Knjiga za plažu

29.05.2010., subota

Punom parom u svemir!



Grupa autora: »Parasvemir«, zbirka SF priča, Sfera & Mentor, Zagreb, Sferakon 2010.

Pozivajući autore da pišu za već šesnaestu sferakonsku zbirku, urednici su ponudili dva podžanrovska okvira: steampunk, opisan kao »tehnološki napredna prošlost«, ili space-operu odnosno »društveno nazadnu budućnost«. Iako je space-opera kao popularniji podžanr privukla više autora, oni koji su izabrali steampunk izvrsno su se snašli, pogotovo ako su u svoje priče upleli i alternativnu povijest, a posebna će poslastica čitateljima ove zbirke biti priče u kojima se, koliko god to nevjerojatno zvučalo, ta dva podžanra - miješaju.
Zbirku otvara priča Aleksandra Žiljka Rumiko, dinamična smjesa špijunsko-akcijskih i ljubavnih scena, u kojoj se zaplet vrti oko androida ili robota ili takvog nečeg, a to inteligentno mehaničko biće pogoni - opruga na navijanje! Katarina Brbora je u Armenskoj kocki u priču o sukobu prkosne mladosti i patrijarhalnog mentaliteta baroknoga Dubrovnika umetnula i zaplet s vremenskim strojem. Buntovna djevojka junakinja je i priče Toplina Irene Hartmann, ali ovaj put se radi o ljutitoj osvetnici koja k'o od šale uništava čitave svemirske kolonije i usput spašava drugu djevojku koju obitelj proglašava ludom jer joj se ne sviđa suprotni spol.

Kako se efektno može spojiti steampunk sa space-operom, a istodobno SF s fantasyjem, duhovito je pokazao Zoran Krušvar u priči Punom parom. Rasa patuljaka, nakon što je iscrpila rudna bogatstva matičnog planeta Zemlje, otiskuje se u potragu za novim rudama u svemirska prostranstva, i to - svemirskim brodom na parni pogon ispaljenim iz topa! Povrh svega, patuljačka letjelica u svemiru susreće ni manje ni više nego vilenjački brod. Ed Barol se u priči Bijelo odlučio za »čistiju« space-operu, začinjenu vremenskim paradoksom i sudbinom cijelog čovječanstva. Danijel Bogdanović u Pripovijesti o Primordiji i svemirskoj Rašljarici oblikuje jednu od najčudnijih posada svemirskog broda ikad viđenu. Je li dovoljno reći da ju čine - jedan šerif, jedna vještica i brdo Indijanaca kao slijepih putnika? Nevjerojatan je i brod sam - pogoni ga plin koji proizvode krave, nadam sa da ne treba dalje crtati. K tome, apsurdni sadržaj Bogdanovićeve priče potenciran je i jezično-rečeničnim apsurdima, što zajedno daje vrlo duhovit, ali lako čitljiv i izuzetno zabavan rezultat.

Na kraju zbirke smjestile su se dvije osnovnim motivom slične, ali realizacijom sasvim različite priče: Robi Selan u Gusarima sa Saturna oblikuje avanturu s elementima romantike i politike, uz dodatak svemirskih jedrenjaka kao zanimljive tehničke inovacije; dok Darko Macan u Hajducima svoje svemirske pljačkaše smješta u svemir podijeljen između zemaljskih sila davnih vremena (Bizant, Turci, Austro-Ugarska) u kome jedan od većih problema predstavlja - nedostatak žena. Između njih se ugnijezdila također »razbojnička« priča Wasserkrabe Adrijana Sarajlije, smještena u davnija vremena turskog carstva, nemilosrdna kao što znamo da su bila, ali napučena maštovitim oružjima, oruđima i strojevima bližima vremenu svjetskih ratova 20. stoljeća.

U zbirku je uvršteno i nekoliko minijatura. Roj Tatjane Jambrišak opisuje generacijski biološki svemirski brod ustrojen poput košnice u kojem se sukobljavaju osobni i kolektivni identiteti. Ante Ivančir u Ploviti se mora opisuje bitku viških ribara u falkušama koji uz pomoć dresiranih pauka napadaju moćnije mletačko brodovlje a u pomoć im prekasno stižu austrougarski dirižabli naoružani zrakama smrti. Ivor Bakša pak u priči Univerz-Arija dočarava posljednje eone entiteta koji širi život svemirom i skrbi o ugođenosti Univerzuma.

(Objavljeno u Glasu Istre, 21. svibnja 2010.)

- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rušenje sadašnjosti



Julijana Adamović: »Konzerviranje«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2009.

»Sadašnjost je ionako visjela u zraku. Bila je sigurna da je ne treba prerano rušiti«, zaključit će jedna od junakinja iz druge zbirke priča Julijane Adamović, i tako nam možda razotkriti mogući moto ove knjige. Rušenje sadašnjosti prerizičan je potez, iako mnogo toga ne valja, nije na svom mjestu i ne pridonosi osobnoj sreći, zadovoljstvu i samopoštovanju, bez toga što trenutačno imamo bilo bi možda još puno gore. A možda i ne bi? Za junakinje nekih od priča u ovoj zbirci doista ne bi, one će zaključiti kako je takvog sramotnog života ipak dosta, pa ga je bolje i naprasno prekinuti, naglim potezom srušiti, jer ionako je bio tek kula od karata pa onda ili krenuti ispočetka ili… konzervirati ono što je bilo dobro dok se nije pokvarilo.

Govori se o »sindromu druge knjige« kao opravdanju za tešku zadaću pisca koji se svojom prvom knjigom proslavio te stekao simpatije publike i kritike, pa mu je navodno puno teže s drugom knjigom ispuniti visoko postavljena očekivanja. Julijana Adamović je, prisjetimo se, pridobila veliku naklonost i simpatije svojim prvijencem, zbirkom priča Kako su nas ukrali Ciganima, za koju je prije dvije godine dobila i nagradu Kiklop u kategoriji debitantskih ostvarenja. Što se tiče zbirke Konzerviranje, sve teorije o »sindromu druge knjige« mogu se baciti u smeće, zaboraviti, poništiti. Druga je knjiga Julijane Adamović još bolja, još žešća, još iskrenija i još maštovitija nego prva.

Kako »ženski pogled« na stvari preobratiti u ljudski, općehumanistički pogled, tome će nas poučiti ova knjiga. Junakinje većine priča su žene, pretežito, oprostite na izrazu, sredovječne, i pred nama, čitateljima, one se rascvjetavaju u manifestacijama, osjećajima i postupcima koje naše zatucano društvo uglavnom pripisuje muškarcima. I u stvarnom životu, kao i u hrvatskoj »muškoj« književnosti, žena rijetko ima prigodu legitimno se poslužiti osjećajima, tjelesnim potrebama i strastima, a pogotovo seksualnim nezadovoljstvom kao vodiljom u svojim »javnim« postupcima. Ova je spisateljica za svoje junakinje prigrabila to pravo, i one ga nemilosrdno i bespoštedno koriste.

Time osvajaju ranije nedostupne prostore slobode, nipošto ne ugrožavajući slobodu drugoga, osim ako taj drugi nije, recimo, nevjerni suprug ili neka druga primjerena vrsta ljigavca čija krivnja u očima muškog, patrijarhalnog, šovinističkog društva najčešće uopće nije krivnja. Jednako se bespoštedno neke od junakinja odnose i prema drugim mogućim krivcima za pravce kojima je (s)krenuo njihov životni put, primjerice roditeljima, iako je tu malo teže pravovremeno spoznati stanje stvari, jer su odavno pokojni…

A opet, nimalo ideologije, nimalo dociranja i ni mrve soljenja pameti nećemo doživjeti čitajući ove priče, zato jer će nam u svakodnevici nesaglediv spektar ženskih ponašanja (nesaglediv zato jer takve stvari ne gledamo, nisu nam u vidokrugu, ne obraćamo na njih pažnju) u Konzerviranju biti predočen i kroz jednako nam nepojmljiv spektar psihičkih stanja ženskih likova, od onih sitnih svakodnevnih mahnitanja pa do dijagnoza koje zahtijevaju hospitalizaciju. Bjelodano je da ova autorica ne zagovara nekakav feministički »girls power«, već o svojim junakinjama govori s pozicije temeljnih ljudskih prava, među kojima je najdublje, najželjenije, ali počesto i najuskraćenije - pravo na ljubav. Uskraćivanje toga prava, i kada je žrtva u djetinjoj i kada je u odrasloj dobi, težak je ali neprepoznat i najčešće nekažnjen zločin, kroničan izvor nesreće i boli te uzrok svih iracionalnih i nehumanih ponašanja ovoga svijeta.

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. svibnja 2010.)

- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Heroji iz hotela



Robert Vrbnjak: »Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi«, roman, Izdavački centar Rijeka, 2010.

Robert je Vrbnjak već svojim prethodnim, znanstveno-fantastičnim romanom Dobitnik (za koji je lani dobio i nagradu Sfera) pokazao da izvrsno barata apsurdom. Postavke i detalje nad kojima bismo se pojedinačno zgrozili ili se s njima sprdali, ovaj autor sklapa u intrigantnu priču u kojoj je sama događajnica provedena besprijekorno, ali nije toliko bitna: važnije ispada ono što se događa u likovima. Mijene u umu, svijesti i samospoznaji, u njihovoj nužnoj međusobnoj interakciji, s pokojom kapljom ljubavi, željenom ili slućenom izvan fokusa kruga nositelja radnje i sadržaja romana, to je zapravo potka Vrbnjakove proze.

Mogu likovi biti i »malo nenormalni«, može im se događati i štošta nevjerojatno, mogu i pukim slučajem ispasti heroji, mogu napraviti i ponešto neprilično ili nedostojno čovjeka, mogu prikrivati ili razotkrivati jedni druge, ali svi će iz tih turbulencija izvući nešto dobro, postati bolji ljudi. Mogu oni biti i neuspješni u vanjskoj manifestaciji takvoga svoga htijenja, ali mi ćemo znati da oni to žele. Zato će nam, nedvojbeno, biti simpatični, navijat ćemo za njih i kad im sve lađe potonu, kada ih iz njihove sigurne neprimjetnosti izgura smrt bliske osobe, izbacivanje iz stana, ozljeda ili bolest, ili naprosto u avanturu krenu nakon što su pobijedili svoje strahove.

U hotelčiću na nekoj neimenovanoj, moguće bliskoj ali moguće i podalekoj obali, stopili su se životni putovi trojice glavnih likova. Prvi je od njih Jan, mladić frustriran svojim dotadašnjim životom, razlomljenim između brige za 350 kilograma tešku i jednako toliko zločestu majku, i za oca koji tek kad se smiri u staračkom domu pripušta u vidokrug svojih interesa sina kojeg je godinama zanemarivao zbog odanosti automobilskim utrkama. Jan se u hotelu privremeno smjestio dok se ne snađe, dok mu ne krene posao s prodajom piramida u kojima se oštre žileti, a tu je ostao i malo dulje nego je mislio da će moći.

Drugi je Kaipo, također mlađi čovjek, koji zbog pada na glavu pati od amnezije i ljude vidi kao žabe, pa ga doktor na posao u hotel šalje iz terapeutskih razloga. Treći je Zoša, navodno iskusni hotelski profesionalac kojeg angažiraju očekujući žešću sezonu, no on je zapravo neostvareni ženskar koji se patološki zaljubljuje u sve oko sebe i zatim sebe i druge muči patološkom ljubomorom.

Šarolik spektar u najmanju ruku čudnih osobnosti dopunjuje niz sjajnih epizodista poput šefice recepcije, jednog nerealiziranog samoubojice, jednog plaćenog ubojice, zgodne konobarice, agilnih policajaca i napose policajki, predsjedničkog kandidata, čovjeka koji nestaje te već spomenute Janove debele majke i oca automobilista…
Vrbnjakov roman poduljeg i neobičnog naslova vrlo je zabavan, a autorov njegovani jezik nasmijat će nas zgodnim igrama riječima, rečeničkim konstrukcijama, umetnutim definicijama i fusnotama, imitiranjem odnosno parafraziranjem raznih novogovora i slengova, a ponajviše poigravanjem s apsurdom kao svakodnevnim dijelom zbilje. U tom duhovitom i lepršavom ritmu pripovijedanja često izviruju, samo ih treba znati prepoznati, iskrene humanističke poruke, a već sama karakterizacija likova u skladu ili neskladu s njihovim psihofizičkim predispozicijama postavlja temelj za toplu priču o snošljivosti i ljudskim vrednotama, možda neuhvatljivim u prvom kontaktu, ali vrijednim istraživanja i upoznavanja. Psiholozi će u ovom romanu uživati, egzistencijalisti još i više, a najviše poklonici zanimljivih književnih eksperimenata i otkrivači književnih talenata koji se više bave likovima i idejama nego golim formama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 7. svibnja 2010.)

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dražesna prijetnja



Viktoria Faust: »Solarne mačke«, SF roman, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2009.

Pravo je osvježenje nakon niza vampirskih i drugorodnih horor-romana i priča iz pera Viktorije Faust pročitati nešto sasvim drugačije. Solarne mačke su znanstveno-fantastični roman u najklasičnijem smislu, fabule smještene u daleku budućnost svijeta ustrojenog s odmakom (ali ipak ne jako velikim) od poznatih nam političkih, ekonomskih, socijalnih i etičkih normi. Čovječanstvo je unekoliko napredovalo, tehnološki pogotovo; nalaze se novi planeti pogodni za život i u tijeku su procesi njihova teraformiranja odnosno prilagođavanja planiranom naseljavanju, izvanzemaljski inteligentni život još uvijek, nažalost ali eto, nije pronađen.

Dakle, futuristički svijet koji kako-tako funkcionira postavljen je kao scenografija za događanja najčešće vrste u klasičnoj znanstvenoj fantastici: tom i takvom svijetu događa se ozbiljna prijetnja, ultimativna ugroza koja ga može sasvim promijeniti, pa i potpuno mu uništiti temelje. Spisateljičina maštovitost do pravog izražaja dolazi u smišljanju oblika pojavnosti i krajnjeg cilja takve prijetnje te u građenju inventivnih likova koji se toj prijetnji suprotstavljaju i spašavajući sebe zapravo spašavaju čovječanstvo. Pravi će SF-majstori napetost graditi ne na uspjesima, već na neuspjesima glavnih likova u takvoj borbi.

Upravo od takvih gradivnih elemenata sačinjene su Solarne mačke. Prijetnja čovječanstvu dolazi od bića iz naslova romana. Solarne mačke su zapravo sasvim obične zemaljske mačke, koje su se međutim pod utjecajem ekosustava jednog od planeta gdje teraformiranje još traje, promijenile. U početku su solarne mačke s dalekog planeta trgovački hit, lanci prodavaonica kućnih ljubimaca obogaćuju se prodajom ovih simpatičnih bića koje svi Zemljani žele imati. I glavni junak nabavlja jednu, pa doživljava šok kada shvati da je, dok se u svome stanu nekoliko sati igrao s novom četveronožnom mazom, vani prošlo nekoliko dana. No novi, puno teži šokovi vezani uz solarne mačke tek slijede…

Pripovijedanje u glavnim tokovima radnje dinamično je i napeto, no na mnogim stranicama usporava se dojmljivim opisivanjem začaranosti likova slatkošću, dražesnošću i nestašlucima njihovih mačaka, ljepotom njihove fizionomije i mističnom profinjenošću njihova karaktera. U takvim čudesnim epizodicama moći ćemo iščitati i prikrivene komentare o opčinjenosti nekih dijelova čovječanstva bilo čime izvan osnovnih egzistencijalnih i reproduktivnih potreba: religijom, umjetnošću, zabavom, popularnom kulturom, trendovima, nastranostima; kao i o ljudskoj težnji da institucionalno štiti svoje parcijalne sklonosti. Ovo potonje će, u nastavku romana, dovesti do podjele čovječanstva, s kobnim posljedicama, na one koji vole i na one koji ne vole mačke; tada će se napokon razotkriti i prava priroda odnosno misija solarnih mačaka na Zemlji.

Nažalost, u drugoj polovici roman se lomi uvođenjem dvoje novih pripovjedača. Ne bi bio problem da različiti pripovjedači (ima ih troje) iz različitih aspekata jedni drugima popunjavaju rupe u cijeloj priči o solarnim mačkama. Ovdje se, međutim, pripovjedači uzajamno potiru, negiraju neke činjenične i fabularne dijelove prethodnih priča, tako da umjesto efektnog raspleta roman završava popriličnom spoznajnom zbrkom. U jednu ruku, to kreativno pridonosi mistificiranju epiloga cijele priče, ali u drugu ruku dovodi u sumnju sve što je od početka romana napisano, budući da pripovjedač sam priznaje da je u iznošenju događaja te svog viđenja njihova uzroka i posljedica lagao i zavodio na krivi trag. Zavele su ga, naravno, solarne mačke.

(Objavljeno u Glasu Istre, 30. travnja 2010.)

- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.05.2010., ponedjeljak

Hajdukova mokra braća



Zoran Malkoč: »Groblje manjih careva«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2010.

Inače nemam problema s razlikovanjem pripovjedača i pisca u književnom djelu, no ponekad te pitanje tko je tko baš strefi, kao u slučaju ove zbirke priča Zorana Malkoča. Priče su, naime, totalno lude, zakoni fizike i fiziologije ljudskog organizma ovdje vrludaju ekstremnim prekograničnim vrijednostima, a pisane su u prvom licu s toliko iskustvenih detalja da ne možeš ne pretpostaviti da je autor bar u blažoj mjeri prošao sve opisano - baš kao što to izgleda, recimo u pričama Bukowskog.

S druge strane, bjelodano je da osoba koja bi stvarno prošla bar dio doživljaja i fizičkih stanja opisanih u ovim pričama - nikako ne bi to bila u stanju zapisati. A ove priče, iako su, da ponovim, totalno lude, pod apsolutnom su kontrolom svoga autora; pismenost, pripovijedanje i logika fabule, iako barataju nevjerojatnim motivima, poput čvrsto stegnutih uzdi u rukama iskusna kočijaša, ni u jednom trenu ne bivaju narušeni. Da takve priče piše luđak ili pijanac, izgubili bismo se u njima, izgubili bi se i njihovi likovi i njihovi uzajamni odnosi. Ali ne, ove totalno lude priče vrište svojom savršenošću, ljepotom i maštovitošću jezika, izbalansiranošću misli, dijaloga, i stupnjevitog pripovijedanja; stilom koji glumi da je anarhičan, ali je zapravo izdrilano normalan, ako me razumijete.

Zoran Malkoč, autor ovih priča, nije luđak kako bi prosječan čitatelj pomislio nakon prvog čitanja zbirke Groblje manjih careva. Ne, Zoran Malkoč je genije.

Priče iz ove zbirke zapravo su kronika alkoholičarske scene jednog omanjeg slavonskog grada. Protagonisti su mokra braća i poneka sasvim ravnopravna mokra sestra, u svemu jedno sedam-osam likova, uz poneke epizodiste koji ne stižu do idućih priča jer u prethodnima umru. Epizode su - jedna luđa od druge. Uz »normalne« birtije, utočište ovih produhovljenih pijandura je i Klub ljubitelja Hajduka, rupa u koju se dolazi piti kad ti svugdje drugdje više ne daju. Uz alkohol, koji otvara vrata najdubljim mudrostima iz baštine čovječanstva, ali i najprimitivnijim nagonima, jedini svjetski problem koji žešće dira ove neumorne pilce su žene, odnosno ljubav. Često će se dogoditi da u jednoj te istoj priči imamo i vrlo dubokoumne rasprave među likovima (što u ovom kontekstu znade ispasti i vrlo kvalitetan crni humor) i scenu krvave tučnjave; ili pak da u jednoj te istoj priči nakon nježnih lamentacija o ljubavi uslijedi vrlo brutalno međuspolno nasilje.

U pričama u kojima nam se daje naslutiti da se u protagonistima ipak kriju plemeniti porivi rasplet će biti još brutalniji, sve do toga da će se likovi svi međusobno pobiti ili barem obeznaniti. Epizode koje nekoga iz stalne postave likova gurnu u kontakt s nekim iz njima izvanjskog svijeta pokazat će da je taj izvanjski svijet još apsurdniji i konfuzniji nego labava psihodelična konfederacija mokre braće iz Kluba ljubitelja Hajduka usred Slavonije. Kladit će se tako mokra braća tko će među njima prvi umrijeti, bit će pozvani na posljednji ručak čovjeka koji se kani ubiti, bježat će pred pobješnjelim muževima svojih ljubavnica, glumit će za dobru plaću divlje zvijeri u kavezima na zabavama novopečenih tajkuna, priređivati književne i kazališne performanse, opskrbljivati drogom izolirano utopijsko naselje patuljaka…

Alkoholičarska subkultura, kojoj naoko pripadaju akteri Malkočevih priča, zapravo je metafora za svijet. Ciljevi su ovih likova, doduše, ograničeni: piti, a kad ponestane - nabaviti još pića; no dokle sežu i koliko su u biti drukčije granice smisla života u stvarnome svijetu koji kronično pati od nedostatka svega ljudskog, a poglavito mašte?

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. travnja 2010.)

- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Spirala prostor-vremena



Refik Mujezinović: »Sevdali mantra«, roman, Vega, Novi Sad, 2009.

Sjećate li se filma Dogma? Takvom nekakvom atmosferom odiše roman Sevdali mantra, na trenutke se u njemu osjećaju i odjeci Majstora i Margarite te brojnih njegovih sljedbenika, čak bi se i Vodič kroz galaksiju za autostopere mogao identificirati u nekim detaljima, no unatoč naslućenim utjecajima, ova je proza vrlo originalna i samosvojna. Izniman je ovaj roman, stila i književnog pristupa gotovo neviđenog na ovim prostorima. Pokušajmo ga odrediti kao - demijuršku fantastiku. Riječ je o fantastičnom romanu neobičnog koncepta i strukture u kome se nadnaravno efektno miješa s nekim klasičnim SF postavkama o višedimenzionalnosti, prostor-vremenskim strunama i tome slično, a s druge strane tekst naginje k egzistencijalizmu, naturalizmu i reality-show estetici, ukoliko takvo što uopće može postojati. Jednim svojim uporištem radnja romana smještena je u bosansko poratno, odnosno posttraumatsko okružje, ali s vremenskim skokovima od srednjeg vijeka sve do bliske budućnosti.

Onaj »demijurški« element odnosi se na pripovjedačku metodu i baratanje likovima. Dvoje glavnih likova, mladić Ed (Ahmed odmila) i djevojka Sanja nastoje živjeti koliko-toliko normalan život u sjeni opakih egzistencijalnih problema. Siromaštvo, neizlječive bolesti, životne opasnosti, beznađe i tjeskoba prate pojedine epizode njihovih života do nekog potencijalno ključnog i češće tragičnog nego sretnog trenutka. No, u svakom takvom »cliff-hangeru« umjesto raspleta nastupa rez, resetiranje, priča u svom započetom tijeku nestaje, a isti se likovi pojavljuju negdje drugdje, u drugoj životnoj dobi, čak i u različita povijesna vremena, a pogotovo u različitim međusobnim odnosima. Jednom su njih dvoje dečko i cura, gotovo pa zaručnici; u drugoj su epizodi djeca, u trećoj su vjenčani, u sljedećoj jedno je od njih mrtvo. Ima epizoda u kojima se njih dvoje čak uopće ne poznaju, ali žive jedno kraj drugoga (recimo, susjedi su) i njihovi životi posredno su ipak uzajamno uvjetovani; u jednoj je epizodi smrtno bolestan on, a u drugoj ona, jednom će on počiniti samoubojstvo, jednom ona, i tako gotovo ukrug, bolje rečeno - u spiralu.

Radnjom kao da ne upravlja pripovjedač, već netko »tamo gore«, a prebacivanje likova između prostor-vremenskih i bioloških dimenzija postojanja ne ide za tim da ih se spašava, da se pronađe lijek, da se njihova ljubav očisti od ovozemaljskih smetnji, već prije ima svrhu obogaćivanja njihovih spoznaja. Naime, pri svakom od tih prebacivanja ne raskida se veza umnoženih likova s prethodnim stanjem, prenose se neka njihova sjećanja i iskustva, ali opet ne linearno, ponekad između epizoda stoji i potpuna blokada i likovi moraju početi ispočetka.

Kao čitatelji, možemo birati želimo li epizode nanizane u romanu pojmiti kao iskustva jednih te istih svijesti, ili kao razotkrivanje sudbinskog genetskog koda niza generacija predaka i potomaka koji se proteže kroz nekoliko stoljeća, prenoseći sličan usud kako na bliže tako i na dalje generacije. Ja bih se ipak odlučio za demijuršku varijantu, jer se neke epizode objašnjavaju (ili se njihovo objašnjavanje dodatno usložnjava) sadržajem koji likovi trenutno aktualne fabule upoznaju kroz drugi medij, primjerice u ispovijesti snimljenoj na videu, u nekom tekstu, virtualnom sadržaju s interneta, kazališnom performansu...

Specifični bosanski humor i, naravno, primjeren jezik pripovijedanja (za nevježe na kraju je pridodan rječnik) dodatni su ukrasi ovoj neobičnoj literarnoj poslastici, koja će ugodno iznenaditi i ljubitelje znanstvene fantastike, i one koji to nisu.

(Objavljeno u Glasu Istre, 16. travnja 2010.)

- 07:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.05.2010., nedjelja

Janjičari s plamenobacačima



Grupa autora: »Fan(tom)«, zbirka SF priča, Muzej grada Zenice, Zenica, 2010.

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji sve je živahnija književna scena u žanru znanstvene fantastike. Posljednjih godina začeti žanrovski dodiri ovih triju književnosti oknjiženi su sporadičnim gostovanjima u natječajnim ili konvencijskim zbirkama kratkih priča, što je svakako nedovoljno za uzajamno upoznavanje trendova, tematskih interesa, pa i literarnih sposobnosti autora s područja tzv. uzajamno razumljivih jezika. Značajan korak naprijed učinjen je ovom knjigom, svojevrsnom antologijom, kojom je urednik Adnadin Jašarević uz pomoć svojih zagrebačkih i beogradskih kolega uznastojao između jednih korica okupiti i predstaviti ponajbolje priče i autore minulih godina objavljivane u SF-fanzinima: zeničkom Prometeju, zagrebačkom Parseku i beogradskoj Terri.

Rezultat je zbirka priča donekle neujednačenih kvalitetom i literarnim umijećima zastupljenih autora, ali intrigantno raznolikih tema i motiva obrađenih u pričama. Tako ova knjiga daje solidan pregled ne samo o čemu pišu aktualni SF autori u sve tri države, nego i kako pišu, pa će poklonicima fantastičnih žanrova nedvojbeno naznačiti koje se pisce isplati i ubuduće pratiti, čije samostalne knjige sa znatiželjom očekivati.

Osobno mi je najintrigantniji autor zastupljen u ovoj zbirci Adrijan Sarajlija, beogradski pisac bosanskih korijena, koji je s pričom Wasserkrabbe zagazio ne samo u literarno vrlo zahvalno doba bosanske povijesti, već i u podžanrovske vode steampunka, fantastičnog podžanra kojeg autori u široj regiji tek otkrivaju i na njemu testiraju resurse i potencijale baštine ovih naših prostora. Janjičari s bacačima plamena i paukoliki strojevi na parni pogon u Sarajlijinoj su priči efektna pozadina složenom ljubavno-političkom zapletu, mnogostruko oslonjenom na tradiciju balkanskih prostora koji su stoljeća proveli pod turskom vladavinom.

Hrvatsku »reprezentaciju« u ovoj zbirci predvodi Darko Macan sa svojom klasičnom pričom »Mihovil škotska sniježnica«, slijede Aleksandar Žiljak, Mirko Grdinić, Mario Berečić, Tereza Rukober, Jadranka Bukovica, Zoran Vlahović, Veronika Santo, Ed Barol, Danijel Bogdanović i Tatjana Jambrišak. Među tekstovima bosanskohercegovačkih autora prednjači priča »Anđeli prevodioci« Senada Durana, a među domaćinima zastupljeni su još Anto Zirdum, Biljana Šafaržik, Alen Karamehić, Adnadin Jašarević, Dragiša Marek, Sedžad Karahodžić, Selvedin Avdić i Veselin Gatalo. Osim spomenutog Adrijana Sarajlije, od autora iz Srbije u zbirku su uvršteni još Tihomir Jovanović Tika, Tina Kurbalija i Svetislav Filipović Filip. Ponoviti treba da ova knjiga nije sveobuhvatna žanrovska antologija ovih prostora već odabir reprezentativnih priča iz ranije spomenutih triju fanzina, no iz njenog se sadržaja ipak nazire koje teme najviše zanimaju ovdašnje SF pisce.

Iako u zbirci ima i klasičnih SF priča o svemiru, dalekoj budućnosti i sličnim temama, ovdašnji se pisci sve više okreću poznatijim prostorima, njihovoj prošlosti i sadašnjosti, sve više nalaze nadahnuća u lokalnoj baštini, kako povijesnoj, tako i legendarnoj, mitološkoj, zaodijevajući kroničarsku faktografiju atmosferom mistike, misterija i alternativne povijesti. Također, akcija u suvremenim žanrovskim pričama autora ovih prostora sve više ustupa mjesto intimističkom pripovijedanju, etičkom i filozofskom promišljanju čovječnosti u dodirnuto povijesno doba i njegovim izvanjskim (političkim, tehnološkim, civilizacijskim) manifestacijama. Ovakve knjige nedvojbeno šire dobre vibracije, i s veseljem treba očekivati slična nova izdanja.

(objavljeno u Glasu Istre, 9. travnja 2010.)

- 22:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zombiji u metropoli



Marko Mihalinec & Velimir Grgić: »Kriza«, roman, Algoritam, Zagreb, 2010.

Vampirska je književnost posljednjih godina u nas postala vrlo popularna, ne samo kod domaćih čitatelja, nego i kod pisaca. Produkcija vampirskih naslova još nije posustala, a klima je, iz sasvim razumljivih razloga, postala pogodnom i za pojavu drugih horor-podžanrova iz pera domaćih autora. U svjetskoj industriji horora zombiji su po kvantiteti književne i filmske produkcije odmah iza vampira. U nas se o zombijima dosad pisalo pretežno u kratkim pričama objavljivanima u višeautorskim zbirkama spekulativne fikcije, a s početkom druge službeno proklamirane recesijske godine eto nam i prvog pravog kompletnog zombi-romana, simptomatično naslovljenog - Kriza.

Autori Krize Marko Mihalinec i Velimir Grgić iznimne su pojave u našoj popularnoj kulturologiji, a pažnju šire javnosti privukli su web-sajtom i knjigom Žuti titl, za kojom je slijedio i niz drugih vrlo usko specijaliziranih izdanja o vrlo egzotičnim uglavnom filmskim pod-pod-pod-žanrovima i njihovim supkulturama. Ta je činjenica bitna za inače prilično cjepidlačnu domaću književnu žanrovsku publiku: za ove se autore može imati povjerenja da dobro poznaju možda i cjelokupnu svjetsku književnu i filmsku produkciju o zombijima, i da svoj roman nisu napisali tek tako. Štoviše, površni poznavatelji horor-žanra i unutar njega zombie-podžanra možda će biti i zakinuti u čitanju Krize jer naprosto neće moći prepoznati citate, posvete i parodije stereotipnih trenutaka fanaticima itekako poznatih, ali laicima vjerojatno sasvim nepoznatih zombie-klasika.

Nepoznavateljima odajmo tek jednu tajnu: postoje dvije vrste zombija. U jednu vrstu, o kojoj se u ovome romanu ne radi, spadaju iz raznih razloga i raznim metodama (među kojima je najpoznatija vudu-magija) oživljeni mrtvaci; a u drugu, i upravo ta vrsta u Krizi hara Zagrebom, spadaju zombiji nastali od živih ljudi koji su nečim zaraženi. Čime su i kako zaraženi saznat ćemo već u prvom poglavlju romana, a zatim sve do predzadnjeg poglavlja slijedi njihovo množenje, proždiranje nevinih žrtava, te više neuspješni nego uspješni pokušaji otpora raznih kategorija stanovnika hrvatske metropole. Kroz stotinjak stranica bez daha i bez sekunde predaha pratimo hiperbrzo širenje zombie-epidemije (da, zagrebački zombiji su jako brzi, za razliku od njihovih haićanskih filmskih pandana), i u krvavoj euforiji nižu se scene proganjanja, bježanja, napadanja, grizenja, komadanja, pucanja, razbijanja, eksplozija benzinskih crpki, rušenja zgrada, doslovnog raspada sistema i pucanja svega po svim šavovima.

Hoće li zombiji pobijediti i ovladati hrvatskom metropolom - provjerite sami. Upozorit ćemo samo da tek u zadnjem poglavlju na scenu stupaju Vlada i Sabor, ali na najneočekivaniji mogući način.

Je li Kriza umjetnički odgovor ovog autorskog dvojca na aktualnu krizu iz stvarnoga života? Možda i jest, ali je svakako puno svevremenija, primjenjiva je kao alegorija na bilo koje vrijeme i bilo koji režim (horori su jako često alegorije, iako žanrovskim autorima često smeta optuživanje za bilo kakav aktualni društvenopolitički angažman). Zombiji su se u Zagrebu pojavili zbog izvanjskog uzroka, izvanjska je intervencija i zaključila njihovu sudbinu, kolateralne žrtve mjere se u ogromnim brojkama i veličinama, ali sve se to nešto zbog nečega zbilo, a možda je i znak nečega još goreg što možda dolazi u budućnosti. Tako mogu čitanje ovog romana zaključiti oni koji u svemu traže neko značenje, ali uživanje u ovoj krvavo-humornoj i grozno-grotesknoj priči može biti i sasvim neometano bilo kakvim stvarnosnim konotacijama.

(Objavljeno u Glasu Istre, 2. travnja 2010.)

- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Cvijet hrvatske demokracije



Hrvoje Kovačević: »Zvijer, anđeo, sudac«, zbirka priča, Fraktura, Zagreb 2009.

Odavno nisam čitao ovako subverzivnu prozu. Hrvoje Kovačević upotrijebio je u svojim pričama toliku silu literarnih trikova da će neki manje bistar čitatelj nedvojbeno zaključiti da autor baš žarko zagovara to o čemu piše i da su likovi iz osam poduljih priča - sabranih u zbirci prekrasno znakovitog naslova Zvijer, anđeo, sudac - zaista nacionalni heroji, pravi pravcati cvijet hrvatskog naroda i njegove tranzicijske demokracije, da su to idoli i ideali kojima bi trebalo stremiti.

Bože sačuvaj da je tako; no, u takvoj pretpostavci utjelovljuje se najveća pohvala koju jedan autor može dobiti: zavarao nas je i usmjerio prema svjetonazoru likova koje je stvorio, opsjene njihovih života naša su životna stvarnost, i muči nas to, muči nas toliko da na autora zaboravljamo, više i nije bitno tko je on. Slično se, mnijem, osjeća vrhunski glumac nakon što besprijekorno ostvari rolu najcrnjeg negativca. Njegov lik na ekranu biva savršen u svojoj zloći, zdušno ga mrzimo i baš ćemo se zato lecnuti kada na ulici sretnemo glumca koji je tu ulogu tako perfektno odigrao.

Hrvoja Kovačevića bismo zbog ovih priča zapravo trebali početi obožavati kao prosvjetitelja. Za ono što nam u životu ide loše obično znamo koga ćemo u realnoj svakodnevici okriviti, iako te ljude vidimo vrlo kratko ili ih ne susrećemo uopće, već o njima znamo iz medija. Osmorica karijerista, glupana, umišljenih veličina, parazita, kriminalaca, političara, licemjera, ubojica, slijepih idolopoklonika, vještih manipulatora, bešćutnika, kvaziintelektualaca, kroz osam priča u ovoj zbirci prepričava nam u prvom licu svoje besramne životne putove. Te su priče ispričane ili napisane toliko uvjerljivo, toliko im je duboko pisac zašao pod kožu, da nas od pojedinih misli, gesta i biografskih detalja obuzima gađenje prema likovima koji ih pripovijedaju, a oni, s druge strane, prema nama, čitateljima, ne kriju svoj prezir i omalovažavanje.

Zanimljivo je da je većini likova iz ovih priča glavna preokupacija »razmišljanje«, odnosno onakvo stanje u kojem se uvjeravaju da je njihov za čovječanstvo presudan značaj u tome da se ne zamaraju ničim ovozemaljskim, a da je njihova misija da ovaj svijet dokuče u svim njegovim začkoljicama. Naravno da svi oni pate od kompleksa veće vrijednosti, i naravno da na društvenoj ljestvici napreduju sasvim u skladu s McPhearsonovim zakonima - do položaja koji zadovoljavaju vrhunce njihove nesposobnosti i nekompetencije, bila to umjetnost, bila to politika - gdje su dosezi ipak oprezno ograničeni na rang predsjedničkog savjetnika.

Za neke je likove pisac umjesto aktivne odabrao posredničku ulogu u razotkrivanju apsurda u piramidama društvene moći i utjecaja, kao što je lik pisca po narudžbi tuđih uljepšanih biografija. Ništa manje bizarni nisu ni likovi koji u društvu i svijetu igraju naoko minornu ulogu, ali se, kao u Forrestu Gumpu, događa da se mnoge stvari, presudne za sudbinu svijeta, događaju baš zbog njih, poput lika vječitog studenta na čiju se uspješnost u polaganju ispita kladi cijeli svijet, što postaje prvo mafijaški, a zatim i od državnih tajnih službi nadzirani biznis svjetskih razmjera. Svaka je od ovih osam ispovijedi napisana vrlo suptilno, vrlo duhovito, vrlo uvjerljivo - poput policijskog dosjea, na primjer; a ovih osam genijalno ocrtanih likova - toga postajemo svjesni još tijekom čitanja, a pogotovo kad nam se složi cijela slika - nije stvoreno samo radi naše čitateljske zabave. Oni su tu, negdje vani!

Obožavam ovu knjigu. Nijedna sociološka studija ne bi mi mogla pružiti to što mi je ova zbirka dala.

(objavljeno u Glasu Istre, 26. ožujka 2010.)


- 20:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2010., subota

Nedokučivi pjevač



Nenad Rizvanović: »Sat pjevanja«, roman, Profil, Zagreb, 2009.

Već odavno me neki domaći roman nije tako usisao, tako upio od prve stranice, kao Rizvanovićev Sat pjevanja. Već samim otvaranjem roman nudi nekoliko izazova: glavni junak je dječak na pragu mladenaštva; slute se i naznačene su njegovim slučajnim otkrićima neke potencijalno intrigantne obiteljske tajne; ozračje vremena u koje je smješten početak romana prepoznatljivo je, dio je jučerašnjice svakoga od nas, a istodobno je dovoljno daleko da se iz njega sjećamo tek nekih mitova i ikona; dječakova obitelj tajanstvena je i sve zanimljivija svakim novopodastrtim podatkom, a okružje njegova odrastanja - škola, grad, prijatelji, djevojčice, ali nadasve glazba - gradi dobar temelj za njegovu karakterizaciju.

Uljuljkani u valove dječačkog poimanja svijeta i njegovih vrijednosti, snalaženja glavnog lika između obiteljskom tradicijom nametnutih obveza i puno privlačnijih mu zanimacija, dovedeni smo do začetka onakve ljubavne iskre kakva se pamti cijeli život, i - tu sve prestaje. Naglim rezom priča se mijenja, pripovjedačka je perspektiva drukčija, u fabulu ulaze drugi, u prvom dijelu tek marginalno nazočni likovi, i tako do kraja romana još nekoliko puta. Ne bi se moglo reći da se priča na kraju zaokružuje i logično svršava, da su nam sva očekivanja namirena, da nam je, naposljetku, sve jasno - ali svijet se razotkrio, odškrinuo nam vrata spoznaje o tome kako se i za što živjelo u urbanoj slavonskoj provinciji između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, a nekoliko sudbina, koje još uvijek putuju k svojim vrhuncima, ispreplelo se, nestalo pa vratilo i ponovno nastavilo vlastitim putovima u moguću, još složeniju i riskantniju budućnost.

Dječak Oto iz pabiraka obiteljskih uspomena rekonstruira život davno iščezlog obiteljskog prijatelja, koji je s vremenom postao poznati pjevač. Ta fascinantna ali nedokučiva figura u njegovoj mu mašti zamjenjuje oca, također nedohvatnog, kojeg je slična ali manje uspješna karijera vodala od Bliskog istoka do Ljubljane. Majka, zakopana u rutinu birokratskog zanimanja sasvim nespojivog s mladenačkim joj snovima i avanturama, pokušava biti stroga i usmjeriti sina na obiteljsko-tradicionalne putove bavljenja klasičnom glazbom, ali mali je Oto već stručnjak za popularnu glazbu osamdesetih, donekle frustriran što među vršnjacima ogrezlima u supkulturnu isključivost ne nalazi kompetentnih sugovornika.

Kraj djetinjstva za Ota dolazi u zajedničkom nastupu s davno nestalim lažnim stricem, koji je doista svjetski poznati pjevač, i koji se prvi put nakon davnog odlaska ili nestanka vraća u zavičaj, tek da bi otpjevao koncert i opet se vratio u svoju vilu na jezeru Como i povremenom pjevanju u Las Vegasu kojim se uzdržava. Dileme, tajne i fantazije raspršuju se, Otova se obitelj, napokon spojena, seli u Ljubljanu, a prva ljubav ostaje zabetonirana u vječnoj uspomeni. Svaki je od likova iz prvog plana sad drugačija osoba, osim bezbrojne rodbine koja na obiteljskim okupljanjima desetljećima vrti istu priču: to je onaj zavičajni i obiteljski folklor koji ide na živce kad je svaki dan oko tebe, a nedostaje ti kad si daleko. No, Oto će to shvatiti tek za neko vrijeme.

Ljepota je Rizvanovićevog teksta u baratanju detaljima, poglavito u opisima likova, njihovih mijena u izgledu i raspoloženju ocrtanih tek s nekoliko riječi. Ništa u ovom romanu nije detaljno opisano, a opet gotovo svaku sitnicu možemo zamisliti, opipati, omirisati, pogotovo čuti. Čitatelju ni na trenutak nije dosadno, jer se sve odvija u brzim skokovima, koji tako lijepo i dugo traju, kao na usporenoj snimci fragmenata nekog poznatog života.

(Objavljeno u Glasu Istre, 19. ožujka 2010.)


- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kronika brzog nestajanja



Rade Jarak: »Tango«, roman, EPH/Novi Liber, Zagreb, 2010.

Roman Tango je tekst na granici književnog eksperimenta, ali mu nipošto ne možemo spočitnuti da mu je svrha isključivo eksperimentalna, odnosno da je na račun forme nešto izgubljeno u sadržaju. Ni količina teksta - kad bismo znakove zbrojili u word countu, dobili bismo možda kvantitetu jedne novele - neće narušiti dojam da je tu doista riječ o romanu. Budući da se autor poslužio neuobičajenom grafičkom metodom, mećući svaku rečenicu u novi red ma kako kratka bila (a u ovome tekstu prevladavaju vrlo kratke rečenice, čak i one od samo jedne riječi), netko bi Tango mogao optužiti i za poeziju, ali opet ne: to je roman, po strukturi, dinamici, dramatici, likovima, obratima i po konačnom dojmu. Naposljetku, autor je naznačio da se ova proza nastavlja na nisku zajednički podnaslovljenu Enciklopedija očaja, koja se već proširila i izvan jedne, početne knjige takvoga naslova, pa nam i pripadnost tom zamišljenom i vjerojatno još nedovršenom slijedu unekoliko određuje i ovaj - ponavljam - roman.

Tango je radnjom smješten u Argentinu u doba diktature, u vrijeme kada je život vrijedio jako malo, kada je misliti drukčije, a pogotovo to mišljenje iznositi i u skladu s njime djelovati, bilo rizično i po život opasno; kada su režimski eskadroni smrti odvodili u mrak na tisuće takvih drukčijemislećih, i kada su specijalne tajne policije zemljom upravljale držeći je u strahu mrežom od tisuća plaćenih ili životom ucijenjenih doušnika. Unekoliko me ovaj roman podsjetio na znameniti klasik Manuela Puiga Poljubac žene pauka, samo što Jarak dileme svojih likova nije smjestio unutar zatvorskih ćelija, već na ulicu, u svakodnevne rutine njihovih nesigurnih kretanja od stana do posla s eventualnim postajama u omiljenim kafićima.

Radnja počinje kada glavna junakinja, bivša pripadnica revolucionarne proturežimske skupine, slučajem ili unutrašnjim nagonom skrene sa svoje svakodnevne rute i ugleda bivšeg dečka kojeg su eskadroni smrti prije mnogo mjeseci odveli u nepoznato i izgubio mu se svaki trag. Kako su tada stvari funkcionirale, on nikako ne bi mogao biti živ i na slobodi, osim ako nije postao doušnik, zaključuje ona, i zakoračuje u najmučnije razdoblje svoga života, ususret tragičnom završetku.

I sada je važno u priči o Tangu ukazati na vezu između sadržaja ovog romana i načina na koji je pisan odnosno tiskan. Rekoh već, unatoč maloj količini teksta, roman je izuzetno napet i dinamičan, a ta se napetost, i u nizanju događaja i u introspekciji likova, majstorski postiže s jako malo riječi i s najkraćim mogućim rečenicama. Te kratke i maloriječne rečenice međutim stvaraju i nižu izuzetno zorne slike, a gradacije dojmova o prostoru, atmosferi, emocionalnom i duševnom stanju likova, u trenu nas vode kroz stanja i događaje čijim bi mijenama drugi autori posvećivali čitava poglavlja. Doba, opisano u romanu, bilo je takvo: iako ispunjeno strahom i strepnjom, nije pružalo dovoljno vremena za paničarenje i postupno ispunjavanje užasom; osjetila su morala reagirati u trenu, odluke su se morale donositi brzo, a iza krivih odluka uslijedila bi isto tako brza propast.

Životna epizoda glavne junakinje stiješnjena među korice Tanga nalik je vodopadu koji se ruši u ponore sudbine, a scenografija i sociografija njenog životnog trenutka ocrtana je u detaljima, ali kristalno jasno. Mračan je ovo roman, mračna kronika još jednog nestajanja koje možemo čitati i kao svevremensku odnosno univerzalnu poruku: da, ovo se može dogoditi i nama; da, ovo se možda i dogodilo nekome koga poznajemo. I ne, u romanu nitko ne pleše tango.

(Objavljeno u Glasu Istre, 13. ožujka 2010.)

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se