Knjiga za plažu

29.09.2007., subota

Vapaj za ljudskošću

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Edo Popović: »Oči«, roman, OceanMore, Zagreb, 2007.

Svojim novim romanom zavodljivog naslova Oči, sada već prilično produktivan, prevođen i hvaljen pisac Edo Popović zaokrenuo je iz akcijsko-narativne i ulično-naturalističke u više psihološku prozu, u obiteljske odnose, u smisao i sadržaj čovjekova odnosa s drugim ljudima, zadržavši ipak svojim likovima stanovita fatalistička određenja i nedostatak jake volje za promjenama.

Popović je dosad u svojim romanima uglavnom slijedio shemu lik-problem-akcija-dvojbeni ishod. U ovome romanu, možda najsloženijem i najzrelijem u njegovu dosadašnjem opusu, težišta su prilično izmijenjena. Problem spoznajemo i prije nego što sasvim upoznamo likove, dvojbenost svih njihovih nastojanja zadana je kao jasno očekivanje, a za akciju su uglavnom nesposobni, ili su na neke žešće inicijative prisiljeni očajem zbog trenutačne situacije.

Glavni lik romana Oči, Ivan Kalda, u prvim nam se poglavljima predstavlja kao psihički konfuzna osoba, dijete bosanskih doseljenika u Zagreb, koje odrasta u nemirnoj Dubravi gdje se klinci u borbi za opstanak po zakonu ulice moraju pokazati jakima, pa će i krv poteći u tom njihovom samodokazivanju. Unutrašnji svijet djetinje dobi glavnog junaka hrani se stripovima, knjigama i filmovima, a ulica i škola poprišta su prvih ljubavnih iskustava. No, prije nego se razvije u nekog od junaka ranijih Popovićevih romana, Ivan Kalda se mora suočiti s nekoliko životnih šokova: otac kockar napušta obitelj, majka se preuda, obitelj se seli, dječak mora promijeniti sredinu u kojoj se tek afirmirao.

Oči međutim neće biti (samo) roman o odrastanju. Uz zgode iz junakova djetinjstva, odrastanja i sazrijevanja, nižu se i seanse kod psihijatra sada već odraslog Ivana Kalde, a postupno se u strukturu romana uvodi još nekoliko pripovjednih tokova. U njima saznajemo kako je Kalda postao fotograf, i kako je njegovo iskustvo ratnog reportera dolilo »ulje na vatru« neurozama što ih je i odranije nosio, od ulice i obitelji, do prvih suočavanja sa stvarnim životom.

Saznajemo također da je oženjen i da ima dijete, ali da od obitelji već neko vrijeme živi odvojeno, upravo zbog njegova psihičkog stanja i svijesti da za svoje bližnje može biti opasan. Odnos glavnoga junaka prema ženi i sinu čak je i nedovoljno iskorištenog potencijala, možda uslijed autorove bojazni da ne zapadne u melodramu. S druge strane, psihološkom portretiranju glavnoga junaka dosta efektno pomažu dva homoseksualna lika: najprije njegov ujak, kod kojeg se smjestio nakon što je odselio od majke i očuha; a zatim i smušeni susjed nakon što se odselio od žene i sina.

Uza sve planine nedaća što su se stuštile na njegova pleća, nenadano dolazi i bolest, a povrh svega još i sasvim neočekivano pojavljivanje oca, koji se nakon nekoliko desetljeća evropske kockarske karijere također bolestan vraća u Zagreb. Kompleksnosti, ali i razumijevanju svih fabularnih okolnosti, dodatno pridonose i Kaldina ogorčenja društvenim, socijalnim i političkim okolnostima u kojima mora nekako preživjeti, a posebnu odvratnost junak osjeća prema medijskoj sceni, koje je i sam dio, ili je to barem bio, i prema ratnim karijeristima. Naime, nakon užasa rata, Kalda bi radije slikao planinsko cvijeće nego jednosezonske »pevaljke«.
U pozadini glavne priče koja zapravo prati urušavanje glavnoga junaka, čija je sudbina odmalena zacrtana kao niz izdaja, napuštanja i razočaranja, razvija se isprva tihi, a prema kraju sve osjetniji vapaj za ljudskošću. Površnost formalnih odnosa s najbližom obitelji kod glavnoga se junaka transformira u potrebu, u njegovu životu nikad ranije zadovoljenu, da se u toplini i srdačnosti obitelji potraži ne samo utočište, nego i neka vrst samoispunjenja.

Mnogo trauma, za koje ponajviše nije osobno kriv, Ivan Kalda će trebati pretrpjeti dok ne shvati prave vrijednosti i razmjere davanja i primanja i dok ljutnju ne zamijeni oprostom. Zasluženi rezultat takve unutrašnje borbe je nada: ljudskošću i toplinom, makar zakašnjelom, treba nadoknaditi propušteno.

(objavljeno u Glasu Istre, 29. rujna 2007.)
- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

Razlog za osamljenost

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ljiljana Filipović: «Nestali ljudi», roman, Profil, Zagreb, 2007.

Psihološki roman Ljiljane Filipović «Nestali ljudi» višedimenzionalan je tekst koji pred čitatelja stavlja dubinsku mogućnost izbora. Još od eksperimenata Itala Calvina, mnogi su autori pokušavali razbijati pravocrtno-aritmetički pripovjedački niz što proizlazi iz rednih brojeva stranica. Međutim, najviše što se u takvim inovacijama uspjelo a da tekst ostane čitljiv bilo je paralelno naizmjenično nizanje raznovremenih ili višelokacijskih tijekova radnje, dakle puko fizičko razbijanje njenog pravocrtnog tijeka na manje epizode, koje obično završavaju «cliffhangerom».

Književni postupak Ljiljane Filipović sasvim je drugačiji: ona je ponudila tekst koji je naizgled «pravocrtni», ali koji doista možemo čitati na više načina – ne «tehničkih», nego percepcijskih. Primjerice, možemo ovaj roman čitati kao što «savjetuje» blurb na stražnjim koricama: kao nastojanje policijskog arhivista, inače pasioniranog ali nikad objavljivanog romanopisca, da riješi jedan od nagomilanih slučajeva nestalih ljudi. Blurbovi su često površni, pa i pogrešni: na osnovu navoda sa stražnjih korica knjige očekivali bismo pavličićevsko-tadićevski krimić, ali ništa od toga. Iako, priznajem, u dobrom dijelu romana atmosfera doista nalikuje na onu iz Tadićevih filmova, pogotovo u prizorima bauljanja velegradskim zakutcima i osluškivanja razgovora slučajnih namjernika.

Glavni junak, u tekstu označen nadimkom Inspektor, doista radi u policiji na evidentiranju slučajeva nestalih ljudi, ali taj puki podatak sve je što saznajemo o njegovom poslu. Puno nam se više on razotkriva kroz svoju spisateljsku pasiju: napisao je preko stotinu romana (ali drži ih doma, zapisane u bilježnicama), različitih sižea, ali s jednom zajedničkom crtom – svi njegovi likovi na kraju romana na različite načine nestaju. Društveni život mu je gotovo nikakav, žena ga je napustila, jedina interaktivna veza s čovječanstvom njegova je kćer Marka, koja se, i za očev ukus, malo prečesto ženi i razvodi. Inspektor doista pomišlja da rasvijetli jedan od svojih slučajeva, o nestalom antropologu, no istraga više nalikuje na dokono ispunjavanje slobodnog vremena nego na policijski posao, a k tome, ona ga vodi u potpuno neočekivanim pravcima neugodnih samospoznaja i raščišćavanja s prošlošću. Fantazmagorični doživljaji kulminiraju nakon što saznamo da je Marka, njegova kći, smrtno bolesna, pripovijedanje tada postaje joyceovski isprekidano i «namiješano», čak nafilano Joyceovim citatima.

Mogućnosti drukčijeg čitanja ovog romana otvaraju se dosta rano, jer kao čitatelji ne moramo nužno prihvatiti okvire koje nam autorica nudi (možda samo kao izazov!). U pripovijedanju važnu rolu imaju junakovi snovi, ispočetka su oni vidno naznačeni kao zasebna zbivanja u njegovoj psihi, no kako tekst napreduje te se naznake gube, i umjesto da se mučimo dokučiti što je posrijedi, jednostavno izaberemo je li ono što čitamo san ili java. Oba izbora donose dobitak. S vremenom raspon mogućnosti raste, jer jedan od mogućih izbora tumačenja «što čitamo», uz snove i zbivanja na javi, postaju još sadržaji i sudbine likova iz romana koje je Inspektor napisao, a kojih se povremeno prisjeća ili ih prepričava svojoj kćeri.

Izostanak «birokratskih» detalja iz svakodnevice junakova redovnoga policijskog posla može nas provocirati na pomisao da on to uopće ne radi, da je i to sadržaj jednog od njegovih romana ili snova. Naposljetku, kad se Marka smrtno razboli, ona odjednom nestaje iz fokusa aktualne fabule: sasvim mirno možemo prihvatiti mogućnost i da je ona odavno mrtva, te da u Inspektorovu životu ima ulogu nevidljivog prijatelja odnosno «čistačice njegovih misli».

«Odjednom dođeš do mjesta u životu, kada bojler ima dužu garanciju nego ti», konstatira glavni junak «Nestalih ljudi», koji suočavajući se s osobnom osamljenošću, u svojim romanima i snovima stvara veliko društvo slično osamljenih likova, čeprkajući po svojim i njihovim razlozima za takvo stanje. «Nestali» su, zapravo, osamljeni, neprimjetni i neprimijećeni, a ovaj roman pokazuje koliko veliki i prostrani mogu biti njihovi svjetovi, pa i kad su zatvoreni u stanovima ili svojim umovima.

(Objavljeno u Glasu Istre, 22. rujna 2007.)
- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2007., subota

Nismo mi odavde

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Damir Karakaš: »Eskimi«, zbirka priča, Profil & Ghetaldus optika, Zagreb, 2007.

Tri godine nakon svoje posljednje objavljene knjige, autobiografsko-putopisnog romana Kako sam ušao u Europu, Damir Karakaš, »lički Marques«, kako ga je od milja prozvala kritika, objavljuje novu knjigu, zbirku priča Eskimi. Duhom, stilom, sadržajem i tipom likova ova se knjiga nastavlja na kultnu Karakaševu zbirku Kino Lika iz 2001. godine (prema kojoj Dalibor Matanić upravo snima film), ali ne uspijeva nadmašiti te izvrsne i originalne priče o nevjerojatnim događajima i doživljajima ličkih redikula i oriđinala. U Eskimima priče su puno mračnije, komornije, tjeskobnije, neće nas toliko nasmijati ili zgroziti kao one iz Kina Lika. Prije će nas nagnati na suosjećanje, pa i sažalijevanje likova koji su, mahom istrgnuti iz svoga zavičaja ili svakodnevne životne kolotečine, izgubljeni u velikom gradu ili u velikim povijesnim događanjima.

Značajka većine priča u Eskimima su i minimalistički dijalozi, u kojima autor i dalje njeguje osebujni lički čakavski dijalekt. U replikama ima puno zamuckivanja, otezanja, poštapanja, odrezanih rečenica i riječi; to što likovi govore uvelike pridonosi njihovoj karakterizaciji, štoviše, kroz dijaloge Karakaš nevjerojatno umješno dočarava geste, izraze lica, fizičke pojavnosti i osobine svojih junaka, jednako važne kao i njihova duševna stanja.

Pod naslovom Mi nismo odavde zbirku otvara priča o doseljenicima iz sela u grad, koji muku muče s egzistencijalnim brigama, besparica dehumanizira njihove odnose, a nestanak djeteta, za koje u prvi mah posumnjaju da je oteto, kulminira provalom emocija. Od tona zbirke odudara ratna priča Osvajanje sela iza kojeg nema ničega, u kojoj lovačke priče što ih pričaju likovi na bojišnici kompenziraju neizvjesnu ratnu svakodnevicu. U priči Kad god tebi odgovara pratimo oporavak samozatajnog mladića iz također doseljeničke obitelji, kojeg su huligani pretukli jer je pokušao obraniti djevojku koju su gnjavili. Nesnalaženje u velikom gradu i obiteljska neimaština podcrtani su i njegovim komunikacijskim poteškoćama, pa taman kad naklonost djevojke koju je spasio postaje obećavajuća slamka za smisao njegova života, mogući hepiend razori teško razočaranje.

Svjetlo u kući priča je najbliža »balkanskom magičnom realizmu«, kako su Karakaševu prozu poneki nazivali nakon Kina Like. U fokusu je opet obitelj preseljena iz sela u grad, gdje se ne osjećaju dobro, pogotovo pater familias kojeg žena stalno optužuje zbog usredotočenosti na staru kuću na selu. U toj kući međutim on vidi priliku za egzistencijalni i moralni spas obitelji, koja se kad-tad mora vratiti tamo odakle je potekla. Dodatni začin ovoj priči je suočavanje s bolešću, nakratko uklonjenom intervencijom kiropraktičara iz susjedstva, no ponovno probuđenom upravo na mjestu gdje su se trebali ostvariti snovi. Za koban kraj pobrinuo se i jedan više simboličan nego stvaran lički vuk, podcrtavajući fatalističku poruku o nemogućnosti i besmislenosti povratka na mjesto odakle se, očito, moralo pobjeći.

Zbirku zaključuje od svih možda najturobnija priča Reći ću ti kad stignemo. Udovica poginulog ratnika, majka preslatke djevojčice, izdržava sebe i kćer prostituiranjem, a trenutni partner joj je kriminalac koji plijenom iz pljačke što ju priprema kani sve njih odvesti u inozemstvo, na neko mjesto puno ljepše i sretnije od ovog gdje su sada. Tegobno čekanje, muka preživljavanja, razmišljanja o iznevjerenim nadama povremeno se prekidaju dražesnim dječjim upadicama; zbog tog djeteta očekujemo da će priča dobro završiti, iako je to do samog kraja jako, jako neizvjesno.

Zbirkom Eskimi Karakaš se zapravo približio carverovskoj tradiciji novije hrvatske proze. Priče u ovoj zbirci jesu izvrsne, stilski i jezično pomno dotjerane, plijene čitateljsku pozornost i bude emocije, fabularni su zahvati ponekad i drastični, sve do ubijanja likova koji su taman počeli ispadati simpatični, ali ipak, nakon čitanja Eskima, poželjet ćemo ponovno uzeti u ruke Kino Liku

(Objavljeno u Glasu Istre, 15. rujna 2007.)
- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.09.2007., srijeda

Poklati susjedstvo i razoriti civilizaciju

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Goran Dević: "Snuff film", roman, Zigo, Rijeka, 2005.

Oko riječke naklade Zigo i književne udruge Katapult posljednjih se godina okuplja zanimljiva ekipa literata i promicatelja pisane riječi koja je vrlo nezasluženo javnosti gotovo nepoznata. Prve ili druge knjige tek stasalih autora tiskaju se u malim nakladama, u skromnoj tehničkoj opremi, plasiraju se gotovo bez ikakvog marketinga, no nadam se da će ovi autori i ove knjige privući zasluženu pozornost prije nego što za sljedeće svoje uratke ti pisci potraže nakladnika u Zagrebu, što je nažalost sudbina mnogih izvanmetropolskih talenata.

Jedan od takvih nedvojbenih književnih talenata iz ovog novog, gotovo alternativnog riječkog književnog kruga je Goran Dević, a njegov prvijenac, knjiga "Snuff film", literatura je koju bismo mogli nazvati romanom tek nakon malo dubljeg ulaska u tekst. Knjiga je naime sastavljena od niske zapisa koji bi samostalno mogli nositi formalne ili žanrovske odrednice eseja, dnevnika, komentara, ispovijesti, autobiografskih zapisa, kronike. U tom nizu tekstova zajedničkih ili sličnih tematskih odrednica (ali o njima kasnije) nema klasičnih likova ni klasične fabule, no ipak zamjećujemo stanovitu gradaciju, napredovanje, sazrijevanje, a ti se procesi odvijaju u osobnosti pripovjedača. Na kraju čitanja možemo zaključiti da to doista jest roman, da mu je glavni lik sam pripovjedač, a da je njegova tema socijalno sazrijevanje pripovjedača kroz razvijanje i kritičko preispitivanje vlastitih opažanja i stavova o stanovitim društvenim procesima u vlastitoj životnoj mikrosredini, ali u korelaciji s globalnim pojavama, bilo na nacionalnoj/državnoj, bilo na doista svjetskoj razini.

Pripovjedačeva preokupacija u cijelom "Snuff filmu" je nasilje i percepcija nasilja kao čimbenika lokalne i globalne civilizacijske svijesti, poglavito u sferi kulture i kulturnog stvaralaštva, popularne kulture, i kroz odjeke tema iz crne kronike u kolektivnoj, pogotovo urbanoj svijesti. Na razini ovog potonjeg pristupa, u pripovijedanje su vješto i duhovito upleteni i slučajevi poznatih ubojica iz ovog našeg podneblja.

Spektar pripovjedačevih razmatranja o nasilju i nasilnicima zahvaća ponajviše povijesne, književne i filmske arhetipove, poput primjerice Alexa iz Paklene naranče, Elizabete Bathory, Kaina i Abela, inkvizicije, De Sadea, itd., no pravi ulazak u problem zapravo je pitanje: što vodi umjetnike koji u svojim djelima prikazuju nasilje. Pisati o nasilju u književnim djelima, prikazivati ga na filmu ili u stripu, na pojedinim se sferama društvene svijesti također smatra "bolesnim", i čini se da Dević cijelu knjigu koncentrira upravo na pokušajima da se iz raznih fragmenata i pabiraka kondenzira misao, poruka čak, da nasilnici iz stvarnog života nisu podudarni s umjetnicima koji ih ovjekovječuju (ili izmišljaju). Ilustrirajmo to ulomkom iz jedne (kvazi)biografske epizode u "Snuff filmu": "…otkrili su da nisam poremećeni kurvin sin koji želi poklati susjedstvo i razoriti civilizaciju (tu su se zajebali) - otkrili su, metodičkom pretragom, da u mojim tekstovima ima nečega - a to nešto što su otkrili zove se talent i ne moram kod doktora po uputnicu za klinike u kojima se to suzbija".

Na jednom drugom mjestu pripovjedač komentira: "Za nacionaliste je država sve, za mene je ona jedno od pitanja", te u odlomcima koji slijede razlaže psihološke motive književnih i filmskih nasilnika i psihopata, nalazeći među njima uz ostalo i prosvjed protiv općeg neukusa, vrlo često institucionaliziranog od strane trenutačno vladajućeg režima, ili prosječnog kulturnog i duševnog stanja "širokih narodnih masa". Ovo je jako zanimljiva teza, da nasilnici u književnosti, filmu, itd., djelima koja drastično nadilaze bilo koje društvene norme, zapravo ukazuju na puno benignije socijalne i političke pojave. No, Dević ne ostaje dužan tumačenja ni onih sasvim ne-umjetničkih nasilnih doživljaja iz svačije svakodnevice, a to je tumačenje koncentrirano u rečenici: "Zato jer si živ nanose ti bol, boli jer si živ, kako bol nanijeti neživom stvoru?".

Posebna razina Devićeve knjige kao pripovjedačke cjeline je kronika njegova rodnog grada Rijeke, s posebno naglašenim epizodama iz vremena autorova odrastanja, danas to doba zovemo "vrijeme novog vala". To vrijeme i taj prostor, kroz recepciju već spomenutih lokalnih "junaka" crne kronike, navijačko nasilništvo, korištenje opijata kao sredstva generacijskog bunta, tadašnji društveni i politički sustav, pa i onovremena književna ovjekovječenja lokalne nasilne povijesti, oblikovali su polazišta s kojih se pripovjedač usuđuje vrlo utemeljeno zahvatiti u globalno vrijeme i prostor.

Bilo bi vrlo zanimljivo doskora vidjeti neki "pravi" roman, u kojemu bi Goran Dević u čvršćoj i od sebe malo odmaknutijoj fabuli na pomno izgrađenim likovima testirao neke od zamisli što ih je izvrsno razradio u ovoj knjizi.

- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

Slučajni ratni zločin

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zoran Pongrašić: Baba, roman, Sysprint, Zagreb, 2005.

Satirički, ili bolje reći crnohumorni roman «Baba» Zorana Pongrašića nastoji kroz rakurs osobne ispovijedi jednog poluretardiranog sudionika Domovinskog rata progovoriti o apsurdnosti i iracionalnosti rata, nasilja i nošenja oružja uopće. Kombinacijom nekoliko metoda autor nastoji podići razinu grotesknosti i duhovitosti svoga teksta, približiti se humornom antiratnom pismu kakvo su, recimo Česi itekako savršeno odnjegovali, u rasponu od Švejka do Škvoreckog. Svrha je takvog crnohumornog pripovijedanja odvratiti pozornost od suštine zbivanja, pretvoriti u vic mnogu u naravi vrlo krvavu epizodu iz fiziološkog života svakog pojedinca. Okrutna ratna, pače borbena zbilja kojom frcaju meci i geleri, gube se udovi, testisi i ljudski životi, doima se nekako nestvarno upletemo li u fabulu razne tragikomične spletove okolnosti. Istodobno, civilna narav pojedinog lika koja se višestruko potencira oblačenjem uniforme, umanjujući svakodnevno-humane a naglašujući ekscentrično-karikaturalne osobine, također pliva na granici vjerodostojnosti. Zato je forma satiričnog (anti)ratnog romana jedna od najopasnijih: može to ispasti i štivo potresnije od bilo kojeg realizma ili naturalizma, ali može ispasti i čisti trash. Umjesto prosvjetljujuće parodije, postoji opasnost da dobijemo neukusnu sprdnju.

Cijelu radnju ovog romana pripovijeda nam u prvom licu glavni junak, retardirani mladić koji je u rat dospio svojom voljom, iskoristivši zbunjenost i neefikasnost birokratskog sustava koji ga je inače, što je i «papirom» potvrđeno, proglasio nesposobnim za vojsku, no skoro svi koje je poznavao uredno su dobili «pozivnicu za rat». U početku ne znamo baš puno o glavnome junaku, iz teksta slutimo da on to nekome diktira svoju ratnu i životnu ispovijest, njegove identifikacijske «oznake» pojavljuju se postupno, i takvo je polagano razotkrivanje glavnoga junaka vrlo efektno, dojmljivo i zanimljivo. Njegova ličnost, njegova osobnost, tužna životna sudbina, ali nipošto fatalistički stav, osobine su koje kod čitatelja postupno grade suosjećanje spram toga dečka čiji djetinji um ponekad vrlo lucidno razlučuje narav bića, stvari i pojava u svijetu što ga okružuje.

Glavni tekst romana je dakle junakovo pripovijedanje, prepuno digresija, naivnih opservacija i opaski, djetinjih čuđenja te čestog ponavljanja već rečenog, i jako je često na rubu iritantnosti. Kad god se u pripovijedanju spomenu razna oružja ili vojne vještine, to se pobliže pojašnjava fusnotama s navodima iz priručnika JNA, a na kraju svakog poglavlja svojevrsni su komentari, kazivanja likova ili drugih «osoba» o liku čiji su doživljaji bili težište prethodnog poglavlja, ili o temi koja je u tom poglavlju posebno apostrofirana. Fusnote o oružju dosadne su i nekako suvišne, nemaju baš neku bitnu ulogu, ali među «komentarima» ima pravih bisera, jako smiješnih opaski i epizodica. Osobno mi je najbolja ona u kojoj glavni lik priča kako je trenirao s kanistrima napunjenima pijeskom jer nije imao pravih utega, ali kako su kanistri bili nejednake veličine, mišićje jedne ruke mu se jače razvilo; na kraju lik se sam sebi čudi kako mu nikad nije palo na pamet da kanistre povremeno mijenja.

Vratimo se glavnom tkivu romana. Glavni junak dakle priča priču, zbrkanu i vrtložnu, u kojoj se miješaju epizode iz njegova ranijeg civilnog života, zatim opisi drugih likova i njihove životne povijesti, te središnja fabularna epizoda: akcija čišćenja jednog netom «oslobođenog» sela u kojoj protagonist zabunom ustrijeli «neku babu». Povremeno se čini da je cijeli roman, sa svom tom «ispovijedi», i nastao kao plod junakove frustracije i grižnje savjesti zbog nenamjernog «ratnog zločina», međutim slučaj nastrijeljene babe u cijelom pripovjednom kompleksu ostaje prilično periferan, pa se doima čak i suvišnim, iako se «babu» spominje često i prečesto, dok se u pripovijedanju najavljuje dolazak tog «ključnog trenutka». Bez te «babe», a samim tim i s drukčijim naslovom, roman bi možda bio puno jači, a njegovi najuvjerljiviji dijelovi – groteskna događanja iz krvave ratne svakodnevnice, koja su utoliko više vjerodostojna što su nezamislivija i nevjerojatnija – došli bi do puno većeg izražaja.

- 15:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bosansko-štokholmski sindrom

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Emir Imamović Pirke: »Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince«, roman, AGM, Zagreb, 2006.

Posljednjih se godina u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti potiho formira jedan novi podžanr: nazvao bih ga tranzicijski parodijski krimić. Najrazvikaniji dosad viđeni naslovi toga podžanra su, primjerice, Gori domovina Tonćija Kožula i Zorana Lazića, ili pak Gangabanga Ivana Vidića (s time da je prvi malo preparodičan, a drugi malo presocijalan). Vjerojatno ih ima još, a Imamović ovim romanom poduljeg naslova sasvim lijepo zaokružuje niz i pridonosi uspostavi podžanrovske ikonografije.

Tipična značajka tranzicijskog parodijskog krimića kao novog književnog podžanra je kriminalistički zaplet (priprema i izvođenje zločina ili bijeg nakon izvršenja zločina) s crnohumornim ili fatalističkim hepiendom. Radnju nosi nekoliko grupa likova, među kojima su obavezno privatizacijski tajkuni, bivši ratnici (često s PTSP-jem), pripadnici stranih tajnih službi ili mirovnih misija, te domaći policajci (ili naglašeno nesposobni, ili prikazani kao romantični obožavatelji filmskih i televizijskih uzora).
U sporedne ogranke radnje često upadaju članovi obitelji glavnih likova te njihove djevojke ili ljubavnice. Glavni su likovi, usprkos mnogim nesimpatičnim karakteristikama, najčešće prikazani kao romantičari, pozitivni osvetnici, izvršitelji neke nepisane pravde. I najvažnije: ti su romani fabulirani izuzetno dinamičnim scenama akcije, potjere, bijega, uz ogromne doze alanfordovskog humora i poneku sjetnu epizodu vezanu najčešće uz prisjećanje na idilično djetinjstvo.

Zbog svih tih elemenata, tranzicijski parodijski krimići izuzetno su zabavni za čitanje, iako ih možda nećemo jako dugo pamtiti. Humoristični ili crnohumorni detalji u njima kao da su sakupljeni od najboljih kafanskih pripovjedača viceva i anegdota, i te ćemo detalje iz takvih romana vjerojatno pamtiti dulje.

Među sva tri spomenuta naslova, Imamovićev Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince je nekako najdosljedniji u opisanom podžanru. Glavni je junak arhetip stopostotnog luzera, koji nakon izlaska sa svoje druge robije kreće u novu akciju. Prvu mu je robiju, na koju je osuđen zbog paleža obiteljske štale, namjestila rodbina kod koje je odrastao, da ga se riješi, druga je rezultat preranog otkrića masovne krađe autokasetofona, na koju ga je nagovorio isti kompanjon (kojeg policija međutim nije uhvatila), a koji ga je i dočekao na izlazu iz zatvora i odmah poveo u novi pothvat. Naumili su oteti djecu lokalnog tajkuna, koji je bogatstvo stekao tijekom rata, dakle apriori nepošteno (a kako je to bilo, saznat ćemo pri kraju romana), i s otkupninom zgiljati u Salzburg i tamo otvoriti ćevabdžinicu ili buregdžinicu.
Stvari, naravno, krenu krivo još od samog početka: tajkunova kći u društvu je s prijateljicama iz škole pa oni otmu sve njih. Kad trebaju nazvati tajkuna i zatražiti otkupninu, ispostavlja se da nemaju njegov broj; u isto vrijeme na istom terenu unproforci pokreću akciju hvatanja ratnih zločinaca; u isto vrijeme na istom terenu jedan bjegunac iz zatvora, psihopatski silovatelj, otima dvije kurve iz jedne birtije (jedna je posebno draga zapovjedniku francuskih unproforaca); a povrh svega toga u isto vrijeme na istom terenu lokalni su seljaci uznemireni jer im netko krade kurban-ovnove pa naoružani čuvaju svoje blago i čekaju tata.

Već je i sve to dovoljno za urnebesni zaplet, no Imamoviću nije, on će dosoliti još: glavnoga junaka i otete djevojčice hvata »štokholmski sindrom«, tajkun ima ljubavnicu-apotekaricu, francuski unproforac ucjenjuje američkog da terenskoj ekipi CIA-e naredi da traži otete kurve kad se već naciljanim ratnim zločincima ne može ući u trag, dva srpska policajca najprije su naznačeni kao faktor napetosti, da bi kasnije i sami postali žrtve situacije, a čitateljevo veselje kroz sav taj urnebes povećava i mnoštvo epizoda o osobnim povijestima pojedinih likova.

Za ovaj Imamovićev roman nedvojbeno vrijedi fraza da vas »zgrabi i ne pušta do zadnje stranice«, a k tome, sasvim je za vjerovati da je ova bosanska priča, na mjestima gdje je najapsurdnija zapravo najdokumentarnija, jer stvarna bi zbilja tih krajeva i tih vremena bila – nevjerojatnija od bilo kakve fikcije.

(objavljeno u Glasu Istre, 8. rujna 2007.)
- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

Borba za sreću

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Lucija Stamać: «Mala sirena», roman, Profil, Zagreb, 2004.

Ja, inače, obožavam prozu Lucije Stamać. Prije dosta godina ugodno me zaprepastio njen roman «Muke po Veneri», učinio mi se taj tekst neobično hrabrim, i neobično originalnim za ondašnje naše literarne prosjeke. Njen drugi roman, «Labud», oborio me s nogu, i dandanas ga smatram remek-djelom, jednim od dva najbolja hrvatska romana u zadnjem desetljeću (a koji je drugi, ostavimo za drugu priliku). Sjećam se kako sam bio ljut na pogovor, u kome je jedan Nedjeljko Fabrio nevjerojatno bezobrazno pokušao umanjiti sjaj Lucijina romana, zaključujući tek nuzgredno kako će «od te male možda nešto biti». Željno sam očekivao što će biti nakon «Labuda», i neugodno se razočarao svojevremeno pročitavši odlomak iz novog romana Lucije Stamać u jednom od brojeva, čini mi se, «Teme». Zar da se moja ljubimica, nakon genijalnog romana o Heleni Trojanskoj kao svevremenom simbolu prokletstva spola i ljepote, spušta na razinu banalnog tinejdžerskog «tulum od jutra do sutra» štiva? Bio sam zabrinut.

Slučaj je htio da sam tek ovih dana pročitao «Malu sirenu», vrlo brzo i vrlo željno, i oh, kako sam odahnuo! Oh, kako sam bio u krivu s brzopletom procjenom na temelju jednog malog odlomka u «Temi»! S druge strane, nisam ni toliko kriv. Mogli su odabrati neki drugi odlomak! Jer, Lucija Stamać (čujem da je u međuvremenu promijenila ime i prezime, da se sada zove Lucia Leman) je napisala još jedan izvrstan roman, ostala je vjerna svojim temeljnim idejama, ali ih je predočila na potpuno drukčiji način, s temeljito drukčijih polazišta.

«Mala sirena» se površno može predstaviti kao roman o odrastanju, sazrijevanju i traganju za identitetom. Kažem: površno, jer sve u romanu govori suprotno od tih stereotipnih premisa. Glavna junakinja jest vrlo mlada, oko šesnaest joj je godina, ali je zrelija, samosvjesnija i samosvojnija od cjelokupnoga svoga okruženja. Nipošto nije izgubljena, osim u spoznajama, koje se već dosadnim ritmom smjenjuju iz epizode u epizodu, da bi ju svijet oko nje mogao prihvatiti, da bi tu samoživost, energiju, talent, ljubav, naprosto mogao samo podnijeti, bez ljubomore i bez inercijske represije. U prvom dijelu romana, čije se epizode razliježu na relaciji dom i obitelj – škola, vršnjaci i profesori – ulica, društvo, supkultura i ljubavnici, junakinju bismo, da ne znamo o njoj da je izuzetno pametna, izuzetno disciplinirana za ciljeve koje sama sebi postavlja, te izuzetno obrazovana, mogli doživjeti kao buntovnicu, možda čak i kao razmaženo derište. Ali ne. Čitava je njena okolina njoj potpuno inferiorna, a njena je neprilika što se u traganju za nečim ili nekim sebi sličnim, pomalo nepromišljeno upušta u emocionalne i čulne avanture.

Dom i škola glavne su točke o koje su oslonjene poluge ugnjetavanja što ih naša junakinja trpi. Ono što doživljava u školi još je i razumljivo, ali dom i obitelj «Male sirene» prava su mučilišta i mučitelji, a vrlo ironično ispada što ta obitelj slovi kao kulturna, intelektualna, ugledna, je li, a zapravo ili uspješno prikriva iskonski primitivizam, ili pak – ne trpi konkurenciju u jednoj prerano duševno osamostaljenoj djevojčici. «U redu, snosit ću konzekvence, no nije me briga», reagirat će ta djevojčica kad na njezine akte buntovništva temeljne institucije društva uzvraćaju represijom. U takvom ozračju, glavna nam junakinja biva simpatičnom i čitajući roman u sebi je hrabrimo neka ustraje u svojoj tvrdoglavosti, bar do punoljetnosti, ali ona ne može toliko čekati, upušta se još dublje, sve do fizičke boli i tjelesnim posljedicama na koje reagira gotovo jednako kao i prema «društvenoj nepravdi». Nije ju briga. Tu ju malo počinjemo sažalijevati, no u drugoj polovici romana «Mala sirena» nam priređuje iznenađenje: uz baletnu stipendiju koju si je sama osigurala, ona odfrkne u Francusku, u Bretanju, u drugi svijet, u, čini se, potpuno drugačiji život. Spašava se, tako se nadamo.

Ali, tada postaje jasno čemu ona tinejdžersko-novovalna prva polovica romana, lepršava priča o prepametnoj curi koji svi gnjave jer je pametnija i ljepša od njih. Kroz bretonsku polovicu romana postaje jasno da je životna priča «Male sirene» priča o maltretiranju, ugnjetavanju, omalovažavanju, nasilju koje boli i kad nema fizičkog kontakta. Čudno ali i začudno biva kada iste ili slične pojave i ljudska ponašanja od kojih je naša junakinja pobjegla, ona zatiče i u tom zapadnom civiliziranom svijetu, u tom kulturnom društvu, u kojem se ponovno bez ikakve zaštite treba tvrdo boriti ne samo za uspjeh nego i za osobnu sreću. Umjesto bezbrižnog djetinjstva i rokerske mladosti, «Mala sirena» sama je sebi priuštila odiseju kroz izazove egzistencije i emocija. Kroz te bitke ona ne prolazi bez žrtava, ono što je ne ubije ipak je poprilično osakati, ali kako se roman primiče kraju, nekako se sve više nameće pitanje: ta cura, toliko je toga prošla prije dvadesete, što će s njom biti za koju godinu ili koje desetljeće? Što su joj to učinili? Što to zapravo rade svakome od nas?

- 16:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.09.2007., nedjelja

Rupa u slivniku

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Aleksandra Kardum: »Spavaš li?«, roman, Disput, Zagreb, 2007.

Loša vremena nažalost rađaju dobru književnost. Ovo »nažalost« nije zbog književnosti, nego zbog loših vremena, a najlošije moguće vrijeme je ono ratno. Kako se iz godine u godinu, malo pomalo, povećava vremenska distanca prema nedavnom ratu, sve je više dobre literature koja se tim ratom bavi, i koja sve uspješnije, zornije, potresnije, kakogod, pokazuje koliko je taj rat, poput svih drugih ratova, bio besmislen, okrutan, zvjerski, i na kraju svega – uzaludan. Dok u politici i službenim povijestima iza ratova ostaju pobjednici, u dobroj književnosti jedina priznata posljedica rata, sa stanovišta neprijepornog humanizma, jesu žrtve. I one poginule, i one preživjele.

Roman Spavaš li? Aleksandre Kardum, Splićanke, pedagoginje koja glazbom pomaže autističnoj djeci, govori o žrtvama rata u Bosni. Štoviše, ovaj roman vrišti u ime žrtava rata (i ratova) u Bosni, i široj okolici. Upit iz naslova romana, »spavaš li?«, često ponavljaju različiti likovi, obraćajući se ubijenima s nadom da nisu mrtvi, ili sebi bliskima s nadom da su i upitani i pitaoci još uvijek s ove razumne strane života. No, pitanje »spavaš li?« ovim romanom kao da je u ime svih ratnih žrtava upućeno i »bijelome svijetu«, koji je premirno ili u najboljem slučaju nemirno, ali preneodlučno promatrao kako ratni užas raste i buja. Iako rat pritišće svaku stranicu romana, njegovih aktera (krivaca, zločinaca) u fabuli nema. Rat je u svim tim zbivanjima, kako je to dobro u pogovoru primijetio Jurica Pavičić, poput rupe u sredini slivnika; iako je »odsutan«, taj je rat u središtu, sve k njemu uvire i sve je njime uvjetovano.

Roman je složen u tri pripovjedne razine. Jedan tok radnje govori o zapadnom mirovnjaku koji nakon udesa završava na liječenju u sarajevskoj bolnici, zajedno sa sinom kojeg je vozio sa sobom u autu. Tu se zbližava s liječnikom kome je rat razorio obitelj, a i cijeli taj mikrokozmos sarajevske bolnice u ozračju tek minulog rata razotkriva nam se kao jedno tegobno oporavilište. Unatoč ljudskoj toplini, ljubaznosti i srdačnosti, u zraku »vise« mnoge nedovršene priče. Upoznajemo i mirovnjakovu suprugu, ona je »odavde«, što među bolničkim osobljem ne prolazi bez sumnjičavog procjenjivanja je li u pitanju bila ljubav ili dobra prilika.

Epizode bolničkog oporavka ranjenog mirovnjaka isprepletene su s flashback scenama u kojima iz »prve ruke« pratimo ženu kako s malim djetetom mukotrpno baulja kroz šumu prema svome domu, odakle dopiru pucnjevi i dim. U ta dva narativna toka umetnuti su još i dnevnički zapisi djevojčice iz prvih dana poslije Drugog svjetskog rata. Povrh tipičnih djetinjih memorija, iz tih se zapisa postupno razotkriva da je njen otac vjerojatno u zatvoru jer je pripadao »pogrešnoj vojsci«, a njena majka, nadajući se da će tako izbaviti muža, podaje se lokalnom moćniku.
Tri se pripovjedna toka na kraju očekivano stapaju, dobivaju zajedničke nazivnike, što donosi nekoliko novih nenadanih spoznaja. Fabularno, to bismo mogli nazvati obratom, no obrata zapravo nema, jer spoznaja o povezanosti nimalo ne pomaže likovima, tek nama čitateljima potvrđuje ono što smo već naslućivali - da se sudbina prostora i naroda uvijek prelama na sudbini pojedinca i obitelji, da žrtve ne preskaču generacije, i da je u svakoj ratnoj nesreći najveća žrtva i najveći heroj – žena.

Treba svemu ovome dodati da je roman nevjerojatno emotivan. Svaka rečenica, svaka gesta, zapažanja stvarnosti oko sebe, svaki odnos među likovima ili njihova introspekcija, obojeni su intenzivnim osjećajima, duboko su intimizirani. Za razliku od »muškog« ratnog ili antiratnog pisma, koje radi predaha često poseže za crnim humorom ili apsurdom, ovdje takvih epizoda nema, a osjećajna skala koja počinje od užasa, u najboljem slučaju završava na ravnodušnosti. Kroz dvjesto stranica likovi se kreću, nešto rade i nešto govore jedni drugima, no naš čitateljski put vodi kroz njihove umove, kroz njihove izmorene, uznemirene, ali sasvim nedužne svijesti.

(objavljeno u Glasu Istre, 1. rujna 2007.)
- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Svibanj 2014 (4)
Kolovoz 2013 (38)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (17)
Siječanj 2012 (18)
Prosinac 2011 (18)
Ožujak 2011 (9)
Prosinac 2010 (27)
Svibanj 2010 (11)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (22)
Veljača 2010 (9)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (30)
Rujan 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (30)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Preporuke za čitanje, ljeti na plaži, zimi na kauču, u svako doba u autobusu ili vlaku. No, ovdje će biti riječi isključivo o novijim proznim knjigama isključivo domaćih autora (s tu i tamo ponekom iznimkom), a blagu prednost imat će znanstvena fantastika i proza o Istri odnosno autora iz Istre, kada takvih knjiga bude. Ovaj blog je spin-off web-stranice "Knjiga za plažu" i istoimene rubrike u Glasu Istre.

Autor svih tekstova na ovome blogu: Davor Šišović, novinar Glasa Istre, na raspolaganju namjernicima i na matičnom blogu Bookaleta.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

IMGShack

eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Sve knjige za plažu

302. Danijel Bogdanović: Najveća igra u svemiru i šire

301. Ivica Došen Žuti: Krvop'ja

300. Robert Međurečan: Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

299. Zoran Pilić: Đavli od papira

298. Goran Skrobonja: Nakot

297. Davor Špišić: Samovar

296. Luka Bekavac: Drenje

295. Milan Ilić: Potpuna akustika

294. Miljan Marković: Tajna vile Moro

293. Ajla Terzić: Mogla je biti prosta priča

292. Karim Zaimović: Tajna džema od malina

291. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Poljubac žene-vješalice

290. Darko Tuševljaković: Senka naše želje

289. Branko Lučić: Čovjek koji je pao s neba

288. Mihaela Gašpar: Bez iznenadnih radosti molim

287. Adnadin Jašarević: Društvo tragača

286. Spomenka Pululu: Nomadi

285. Robert Perišić: Uvod u smiješni ples

284. Pajo Pakšu: Crveni tata, bijeli zec

283. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

282. Tea Tulić: Kosa posvuda

281. Kemal Mujičić Artnam: Vrijeme ljubavi

280. Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno

279. Nora Verde: Posudi mi smajl

278. Radovan Domagoj Devlić: Sindrom vlasti

277. Franjo Janeš: Formula za kaos

276. Grupa autora: […] (Lakuna)

275. Srđan V. Tešin: Ispod crte

274. Grupa autora: Bosanska kraljica Katarina

273. Grupa autora: Blizine, nigdine i fritule

272. Grupa autora: Kamovo novo ruho

271. Hrvoje Šalković: Nulti meridijan

270. Tina Šut: Koprena

269. Aleksandra Kardum: Pratim te

268. Adrijan Sarajlija: Manufaktura G

267. Nebojša Lujanović: Godina svinje

266. Igor Rajki: Stalak za poljupce

265. Mislav Pasini: Točka dezorijentacije

264. Ilija Bakić: Led

263. Zoran Krušvar: Kamov se vraća kući

262. Maja Hrgović: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

261. Jovan Ristić: Godine u magli

260. Drago Orlić: Ispovijest jednoga kinoamatera

259. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Put do mora

258. Đorđe Bajić: Ostrvo prokletih

257. Tanja Mravak: Moramo razgovarati

256. Melina Kamerić: Cipele za dodjelu Oskara

255. Nada Gašić: Voda, paučina

254. Radmilo Anđelković: Legija Ida

253. Bekim Sejranović: Ljepši kraj

252. Radmilo Anđelković: Tabor na Kidisu

251. Aleksandar Žiljak: Božja vučica

250. Darko Macan: Koža boje masline

248. Boban Knežević: Otisak zveri u pepelu

247. Dora Kinert Bučan: Duše od gume

246. Gordan Nuhanović: Vjerojatno zauvijek

245. Dejan Stojiljković: Konstantinovo raskršće

244. Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

243. Goran Skrobonja: Čovek koji je ubio Teslu

242. Zdenko Jelčić: U traganju za izgubljenim Narcisom

241. Adnadin Jašarević: Mit o Heleni

240. Denis Peričić: Netopir i črni ljudi

239. Ivan Sršen: Skela / Bajke iz automata za kavu

238. Marina Vujčić: Tuđi život

237. Tanja Radović: Ledeno doba

236. Edo Popović: Priručnik za hodače

235. Oto Oltvanji: Kičma noći

234. Zoran Tomić: Pričine i drugi umišljaji

233. Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

232. Boban Knežević: Poslednji Srbin

231. Slavoljub Stanković: Split

230. Zoran Pongrašić: Hi-fi fotelja

229. Sferakon 2010: Parasvemir

228. Julijana Adamović: Konzerviranje

227. Robert Vrbnjak: Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi

226. Viktoria Faust: Solarne mačke

225. Zoran Malkoč: Groblje manjih careva

224. Refik Mujezinović: Sevdali mantra

223. Grupa autora: Fan(tom)

222. Marko Mihalinec & Velimir Grgić: Kriza

221. Hrvoje Kovačević: Zvijer, anđeo, sudac

220. Nenad Rizvanović: Sat pjevanja

219. Rade Jarak: Tango

218. Mary Novosel: Ide ko putar

217. Danilo Brozović: Balkanska ruta

216. Nejc Zaplotnik: Put

215. Selvedin Avdić: Sedam strahova

214. Zoran Janjanin: Hazmat

213. Rudolf Lokas: Dupini za vjenčanja i sprovode

212. Irena Rašeta: Cabron

211. Ivan Pauletta - Corrado: Štorije iz Istre

210. Hrvoje Šalković: Kombinacija d.o.o.

209. Darko Macan: 42/Pročitaj i daj dalje

208. Vladimir Stojsavljević: Pula

207. Pajo Pakšu: Welcome shit pack

206. Grupa autora: Zvučni zid

205. Ivana Sajko: Povijest moje obitelji

204. Boris Veličan: Odavde do tralala

203. Josip Novaković: Prvi aprila

202. Ljubomir Damnjanović: Malteški šišmiš

201. Vesna Popović: Miran san do odredišta

200. Grupa autora: Zbirka priča o Flašu Gordonu

199. Srđan Valjarević: Komo

198. Maja Sačer: Božji grijesi

197. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Utjeha južnih mora

196. Damir Karakaš: Sjajno mjesto za nesreću

195. Tomislav Zajec: Lunapark

194. Dule Nedeljković: Ponedeljak

193. Marinko Koščec: Centimetar od sreće

192. Ivan Dimoski: Nježne usluge terenskog komercijalista

191. Zoran Pilić: Krimskrams

190. Rade Jarak: Crna svila

189. Alen Kapidžić: Noć uz Rijeku

188. Kristijan Vujičić: Udruženje za mravlje igre

187. Dorta Jagić: Kičma

186. Zoran Žmirić: Blockbuster

185. Bekim Sejranović: Nigdje, niotkuda

184. Milica Lukšić: Priče za tešku noć

183. Maša Kolanović: Sloboština Barbie

182. Goran Vojnović: Čefuri raus!

181. Boris Gregorić: Kali Juga

180. Siniša Pavić: Plačeš li to?

179. Grupa autora: Tragovima Bosanskog Kraljevstva

178. Sferakon 2009.: Strune nemira

177. Franjo Janeš: Noć mrtvih živaca

176. Nikola Stjelja: Užasi godišnjih doba

175. Damir Hoyka: Xavia

174. Veselin Gatalo: Priče za nemirnu noć

173. Max Marković: Zapisi starog šajzera

172. Jadranka Bukovica: Nepoznati u svemiru

171. Vlatka Jurić: O punom i praznom

170. Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora - Palača i vrt

169. Ana Đokić: Recepti za sreću

168. Rade Jarak: Pustinje

167. Renato Baretić: Hotel Grand

166. Neven Ušumović: Makovo zrno

165. Nihad Hasanović: O roštilju i raznim smetnjama

164. Ljubo Pauzin: Slučajni bestijarij

163. Nebojša Lujanović: S pogrebnom povorkom nizbrdo

162. Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima

161. Ivan Gavran: Božja jednadžba

160. Vlatko Ivandić: Ljubavne priče iz grada kraj mora

159. Veselin Gatalo: Polja čemerike

158. Kruno Čudina: Bdjenje

157. Boris Dežulović: Poglavnikova bakterija

156. Sonja Gašperov: Cyber Zoo

155. Predrag Crnković: Beograd za pokojnike

154. Ernie Gigante Dešković: Serenijeva enigma

153. Bajam Ilkullu: Zapisi iz harema

152. Nataša Skazlić: Oni - humani bestijarij

151. Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): Dobitnik

150. Drago Glamuzina: Tri

149. Jurica Pavičić: Patrola na cesti

148. Nina Mimica: Lea ide u Hollywood

147. Andrea Pisac: Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem

146. Veronika Santo: Vrt pramčanih figura

145. Mario Rosanda Ros: SFumato

144. Emir Imamović Pirke: Tajna doline piramida

143. Sferakon 2008: Zmajev zlatni svitak

142. Dalibor Šimpraga: Anastasia

141. Hrvoje Šalković: Oko cucka pa na mala vrata

140. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

139. Željana Giljanović: Banana Split

138. Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

137. Zoran Vlahović: Strijelac 2

136. Boris Perić: D'Annunziev kod

135. Goran Bogunović: Ljenjivci i druge priče

134. Simo Mraović: Bajke za plažu

133. Tatjana Jambrišak: Nikad bivša

132. Zoran Pilić: Doggiestyle

131. Marijana Ogresta: Koliko košta gram

130. Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

129. Grupa autora: Bludućnost

128. Denis Giljević: Prodane dušice

127. Zdenko Mesarić: Garaža

126. Renata Valentić: Možeš malo glasnije?

125. Ludwig Bauer: Zapisi i vremena Nikice Slavića

124. Drago Orlić: Štorije od žalosti

123. Lada Žigo: Ljudi i novinari

122. Edo Popović: Oči

121. Ljiljana Filipović: Nestali ljudi

120. Damir Karakaš: Eskimi

119. Goran Dević: Snuff film

118. Zoran Pongrašić: Baba

117. Emir Imamović Pirke: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

116. Lucija Stamać: Mala sirena

115. Aleksandra Kardum: Spavaš li?

114. Damir Karakaš: Kako sam ušao u Europu

113. Vlatko Ivandić: Atelje pod morem

112. Mislav Pasini: Mrtva straža

111. Radenko Vadanjel: Dnevnik besposličara

110. Igor Grbić: Tajna Monkodonje

109. Nevidljiva proza

108. Ivan Vidić: Gangabanga

107. Predrag Raos: Vertikala

106. Damir Markulj: PMS ili Prava Muška Spika

105. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu

104. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored

103. Snežana Bukal: Milion, Libar Marka Pola

102. Sferakon 2007.: Trinaesti krug bezdana

101. Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

100. U mislima čupam borove

099. Zrinka Pavlić: Svijet & praktična žena

098. Alen Bović: Metastaze

097. Ivica Prtenjača: Dobro je, lijepo je

096. Dario Rukavina: Buddha u supermarketu

095. Robert Naprta: Vampirica Castelli

094. Blog-sf

093. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

092. Gordan Nuhanović: Posljednji dani panka

091. Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

090. Igor Kokoruš Lebowski: Muškarci su iz birtije, žene su s placa

089. Veselin Gatalo: Geto

088. Hrvoje Šalković: Pravi se da ovo nisi vidio

087. Vlado Bulić: Putovanje u srce hrvatskoga sna & Pušiona

086. Boris Perić: Vampir

085. Ad astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele

084. Krešimir Pintarić: Ljubav je sve

083. Viktoria Faust: Vampirski snovi

082. Boris Dežulović: Jebo sad hiljadu dinara

081. Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

080. Zoran Lazić & Tonći Kožul: Gori domovina – Steve i Samoula u Hrvatskoj

079. Veselin Gatalo: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

078. Stanko Andrić: «Povijest Slavonije u sedam požara», «Enciklopedija ništavila», «Dnevnik iz JNA»

077. Zrinka Horvat: Devet

076. Zoran Lazić: Kalendar

075. Boris Beck: Krila u koferu

074. Denis Peričić: Krvavo

073. Krešimir Pintarić: Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave

072. Aleksandar Hemon: Čovjek bez prošlosti

071. Ludwig Bauer: Biserje za Karolinu

070. Robert Mlinarec: Tkači snova

069. Josip Mlakić: Obiteljska slika

068. Zoran Lazić: Miss Krampus

067. Lucija Stamać: Labud

066. Zoran Vlahović: Frulaš

065. Zoran Lazić: Ljeto u gradu

064. Dubravko Jagatić: Dolce Vita

063. Renato Baretić: Osmi povjerenik

062. Libido.hr

061. Igor Štiks: Dvorac u Romagni

060. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 2

059. Marina Šur Puhlovski: Zapisi s koljena

058. Boris Dežulović: Christkind

057. Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

056. Priča kratka ali slatka

055. Dalibor Perković: Preko rijeke

054. Davor Špišić: Kuke za šunke

053. Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber

052. Denis Peričić: Hrvatski psycho

051. Jadranka Bukovica: Ma koga se tiče

050. Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

049. Tatjana Gromača: Crnac

048. Davor Dužman: Štrigun

047. Sferakon 2004.: Zagreb 2094

046. Boris Perić: Groblje bezimenih

045. Slađana Bukovac: Putnici

044. Ivan Gavran: Sablja

043. Danijel Šah: Crni zid

042. Istrakon 2004.: Bolja polovica

041. Mario Berečić: Željezna horda

040. Edo Popović: Kameni pas

039. Sferakon 2002.: Alternauti

038. Sead Begović: Sanjao sam smrt pastira

037. Vanja Spirin: Treći nos

036. Marinko Koščec: Wonderland

035. Zoran Pongrašić: Nespretna krila anđela

034. Damir Karakaš: Kombëtari

033. Edo Popović: Izlaz Zagreb jug

032. Damir Karakaš: Kino Lika

031. Rade Jarak: Sol

030. Boris Beck: Metak u srcu Svetog Augustina

029. Zoran Mašović: Dogodilo se na današnji dan

028. Željko Maurović: Modeli mimikrije

027. Edo Popović: San žutih zmija

026. Miljenko Jergović: Historijska čitanka 1

025. Simo Mraović: Konstantin bogobojazni

024. Igor Rajki: Katalog o božjim dostavljačima

023. Ekran priče_01

022. Vladimiro Gagliardi: Projekt Meduza

021. Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

020. Jelena Čarija: Klonirana

019. Vanja Spirin: Blago bogova

018. Ernie Gigante Dešković: Posrnuli

017. Ana Zubak: Samhain

016. Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

015. Živko Prodanović: Smrt u rimskim ruševinama

014. Rade Jarak: Termiti i druge priče

013. Ernie Gigante Dešković: Creatio

012. Berislav Majhut: Nezaboravna protiv slučajne sličnosti

011. Istrakon 2003.: Svijet tamo iza

010. Sferakon 2003.: Djeca olujnih vjekova

009. Vanja Spirin: Junačke zgode Junker'sa i Vailianta

008. Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

007. Robert Perišić: Užas i veliki troškovi

006. Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

005. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: Gdje se noga spaja s drugom nogom

004. Davor Slamnig: Topli zrak

003. Darko Macan: Teksas Kid (i još neka moja braća)

002. Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

001. Dejan Šorak: Ja i Kalisto

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se