Prvo, izgleda da sam opet mjesečario i uspio isključit alarm na satu. Tak da sam zaspao i probudio se taman na vrijeme da se osjetim kriv što sam zaspao i što neću jurit na predavanje jer *znam* da mi je pol sata taman dovoljno da dođem tam na vrijeme da zakasnim debelo, niš ne pohvatam i glumim gljivu ostatak vremena. Što je još gore, volim to predavanje! Bah! Danas će me sto posto kopat osjećaj da nisam niš napravio.

Zatim, moja ADSL veza mi omogući da se na blog.hr spojim sa nevjerojatnih 500bps što je brojka koju nisam vidio još od starih dobrih dana kad sam surfao netom uz pomoć, onda još više nerazrađenog, Carneta. Oh joy. Barem je flat-rate.

I onda, naravno, stara nazove i počne se ponašat ko da sam upravo ubio malog, slatkog peseka. Super, ko da nemam dovoljno problema i bez toga. Kad već govorimo o nabijanju osjećaja krivice... puno fala, much obliged...