Zenitist i kritičari u drhtalici

11.09.2011., nedjelja

Kritičarstvo na Balkanu -- II dio



Krititičarstvo na Balkanu
II dio


U II delu Kritičarstva na Balkanu slijedi razudba nekoliko „kritika“ koje su potpisali B. Pavlović (nema pojma), V. Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio), a koje kritike sve povezuje – ideologija.

Ali, pre toga, treba dovršiti skiciranje stanja u Kirtičarstvu na Balkanu; spomenut ću skupinu P-70, žiri NIN-ove nagrade i dežurne kritičare po Hrvatskoj i Srbiji. /Taj tekst je trebao ići odmah, ali ga greškom nisam uneo dok sam editirao prilog./


***
6 sekretara SKOJ-a iz grupe „Proza na putu P-70“ liče na svog idola Ćosića po tome što su lažni disidenti. Kukaju kao da ih žive deru, a svi etablirani, ne skidaju se s malih ekrana. Jedan od njih javno zakazuje dvoboje u „Utisku nedelje“, očigledno može da se pozove tamo kad poželi, i ne samo to, već da povede koga hoće. Ta grupa P-70 liči na grupu TNT, uglavnom nesposobnjakovići, a najopasnijeg i najinteligentnijeg iz nekog razloga zaobilaze – Slobodana Vladušića (oh, kako je Vladislava Gordić-Petković „LUCIDNO zapazila neke stvari u njegovoj knjizi 'Forward'“, i Goran Lazičić i Mića Vijičić su dupeuvlakački to morali da „uoče“ u „svojim“ prikazima). On se ponovo vratio kritici, i svoje teorijsko znanje koristi da citatima (npr. Sloterdajk, ono o proizvodnji konsenzusa je tako zgodno bilo, baš je leglo) oplemeni zlovoljno omalovažavanje svega što „prikaže“. Tragički zlovoljan, u stilu „zna deda ali ne mora sve da kaže“, muška oštrokonđa, koja se duri na globalističke neznalice, ali Vladušić je profesor u Novom Sadu. On je na studijama književnosti u Novom sadu ono što je Pajkić na beogradskoj dramaturgiji. Ipak su teorijske postavke P-70 na nivou onog zahteva za soc-realizmom posle 1945, samo je zahtev za opisom obnove i izgradnje zamenjen zahtevom da pisci treba da „obrate pažnju na ovaj društveno-istorijski trenutak“.
I kako se samo uvlače u bulju Dobrici Ćosiću, da povraćaš: skupe se skoro svi iz te grupe Šest sekretara SKOJ-a na književnoj večeri oca nacije pa u horu „čika Ćoso mi bismo vam popušili“ ...


***

Stanje u hrvatskoj kritici je jednako korumpirano i prenapučeno neznalicama. Jagna Pogačnik je hrvatska pandankinja (da upotrebim rodno korektan termin) Jasmini Vrbavac: sterilne kritike koje zaboravite čim ih pročitate, proračunate, iskalkulirane, uostalom u zadnje dvije godine Pogačnikova ni ne piše te kritike, već samo svojim štambiljom ovjerava ono što joj podnesu iz HEP-a. Jagna je pukla i nikog više ne zanima što ona piše. Takozvana sveučilišna kritika je postala toliko beznačajna i neplaćena (Duda se anihilirao i ispario) a profesori mole Boga da ih neka korporacija kooptira. Za dodatnu lovu dakako.

***

Ali kad si „profesionalni kritičar“, tek si onda u buli, jer pišeš za plaću, a to kritičko mišljenje za koje primaš novce kojim uzdržavaš obitelj teško da onda može biti neovisno. Kritika je tu između dvije vatre: ako je beizinteresna i badava, onda je sama sebi svrha i bez utjecaja (pa odumire), a ako je plaćena i objvcljivana u dnevnim listovima i samim tim glasnija i utjecajnija na književnog konzumenta, e onda je u pravilu (bez iznimaka) korumpirana, jer si nakladničke kuće ne smiju dopustiti luksuz da im njihove knjige dobiju loše prikaze (a često ni luskuz da im knjige konkurentskih izdavača dobiju dobre prikaze, te takvima sljeduje ili prešućivanje ili naručena loša kritika).

Tako da u konačnici i nema razlike između escort ljepote đevojke na visokim štiklama i kritičarke (ili kritičara u sandalama i s pederušom) – oni se pozivaju da budu pratnja, escort, a ne da misle. Ana Grbac je jedna od tih profesionalnih kritičarki, ona ništa ne radi samo je kritičarka, često se viđa na promocijama knjiga koje podupire Sandorf agencija i kooptirana je u žiri nagrade T-portala za najbolji roman godine. I ona je dobila zadaću da zabije čavao u moj lijes kao hrvatskog pisca, tako što je objavila kurvanjski tekst u kojemu je parodirala naslov mog romana u „Laku noć, gospodien C.“ čime mi je – ne znam samo u čije ime – poručila da mi nije mjesto u hrvatskoj književnosti. To je učinila na dva tipična pederska, pardon frigidno-lezbačka načina, koja i priliče tako nelijepoj osobi ravna dupeta i bez morala u kritičkom prosuđivanju književnosti (Pogačnikova je barem seksi, na neki način, rado bih ju nategnul ...). Prvi je način da izvuče citat pjesme, a drugi da ide ad hominem – ona „zna“ da sam ja „previše kalkulirao“. Izvlačenje onih stihova u njenom kvazitekstu predstavlja trijumf kretenizma, jer sam ja u knjizi primjenio metodu Flanna O'Briena i Nabokova, to jest da sam uvrstio pastiš namjerno loše poezije, koja treba biti parodija. A Ana je Grbac to ne samo izvukla iz konteksta već još i „protumačila“ – o glupa kritiko, kako da ti pojem – kao suviše autobiografski!? A glede kalkuliranja?! Pa da, kako da ne, kalkulirao sam jer sam jebo mater Igoru Mandiću na Knjigomatu (u povodu jedne druge polemike) PRIJE no je roman poslat žiriju, a kalkulacija je jamačno i to što sam bio na strani Ugrešićeve u trenutku dok još nije bila dobila Vjesnikovu nagradu i dok je još uvijek persona non grata u hrvatskom kulturnom životu.

***

No dobro, Ana Grbac ima nešto zajedničko sa srbijanskom kritikom – opće nadobudno nipodaštavanje književnosti, i ismijavanje knjiga koje kao član ocjenjivačkog povjerenstva dobija na čitanje. Na primjer Ljiljana Šop se prosrala par puta u nedjeljnom književnom dodatku Blica, podsmjehujući se većini romana i pisaca koji si bili dovoljno blesavi da žiriju u kojemu je ona pošalju svoje knjige. Ona je tako s nipodaštavanjem govorila i o romanu Vođa Aleksandra Novakovića, bagatelišući tu knjigu kao jeftino poigravanje istorijom.

Sada, kada su u žiriju NIN-ove nagrade i V.G.-Petković, i Mića Vujčić – njen klon i pripadnik banatskog klana koji se odlično razbaškario po „Danasu“ i „Politici“ – i Vasa Pavković, koji kao da je kloniran iz rebra Čede Mirkovića, dakle majstor jezičke ezopovske ekvilibristike, pa Mileta Aćimović Ivkov, koji bi jedno valjda o čuvanju ovaca mogao da prozbori koju a ne o književnosti – dakle sada bi bilo na mestu reći: Ko pošalje roman NIN-ovom žiriju – peder!
Kako neko ko drži do sebe može da pošalje svoje knjige tom žiriju posle onoga što je izvalila Lj. Šop? Treba se onda i setiti kakve su kritike pisali V.G. Petković i Mića Vujčić – i kako je V.G. Petković odlučivala u žiriju za nagradu edicije Istok-Zapad i u žiriju za stipendiju B. Pekić. Naravno, kritikâ Miće Vujčića se nećete sećati jer su kao i one od Vrbavčeve – bezlične, dok u kritikama M.A. Ivkova uvek ima neka smehotresna formulacija koja ni autoru kritike nije jasna.

:::::::::::::::::::::::::::

U nastavku, u III dijelu:::
Neki primjeri ideološke kritike u Hrvata i Srbalja, a bogami i Bosanaca


to jest:

Što je to što može povezati takve ljude kao što su Bole Pavlović (nepismen i neznalica), Vladimir Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio)? Ideologija, bre!

- 11:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2011., subota

Kritičarstvo na Balkanu - I dio

I dio teksta na Lupigi


...
Svetozar Vlajković je jednom napisao da su kritičari paraziti, tako da im ova sudbina koja ih je zadesila poslednjih decenija – to što su postali potrčci izdavačkih kuća i njihovi Pi-Ar-ovi – dođe kao zaslužena kazna. Tako im i treba, veli Vlajković.

Koju funkciju ima današnja književna kritika? Kritičar njome treba da iskaže sledeće, po dužnosti:

1. stanje u odnosu snaga književnih klanova,

2. da nahvali vladajuću književnu poetiku,

3. da se pokloni frendu koji mu je dao knjigu na čitanje ili da nagrdi dušmanina iz neprijateljskog klana,

4. da se uvuče u dupe određenom broju kulturnih radnika,

5. da se oduži izdavačkoj kući čiji je Pi-Ar i

6. da još jednom ojača nacionalno-ideološku paradigmu koju zastupa.

Da bi se stvorio privid i kritike, prikaza je l' tako, prikazivač će da kikne možda i koji citat, spomenuće spisak ranijih autorovih dela, ka'nuće koju reč o „ovogodišnjoj književnoj produkciji“, tako da ipak začini klin-čorbu koja od gore pomenutih šest sastojaka može da ima samo očajan ukus. Takav prikaz ne ispunjava čak ni autoironičnu definiciju kritičarskog posla kao „čorbine čorba čorba“.

Čitalac iz takvog prikaza ne može uopšte da stekne utisak o knjizi, pa da se u dobroj veri odluči da li da je kupi, ili – češće – pozajmi iz javne biblioteke. Naprotiv, ako je kritika zlonamerna i nadrkana prema pripadniku neprijateljskog klana ili antipatičnom autsajderu (koji dođe još slađa i lakša meta, jer nema „infrastrukturu“ kojom bi mogao da odgovori), to može našeg vajnog čitaoca koji nema para za bacanje - i pre će da kupi zaleđene šnicle ili nove cipele nego knjigu - potpuno da obeshrabri čak i od pozajmice iz biblioteke, kamoli od kupovine.

Tanka je linija koja razdvaja upućivanje u delo od pukog prepričavanja, što je uvek slatko zameriti neukoj i plašljivoj kritici, koja tako mazi knjige poznanika i jakih izdavača u smislu advertajzinga.

„Hej, objavio sam knjigu? Napiši mi prikaz!“ „Hoću, brate, daj primerak.“ Upućivanje zahteva teorijsko znanje. Treba prepoznati žanr i stil, a onda uz malo avanture uma i duha treba pretpostaviti „namere autora“; koliko god to zvučalo kao gatanje u šarama koje talasi ostave na pesku, pravi prikaz umetničkog dela (i likovnog i muzičkog i književnog) sastoji se u tome da se vidi koliko je autor bio na visini vlastitih namera i koliko je „istinit u odnosu na samog sebe“. Zajebano, a? Znam, a osobito deluje kontradiktorno kada se sagleda kako vol Bole gata u pepelu pa „zna šta sam ja hteo“ ili koji osećaj imaju čitaoci Mlakićeve knjige, a obaška zna koje je niske namere imao pisac ...

Ali, ako vam ta zadaća kritičara zvuči zajebano, onda kog se vraga bavite književnom kritikom?

Kritičari naši današnji se postavljaju kao da književnost – čitaj: pisci, i živi i mrtvi – postoji zbog njih. Jeste li ih čuli u radio i te-ve emisijama? Nadobudni, ma ne, uobraženi i psihotični kao Glorija Svanson u poslednjoj fazi rasapa ličnosti, pa kad krenu da gude o „prošlogodišnjoj produkciji“ koja naravno „nije bila ništa naročito“, „prosečna, bez izuzetnih dela koja ćemo pamtiti“, tako prezrivim tonom kao da odbacuju trule trešnje, pa kad krenu da daju „plastične“ naslove svojim pregledima godišnje produkcije u stilu „Godina sirotinjske zabave“, i slično.

Kritičari koriste pisce i dela kao toaletni papir. Svetozar Vlajković je i na sopstvenoj koži iskusio pravilo u našoj palanačkoj književnoj jebaonici – da je važno KO je nešto napisao, a ne ŠTA. I da se dakle ide na čoveka, a ne na delo. Zato je važno i o čijoj se knjizi piše kritika, ne samo sadržaj kritike (dakle i dela). Otud je moguće da tradicionalistički kritičari iz čista mira nahvale delo nekog „izdajnika“. Na taj način peru biografiju. Ta kritika više znači kritičaru nego piscu ili delu.
.
....


...


uskoro nastavak

- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Prosinac 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (2)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (14)
Ožujak 2014 (5)
Veljača 2014 (12)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (6)
Listopad 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (7)
Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (6)
Svibanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dubokoumne rasprave o književnosti, filmu, kulinastvu, umjetnosti uopće, smislu života, fenomenologiji, dekonstrukciji, antiontološki eseji, lingvistički ogledi, ogledi iz postmoderne historiografije, te najzakukuljenije teorije hermeneutike.

Linkovi koje trebate posjetiti

Blogovi

e-mail

cbe_cy_kebe[at]yahoo[dot]fr








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se