovi pričaju jedni drugima, do nevjerojatno nadahnutih sekvenci kakve su, primjerice, uvodna trilerska scena slučajnog svjedočenja zločinu; ili dosta kasnije jedna od najboljih grotesknih scena svadbi ikad napisana u domaćoj književnosti. Ima takvih bisera još: dok se likovi voze tramvajem ili autobusom svjedočimo izvadcima telefonskih razgovora njihovih suputnika; kroz roman su razbacani i dijelovi psihoterapeutskih dnevnika pojedinih likova; unutrašnji svijet dječaka koji u bolnici leži u komi daje jedno sasvim novo viđenje »tekućih« događaja; sličan učinak daje i druženje jednog drugog lika s nevidljivom prijateljicom, »Malom Gospom«. Ovakvim umetcima »pauzira« glavni tok radnje, ono već spomenuto napeto pripovijedanje, stilistički izvrsno, vrckavo, privlačno, ono koje nas u trenu preko 400 stranica vodi prema žestokom kraju i raspletu kojem slobodno možemo dodati još nekoliko vlastitih inačica.

(Objavljeno u Glasu Istre, 4. prosinca 2010.)

- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.12.2010., subota

Međudimenzijsko plivanje



Radmilo Anđelković: »Legija Ida«, SF roman, Tardis, Beograd, 2010.

Druga knjiga o avanturama Svemirskih Cigana, ponajviše o avanturama najpoznatijeg i najuglednijeg među njima - Greja Svaruka Heninga - puno je ozbiljnija i slojevitija nego prethodna, zbirka priča Tabor na Kidisu. U toj smo zbirci upoznali desetak osnovnih likova i spoznali temeljne odnose i sustave vrijednosti u esnafu Svemirskih Cigana, najamnika sposobnih da za dobru cijenu pronađu bilo što u bilo kojem kutku svemira, držeći se pritom vlastitog kodeksa časti i uzajamno se nadmećući u sakupljanju sočnih priča.

U romanu Legija Ida Radmilo Anđelković je stvari postavio puno kompleksnije, avantura koju prolazi Grej Svaruk Hening (a od ostalih likova poznatih iz prethodne knjige ovdje se pojavljuje još jedino Vladimir Rom) puno je kompliciranija i opasnija, a stil pripovijedanja puno ozbiljniji. Duhoviti prekidi i predasi u fabularnim napetostima efektni su baš zato što asociraju na detalje iz prethodne knjige, no po općoj atmosferi ovaj roman kao da pripada drugom fantastičnom svijetu, pogotovo s opasnostima koje puno realnije mogu ugroziti živote i opstanak glavnih likova.

Početno poglavlje romana podastire osnove jednog prilično militariziranog međuzvjezdanog društva, a zaplet se naslućuje iz neobjašnjivih otmica odnosno nestanaka ljudi iz dostupnih i tome svijetu poznatih dimenzija. To polumilitarizirano ustrojstvo poznatog i dosegljivog svemira lagano trese paranoja od nepoznatih entiteta koji možda postoje izvan granica poznatog svemira, i koji su tom poznatom svemiru potencijalna prijetnja. Otmice pojačavaju tu paranoju, do tolikih razmjera da se upravo Greju Svaruku Heningu povjerava posao istražitelja. Jedini način da Hening dosegne dimenziju u kojoj se nalaze oteti je da i sam »dozvoli« da ga otmu, i tada se nađe, ne u jednom dotad nepoznatom svijetu, nego u dva.

Naime, već se u Taboru na Kidisu cyberpunk komponenta nametnula kao prilično važna za oslikavanje biotehnoloških značajki svijeta u kojem »žive« Svemirski Cigani. No, dok je u »normalnom« Heningovom svemiru cybertehnologija samo pomagalo biološkim ustrojstvima ljudskih organizama, u novootkrivenoj dimenziji čitav je jedan svijet virtualne naravi, koji neposredno dirigira ponašanja i uloge istih jedinki u drugom, fizičkom svijetu odnosno materijalnom dijelu novootkrivene dimenzije. Iako ga nametnuta kontrola uma u prvo vrijeme nakon otmice svladava, zahvaljujući svojim predispozicijama (on je, naime, višestruka ličnost, ali ne uslijed psihičke bolesti već je takvim stvoren, što genetskim inženjeringom, što biokibernetskim pojačanjima) Hening lavira između dva jednako neprijateljska svijeta, postupno pridobiva saveznike, sprečava jedan od najvećih svemirskih zločina ikada zamišljenih te razotkriva urotu koja, naravno, korijene ima upravo u svijetu iz kojeg je sam došao, među ljudima koji su ga na opasan put i poslali.

Izvrsna je SF-avantura roman Legija Ida, s mnogo maštovitih i originalnih žanrovskih rješenja. Preskakivanje iz svemira u svemir, baratanje mikro i makro dimenzijama, interakcija između virtualne i materijalne stvarnosti - sve su to izazovi u kojima se, zbog proste monumentalnosti takvih zamišljaja, lako izgubiti, ali u ovom su romanu svi takvi preskoci postavljeni logično, vjerodostojno te razumljivo čak i nepažljivijem čitatelju. Ako se u pričama iz zbirke Tabor na Kidisu Grej Svaruk Hening oblikovao kao simpatični svemirski mangup, u ovome romanu Hening je postao pravi svemirski heroj, i to vrlo kompetentan, s umijećem koje je svemirskim herojima najpotrebnije - svođenje faktora sreće na najmanju moguću mjeru. Za uspjeh je ipak potrebnija - genijalnost.

(Objavljeno u Glasu Istre, 27. studenog 2010.)

- 20:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Nordijska je tuga pregolema



Bekim Sejranović: »Ljepši kraj«, roman, Profil, Zagreb, 2010.

Nakon svog prvog, izuzetno lijepo prihvaćenog, čak i nagradom »Meša Selimović« ovjenčanog romana »Nigdje, niotkuda«, Bekim Sejranović nas svojim drugim romanom »Ljepši kraj« opet vodi tegobnim putovima planinskim, ponovno svog junaka suočavajući s izazovima novoga života u dalekoj Norveškoj, ali i s repovima prijašnjeg života koje neminovno mora zatrti na licu mjesta, u rodnoj Bosni. Ipak, »Ljepši kraj« je uvelike različit roman od svoga prethodnika. »Nigdje, niotkuda« je roman puno žešći, žustriji, ispunjen s puno više ljutnje i bijesa, s drastičnijim preokretima na životnome putu glavnoga junaka zalutalog u dileme izgubljenih domovina, sazrijevanja opterećenog poviješću koja se upravo događa, kulturnih srazova Evrope i Balkana, osobnih nedoumica i neodlučnosti i potrage za ljubavlju. Roman »Ljepši kraj« puno je smireniji, kontemplativniji, drama se većim dijelom s događajnice prenosi na intimniju i emotivniju razinu, pogled je širi, značenja dublja: reklo bi se da je Bekim Sejranović između prvog i drugog romana (iako je i prvi bio izuzetno dobar) kao pisac izuzetno sazrio.

I glavni je junak drugoga Sejranovićeva romana (ako uopće možemo pretpostaviti da između glavnih likova prvoga i drugoga romana postoji barem djelomično identitetno preklapanje) zreliji, čovječniji, odgovorniji, gotovo da više nema traga onom drskom avanturistu i sebičnom gazitelju tuđih emocija uslijed manjkavosti vlastitih, kako otprilike dijelom možemo doživjeti junaka romana »Nigdje, niotkuda«. Glavni lik »Ljepšeg kraja« svoj emocionalni napredak iskazuje upravo u povećanoj razini poštovanja prema tuđim emocijama, u kajanju i obziru, u prihvaćanju ljubavi sa svim odgovornostima koje uz to idu… barem kroz neko vrijeme. Kada psihološki sat otkuca posljednje trenutke razdoblja zajamčenog samopouzdanja i hrabrosti suočavanja sa stvarnim životom, tada ponovno prevlada kukavičluk, tada bijeg ponovno postaje jedino moguće rješenje, ali ovaj put - i zato je ovaj roman uvelike zreliji od prethodnog - proizlazi da se bijegom ne može tek tako okrenuti životni prekidač i započeti novu avanturu. Osjećaji i likovi iz bliže junakove prošlosti sustižu ga neminovno, i on ih mora prihvatiti, suočavajući se s vlastitim životnim promašajima po drugi put - zato je i glavni junak zreliji. Je li to zato što je i pisac u međuvremenu postao malo stariji i zreliji? Zgodno bi bilo tako razmišljati, pa čak i zamišljati evoluciju njegovih budućih junaka, koji bi nakon još dva-tri romana mogli postati duše od čovjeka, primjerni supruzi i očevi, mirotvorci i prosvjetitelji. Nema sumnje da bi i za takve likove Sejranović pronašao sasvim primjerenu životnu dramu; spreman sam mu vjerovati unaprijed. Nitko još nije tako efektno spojio nordijsku i bosansku tjeskobu, tako dojmljivo dočarao sumrak i čistilište duše u snježnim planinama norveškim i bosanskim, tako mazohistički optrčao mentalne materijalne i pejzaže skijaških staza, seksa i alkohola, tako obazrivo podijelio ljubav između nekoliko čudnih žena i jednog malog psa.

U dvije glavne pripovjedne niti ovoga romana pratimo postupan razvoj i zahuktavanje norveške i bosanske epizode iz života glavnoga lika. U Norveškoj se dogodila drama, u Bosnu se dvije godine kasnije junak došao od te drame odmoriti, oporaviti, i nesvjesno zagaziti u novu. Za norvešku epizodu glavni junak nosi povelik dio vlastite odgovornosti, dok mu se tijekom bosanskog skrivanja stvari događaju poprilično protiv njegove volje. Epilog koji dolazi s još jednim povratkom u Norvešku na prvi pogled doima se kao happyend, dok je drugi pogled puno, puno složeniji.

(Objavljeno u Glasu Istre, 20. studenog 2010.)

- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svemirski Cigani



Radmilo Anđelković: »Tabor na Kidisu«, zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2010.

Apsolutno je genijalna ideja napraviti SF serijal o svemirskim Ciganima! Radmilo Anđelković, beogradski SF pisac, autor već desetak žanrovskih knjiga, priče o svojim svemirskim Ciganima piše i objavljuje u časopisima i fanzinima već desetljećima; u ovoj je knjizi njih šest sabrano na jednom mjestu, a kome se priče svide, zasigurno će potražiti i roman Legija Ida, drugu knjigu o istim junacima; ali o romanu - drugom prilikom.

Anđelkovićevi svemirski Cigani nisu rasa nego esnaf, udruženje, ceh vezan vezama puno jačima od čisto poslovnih, iako su zbog posla ponekad spremni i zažmiriti na uzajamne obzire. Oni su svemirski najamnici, specijalizirani za nalaženje rijetkih, neobičnih ili izgubljenih stvari (ovo »stvari« shvatimo vrlo široko). Rijetke, neobične ili izgubljene stvari obično žele naći naručitelji kojima je do tih stvari jako mnogo stalo, pa su svemirski Cigani stekli intergalaktički ugled činjenicom da će svaki naručeni posao vrlo pouzdano i obaviti, ali da će ga jednako tako jako dobro, a ponekad i višestruko - naplatiti. No, iako je njihov profesionalizam neupitan, među njima vlada i vrlo snažan osjećaj časti, tako da će nemoralni naručitelji često i sami nadrapati, već prema zaslugama.

Više od svega, više od novca, užitaka, pića (naravno, svemirski Cigani piju, štoviše, piju k'o smukovi, i to pića egzotičnih a opet vrlo asocijativnih naziva kao što su prepekan ili žutak); njima je, međutim, stalo da jedan drugoga nadmaše pričama o svojim podvizima prigodom godišnjeg tabora svemirskih Cigana na planetu Kidisu. Čija je priča najbolja (u tom svemiru sve se zna, pa se lagati na taboru naprosto ne može), taj za tu godinu osvaja titulu Velikog Ciganina Galaksije, prestižnu ne zato što bi se njome obogatio već zato što će se cijelu godinu moći rugati gubitnicima.

Da bi avanture svemirskih Cigana funkcionirale, bilo je potrebno osmisliti svijet odnosno svemir kojemu se može »skakati« s kraja na kraj, ali i u kome se štošta može zagubiti; svemir u kojemu postoje zakon i red, ali u kojemu postoji i dovoljno skrovitih kutaka do kojih sile zakona i reda ne dopiru. Naposljetku, trebalo je osmisliti i dovoljno uvjerljive tehnološke i egzobiološke pretpostavke s kojima se junaci mogu nositi kao s neizbježnim fizikalno-tehničkim datostima, ali koje kad im zatreba mogu i malo zaobići.

Stoga su ove priče o svemirskim Ciganima mješavina space-opere i cyberpunka, a prostor i vrijeme svladavaju se ne samo naslijeđenim znanjem i tehnologijom, već i osobnim vještinama ili moćima. I naravno, a što bismo drugo očekivali kad je o svemirskim Ciganima riječ, sve ovo dosta složeno scenografsko i fabularno ustrojstvo začinjeno je i vrhunskim humorom.

Glavni lik većine priča je Grej Svaruk Hening, nositelj najviše titule Velikog Ciganina Galaksije, ali ne i svih; tu i tamo on mudro prepušta eksponiranost nekome od svojih ciganskih drugova i suparnika. Svaka je od potraga (osim zadnje priče, kada na godišnji tabor dolazi najpoznatiji galaktički novinar s nakanom da o svemirskim Ciganima napravi reportažu) u koju se Hening uključuje slojevita i ispremiješana sa zavjerama, izdajama, prikrivanjima, pronevjerama, ponekad i s vojnom ili industrijskom špijunažom, a zalomi se i pokoja ljubavna zgoda. U jednoj od najopasnijih misija Hening nakratko gubi čak i vlastito tijelo, ali ipak će izvršiti zadatak i spasiti prijatelja i još djevu u nevolji i povrh svega raskrinkati negativce.

U praćenju žanrovskih pravila zbirka Tabor na Kidisu istovremeno je i stroga i anarhična, a možda baš zbog toga i - jako zabavna.

(Objavljeno u Glasu Istre, 6. studenog 2010.)

- 20:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ekološka fantastika



Aleksandar Žiljak: »Božja vučica«, zbirka fantasy priča, Mentor, Zagreb, 2010.

Prokušani, dokazani, cijenjeni i nagrađivani, na više jezika prevođeni pisac, do sada uglavnom SF priča, Aleksandar Žiljak se u svojoj drugoj proznoj knjizi okrenuo fantasyju, fantastičnome podžanru kojemu je u književnosti popularnost izuzetno buknula nakon pojave filmskih adaptacija Gospodara prstenova. Taj filmski poticaj oživljavanju književnog fantasyja dobar je dio autora, a pogotovo poveći postotak čitateljskog ukusa, usmjerio na imitacije Tolkiena, na literaturu u kojoj malo drukčije avanture proživljavaju iste kategorije likova: usamljeni vitezovi, moćni čarobnjaci, tajanstveni vilenjaci, prostodušni i pohlepni patuljci, okrutni orci… U tom boomu mjera za kvalitetu ovog literarnog proizvoda postala je i duljina: uvriježilo se mišljenje da se fantasy priča ne može ispričati na manje od tisuću stranica a da romani moraju biti barem trotomni.

Aleksandar se Žiljak ovom zbirkom uspješno suprotstavlja objema iskonstruiranim standardima odnosno predrasudama: u četiri priče ili novele uvrštene u zbirku Božja vučica potpuno je ignorirao stereotipne posttolkienovske likove, i k tome je na relativno malom broju stranica ispričao kompleksne ali zaokružene i potpuno originalne fantasy priče. Sve su četiri priče uzbudljive, dinamične, napete, ispunjene i akcijom i emocijama i slojevitim likovima poprilično udaljenima od stereotipne crno-bijele karakterizacije nositelja »sila dobra« i »sila zla«. Prigušeni magijski elementi dio su scenografije i ekosustava u svakoj priči zasebnog i drugačije osmišljenog svijeta, i nipošto nemaju funkciju prenaglašenog ključa indiskretno najavljenog raspleta. Probleme, zadatke, misije - čovjek stvara sam ili mu ih »stvara« drugi čovjek; i sam ih čovjek mora riješiti. Ukoliko nije oboružan hrabrošću, naučenim i istreniranim vještinama te čistim srcem - neće mu pomoći ni magija ni moćna oružja ni nadnaravne sile.

Podrazumijevajuću egzotičnost fantasyja kao književnoga žanra Žiljak je iskoristio i za oblikovanje vlastitih poruka (dodatno rezimiranih i podvučenih u njegovu autorskom pogovoru na kraju knjige) o skladu čovjeka i prirode kao uvjetu opstanka, ali i kao mjerilu čovječnosti u svakoj povijesnoj eri, prošloj, sadašnjoj ili budućoj. Važnu ulogu u radnji i u usmjeravanju sudbine likova u sve četiri priče imaju životinje, postojeće poput recimo majmuna i vukova ili izmaštane poput jednoroga, zmajeva ili plavoga tigra; ali i krajobrazi, šume, planine, vode, klima. Dodatnu draž i egzotičnost pričama daje i njihov prostorno-vremenski smještaj: u carsku Kinu, samurajski Japan, slavonske ravnice u doba provala Tatara ili u srednjoeuropski renesansni grad.

Osebujnost i zajednički nazivnik svih četiriju priča je i što su im glavni likovi - ženski, ali izvan u fantasyju uobičajenih krajnosti: niti su to obične seljanke niti princeze plemenita roda. Nisu ni ratnice po zanimanju, iako ih sudbina često sili i na takvo poslanje. Iako su, razumljivo, krhkije i bespomoćnije, junakinje ovih priča snagom volje, upornim treningom, nagonom zaštite svojih bližnjih, suosjećanjem ili sljepoćom ljubavi izdižu se svojim moralnim kvalitetama, plemenitošću, pa čak i ubojitim vještinama, iznad svojih muških partnera i pratitelja, a pogotovo protivnika, kojima ne pomaže ni superiornost u brojnosti, naoružanosti ili poziciji na ljestvici moći. Avanture junakinja, naravno, ne prolaze bez rizika, opasnosti i neizvjesnosti; u tome je čar Žiljkove pripovjedačke vještine, i na kraju svake priče izvjesno je da u svijetu koji nije crno-bijeli pobjeda i poraz nisu jednoznačne kategorije.

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. listopada 2010.)

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Genetski inženjering, zločin i kazna



Darko Macan: »Koža boje masline«, SF-roman, Mentor, Zagreb, 2010.

Znanstvenofantastični roman Koža boje masline Darka Macana trebao bi na svom noćnom ormariću držati svaki naš SF pisac koji stremi puštanju svojih uradaka među nemilosrdnu žanrovsku publiku, ali i svaki ljubitelj SF-a od one vrste koja smatra da domaći autori nisu vrijedni pažnje uz toliku produkciju kojom nas zasipa anglosaksonsko govorno područje. Naprosto, Koža boje masline je najbolji domaći SF roman svih vremena, kriterij kako treba pisati znanstvenu fantastiku, uzor čijem nadmašivanju treba težiti. I napokon se, prvi put otkako je napisan, pojavio u samostalnoj knjizi, zahvaljujući novoj biblioteci UBIQ, zagrebačkog nakladnika Mentora, izdavača i jedinog domaćeg SF časopisa, također naslovljenog UBIQ. Ovaj Macanov roman objavljen je već dvaput u zadnjih desetak godina, ali u zbirkama, nikad dosad niste mogli držati knjigu u ruci i na pitanje što čitate ponosno odgovoriti: najbolji domaći SF roman!

No, pogledajmo malo o čemu je riječ. Daleka je budućnost, ljudska je tehnologija zahvaljujući dugo očekivanom susretu s inteligentnim izvanzemaljskim civilizacijama napokon napredovala, počelo je naseljavanje drugih svjetova, a prijateljski izvanzemaljci u pristojno i bezopasno malom broju doselili su se i na Zemlju i izmiješali s ljudima. Korak k besmrtnosti ljudska je rasa učinila primjenom tehnologije prenošenja moždanih matrica iz tijela u tijelo, pri čemu ljudska tijela više nisu isključivi domaćini inteligentnih umova. Naravno, i klasične medicinske tehnike uznapredovale su do mogućnosti gotovo neprestanog održavanja svježine i mladosti dijelova ljudskih tijela, a uz malo genetskog inženjeringa oni koji to mogu platiti mogu si priuštiti i neke estetske tjelesne ekstravagancije, primjerice boju kože po izboru ili pak četvero ruku.

Tehnološki napredak i otkriće novih svjetova, međutim, nisu donijeli boljitak cijelom čovječanstvu. Svijet je podijeljen na dekadentnu bogatu manjinu i na većinu koja živi u krajnjoj bijedi. Tko je bogat može imati i više, tko je siromašan može izgubiti i jedino što ima. Glavni junak romana, mladić Vid, štićenik je jedne vremešne ali genetskim modifikacijama u dobrom stanju održavane dame, i ljubavnik je svakome tko ga može uzdržavati i zaštititi. Njihovo dekadentno i promiskuitetno društvo putuje svijetom od jednog do drugog elitnog odredišta, dosadu razbija seksom, opijatima i zločinačkim izletima. Cijelo to društvo, i Vid s njima, živi raskalašno dobro i prolazi nekažnjeno, ali Vidu sve to nije dovoljno. Pohlepa dovodi do zločina, a zločin dovodi do kazne, izgnanstva na kažnjenički planet Teslu, gdje su pravila opstanka i kriteriji ljudskog dostojanstva sasvim drukčiji.

U osnovnoj potki romana, koja je u biti socijalna, našlo se prostora i za krasnu ljubavnu priču, i za političko-kriminalistički zaplet s teorijom zavjera u pozadini, i za još mnogo usputnih motiva, malih literarnih i pripovjedačkih krasota, a poglavito žanrovskih ukrasa, od uvjeta života u kažnjeničkom svemirskom brodu do kamenja koje pjeva. Međutim, to što čini ovaj roman remek-djelom nije samo izvrsno koncipiran zaplet i umješno vođena radnja. Dvije vrhunske kvalitete Kože boje masline su nevjerojatno dojmljiva karakterizacija likova i fenomenalan pripovjedački stil. Ovo je roman za uživanje, za otkrivanje, za učenje i zabavu, etalon za uspoređivanje. Za one koji vole SF Koža boje masline bolje će im otvoriti oči; vjerujem da će promijeniti mišljenje i onima koji misle da ne vole SF. Povrh svega toga - ovo je kratak roman, i u ovom izdanju nevjerojatno jeftin. Kupite ga!

(Objavljeno u Glasu Istre, 22. listopada 2010.)

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Postapokaliptično junaštvo



Boban Knežević: »Otisak zveri u pepelu«, zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2009.

Boban Knežević je za srpsku znanstvenu fantastiku otprilike isto ono što je Darko Macan za hrvatski SF: obojica su izrasla iz generacije mlađih suradnika negdašnjeg Siriusa, obojica su izrasla u ponajbolje žanrovske pisce u svojim zemljama, obojica su uspješni urednici, nakladnici, kritičari i promotori znanstvene fantastike, naposljetku obojica se uz književnost bave i stripom. I, čudne li koincidencije, obojica su nedavno objavila retrospektivne zbirke svojih SF priča.

O Macanovoj zbirci već smo pisali, a pred nama je sada zbirka Bobana Kneževića Otisak zveri u pepelu s izborom priča objavljivanih u žanrovskoj periodici osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, uz tek jednu noviju. I kao što je kod ovakvih retrospektivnih zbirki priča čest slučaj, sadržaj im je raznolik: uz veći dio priča koje se mogu mirne duše percipirati kao antologijska remek-djela, nekolicina je vrijedna tek primanja na znanje i upotpunjavanja uvida u spektar autorovih interesa i preokupacija.

Kneževićeva najčešća preokupacija, barem što se priča u ovoj zbirci tiče, postapokalipsa je odnosno postapokaliptično društvo u kojemu je manje bitno kako je i zašto došlo do katastrofe. Važnije je, i u takvim je pričama Knežević ispisao ponajbolje retke ove zbirke, ocrtati granice nove čovječnosti na ruševinama nestale civilizacije i društvenog ustrojstva. U takvim pričama Knežević dojmljivo suprotstavlja tradicionalizam zasnovan na pravu jačega, ali i na drevnim ruralnim viteškim pojmovima časti, junaštva, zaštitništva i odanosti obitelji, s ozračjem koje kao da je izraslo iz Mad Maxa, s društvom u kome nastaju neki novi, post-urbani plemenski sustavi i hijerarhije, čak i kad se radi o izoliranoj otpadničkoj zajednici koju službene institucije vlasti iz straha za vlastitu sigurnost drže na sigurnoj prostornoj distanci.

Trag takvih motiva otprilike slijedi jedna od najdojmljivijih priča u zbirci, Naselje sunca, a nije daleko, samo što je malo urbanija, priča Valcer pored lepog plavog Dunava. No, i priče u kojima se koriste klasičniji SF motivi nisu daleko od prepoznatljive Kneževićeve postapokaliptične poetike. Primjerice, priča Otisak zveri u pepelu, osim što izvanredno kombinira klasičan SF motiv putovanja kroz vrijeme i susreta s izvanzemaljcima s tipičnim magijskim elementima fantasy literature, opet u žarištu ima pitanja čovječnosti i odanosti u vremenima prijelomnima za sudbinu planeta, dok priča Taar nepobedivi naizgled počinje kao konanovska avantura u stilu mača i magije ali prema kraju njen postapokaliptički štih sve više bode oči.

Zanimljiva je, uključujući i kontroverzne političke konotacije, postavka o alternativnim dimenzijama u priči Bez obale, koja čak nalikuje i na jednu od prvih skica za nedavno objavljeni Kneževićev hit-roman Poslednji Srbin. Pojedine od kraćih priča uvrštenih u ovu zbirku meditativne su igre autorove u kojima žanrovski elementi čak i nisu najvažniji, već je to prije stilski pristup, razmišljanje u analitičkim i polemičkim rečenicama, razlaganje nekog motiva, ideje ili postavke, iz čega zatim bljesne glavna žarna nit priče. Tako nas, primjerice, Dolina neupaljenih sveća vodi kroz prisjećanje glavnoga junaka na prizor iz filma koji je davno gledao, u kojemu u jednoj prostoriji gore desetci tisuća svijeća. Je li fizički, ili tehnički, kako hoćemo, moguće upaliti sve te svijeće tako da pri snimanju sve jednako gore, ili je nešto drugo posrijedi, pita se junak prije nego u posljednjim rečenicama priče upravo njegova sudbina ne ilustrira sve ovo o čemu razmišlja na prethodnih nekoliko stranica.

(Objavljeno u Glasu Istre, 15. listopada 2010.)

- 18:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Knjiga moći i skrušenosti



Dora Kinert Bučan: "Duše od gume", roman, Aora, Zagreb, 2009.

"Njeno prokletstvo sastojalo se u tome da se nije mogla nasititi pogleda na osobu od koje se zapravo užasavala." Na ovu rečenicu naići ćete tek potkraj romana Duše od gume, i ako ste prethodna poglavlja čitali strpljivo i koncentrirano (a ovo je roman za polagano čitanje), na ovom vam se mjestu neće rasvijetliti cijela priča, ali ćete se jako približiti hvatanju niti o čemu ovaj roman govori.

Dvoje je glavnih likova u ovome romanu: muškarac i žena. Muškarac je živ, žena je mrtva. Dok je bila živa, poznavali su se, i na razini objektivne stvarnosti nikakav drugi odnos među njima ne bi se mogao detektirati: oni su se naprosto poznavali. Tek kad je umrla, a on se susretljivo odazvao zamolbi rodbine da "sredi njenu ostavštinu", počinje se razotkrivati bit njihovih paralelnih života i njihovih uzajamnih odnosa. Oboje - treniraju.

On je, naime, neka vrsta parazita, umišljenog aktera društvenih i povijesnih zbivanja iz sasvim nedavne prošlosti (radnja romana zbiva se u vrijeme umiranja jedne i rađanja druge države, znamo koje) i, uočivši priliku za ponovni uspon, na slučajnim suputnicima, pa i na njoj, trenira vještine koje su mu za opstanak i napredovanje najpotrebnije - moć i manipulaciju. Ona je, pak, knjiški moljac, njezin život protječe u manijakalnom ispisivanju citata iz omiljenih knjiga, i u istinskom proživljavanju patnji svojih najdražih literarnih junakinja i junaka. Ona je u njemu našla objekt svoga treninga, a vještina koju ona trenira isprva se čini da ima prosvjetiteljske porive, da ona želi svijet i ljude oko sebe učiniti boljim tako što će na svoju okolinu prenositi duševna stanja iz najdražih joj knjiga. Naravno da pritom nailazi na netrpeljivost, a od svih ljudi koje susreće najnetrpeljivijim se pokazuje upravo on. Ona je, međutim, ustrajna, trpi omalovažavanja i poniženja, i kad smo kao čitatelji već na tragu zaključka da je ona u njega ludo zaljubljena, naslućuje se drugi razlog njezina samovoljnog mučeništva: vještina koju ona zapravo trenira je - skrušenost.

Svaki čitatelj ima svoj osobni popis omiljenih autora i knjiga, i svaki takav čitatelj iz tih svojih osobnih biblija u bilo kojoj prigodi može izreći barem nekoliko prigodnih citata. Ima i pisaca koji svoja neloša djela temelje na citatima ili motivima omiljenih knjiga drugih pisaca, međutim ovo što je Dora Kinert Bučan učinila ovim romanom predstavlja višestruki obrat u literarnoj citatologiji ili onome što se ponekad naziva metatekstualnost. Izgraditi tako detaljno strukturirane likove na temelju njihova odnosa prema književnosti, i iz tih njihovih metaliterarnih karaktera izgraditi novi, njihov uzajamni odnos, prekrasan je književni podvig. Ali završni obrat vraća nas u ozemlje tla po kojem stvarno hodamo i zraka koji uistinu dišemo: jer, koliko je takvih manipulatora (s pozadinom u politici, ali ne nužno) i takvih patnika (s pozadinom u ljubavi, ali ne nužno) uistinu među nama? Koliki će se razotkriti tako da ih prepoznamo, a koliki će svoju moć ili svoju skrušenost prakticirati proživljavati u prikrivenosti, u samoći dosizati vrhunce sladostrašća ili očaja? Koliko li se parova takvih mentalnih nasilnika i njihovih žrtava smijenilo u našem neposrednom okruženju?

Ne samo da ih ima, već su o takvim slučajevima pisali mnogi dobri i obožavani pisci, koji su i sami iskusili takva ciljana i usmjerena partnerstva. Dugačak je i okolišan put kojim nam roman Duše od gume ukazuje čega sve ima među nama i u nama, ali na kraju tog puta mogli bismo doživjeti i bljesak. Priroda tog bljeska ovisi s kojim ćemo se od dvoje likova identificirati.

(Objavljeno u Glasu Istre, 1. listopada 2010.)

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Turobnost slobode



Gordan Nuhanović: »Vjerojatno zauvijek«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

Glavni lik ovoga romana se razvodi, i nije baš siguran je li mu zbog toga lako ili teško, je li zbog toga sretan ili nesretan, čini li to po svojoj želji ili slijedi nevidljive niti nečije režije njegova životnog puta. Ženidbom se bogato uhljebio, više je dobio nego što je dao, i u financijskom i u društvenom smislu. S vremenom je ljubav ostala negdje u pozadini, u prošlosti, a boležljivi sin o kojemu opsesivno brine nije dovoljan razlog da bi spašavao brak. U velegradskoj džungli je i nakon vjenčanja zadržao nekoliko utočišta u kojima ga je više-manje uvijek spremno opsluživati nekoliko rezervnih ljubavnica. Prava panika ga hvata kad sazna da je žena za sređivanje stvari oko razvoda angažirala odvjetnika, pa će za kontru i on naći svoga. I sad čeka rasplet događaja. I čeka ga, sve do kraja romana.

Turobna atmosfera drugog Nuhanovićevog romana gotovo da proizlazi iz njegovog prethodnog romanesknog uratka, Posljednji dani panka. Međutim, junak romana Vjerojatno zauvijek malo je socijalno zreliji, iako možda i izgubljeniji. Događaji i proživljavanja likova u ovom romanu manje su na razini sraza ideala i urbane distopije nego u prethodnom, više su intonirani kao intimna drama, iako zapravo drame ima vrlo malo. Slutnje, sumnje, strepnje, strahovi, pa i ponešto prigodne paranoje, takva su raspoloženja glavnog lika, a događaji, susreti i monotono prolaženje prvih dana njegove novostečene slobode više su komorni nego filmski; i lijepo bi se ovaj roman dao postaviti na kazališne pozornice, s nizom jakih karakternih glumaca. Gotovo ništa bitnoga se ne događa u ovome romanu, no ipak je emocionalno prilično jak, a budući da glavni junak nosi i stanovite društvene uloge i odgovornosti, možemo ga čitati i kao društvenu alegoriju: kako je njemu, tako je i svima nama, na poslu, u susjedstvu, u obitelji, društvu, državi.

No, to su mogući izgovori i tumačenja u sferi nadgradnje, osobne interpretacije, načini čitanja. U svom osnovnom tekstualnom tkivu ovaj je roman spor, na trenutke možda i dosadan, zamoran, odnosno - napravljen je da bude takav. Ovakvi tekstovi najučinkovitije poručuju što je pisac htio reći, pogotovo u visokoparnim kategorijama traganja za smislom života, vlastite pozicije u svijetu, ljudskosti u odnosu spram drugih ljudskih bića, i tome slično. Glavni junak je naprosto nesimpatičan u svoj svojoj emocionalnoj i socijalnoj izgubljenosti, njegove geste i njegova razmišljanja čak i ne idu za samoopravdanjem, više pokazuju njegovu sebičnost, ponekad čak i uvrijeđenost događajima i stjecajima okolnosti koji izmiču nadzoru, njega osobno, ali još više njegovih prijatelja i pokrovitelja, ljudi koji ga ionako trpe više na svoju štetu nego na korist, a od kojih on očekuje da će sve obaviti umjesto njega. Ni ljubav za njega nije bitna kategorija, on ne ostavlja ženu radi druge žene (iako, rekli smo, ima ljubavnice, ali daleko je to od osjećaja), već zato što mu je naprosto dosadilo, ono kao kad u američkim serijama likovi kažu da im »treba zraka«. Umjesto zraka njega u prividu postbračne a prijerazvodne slobode dočekuje gušenje, ali ništa ne poduzima da »dođe do zraka«.

U nekom budućem leksikonu novog hrvatskog egzistencijalizma Vjerojatno zauvijek će zasigurno zauzeti važnu poziciju, jer ovakvu priču o razvodu koja prerasta u ispovijed o vlastitoj životnoj nekompetenciji glavnoga junaka čak ni crni humor ne može pretvoriti u optimistično i zabavno štivo. Glavni junak naprosto tone, propada u rupu koju je sam sebi iskopao, čak i na samom kraju kad se učini da će možda ipak isplivati. Tko ili što sve još tone zajedno s njim?

(Objavljeno u Glasu Istre, 24. rujna 2010.)

- 13:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vampiri protiv nacista



Dejan Stojiljković: “Konstantinovo raskršće«, SF roman, Laguna, Beograd, 2009.

Skoro je nevjerojatno da se još nitko nije dosjetio, osim sporadično, u usputnim motivima ili u kratkim pričama, integrirati bića iz mitologija naših prostora u priče o Drugom svjetskom ratu. Dobro, ajde, imali smo Nazorovog Lodu, ali nije to ono na što sam mislio. Prava stvar bila bi uplesti sve ove naše štrige, vukodlake, vampire, vile i druga slična bića, s karakterizacijama dobro im znanim iz narodnih priča i legendi, u neke ratne priče kojima obiluje žanrovska literatura sasvim druge vrste. Spoj drevnog svijeta nadnaravnih bića balkanskih prostora s vojevanjima desetaka vojski na isto ovim prostorima, s dobrodošlim začinom »najvećih tajni« cijelog čovječanstva koje su baš ovdje okovane ili zakopane, bit će moguć tek u modernoj znanstvenoj fantastici, a velika vrata tom intrigantnom literarnom putu otvara roman Konstantinovo raskršće.

Radnja ovog romana događa se u okupiranom Nišu tijekom Drugog svjetskog rata. Pomalo učmalu njemačku vojnu upravu - pomalo uplašenu porazima na istočnom i zapadnom frontu ali još uvijek svedenu na pozadinsku važnost kojoj svakodnevicu ispunjava gotovo neutralno promatranje krvavih sukoba između lokalnih četnika, partizana i ostalih paravojnih grupacija - uznemiruje serija brutalnih ubojstava njemačkih vojnika. Ti se stravični događaji poklapaju s dolaskom u grad dvojice tajanstvenih stranaca: prvi je esesovac, član tajnog Reda mrtvačke glave, kojega su Hitler i Himmler osobno poslali u Niš s tajnim zadatkom da u rimskim katakombama ispod grada pronađe mač cara Konstantina, artefakt čudesnih moći; a drugi je uglađeni četnički oficir čija prava misija, ali i prava priroda, do samoga kraja romana ostaje tajna.

U ovu zanimljivu konstelaciju glavnih likova i brojnih izuzetno zanimljivih epizodista, njihovih odnosa, i uzajamnog utjecaja njihova djelovanja, umeće se i jedna od najdrevnijih i najstrašnijih tajni balkanskih prostora. Ta se tajna naznačuje u romanu već prilično rano: riječ je, naravno, o vampirima, bićima čija je literarna popularnost i privlačnost još uvijek u usponu. Tim ranim razotkrivanjem autor je vješto izbjegao banalnost i zamku da se čitatelj naoko domišlja o čemu bi tu mogla biti riječ, iako je to zapravo lako naslutiti s obzirom na vrijeme i ozračje u kojem se ovaj roman pojavljuje. Međutim, iako smo na vrijeme upozoreni da se, eto, ovdje radi o vampirima, u nastavku romana izuzetno vještim građenjem napetosti i otkrivanjem jedne po jedne mračne tajne nekolicine likova proizlazi da za noćni vampirski alter-ego nekog od već predstavljenih likova - sumnjivaca imamo više! Nemalo iznenađenje nastupa kad se na kraju spozna da vampiri nisu jedina jeza koja hara niškim ratnim noćima, da tu ima i nečeg puno goreg, a da su vampiri ovdje skoro pa samo usput.

Ovo je još jedan od romana kakvih u posljednje vrijeme ima sve više na srpskoj sceni fantastične književnosti, koji klasične fantastične i horor motive uspješno lokalizira, isprepliće s lokalnom ili nacionalnom ili regionalnom, kako hoćemo, poviješću, i sa stvarnom događajnicom ne tako davnih desetljeća. Roman Konstantinovo raskršće u Srbiji je postao hit, doživio je i više izdanja, i time postigao nešto što u Hrvatskoj još uvijek samo sanjamo: da znanstvena fantastika iz žanrovskoga geta izađe među široku publiku, da se o takvoj literaturi analitički, kritički i polemički piše i u mainstream medijima, te da se tako skrene pažnja ljubitelja dobre literature na činjenicu da i domaći SF-autori mogu ne samo freakovima, već i »normalnim« čitateljima priuštiti vrhunsko čitateljsko uzbuđenje i jako dobru zabavu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 17. rujna 2010.)

- 13:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tri nevjeste za četvoricu braće



Ante Tomić: “Čudo u Poskokovoj Dragi«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

Kad uzmete u ruke bilo koju knjigu koju je napisao Ante Tomić, onda prilično ziheraški posežete za nekoliko sati dobre zabave. Kad se o Tomiću radi, stvar je to navike, povjerenja, unaprijed stvorenog očekivanja, znate da vas »ništa ne može iznenaditi«. Naprosto očekujete zanatski dobro humoristično štivo. Ako ste takvi s Tomićem, onda se nadam da će vas ovaj posljednji njegov roman ipak iznenaditi, u pozitivnom smislu, jer se radi o nečem najkompliciranijem što je Tomić dosad napisao, svakako o najdebljoj knjizi koju je ikad napisao, a vjerojatno i najsmješnijoj.

Komplicirano ovo štivo biva zato jer je glavni lik »rastepen« na više osoba, na kolektivitet obitelji Poskok, gorštačke zajednice petorice muškaraca - oca i četvorice sinova - koji žive na rubu, a možda i onkraj civilizacije, uljuđenosti, standarda, a bogami i zakona. U zabačenom selu Poskokova Draga, u dubokom, jako dubokom splitskom zaleđu, gdje se ni prijateljima ne savjetuje da sami pođu jer bi mogli zalutati, već desetljećima nije s uspjehom kročila noga ijednog predstavnika bilo kakvog višeg autoriteta - od negdašnjih žandara do današnje policije, od poreznika do inkasatora raznih komunalnih tvrtki. Dobrodošao je jedino župnik iz obližnjeg Smiljeva, sela u kome se događa radnja i nekih drugih Tomićevih knjiga. Ako braća Poskok baš i ne prate suvremene trendove, znat će ipak popraviti svaki auto, a najbolje se ipak razumiju u oružje, kojeg za svaki slučaj imaju solidan arsenal.

U gorštačkoj samodostatnosti, u oskudici koje nisu svjesni jer nikad nisu svikli na bolje i na obilje, u gastronomskom bogatstvu jednoličnosti (kuha otac, a kako znade skuhati samo puru iliti palentu, svaki je dan sinovima servira s nekim drugim dodatkom, često i vrlo egzotičnim), najstariji od braće Poskok, Krešimir (a braća su mu, naravno, Branimir, Zvonimir i Domagoj) pođe u Split tražiti ženu, i evo početka uzbudljive, zapetljane i urnebesno duhovito opisane avanture vrlo širokih razmjera i s vrlo neizvjesnim posljedicama.

Možemo se zabavljati dok čitamo ovaj roman prepoznajući u njemu podugačak niz najrazličitijih uzora, posveta i nadahnuća, od western-komedije Sedam nevjesti za sedmero braće do Osmog povjerenika, možemo uživati otkrivajući savršene karakterizacije mentalitetnih stereotipa, bilo da oni proizlaze iz geografskog podrijetla, bilo iz društvene uloge; ili se možemo naprosto zabavljati uživajući u izuzetno duhovitoj priči i nadahnutom pripovijedanju. Važno je naglasiti da Tomić nije, kao što bi postupio mnogi drugi pisac, svoje likove obojio predrasudama koje u stvarnom životu svi mi najčešće imamo prema žiteljima pojedinih dijelova naše domovine.

Braća Poskok, zajedno sa svojim ocem, jesu izoliranim životom u brdima stekli neke u uljuđenom svijetu nepopularne osobine i navike, ali njih su petorica (osim možda oca, prema kojem se čitateljski stav spontano razvija u malo tvrđem obliku) ipak junaci romana, pozitivci, likovi osmišljeni s neskrivenom simpatijom, toplinom i ljubavlju, unatoč svoj sirovosti i grubosti kojom njihovi postupci i riječi zrače s gotovo svake stranice. A kad na red dođu tako suptilna čuvstva poput otkrivanja prave ljubavi, braća Poskok se iz svijeta zadrtosti i grubosti šekspirijanski transferiraju u svijet nježnosti i romantike, pokojoj dugoj ili kratkoj cijevi usprkos.

Uzmite nekoliko slobodnih sati za čitanje Čuda u Poskokovoj Dragi i prepustite facijalnim i grlenim mišićima da svijetu otkriju vaše dojmove o ovome romanu. A oni će se nedvojbeno kretati u rasponu od hihota do grohota - i natrag.

(Objavljeno u Glasu Istre, 10. rujna 2010.)

- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2010., petak

Do kraja svijeta i natrag



Goran Skrobonja: “Čovek koji je ubio Teslu«, SF-roman, Laguna, Beograd, 2010.

Velikih se stvari prihvatio autor romana Čovek koji je ubio Teslu, a velikih se stvari laćaju i njegovi junaci. Od osobne sudbine vrlo osebujno karakteriziranih junaka, preko interakcija s desecima slavnih povijesnih ličnosti koje paradiraju pojedinim poglavljima, do sudbine svijeta i svemira, tim putem, a i natrag, odvijaju se vrtoglave avanture ovog romana kojeg je jako teško ostaviti kad ga se jednom dohvatite. Uzbuđenje, očekivanje i napetost vode vas kroz sve 472 stranice izvanredno pomno osmišljenog svijeta u kojem je povijest (u dva pravca: budućem i prošlom) krenula malo drukčije nego u stvarnosti, onoj zapamćenoj i onoj mogućoj.

Da odmah razjasnimo, a naglašava se to i na korici knjige: ovo nije roman o Nikoli Tesli, iako se veliki znanstvenik u romanu i osobno pojavljuje, kao doduše prilično važan, ali ipak tek sporedan lik. Glavni junak je mladi Teslin asistent, Jevrem Radivojević, u jednoj od dvije bitne vremenske dimenzije radnje ovog romana. U drugoj je dimenziji glavni junak Nikodije Marić, beogradski magnat, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta.
U prvoj dimenziji, Radivojevićevoj, povijest je krenula drukčijim tijekom još početkom 19. stoljeća. Srbijom vlada dinastija Sinđelića, Prvog svjetskog rata nije bilo, barem ne do sredine dvadesetih godina 20. stoljeća, Nikola Tesla se nakon debakla u Americi doselio u Beograd i tamo svojim izumima em stvara veliko poslovno i tehnološko carstvo, em Srbiji priskrbljuje respektabilan prestiž na ondašnjoj geopolitičkoj karti Europe. U vrijeme radnje romana, jedan od zadnjih Teslinih izazova je ovladavanje nuklearnom energijom, međutim ono što Teslu doista zanima je mogućnost interdimenzionalnog komuniciranja i putovanja među svjetovima tzv. multiverzuma.

S druge strane prostor-vremena, u Srbiji bliske budućnosti tajkun Nikodije Marić izgradio je svjetski poslovno-tehnološki imperij izrastao iz poznatog nam povijesnog tijeka. I njega zanima ovladavanje multiverzumom, ali tom problemu pristupa potpuno drukčije nego Tesla: korištenjem droga i nanotehnologije. Obojica zemaljskih bogova nesvjesna su da intervencijama u sitno tkanje univerzuma to tkanje može biti i poderano, što onda može dovesti do katastrofe, do propasti svijeta kakvog poznaju… Ili možda ipak nije sve tako crno?

U romanu se pojavljuje čitav niz poznatih povijesnih ličnosti, s ulogama veće ili manje važnosti: Buffalo Bill, Henry Ford, Branislav Nušić, Mata Hari, Lazar Komarčić, Hugo Gernsback, Lenjin, Dragutin Dimitrijević Apis, Gavrilo Princip te brojni kraljevi, prinčevi, princeze i druge plemenite glave s europskih i svjetskih dvorova, a rekonstruirana je i beogradska književna i umjetnička scena - onakva kakva je mogla biti - dvadesetih godina 20. stoljeća, s posebno razmahanom fantastičnom književnošću. Dvije razine romana razlikuju se i književnim stilom: ona iz prošlosti bogata je arhaičnim jezikom i kićenim pripovijedanjem, dok ona iz budućnosti nalikuje na klasične trilere. Obje se razine u kompoziciji romana prepliću smjenom dugačkih poglavlja, tako da se do konačnog raspleta dolazi po načelu odloženog zadovoljstva.

Napetost, stil, isprepletenost fantastičnih elemenata (i onih znanstveno-fantastičnih i onih alternativno-povijesnih), dojmljiva karakterizacija likova, posebno njihovih dvojbi, frustracija i unutrašnjih sukoba, čak i kad su izazvani izvanjskim uzrocima, vrline su ovog romana koji će vas od stranice do stranice voditi a da to nećete ni primijetiti. Sve do posljednje pripovjedačke zamke i do čovjeka koji je stvarno ubio Teslu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 3. rujna 2010.)

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gastro-erotski krimić



Zdenko Jelčić: »U traganju za izgubljenim Narcisom«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2010.

Ovo je fenomenalan ljetni roman, idealan za čitanje na ljetovanju ili nekom putovanju, za onakvo stanje duha kada morate provesti nekoliko sati u čekanju ili besposličarenju, ili niotkuda izvući nadahnuće za ono što ćete u narednim satima raditi ili što ćete i gdje ćete jesti. Iako mu je ovo debitantski roman, Zdenka Jelčića, kojega već odavno znamo kao glumca, s vrlo srdačnom dobrodošlicom možemo prihvatiti kao pisca! Zanimljivo koncipiran zaplet ovoga romana garniran je gastronomskim i erotskim dodacima, a mnoštvo lokacija na kojima glavni junak izvršava svoje misije pružit će podlogu i za malu pouku o turističkim znamenitostima, poglavito o umjetnosti doba kojemu pripada nestala slika, ali i o mentalitetu ljudi u tim krajevima, o zemljama i gradovima koje naš junak posjećuje.

»Najprije užitak, a posao može čekati«, poruka je i pouka koju glavnom junaku, naše gore listu koji na privremenom radu u Švicarskoj preživljava kao privatni istražitelj, angažirajući ga, upućuje - njegov poslodavac. Zadatak je prilično složen: treba pronaći vrijednu sliku koja je iz doma poslodavčeve obitelji nestala 1945., u vrijeme partizanske okupacije Trsta. Davno je to bilo, stoga i ne treba žuriti, pa će praćenje tragova koji vode do nestale slike biti ispresijecano mnogim zastancima, poglavito onima za trpezom i u postelji. Od grada do grada, od zemlje do zemlje vodi neobičan zadatak ovog dobro plaćenog privatnog detektiva, od Italije u Dalmaciju i Crnu Goru, pa u Beograd, pa u Pariz, u Saint Tropez i dalje kroz mnoštvo mjestašaca neizgovorljivih imena diljem Italije i Francuske. Mnogo ljudi susreće naš junak na svome putu, s mnogima od njih jede i pije, a svaka mlađa dobrodržeća epizodistica završava s njime i u krevetu.

Jesmo li spomenuli da je glavni junak ipak malo… pa, nije više u cvijetu mladosti. Svejedno, komadi padaju, ritmom bržim i češćim nego negativci u westernima, i pokazuje se taj istražitelj ne samo kao vrhunski gurman, poznavatelj svjetskih kuhinja, a pogotovo vina, već i kao vrhunski ljubavnik. No svaka se njegova avantura savršeno uklapa u priču, pa ako će poneki čitatelj s nevjericom zavrtjeti glavom nad tolikim brojem junakovih ljubavnih uspjeha, neka za svoje potrebe ovaj roman smatra bajkom za odrasle, neće ni tako pogriješiti. Dodatni argument za bajkoviti doživljaj ovoga romana je i u činjenici da junaku izvršenje njegova zadatka - ide pretjerano dobro. Uvijek će naći onoga koga traži, nikakva mu opasnost neće zaprijetiti iako će se baviti i prilično opasnim stvarima (no naglasimo da je prilično oprezan i diskretan), iz traga u trag bit će sve bliži razrješenju tajne i napokon će zadatak uspješno i dovršiti, kao da je taj kriminalistički zaplet samo dekoracija za nekoliko stotina hedonističkih epizoda.

Možda i jest: ako pozornost svrnemo primarno na gastronomske i erotske doživljaje glavnoga junaka, uživat ćemo zajedno s njime u desecima probranih jela (a za mnoga od njih saznat ćemo i recepte!) i u stotinjak preporučenih vina, zajedno s mnogim krasnim pasažima o enogastronomskoj kulturi krajeva koje junak posjećuje i u čijim specijalitetima uživa. A što se pustolovina u krevetu tiče, ostao sam ugodno zaprepašten kako se puno može reći s jako malo riječi, kako suptilne naznake i asocijacije znadu kazati više od detaljnih opisa, i kako se erotski naboj u pripovijedanju može stvoriti bez doslovnog spominjanja gotovo ijednog konkretnog pojma. U ovoj je knjizi mnogo razloga za zavist - i prema piscu koji je lagano prebrodio mnoge moguće naracijske probleme, i prema glavnome junaku.

(Objavljeno u Glasu Istre, 27. kolovoza 2010.)

- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Lice i naličje bogova i heroja



Adnadin Jašarević: »Mit o Heleni«, zbirka priča, Zalihica, Sarajevo, 2010.

Starogrčka mitologija ni nakon tri tisuće godina ne prestaje nadahnjivati umjetnike i duhovne stvaratelje našeg vremena. Koliko god to vrijeme smatrali modernim i naprednim, vinovnici i protagonisti tog vremena obični su ljudi, s karakterima, vrlinama i manama koji se mogu prepoznavati, opisivati i karikirati u gotovo istim kategorijama kao i u antičkoj književnosti, mitovima i filozofiji: mijenja se tek fizički okoliš, životna scenografija i kostimografija. U antičkim tekstovima kao da je već sve rečeno o čovjeku, pa je današnjem stvaratelju naizgled ostalo tek samo ponavljati ili reinterpretirati. Međutim, u antičkom mitu čovjek je prikriven. Junak antičkoga mita je bog ili heroj, u raznolikim otjelotvorenjima maštovitih kombinacija njihova razmnožavanja, a time i prenošenja više ili manje utjecajnih ljudskih ili božanskih osobina. Ali naravno da su starogrčki bog ili heroj samo parabola za čovjeka, onog običnog, nemoćnog, onog koji se krije u publici koja plješće i čije podvige nitko neće opjevati i opisati. Zašto se onda pisci današnjice laćaju staroantičkih književnih motiva? Zato da bi rekli nepoznato o poznatome, da bi na mala vrata progurali svoje tumačenje o biti čovjekovoj, a ta se bit u vremenu i kroz povijest ipak mijenja.

Zbog toga i danas nastala književna djela s izvorištima i likovima posuđenima iz antičkog nasljeđa mogu biti moderna i aktualna. Mitska antička ljepotica Helena Trojanska, prije toga, naravno, Helena Spartanska (a prije toga?), u ovoj je zbirci priča Adnadina Jašarevića izvorište za nisku karakternih analiza mitskih likova vezanih uz kompleks mitova i priča o Trojanskome ratu. Od pjesnika Stesihora kome se Helena ukazala u snu, preko Parisa kojemu je Helena bila nagrada za odabir Afrodite kao najljepše među boginjama (znameniti slučaj s jabukom!), pa sve do Ahileja, Patrokla, Agamemnona, Odiseja i na kraju opet natrag do Stesihora i Helene, mitski likovi zapamćeni ponajprije po svojim uspjesima, bili oni ratni, politički, diplomatski ili ljubavni, u Jašarevićevim pričama dobivaju dimenzije i osobine kakve nismo iščitali iz Homerovih stihova. Ili ih nismo prepoznali, jer nismo dovoljno pažljivo čitali Homera.

Krajnja poruka i izvornih antičkih mitova, i ovakvih njihovih reinterpretacija, je zapravo da čovjeka ne čine njegova djela. Zbog mita i u povijesti (ili barem pseudopovijesti) Agamemnon je zapamćen kao veliki vojskovođa i diplomat koji je uspio okupiti razjedinjene grčke državice u zajedničkom ratu protiv Troje. U Jašarevićevoj je priči međutim Agamemnon (ne zaboravimo: Helenin šogor!) ljubomorni i osvetoljubivi pohotnik spreman žrtvovati tisuće života radi osvete zbog nezadovoljenog vlastitog hira. Drugim riječima, popizdio je jer Helena nije dala njemu nego njegovom bratu. Do zanimljivog obrata dobro poznatog karaktera dolazi i u priči o Odiseju koji, kad se naposljetku nakon dvadesetogodišnjeg lutanja vraća kući i Penelopi, u krevetu sa svojom ženom zatekne - usnulog sebe. Taj koji je ostao sanja o putovanjima i avanturama, taj koji se vratio dvadeset je godina sanjao o povratku, a koji je od njih pravi, koji iskonskiji? I Paris se, naravno, razočara kad napokon dobije Helenu, jer nije dobio to što je očekivao, za čim je žudio, a da stvar bude zanimljivija, to što je htio Paris zapravo je dobio Ahilej… I nižu se tako zanimljive meditacije o skrivenim, sanjanim, nikad ostvarenim, ili proživljenim ali zapisivanja nevrijednim željama i pothvatima junaka Trojanskoga rata u ovoj zanimljivoj zbirci, vrlo komplementarnoj svemu što o tim istim junacima odranije znamo.

(Objavljeno u Glasu Istre, 20. kolovoza 2010.)

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2010., utorak

Varaždinski Batman



Denis Peričić: »Netopir i črni ljudi«, roman, VBZ, Zagreb, 2009.

Još otkako je Borivoj Radaković u negdašnjem časopisu Oko bio objavio kajkavsku inačicu Orwelove »Životinjske farme«, a nekoć omiljeni SF-časopis Futura u svojim prvim godištima skoro redovito donosio nove nastavke kajkavskog SF-serijala »Gliboki jarek 9«, bilo je jasno kako i dijalektalna književnost može bez kompleksa zaploviti vodama moderne znanstvene fantastike i horora. Nije se to događalo često, ali kad god bi se dogodilo, bilo bi zanimljivo, duhovito i atraktivno za čitanje. Roman Denisa Peričića »Netopir i črni ljudi« prvo je oknjiženje dijalektalne fantastične književnosti u novijem domaćem izdavaštvu, i to, bez dvojbe, hiperzanimljivo, hiperduhovito i hiperatraktivno.

Sam roman, odnosno prozni dio knjige, relativno je kratak: zaprima polovicu knjige, šezdesetak stranica, kroz koje se na varaždinskoj baroknoj kajkavštini (obogaćenoj i autorovim maštovitim i duhovitim jezičnim konstruktima) iznosi priča o »varaždinskom Batmanu«, odnosno o plemenitom grofu Ivanu Mišinskom koji se, kad zatreba, preobražava u divovskog netopira odnosno šišmiša i takav bori protiv kriminalaca i zloduha. Priča je nevjerojatno uspješno lokalizirana, od krinke dvojnog identiteta glavnoga junaka do priče unutar priče o njegovu postanku odnosno podrijetlu; od ljubavnog zapleta u kome glavna ljepotica snatri o krilatom superheroju dok njegovog stvarnoživotnog alter-ega gotovo i ne primjećuje do »režije« obračuna glavnih negativaca i glavnih pozitivaca.
Naravno, s obzirom da su nam iz baroknih varaždinskih godina, iz vremena prije velikog požara koji je 1776. godine zapečatio sudbinu ovog grada kao hrvatske prijestolnice, ostali sačuvani brojni spisi, od povijesnih kronika do lake literature i ljubavne poezije što su ju klepala ondašnja gospoda i gospe; od inkvizicijskih zapisnika do teoloških rasprava o zlim nadnaravnim bićima, Peričić vrlo vješto i tu građu koristi u svojoj priči, bilo kao faktografsko vrelo, bilo kao materijal za parodiju.

No, rekosmo, sam roman je unatoč genijalnoj svojoj konstrukciji kratak, ali ostatak knjige čine prilozi, dodaci koji ga upotpunjuju, objašnjavaju, dodatnim podacima ilustriraju, čak razvijaju i sumnju u neke dugostoljetne zavjere zbog kojih je, primjerice, Varaždin toliko puta gorio, ili pak bio omiljeno rasadište razbojništvu i okultizmu sklonih bandi. Tih dodataka ima čak sedam, a govore, nakon rječnika manje poznatih kajkavskih izraza, redom: o povijesnim osobama koje se spominju u »Netopiru«; o Varaždinu u vremenu u kojem se događa roman; o progonima vještica na varaždinskom području; o varaždinskim jezuitskim misionarima na drugim kontinentima; o netopirima odnosno šišmišima; o varaždinskoj baroknoj poeziji; i naposljetku tu je i autorov esej o Batmanu kao »protivniku patrijarhalnog društva«, čak sa sažetkom na engleskom jeziku. U dodacima je »službeni jezik« također kajkavski, osim citata iz drugih djela i završnoga znanstvenog članka, što se zajedno s romanom u prvom dijelu knjige može čitati i kao duhovita pseudo-kronika jednog vremena i jednoga društva, i kao knjiga-projekt edukativnog pa čak i enciklopedijskog značaja.

Oba su načina jednako zabavna. Taj se varaždinski »Netopir« tako dovodi u vezu i s crnomagijskim i heretičkom pokretima, i s alkemijom, i s progonima vještica, i s razbojničkom subkulturom, i s globalnim poimanjem i simbolikom vampira; a paralele sa standardnim književnim, stripovskim i filmskim obradama svih navedenih motiva urnebesno su očite. Kako ovaj roman nosi podnaslov »Pervi roman o zamaskjeranom revanžeru« - nećemo imati ništa protiv ako ih bude još!

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. kolovoza 2010.)

- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U raljama zubate sreće



Ivan Sršen: »Skela / Bajke iz automata za kavu«, zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2010.

Na granici apsurda i crnog humora drži nas na svakoj stranici svoje prve knjige Ivan Sršen, dosad poznatiji kao urednik, nakladnik i književni agent, a sada eto i vrlo kvalitetan pisac.

Prvih nekoliko kratkih priča u ovoj zbirci odmah me podsjetilo na uzor-knjigu za sve kratkopripovjedače, na zbirku Likovi s krme Marcela Mariena. Model je za takve priče jedinstven: u kratkome se krokiju ocrta životni put glavnoga lika, uz obavezni naglasak na nekom uglavnom banalnom problemu koji ga muči, da bi se iznenadnim obratom na samome kraju junaka ili sasvim uništilo, ili bi mu se dopustilo da »uzleti u nebesa« ispunjenjem želja i iznad njegovih očekivanja. U takvu zanatsku shemu dobar pisac mora uklopiti takve karaktere i takve likove za koje još nismo čuli, mora biti originalan i začudan, i time će, varijacijom nove teme na poznati koncept, najbolje dokazati sebe kao pisca odnosno pokazati svoj talent. Sršenu to jako dobro uspijeva, njegove su priče izuzetno čitljive, zabavne, šokantne, a osim uspješnog pronalaženja originalnih likova i motiva (političar pogođen amnezijom koji uspješno rješava krizu; skretničari koji maštaju o spašavanju ljudskih života; čovjek koji je predvidio točan trenutak svoje smrti; plaćeni ubojica koji je ubio krivu metu itd.), dodatni šlag ovim pričama daje spomenuti element apsurda, dok se crni humor u ovakvoj formi već podrazumijeva.

U drugoj trećini knjige pisac nastavlja u istome duhu, i dalje su to vrlo kratke priče o čudnim likovima s neobičnim obratima, samo što su ovdje obrati nadnaravni, bajkoviti. Službenici koja sanja princa na bijelom konju pa njenu labilnost iskorištava požudni direktor na kraju će doći baš pravi princ na bijelom konju, a u ostalim pričama bajkoviti raspleti vrtjet će se oko sretnih predmeta, zločestih vilenjaka, pretvaranja u superheroje, ispunjenja pogrešnih želja i tome slično. U ovim bajkovitim pričama obrati su dvostruki: nadnaravna svojstva ili događaji likovima pokazuju izlaze iz njihovih životnih problema, ali nadrapali su ako taj nadnaravni dar požele kontrolirati, njime manipulirati, ako se usude brojati zube u raljama poklonjene zubate sreće.

U trećem dijelu knjige slijedi novela Skela, zanimljivo koncipirana životna priča lika koji do vlastita sazrijevanja i socijalizacije (kojoj je vrhunac oportunističko uklapanje u otuđujući birokratski stroj) dolazi preko niza zamalo kobnih životnih stepenica. Apsurdno-crnohumorni stil uvježban u kratkim pričama u ovoj se noveli razvio i razbuktao do sasvim osobito oblikovanog svijeta, sličnog onom poznatom, ali s nekim posebnim pravilima funkcioniranja. Glavni lik Skele će samovati ali i ljubovati, dvaput - oba puta u vrlo čudnim vezama - zapošljavati se i davati otkaze, putovati i vraćati se, dobiti metak, uspijevati biti neprimjetan, iskušati na sebi Helsinški sindrom, pričati svoje priče i slušati tuđe, pasti u komu i probuditi se iz nje, stjecati i gubiti prijatelje, biti hrabar i kukavica, i cijelo će nam to vrijeme biti prilično nesimpatičan, ali će nas ipak jako zanimati što će biti dalje.

Sviđa mi se ovakav pristup književnome tekstu. Već se nekolicina mlađih pisaca uspješno okušala u maltretiranju svojih junaka bezizglednim ljubavnim vezama, poslovima koje mrze, uzaludnim pokušajima razumijevanja svijeta oko sebe i svoga mjesta u njemu, a sviđa mi se i kako je to Ivan Sršen uradio. Jedino mi se čini da bi još bolje ispalo da je cijela zbirka ispunjena onako dobrim kratkim, kratkim pričama kao u prve dvije trećine knjige, ili da je Skela produ(b)ljena do dimenzije romana.

(Objavljeno u Glasu Istre, 6. kolovoza 2010.)


- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Virtualna sapunica



Marina Vujčić: »Tuđi život«, roman, Profil, Zagreb, 2010.

Bilo je doista pitanje dana kada će hrvatska književnost dobiti prozu koja likove smješta u virtualnu stvarnost i komplicira im život zbog raskoraka između njihovih stvarnih i virtualnih odnosno mrežnih života i identiteta. Ovdje, naravno, ne računam žanrovsku znanstveno-fantastičnu književnost, koja je virtualne svjetove anticipirala puno prije nego što su se u stvarnom životu uopće stvorile pretpostavke za koliko-toliko upotrebljivo puko mrežno komuniciranje, a kamoli za naseljavanje mrežnoga svijeta jedinkama koje su u virtualu preselile svoje, u stvarnome svijetu krhke ili bezizražajne identitete. Mislim na »običnu«, tzv. mainstream književnost, u kojoj će likovi napokon biti osposobljeni za korištenje mobitela, računala, interneta, a da ta komunikacijska pomagala imaju i dramaturšku funkciju. Iako vjerojatno više i ne pamtimo kako je izgledao svijet bez mobitela i interneta, ta su oruđa u domaću književnost ulazila nevjerojatno sporo, pa nevjerojatno zvuči da je dosad domaćih romana u kojima virtualni život ima iole bitniju funkciju objavljeno ne više od pet-šest.

Zaplet romana Marine Vujčić Tuđi život nikako ne bi mogao postojati u svijetu u kojemu nema mobitela, računala i interneta. U središtu je radnje spisateljica koja razrađuje scenarij za TV-seriju o internetskom preljubu, no kako nedovoljno poznaje »materiju«, upušta se u istraživanja koja ju malo preduboko uvuku, što dovodi do ispreplitanja, miješanja i uzajamnog kompenziranja njenog stvarnog i njenog virtualnog života, pogotovo ljubavnog. Dalje vam ne bih otkrivao, jer ovo je izuzetno lepršav i zabavan roman, izuzetno ga je lako čitati i zaintrigirati se kako će završiti ova ili ona epizoda. Važno je, međutim, naglasiti: iako je Marini Vujčić ovo prvi roman, Tuđi život posve je nalik djelu kakvo bi napisao iskusni profesionalac.

Čitajući ga, naime, lako ćemo uočiti zamke u koje bi brzopleto upao manje savjestan pisac a koje je ova autorica vješto izbjegla, bivajući nevjerojatno suverena i u rečenici, i u dijalozima, i u gradaciji napetosti i u ukupnoj kompoziciji romana, a pogotovo u umješnom tkanju lakoknjiževnih motiva i formi na način kako se to čini u ozbiljnijoj literaturi. Glavna junakinja ove u biti ljubavne priče okružena je tipičnom lepezom neizbježnih likova, prisutnih u pojedinim epizodama tijelom, glasom ili uz pomoć modernih telekomunikacijskih sredstava: prijateljicama i prijateljima, šefovima i kolegama s posla, susjedima, roditeljima; neki su od tih likova čak i usiljeno stereotipni, poput brižnog susjeda homoseksualca. Ti tipični elementi chick-lita ili čak sapunice navest će nas na krivi trag, kao i pojam »telenovela« naveden u podnaslovu romana - ali ja ću taj izraz shvatiti kao marketinški trik a ne kao izraz autoričine samokritike.

Ovaj je roman daleko iznad banalnosti kakva karakterizira spomenute lakoknjiževne žanrove, naći će se u ovome tekstu i angažiranijih pasaža, društvenog komentara, socijalne poruke, a poglavito - kroz glavni motiv virtualnih veza kao lažnih kompenzacija za emocionalne podbačaje u stvarnome životu - kritike otuđenja u primarnim međuljudskim i međuspolnim odnosima, dakle u ljubavi, seksu, razumijevanju, uzajamnom nadopunjavanju i ispunjavanju. Tvrdnji da se zaplet ovoga romana ne bi mogao dogoditi u svijetu u kojem ne postoje mobiteli, računala i internet, dodat ću još jednu: prilično je važna potka zbivanja i današnja hrvatska društvena stvarnost, čiji odjeci i uvjetovanosti ne mogu biti nezamijećeni čak ni u sapunicama, makar i virtualnim.

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. srpnja 2010.)

- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.12.2010., četvrtak

Poslušnik ili buntovnik



Tanja Radović: »Ledeno doba«, zbirka SF-drama, Meandarmedia, Zagreb, 2009.

Dramski tekst kod nas nije baš uobičajeni medij za znanstvenu fantastiku, ali tri SF-drame Tanje Radović sabrane u ovoj knjizi pokazat će da žanr i u ovakvoj formi može itekako doći do izražaja te originalnim rješenjima osupnuti čitatelja gotovo jednako kao kad se radi o prozi. Ova se autorica inače okušala i u SF prozi odnosno u kratkim pričama, objavljujući ih i u pazinskim i u zagrebačkim godišnjim konvencijskim zbirkama, ali drama je njezin »domaći teren«: objavljenih, izvedenih (što u kazalištu, što na radiju, što kod nas, što u inozemstvu), pa i nagrađenih, nanizalo se već više od desetak.

Kao i u poznatim nam pričama, i u svojim SF dramama Tanja Radović najradije problematizira otuđenost u uvjetima tehnološkog napretka te prirodnih ili bioloških promjena, suprotstavljajući svijest pojedinca kolektivnoj mahnitosti ili povodljivosti. Na motivu oko kojeg bi »klasični« SF-pisac izgradio katastrofični scenarij, ova autorica gradi socijalnu dramu; a vrlo važan distopijski motiv u njenim je dramama, umjesto na simbolima autoriteta i podložništva, oslonjen na pojedinačne junake i njima bliske likove koji si mogu dopustiti i prevrtljivost odnosno neodlučnost - prikloniti se sigurnosti poslušništva ili riziku buntovništva?

Prva i najduža od tri drame, po kojoj je i cijela knjiga dobila naslov, Ledeno doba, pravo je malo remek-djelo SF-žanra. Počinje kao sapunica: glavna je junakinja dobila bolju priliku, bolji posao, i oduševljena je njime nasuprot zdvojnim roditeljima koji su izuzetno nepovjerljivi prema globalnim mrežama visokosofisticiranih tehnologija. Drama se zatim razvija višeslojno: užitak i napredovanje u poslu uskoro donose frustracije zbog kreativnih presahnuća i istodobnih pritisaka poslodavaca; postupno se otkriva i naoko subverzivni svijet štovatelja odavno iščezlih »papirnatih« knjiga; razvija se i potencijalna ljubavna drama; zanimljiva lepeza likova ulazi i izlazi iz fokusa; i kako se približavamo kraju tako spoznajemo da nam je samo dramskim dijalozima, s minimumom didaskalija, do tančina predočen tehnološki vrlo domišljato koncipiran svijet koji - i tu smo na terenu najklasičnijeg mogućeg SF-a odnosno fantastične distopije - umjesto boljitka donosi drastično socijalno raslojavanje, porobljenost duha i samocenzorsko poimanje bilo kakvog oblika slobodnog ponašanja i mišljenja kao rizičnog i nepoželjnog. A onda, i tu je zamka, frapantni dvostruki obrat - proizađe da uopće nije tako, da je buntovništvo režimski stimulirano i da također spada u spektar oruđa totalne kontrole.

Druge dvije drame nešto su kraće i jednostavnije, no samo zato što su usmjerenije na konkretne izazove ljudskosti koju donosi moguća budućnost. Drama Sunčeve pjege smještena je u obiteljsko okruženje, u doba kada će aktivnost naše najbliže zvijezde doslovce onemogućiti život vani, ljudi će uglavnom ostajati u kućama, kod kuće će se školovati, odrastati, raditi, sve posredstvom virtualnih veza s izvanjskom stvarnošću, i - izgubiti gotovo svaki smisao za neposredan ljudski kontakt. Treća pak drama, Plastične đurđice, izokreće klasičan odnos junaka i ostatka čovječanstva u tehnokontroliranom društvu. Pojedinac je tu poremećen, ostatak društva je normalan - takva je početna postava odnosa snaga i svijesti; ali s vremenom dolazi do inverzije, odnosno do spoznaje da je situacija suprotna jer je upravo tehnokontrola uma izazvala s početka drame zadanu percepciju normalnog i nenormalnog. Iako će na prvi pogled djelovati neobično, ove SF-drame ne bi trebale ostaviti ravnodušnim nijednog pravog poklonika znanstvene fantastike.

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. srpnja 2010.)

- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Susret sa sobom u planini



Edo Popović: »Priručnik za hodače«, putopisno-autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

Nakon niza jako lijepo primljenih romana i novela u kojima smo sa zanimanjem pratili avanture istraumatiziranih i frustriranih likova u potrazi za pravdom, istinom ili zakašnjelom ljubavi, nakon niza urbanih proza u kojima se egzistencijalizam sljubljivao s krimićem i ljubavnom dramom, ovaj se pisac odmetnuo od svega po čemu ga znamo već dva desetljeća. Okrenuo je leđa, kaže Edo Popović na 80. stranici Priručnika za hodače, pušenju, novinarstvu, hrvatskim književnim krugovima i »raznim drugim bezvezarijama«, i krenuo na Velebit. Nemali razlog ovakvom životnom preokretu bila je teška bolest. Čovjek s vjerojatnih sto problema sveo je sve njih samo na jedan: na zdravlje, na život sam, umjesto s cijelim svijetom, krenuo se suočiti sa sobom.

I dobro je prošao u tom suočavanju, pisac odnosno pripovjedač, jer sebe je našao, izveo se na put, izgleda da se i izliječio, a pogotovo se, kako već spomenuh, promijenio. Zato se toplo nadam da na tom hodačkome putu povrh svega što je pronašao, nije izgubio nas, svoje negdašnje vjerne čitatelje, jer ponavljam: ovo je jedan sasvim drugačiji Edo Popović.

Prvih osamdesetak stranica knjige još uopće ne hodamo Velebitom. Pripremamo se za to, kroz vrlo osebujni presjek čitave ljudske evolucije i kao biološkog, i kao društvenog i kao tehnološkog bića. Sa svim što je Popović napisao u tom uvodnom dijelu bespogovorno ćemo se složiti, jer loše strane današnjeg načina života znamo uočiti i sami, ali godi čuti kada nam netko drugi to stavi pod nos. Analiza pogrešaka u napredovanju čovjeka kao vrste podvučena je solidnom bibliografijom mudrih misli o prirodnom životu i suživotu s prirodom, i iskustava ljudi koji su u raznim epohama ljudske povijesti skupili dovoljno hrabrosti za bijeg od drugih ljudi. Bez oštrog reza, usred tog poučnog pripovijedanja i podsjećanja, odjednom smo već na Velebitu i zajedno s autorom krstarimo vrhuncima, udolinama, kosama, prijevojima, livadama i šumama, uživamo pod suncem, strepimo pred olujama.

Pripovjedač ne glumi gorštaka, ne prikazuje se u lažnom svjetlu, više puta će iskreno reći da se do tog i tog mjesta dovezao autom, i zatim odšetao đir po lokacijama za koje je saznao iz knjiga drugih, ranijih hodača po Velebitu. Više će puta ispričati kako je ranije nešto krivo mislio, o vodi, o hrani, o skrivanju od groma, o raznim tajnama i moćima planine koje se naočigled razotkrivaju u sasvim drugom svjetlu nego kad o njima čitaš ili gledaš fotografije. Zato je svome tekstu Popović dodao i svoje fotografije snimane tijekom dvogodišnjih pješačenja Velebitom, a na tim slikama poetska viđenja i doživljavanja nisu ništa manje snažna nego u golom tekstu. Autor-hodač otkriva, uči i divi se, upoznaje, spoznaje i poštuje, i, nekako mi se čini, sve smo mu manje potrebni.

Živih ljudi s kojima se pisac-hodač susreće u knjizi ima jako malo, a oni su uz Velebit najčešće vezani poslom ili nekim drugim razlogom zbog kojeg u planini borave tek povremeno. Njihova su iskustva, međutim, vrlo dragocjena za pripovjedača odnosno glavnog junaka ove putopisno-autobiografske proze, od njih on dobiva tumačenja o mijenama prirode, o ponašanju životinja, o iskoristivosti biljaka i o intervencijama davnih stanovnika Velebita u prirodni ustroj planine. Drugih ljudi na planini nema, a i pripovjedaču bi, kako nam se prikazuje, malo značili. Jer on je u planinu krenuo spoznati ni manje ni više nego misterij života, iako na prvi pogled piše neki novi, već tko zna koji po redu, velebitski planinarski vodič.

(Objavljeno u Glasu Istre, 16. srpnja 2010.)

- 09:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2010., četvrtak

Troje u mraku



Oto Oltvanji: »Kičma noći«, SF-roman, Samizdat B92, Beograd, 2010.

Kičma noći je preuzbudljiv fantastični triler dostojan najbizarnijih epizoda X-Filesa. Kroz 520 stranica ovoga romana teče akcija, raste napetost, otvaraju se pitanja, naprasno nalijeću neočekivani obrati, a ljudi ginu u vrlo dramatičnim okolnostima.

Što je navijestio svojim prvim romanom Crne cipele, Oto Oltvanji je višestruko ostvario ovom knjigom: kriminalističko-špijunski zaplet kombiniran je s elementima fantastike, a radnja je kao i kod prvog romana smještena u ozračje post-tranzicijske Srbije u kojoj se za prevlast bore službene ili tajne elite starih i novih režima, kako onih političkih, tako i mafijaških. U priči ima i izrazitih generacijskih, moralnih i svjetonazorskih kontrapunktiranja, što dovodi do prilično jasne podjele na negativce i pozitivce, a iznimke među njima cijelu stvar još više uslojavaju.

Pored tri glavna lika, razrađen je i niz sporednih likova te čitava plejada epizodista. Mreže i rukavci tajni, zločina, mafijaških, političkih, vojnih, policijskih, ljubavnih i obiteljskih veza razgranate su i prepletene, servirane kroz roman u sasvim malim dozama, a tek na kraju slijevaju se u cjelovitu i logičnu sliku. Upravo to postupno otkrivanje velike tajne kroz napet niz akcija i interakcija među likovima ne da vam da ispustite ovaj roman iz ruku, a ako i naslutite kakve ključeve junaci moraju pronaći da bi napredovali kroz misterij s kojim su se suočili, svejedno vam je zanimljivo pratiti kako će to izvesti. Jer, nije im nimalo lako.

Novinar Oliver Novak, policajka Vanja Radenović i taksist Milan Nikolić središnji su likovi Kičme noći. Beogradske ulice i opskurni zakutci društvenog života srpske metropole poprište su na kojem sve troje zarađuje za život, s različitim stupnjevima predanosti i motiviranosti, a njihovo je doba - noć. Tada se događa sve što privlači njihovu pozornost, iz profesionalnih pa i privatnih razloga, te događaji zbog kojih se međusobno upoznaju i zajedno kreću u razotkrivanje najveće misterije svojih života. S druge strane su dvije mafijaške bande koje nakon nestanka njihova bivšeg zajedničkog šefa biraju različite putove gospodarenja i podzemljem i legalnim sferama života, pogotovo zarađivanja. No, s treće strane je nešto što jedni žele iskoristiti, a drugi uništiti, nešto što je na ruševinama bivših država i njihovih tajnih službi uspjelo preživjeti do vremena kada nitko ne zna što bi s tim, osim naravno spomenute dvije zaraćene strane, i entuzijastičke trojke koja mrvicu po mrvicu spoznaje o čemu se radi, ne sluteći kakve ih žrtve čekaju na tome putu otkrivanja.

Biće oko kojeg se vrti cijela priča jedna je od najoriginalnijih kreatura čitave, ne samo južnoslavenske fantastične književnosti. Oslobodivši se ograničenja nekonzistentnih narodnih predaja, ali ipak mu osmislivši povijesni background, Oltvanji je smislio biće (zapravo bića, jer ih ima više) koje doista izaziva jezu, čak i kad je samo ovako napisano. Velik je dobitak za čitatelje i za fantastičnu literaturu ovih krajeva što u karakterizaciji toga bića ne prevladavaju psihičke nadnaravne moći, već iskonska jeza dolazi od njegovih fizičkih ili fizioloških osobina, da ne kažem - potreba. Upotreba takvog, strašnog ali razumnog i izuzetno sposobnog bića kao tajnog oružja, sa svim etičkim konotacijama koje se iz toga jako lijepo i maštovito mogu iskonstruirati, pozadinska je tema ovog romana. I troje glavnih junaka se, zapravo, ne bore protiv tih tajnovitih bića, već protiv ideja koje ih stoljećima beskrupulozno uprežu i zloupotrebljavaju za svoje prljave ciljeve.

(Objavljeno u Glasu Istre, 9. srpnja 2010.)

- 21:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaljev proletera



Zoran Tomić: »Pričine i drugi umišljaji«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2010.

Nije lako odrastati u zadrtom okruženju, u maloj sredini u kojoj se svakome znade njegovo mjesto, u kojoj svako tvoje napredovanje ovisi o tome po kojem dobru čuvari neslužbenih hijerarhijskih razina znaju tvoga oca i o tome možeš li podnijeti grube inicijacijske rituale. U takvu jednu sredinu smjestio je Zoran Tomić junaka prvog dijela svoje knjige, mladca odraslog u Kaštelanskom zaljevu u arhetipskoj proleterskoj sredini, u kojoj je svakodnevica isto što i vječnost. Netipična je to dalmatinska provincijalna sredina, turizam je daleko jer more u zaljevu od onoga što je na obali mijenja sve boje osim plave; strance i strankinje u taj kraj nema što privući pa su i »galebovi« ovdje rijetke ptice. Ovi primorci žive od metala, rade u škveru, školuju se u brodograđevnim školama, odrana moraju dokazivati ili snagu ili drugu, manje cijenjenu umješnost za koju ne trebaju mišići.

Iako možda daje materijala i za roman, odrastanje glavnoga junaka neobičnog imena rasuto je u nedugoj niski priča o Pričinama, njegovu zavičaju. Pričine su toponim, naziv za naselje na samom početku Kaštela, a sve druge asocijacije koje nam nudi i budi taj dio naslova Tomićeve zbirke - sasvim su opravdane. Iako je okvir događanja u prvom dijelu zbirke naoko socijalni, taj težak život radničke klase podloga je, često i parodijska, za motive i zbivanja na granici fantastičnog realizma. Tako se glavni junak još kao školarac zapošljava u škveru, ali zato da prijatelju pomogne u isprobavanju ambicioznog izuma. Hobističko penzionersko uzgajanje koza čime se bavi junakov otac dobiva dimenzije krvave filozofske bajke o životu i smrti.

Okrutne dječje igre, prva seksualna iskustva, vrhunac svih vrijednosti djetinjeg svijeta u nedostajućim sličicama nogometaša, čudni susjedi koji djeci temeljito izokreću svijet predrasuda kojima ih odrasli odgajaju, susreti s »frajerima« čiji ulični ugled ima i zastrašujuću tamnu stranu, fantazmagorični doživljaji prirodnih mijena - to su motivi koji ilustriraju sasvim pomaknuto odrastanje glavnoga junaka. No, na mala se vrata u sve te uvodne priče uvlače i neki, tom okruženju sasvim nepripadajući motivi - upadice ili citati vezani uz glazbu, književnost, filozofiju - koji polako naznačuju u kom se pravcu glavni junak razvija, što ga čeka i čime će se baviti kasnije, u drugim dijelu zbirke.

Granica između neoznačenog prvog i drugog dijela zbirke možda je u odljepljivanju glavnoga junaka od svog zavičaja, odlaskom na studij u metropolu. Očište se u zadnjih sedam-osam priča bitno mijenja, glavni junak više nije protagonist, češće je svjedok, nekad i samo pripovjedač, iz ponekih se priča i sasvim izgubio. Tako smo unutar iste knjige dobili pogled na dva svijeta, s jasnom porukom o nepovratnosti djetinjstva i mladenaštva, ali i s enciklopedijom iskustava vrijednih pamćenja. Teme priča u drugom dijelu zbirke su više tranzicijske, egzistencijalne, ima u njima i politike i navijačkog huliganstva, i propitivanja smisla i putova ljubavi, ali i kriminala i nasilja kao psihološkog profila društva. Drugi svijet, svijet stvarnosti, bojno polje života, telefonski je imenik redikula puno opasnijih od onih ostavljenih u zavičaju, a rodni kraj, koliko god ružan i grub bio, prema onome što čuči tamo vani ispada kao raj zemaljski.
Još je jedna vrijednost ove knjige Tomićev pripovjedački jezik u kome se, sasvim primjereno likovima, situacijama i okruženjima, suprotstavljaju, nadmeću i obgrljuju dijalekt, žargon i standard, dodatno ocrtavajući granice svjetova u neskladnom suživotu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 2. srpnja 2010.)

- 21:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Vukovarska Ana Frank



Ivana Simić Bodrožić: »Hotel Zagorje«, roman, Profil, Zagreb, 2010.

Nema puno u hrvatskoj književnosti romana o Domovinskom ratu i njegovim posljedicama ispričanih kroz vizuru djeteta, ali to malo što ima, odreda je izvrsno. Roman Sloboština Barbie Maše Kolanović izuzetno je umješno dočaran dječji pogled na zagrebačka ratna zbivanja, uzbune, zračne napade i susrete s izbjeglicama, dok roman Renata Baretića Hotel Grand u priču o odrastanju dječaka, bosanskog izbjeglice u Splitu domišljato upliće motive ratnih trauma ali i ratnog profiterstva. Romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić stiže nam još jedna izvrsna subjektivizirana dječja ratna priča, vrlo različita od prethodne dvije, ali opet bogata sličnim djetinjim duhom, koji i u najvećoj traumi umije biti zaigran i zaljubljen, koji se na način drukčiji od odraslih prepušta osjećajima i mržnje i nade, i žala za izgubljenim i instinktu za preživljavanjem.

U središtu je priče djevojčica iz Vukovara koja u vrijeme prvih napada na grad ima devet godina. S majkom i bratom napušta Vukovar u rijeci izbjeglica koja se rasula cijelom zemljom i izvan nje. Otac ostaje među braniteljima, i nakon pada grada gubi se svaki glas o njemu: službeno ga se smatra nestalim.

Dugačke prognaničke godine nekoliko puta sele ovu okrnjenu obitelj, s najdužim zadržavanjem u ogromnoj zgradi bivše političke škole u Kumrovcu: to je taj hotel Zagorje iz naslova romana. Glavna junakinja prolazi kroz odrastanje lišeno mnogih ugodnosti »normalne« djece iz »normalnih« obitelji. Pripovijedanjem u prvom licu, koje pokatkad atmosferom izuzetno podsjeća na jedan drugi dječji stradalnički klasik, Dnevnik Ane Frank, vukovarska djevojčica u vrlo iskrenom, gotovo dokumentarnom tonu (roman nije pisan kao dnevnik iako često nalikuje baš na tu formu) kronološki podastire pred čitatelja sudbinu svoju i svoje obitelji te svojih negdašnjih vukovarskih prijatelja, susjeda, rođaka.

Uvlači nas ta mala pripovjedačica u rijeku sličnih ljudskih sudbina koja je potekla iz napadnutog grada, ne nailazeći uvijek i svugdje na prijateljske obale, iznosi nam i svoje nelagode, ali i svoje doživljaje majčinih i bratovih frustracija. A nelagoda je puno: u susretima s »domorocima«, s drugim izbjeglicama, s novim društvom u svakoj novoj školi ona je »obilježena«, prema njoj se odnose s predrasudama, lažnim ili pretjeranim sažaljenjem; taj poseban status ne može se sakriti, a bez predrasuda prihvatit će ga često novostečeni prijatelji koji su i sami po nečemu »čudni«.

Djevojačko sazrijevanje u uvjetima neimaštine, prve ljubavi, prijateljska grupiranja i nastojanja da se bude u trendu, to su epizode kroz koje se glavna junakinja provlači čak i u romantično-duhovitom ozračju; a opisivanja šarolike zajednice u prognaničkom »hotelu« obiluju jetkim, crnohumornim ili naprosto potresnim likovima. Dijete koje nije drukčije od drugih prisiljeno je živjeti drukčije od drugih, i uslijed takve prisile neminovno na svijet gleda malo drukčije od drugih, to je jedna nijansa karaktera glavne junakinje. Druga, osjećajnija, potresnija i istinitija, otkriva se u raspletima težih emocionalnih sukoba među likovima. Iako je njihov nenadoknadiv gubitak zajednički, komunikacijske blokade ili pak puki očaj dovode do čestih svađa, ljutnji, zamjerki, ispada. Ali, nakon emocionalnog pražnjenja, žudnja za pažnjom i ljubavlju otkriva se kao najveća potreba svakog od njih, kao nešto što ih sjedinjuje unatoč svim neizvjesnostima (je li otac živ, hoće li napokon dobiti stan) i frustracijama zajedničkog života u svega desetak kvadrata »Hotela Zagorje«.

(Objavljeno u Glasu Istre, 18. lipnja 2010.)

- 21:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Opstanak u drugoj dimenziji



Boban Knežević: »Poslednji Srbin«, SF roman, Alnari, Beograd, 2009.

Ovaj monumentalni fantastični roman Bobana Kneževića nudi sve što bi zagriženi čitatelj SF-a, pa čak i fantasyja iz ovih naših krajeva mogao poželjeti. Radnja je razlomljena u nekoliko vremenskih i prostornih struna; likova ima poveliki broj, ali ipak ih uspijevamo držati na oku; protagonisti su s ovih naših poznatih prostora i to ih porijeklo uvelike određuje u njihovim postupcima, odlukama i izboru pred dilemama koje im se obilato pružaju. Zatim, pozornica ovoga romana praktički je cijeli svijet, ali se bitni ključevi za poznavanje i prepoznavanje svega bitnog u ovome romanu nalaze baš na našim prostorima, zakopani u davnoj prošlosti s jedva naslutivim odjecima u današnjici. Naposljetku, traume nedavne prošlosti balkanskih prostora dozirano su prisutne u određenjima životnih putova nekih likova kao baština koje se protagonisti uglavnom žele otresti, iako ih zauzvrat stižu zadaće, odgovornosti i izazovi puno većeg značaja. U igri je sudbina malih naroda, ali i sudbina čovječanstva; a tajna oko koje se vrti priča malo-pomalo se razotkriva kao najveća tajna svih zemaljskih vremena, prostora i svjetonazora, tajna vrijedna odbacivanja sveg prethodnog života.

Na dnu jednog nepristupačnog kanjona u zapadnoj Bosni nalazi se prolaz u drugi svijet ili drugu dimenziju; jedan od svega nekoliko takvih prolaza na cijeloj kugli zemaljskoj koji prognanike i stradalnike iz raznih razdoblja ljudske povijesti vodi u siguran svijet puno prostraniji od ovog poznatog, no važnije od njegove veličine je da je to svijet u kome nema ratova ni totalitarizama, u kome nema ni prijetnje ni mogućnosti genocida. Taj prolaz povezuje sudbine nekih povijesnih ličnosti iz srednjovjekovnog razdoblja bosanske i srednjoevropske povijesti s nizom likova iz današnjice, mahom srpskih iseljenika rasutih širom svijeta; i po (naizgled) drugoj liniji s posebnom kastom tzv. »čuvara prolaza«, odabranom skupinom ljudi čija je glavna briga čuvanje sigurnosti onodimenzionalnog svijeta, kao i održavanje protočnosti i sigurnosti međudimenzionalnih prolaza.

Kompleksno ustrojstvo neprimjetnog paralelnog postojanja dvaju svjetova vrlo je domišljato usložnjeno i kompozicijom romana, u kome se kroz 415 vrlo napetih stranica smjenjuju brojne paralelne ili uzročno-posljedično vezane radnje. Svijet iz druge dimenzije malo-pomalo otkriva svoje običnim ljudima neshvatljive osobine, suprotne uvriježenim fizikalnim zakonitostima, pogotovo onim prostor-vremenskima, a to je otkrivanje dramaturški odlično izvedeno, najprije anegdotama o neobičnim pojavama u zemaljskoj svakodnevici likova, a kasnije i gotovo parodičnim imitiranjem klasičnih književnih ekspedicijskih avantura, pa sve do nadnaravnih obreda nužnih za poticanje ili očuvanje nadnaravnih svojstava odabranih likova.

Zanimljivosti i čitkosti romana uvelike doprinose česte promjene težišta zapleta i očišta pripovjedača, česta pretapanja i zamjene subjektivnosti likova, te solidno napeta detekcija ukupne slike, smisla i svrhovitosti tog paralelnog svijeta. Mane bi mu mogle biti presložena konstrukcija paralelnog svijeta te razloga i metoda njegova očuvanja, jer zbog te složenosti poneki moguće važni detalji ispadaju iz vida ili ih se zaboravi pred najezdom onih atraktivnijih; i poneka nedosljednost u manje važnim fabularnim granama. Kao cjelina, »Poslednji Srbin« je zasigurno jedan od najozbiljnije i najpažljivije koncipiranih južnoslavenskih fantastičnih romana posljednjeg desetljeća, s originalnom idejom i žanrovski vrlo atraktivnom izvedbom.

(Objavljeno u Glasu Istre, 11. lipnja 2010.)

- 08:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Izgubljeni brat



Slavoljub Stanković: »Split«, roman, Algoritam, Zagreb, 2010.

Obiteljska priča o sudbinskoj razdvojenosti, traganju, pronalaženju te ispunjenim ili neispunjenim očekivanjima klasičan je, rekli bismo, književni motiv; no kad se takav obiteljski zaplet smjesti u osebujno geopolitičko okruženje kakvo je, recimo, ovo naše između Dunava i Jadrana, intrigantnost takvih dramatskih postavki nedvojbeno raste. Beogradski pisac Slavoljub Stanković poslužio se upravo takvom nadgradnjom klasične obiteljske priče: svome junaku, beogradskom kopirajteru u usponu karijere kojeg prati potpuni kaos u osobnom i emocionalnom životu, pronašao je izgubljenog brata. Otac je isti, ali majke su različite - jedna je u Beogradu, druga u Splitu; a da stvar bude kompliciranija, njih su dvojica rođeni u otprilike isto vrijeme. To će reći da su i začeti u otprilike isto vrijeme, što u obje obitelji, i onu beogradsku i onu splitsku, unosi trajni nemir i nepovjerenje.

Glavni junak ovoga romana je frajer, zbog svojih sve traženijih poslovnih vještina puno putuje, i svugdje gdje stigne (roman počinje jednom zagrebačkom epizodom) dodaje po nekoliko recki na popis svojih ljubavnih (ne)uspjeha. Za svog dalekog brata po ocu saznaje pukim slučajem, iz skrivenih obiteljskih fotografija, no neprobojni muk njegovih roditelja nije mu nimalo rasvijetlio što se, kako i zašto dogodilo devet mjeseci pred njegovo rođenje. Njegov nemir biva još većim kad iz naslućenih ili slučajno izlanutih detalja uvidi kako je njegov otac s tom drugom obitelji imao nekakve kontakte i poslije njegova rođenja. Glavni junak s vremenom postaje opsjednut idejom da ima brata kojeg nikad nije vidio, pa ga odlučuje potražiti. Doduše, dosta se dugo na to odlučuje, ne zato što raspolaže vrlo oskudnim podacima, već zato što se pita o smislu takve potrage. Između njih dvojice, ako je taj drugi uopće živ i ako je još uopće u Splitu, nije samo jaz od nekoliko stotina kilometara, već i čitav jedan rat, doduše već dalek, ali nikako zaboravljen, između njihova dva naroda i njihove dvije države. U tom nećkanju i nevoljkim pripremama za odlazak do Splita u neizvjesnu potragu za bratom, junaku nenadano stiže šok: brat je prvi našao njega!

I tu zapravo počinje prava priča ovoga romana, jer se ispostavlja da je većina pitanja koje je glavni junak sam sebi postavljao zapravo pogrešna, odnosno odgovori koji mu stižu su odgovori na neka sasvim druga, nepostavljena pitanja. Nakon susreta dvojice braće razvija se iznimno topla ljudska priča o razmjerima tolerancije, o povjerenju i razočaranju, o dostizanju stupnja svijesti kada otvorenost prema drugom i drugačijem uopće biva moguća. Je li obitelj krug ljudi vezan formalnim krvnim vezama i zajedničkim bivanjem na ograničenom stambenom prostoru u kome je godinama bilo moguće prikrivati neke mračne tajne? Može li krvno srodstvo premostiti civilizacijske i mentalitetne razlike?

Ima li uopće šanse da se dva odrasla čovjeka upoznaju i zbliže iako ih ne povezuje apsolutno ništa drugo osim zajedničkog oca? Može li dva brata u zrelim tridesetim godinama zbližiti moralna i emocionalna obaveza koju uzajamno osjećaju, ili će prevladati radoznalost, čuđenje, otkrivanje nepoznatog? Može li se kao bliskog, sa svim njegovim svojstvima, navikama, nazorima i okruženjem, prihvatiti nekoga tko je potpuno suprotan, ili će racionalna reakcija ipak biti pokušaj preobraćenja?
To su tek neka od niza zanimljivih pitanja koja kontekstualno proizlaze iz zapleta i raspleta romana Split. Sva ona, međutim, vode k jednom osnovnom, više retoričkom pitanju: nisu li doista neočekivani putovi kojima se može postati bolji čovjek?

(Objavljeno u Glasu Istre, 4. lipnja 2010.)

- 07:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2010., srijeda

Brak je rečenica



Zoran Pongrašić: »Hi-fi fotelja«, roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2009.

Brak je institucija koja se prema »vani« i prema »unutra« ne manifestira isto. Razlika između pogleda na brak izvana i pogleda iznutra, kao i između braka i predbračne veze, u neprocjenjivom je iskustvu zajedničke svakodnevice i uzajamne ovisnosti, u emocionalnim i fizičkim procesima između dvoje ljudi koji nisu uvijek racionalni ni racionalno objašnjivi. U brakovima o kakvima pišu noviji hrvatski pisci spoznavanjem partnera spoznaje se sebe, banalne svakodnevne geste dobivaju razmjere monumentalne žrtve, od beznačajnih sitnica gradi se mozaik neslomljive ljubavi, a ispitivanje granica tolerancije međupartnerskim kušnjama bračna je igra koja nadilazi umijeća diplomacije, ratovanja, trgovanja i bilo kakvih drugih društvenih interakcija u vanjskome svijetu.

Brak glavnoga junaka romana Hi-fi fotelja pomalo je osebujan u odnosu na druge poznate literarne brakove domaćih autora. I on i supruga su pisci, tako da su pojedine epizode odnosno poglavlja romana na granici pripovijedanja i interaktivnog dokumenta o nastajanju književnog teksta. Lik pripovjedačeve žene, osim u fabuli, prisutan je i u naraciji, ulazi u nju kao komentator, kao osporavatelj, kritičar, i takvi pripovjedački trikovi ispadaju jako simpatični i duhoviti. Ovaj par ima i djecu, što se većina naših pisaca svojim literarnim bračnim ili ljubavnim partnerima ipak ne usuđuje priuštiti. Štoviše, imaju tri kćeri, u vrlo »zahvalnim« dobima od devet, trinaest i sedamnaest godina. Peteročlana obitelj dijeli omanji stan u kojemu imaju još psa i zlatne ribice; u obzor njihovih svakodnevica povremeno ulaze poznanici, prijatelji, roditelji, ali u svemu epizodista nema baš puno.

Glavni je junak ovoga romana i nakon 25 godina veze te tek nešto manje godina braka zaljubljen u svoju ženu, ali u vremenu i prostoru, u državi i društvu u kojima ova obitelj živi, nitko nije imun na frustracije koje donosi okruženje, a najmanje on. Kroz roman se naizmjence dirljivo-emotivnim i urnebesno-humorističnim prizorima gradi slika obitelji i braka koje bi svatko izvana doživljavao kao idealne. Za njih, za likove, svakodnevica je pak neprestano nizanje malih svjetskih ratova, s povodima poput tko je bolje ili lošije prošao u brizi o dječjim školskim obvezama; tko i kada i koliko glasno smije slušati svoju muziku (naravno da on voli rock'n'roll, a ona klasiku); tko što zamišlja dok vode ljubav; tko se kakvim rječnikom služi; tko ispada glup ne snalazeći se u pojmovnim i vrijednosnim svjetovima onog drugog, i tako redom.

Naslov romana dolazi od internog obiteljskog naziva za komad namještaja, fotelju u kojoj on najčešće sjedi dok sluša svoje ploče, i iz koje sagledava svijet, komunicira s ostatkom obitelji, iznosi svoje dubokoumne ili naivne analize, prepušta se mašti ili očaju. Taj svojevrsni centar svijeta utočište je i pribježište glavnome liku, i većina pripovijedanja izvire iz trenutaka kad on u toj fotelji sjedi, misli, sluša, komunicira, ali i razotkriva se, razgolićuje čak i preko krajnjih granica, povjeravajući nama čitateljima svoje i glazbene i književne i estetske kriterije i ukuse općenito, i svoje erotske i emocionalne maštarije, i svoje ljutnje, frustracije i strahove, ali i svoje najnježnije i najromantičnije misli. Zapravo je ovaj roman više autoportret glavnoga junaka nego priča o njegovoj obitelji, ali daleko od toga da bismo ga mogli nazvati ego-tripom. Riječ je jednostavno o potrebi da se ljubav uvijek i iznova traži i pronalazi i prepoznaje i potvrđuje čak i u okvirima poznatoga i sigurnoga svijeta. Ili kako bi to glavni junak rekao: »Brak nije riječ nego rečenica«.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2010.)

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se