Zenitist i kritičari u drhtalici

31.01.2008., četvrtak

Legenda o Anni Frank

...
......
"Svake minute ..." nastavnik bi značajno pokazao na svoj ručni sat, "... 80-ero djece umre od gladi. To trebate imati na umu svaki puta kada sjednete za stol!". (Tog nastavnika sam par dana poslije tog poučnog predavanja provociranog time što je netko bacio koru od naranče na pod umjesto u košaru za smeće, dakle vidio sam ga kako u vrtu kavane u neposrednoj blizini moje škole slasno ždere janjetinu i još punim ustima otpija gemišt. Prišao sam i pitao ga: "Druže nastavniče, da li i Vi sada mislite da svake minute u svijetu od gladi umre osamdesetoro djece?". Rezultat: navodno nenajavljeni posjet prosvjetne djelatnice, "da se vide uvjeti u kojima živim"). Čak i knjiga Edmonda de Amicisa "Srce" (koju sam inače dobio kao poklon s posvetom "nepoznatog druga iz neke škole iz BiH kao nagradu za uspjeh i dobro vladanje") sadržavala je gore opise siromaštva i strašnije primere stradanja u ratu od dnevnika Anne Frank.
...
...
nastavk ovdje

....
......


- 02:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja

Povijest kao loša učiteljica književnosti

Povijest kao loša učiteljica književnosti - na ovom linku


.....
.....


- 12:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Putovanje kao vremeplov

S putovanja pamtimo samo ono “isto”. Što nas podsjeća na ulice na kojima smo odrasli. Na “tuđem” nebu pokušavamo pronaći one “iste”, one “naše” oblake, i pitamo se možemo li samo na osnovu boje neba pogoditi da to nije “naša” geografska širina.

Ono što je posve različito od našeg krajolika, opire se pamćenju. To naprosto doživljavamo kao pejzaž s drugog planeta. Poslije povratka s puta, čak ni s pomoću fotografija koje smo napravili da bismo i sebi i drugima dokazali da smo uopće negdje bili, teško je se prisjetiti predjela koja već nisu bila u našoj mentalnoj mapi. Po mojoj teoriji, mi te krajolike shvaćamo kao scenografiju nekog filma koji se bavi letom na Mjesec. I pri tome spadamo u one koji tvrde da se čovjek uopće nije niti popeo tamo gore. Dok tako gledamo fotografije na kojima smo mi pored indijskih špiljâ, egipatskih piramidâ, ili se pored neke južnoameričke rijeke češemo zbog komaraca ne uspijevajući sakriti gadljiv pogled (jer svo vrijeme očekujemo kakvu zmijurinu), sami sebi ličimo na lažne astronaute, prevarante. To nismo mi, mi smo samo ovdje, na Trešnjevki, to znamo i bez fotografija, visimo pored restorana Otelo u Bosiljevskoj, čekamo, kao i nekada... Zapravo, nekada smo čekali ne znajući što, mislili smo da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, danas ne znamo što ne čekamo. Nešto čeka nas. Iz potaje nam se približava, i oduvek se približavalo (Venclović), ali mi o tome ne želimo misliti. Nekada smo pili koktu i jupi ispred samousluge, sada u nekoj kavani pijemo najjeftinije pivo ili gemište. Ponekad Badelov vinjak. Kad nešto slavimo. A sve je manje toga što imamo slaviti... Putovanjima želimo usporiti vrijeme i izmijestiti se u različite vremenske točke.
....
...




ovdje je nastavk teksta
- 13:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.01.2008., srijeda

Kulturologija, ili o fridžu


Prije koju godinu, u meneka bijaše prazan hladionik. Iliti frižider. Američani mu tepaju – fridge. Bio je to period u kojem sam gladovao. Ponekad bih se prošetao gradom da bih gledao, samo pogledao u izloge onih najjeftinijih, express-restoracija pored željezničke postaje, tamo gdje “ručavaju” sirotani i to tako što si poruče zdjelu nekakve juhe i pol kile kruha i onda s pomoću tog sumnjivog napoja sa parčičćima skrutane žućkaste masnoće koja pluta, 90 postotaka vegete plus neka pileća kost, dakle s pomoću te mlake tekućine strpaju taj krušni skrob u sebe. I tako zavaraju glad.

Ostatak --> ovdje
- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

ZITA

ovdje se može daunlodati kratki roman ZITA



napomena

ovaj kratki roman prvotno je bio objavljen na stranicama jednog međumrežnog magazina; zatim ga je urednik maknuo pod obrazloženjem "Pa gdje kod Webilića /Zoran Ilić, Webman/ da ga objaviš? Ne može na dva mjesta!"

Fakat da je i sam urednik objavio prozu na istom tom sajtu /tj. kod Zorana Ilića/ i da je sam objavljivao iste tekstove na više mjesta,. nije bio od važnosti.


.


- 20:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.01.2008., subota

Dobri momci, Franjo Frančič i Andrej Rozman Roza

esej

napomena: ovaj tekst je prvotno bio objavljen u jednom međumrežnome magazinu, da bi ga urednik, da li ustrašen prijetnjama da li jednostavno želeći se umiliti nekome, maknuo, mučki i "izvečeri". Na ovaj se način tekst vraća u internetski život.


DOBRI MOMCI

(Franjo Frančič i Andrej Rozman u slovenskoj književosti)


1.
Važnije je biti dobar čovjek no dobar umjetnik.
Što naravno nije izlika lošim umjetnicima, a, što je još važnije, ni lošim ljudima (a njihove su izlike mnogo opasniji).

Istina je uvijek opora, ali to ne mijenja činjenicu da je život lijep. Riječ je o tome da ne zamrzimo život onda kada se uvjerimo u oporu istinu.

2.
Prvi puta sam čitao priče Franje Frančiča (1958) i Andreja Rozmana (1955) u knjižici tankoj poput brošure nekog narodnog sveučilišta. Nosila je naslov Mlada proza u založbi mariborskog Obzorja (urednici su bili Dimitrije Rupel i Niko Grafenauer).
Početkom 80-ih bila je to jedina knjiga koja se na slovenskom mogla naći u Gradskoj knjižnici a koja je nudila tekstove novog vala najmlađe posttitovske generacije u književnosti. A i u Sloveniji su također bili teško dostupni, ili u zabitim kutovima knjižnica, ili “upravo rasprodani”. Pored njih dvojice, Frančiča koji je posle boravka u vaspitnom domu studirao Višu školu za socijalne radnike i Rozmana, slovenskog pajtonovca i majstora apsurda, bili su tu i punk basista grupe Zahojenci Andrej Blatnik, koji i danas uči i predaje kreativno pisanje, urednikuje u Cankarjevoj založbi i piše kritike o američkoj književnosti, Vojko Stavber (nestao, tko ga vidi neka prijavi najbližoj postaji milice), i Matjaž Potokar (bavi se PR-om u kazalištu).


Četvrt stoljeća kasnije, njih dvojica su istaknuti predstavnici srednje generacije, pjesnici, prozaisti, pisci za djecu, a njihov nekadašnji urednik Rupel je postao ministar i jedan od likova Rozmanove satirične pjesme.

3.
Oni dolaze do opore istine posve različitim putovima. Ali u književnosti ne vodi samo jedan put do cilja. Prvi impuls mi je bio da Frančiča nazovem slovenskim Bukowskim (i prije, ako mi vjerujete, nego što sam naleteo na njegove erotske priče “Dobar juter, Charles Bukowski!”) a Rozmanu da potvrdim pajtonovštinu, ali od toga sam odustao i na kraju ću reći i zašto.

Frančič je naturalist ali istodobno veći lirik od Rozmana i uspijeva da ubaci i zrnce ironije. Ne znam još nekog kome to uspeva osim Bukowskog i Millera. Rozman je sav od ironije, crnog engleskog humora i apsurda, i humorom zahvata samu i ravan jezika ali se za razliku od pajtonovaca (televizijskih; na filmu su bili i konkretniji) tu ne zadržava, već uvijek raskrinkava neko zlo u društvu. Licemjerje mu je omiljena meta. On je opaki moralista. Koliko god da je oštar, ipak nije mizantrop.

I obojica govore istinu na tako različite načine.

4.
Postoje nekolike upotrebe i zloupotrebe “zla i nesreće” u književnosti.
U najboljem slučaju dolazi se do sažaljenja, koje je, kako je to lucidno zapazio Tvrtko Kulenović, samo “izvrnuti strah da se to nama ne dogodi.”
U gorem slučaju, opisi sa “dna života” služe autoru da bi pribavio “životnost”. Tada nesretnici i njihove muke služe kao salata ili saksije i šljunak u lošem performansu. Nekad se to radi i iz najbolje namjere, iako to u pravilu odražava psihičke probleme samog pisca – njegovu neopravdanu grižnju savjesti, nemogućnost da sačuva vedrinu u srcu u susretu sa time što u ovom tekstu uporno zovem oporom istinom. Kako idu oni Kiplingovi stihovi...? Svi se sjećate uostalom onih otužnih prenemaganja glumaca, da bi “više voljeli da budu cipelari... ili zemljoradnici...pa da vide rezultat svoga rada...” i tako dalje. Ta fama o njegovom veličanstvu fizičkom radu teško se prevazilazi.
A najgore je kada se to dno života koristi kao dokaz angažiranosti, socijalne kritičnosti, a danas i političke korektnosti. Takvi pisci su načuli da sreća nije zanimljiva, da se ne prodaje, da u životu “ne teče med i mleko”, pa eto, oni ukazuju na probleme na način koji bih ja nazvao književnim kanibalizmom. Pisati o zlu bilo koje vrste, i onom politički probitačnom i onom “uopće”, samo da bi se podigla tiraža ili okitio pisac, dostojno je prezira.

Podrazumeva se da ne treba lagati i prešutkivati tu oporu istinu. Jer život je čaroban i onda kada se pati. Ko to ne zna, taj je je izgubio srce ili ga nije ni imao.

5.
Preživjeti zlo, pisati o gubitnicima, i o seksualnom zlostavljanju, gladi, o bolu koji je postojao i pre pisca i koji će postojati i posle književnosti, o hipokriziji od porodice i roditelja do odraslih, države i političara, a sačuvati dobrotu, jeste blagoslov. Takav čovjek, koji je sačuvao srce, jeste umjetnik koji može da vam pruži na uvid sudbinu u kojoj se plače i lice je iskrivljeno od bola, a vi nemate potrebu da “obrišete ruke asepsoleta maramicama” kako je Mirko Kovač završio jednu svoju priču, već poželite da pomilujete te likove. Jer to su pravi (književni) junaci.

6.
Takav je pisac Franjo Frančič, takve su njegove skice, nešto između prozaida i proznih zapisa o ljudima koji žive pored kontejnera ili u šupama u predgrađu, upravo izloženi fizičkom i seksualnom nasilju, dok pokušavaju nekako da funkcioniraju.

Onaj ko umije podariti bogate i dobiti milostinju od sirotih, taj je sačuvao dobrotu. Uvid u licemerje, zlo, laž, tolikima je izgovor za mizantropiju, bijeg od života, mržnju prema njemu i racionalizovanje vlastite bezočnosti.

Tako se obično kod nas katastrofalno pogrešno shvaća i interpetira “književnost sa ruba”. Ljudi to čitaju kao da gledaju kroz ključaonicu ili prozorče na peep showu. Kao da su zvanični svedoci inkvizitorskom mučenju ili pogubljenju, a pri tome potajno uživaju.

I kritičari tome pridonose, previđajući u najboljoj takvoj prozi ono što im je valjda i kao osobama strano i što misle da nije interesantno i da nema “prođu” – dobrotu i lirski doživljaj svijeta kao sanjarenja čak i u svoj toj bijedi.
Valjda misle da čovjek sa zakrpama nije u stanju da napiše pjesmu?! Ili da ne može da stremi ka ljepšem i boljem?
I od Buwovskog nisu ništa naučili, ni od Millera, jedino su brojali pičke i flaše burbona.
I “tumačili” su ih kao u onoj Domanovićejoj satiri o pjesniku i spomeniku, a taj pjesnik je “mnogo pio”... Ali i onaj je mnogo pio, pa i više, a gdje je njemu spomenik?

7.
Možete li podnijeti književne likove: djevojku koja je kao djevojčica silovana, i koja danas, bez ijednog zuba, mumlajući, čisti u Domu kulture i ima jedan obrok dnevno u narodnoj kuhinji ili čovjeka koji priča sam sa sobom pored kontejnera, pokazujući sliku svoje nekadašnje žene i djeteta kojeg je odvela pre mnogo godina?
Možete li čitati o njima a da sami sebi ne čestitate što niste završili kao oni kada sklopite knjigu?
E za to su potrebne dvije duše!
Piščeva i čitaočeva.
Frančič je svoje odradio.

Metafizička je bol Frančičevih gubitnika. Ona se ne us-postavlja kvaziegzistencijalističkim mudroseratorstvom, ona nije ni dezinficirana konvencija društva koja “takve pojave tretira” da bi dokazalo (to društvo, to jest) da je društvo blagostanja.

Ona je dio života, kao takvog, pa u cielini. Time mislim na tako uobičajeno apstrahovanje književnosti (a i filma) od ružnog, od onog što nije “fino”. (Koketovanje sa ružnim ostavljam za drugu priliku.)
Time mislim na laganje. Na zabludu da je nesreća uvek zaslužena, i da “ako smo mi fini ništa loše nam se ne može dogoditi”, kako je pjevala i danska pesnikinja Marijane Larsen u svojoj socijalno anagažiranoj poeziji prije četvrt vijeka.

8.
S one strane laganja i s one strane koketiranja zlim, Frančič toplim i neiskvarenim srcem lirski a istovremeno i naturalistčki slika ljude “sa ruba” što moram da stavim pod navodnike: samo tako, čini mi se, mogu da izbegnem patetiku koja sa nahvatala na sintagmu.

Ništa se ne izostavlja, nikakva strahota, riječi su prave, kurac je kurac a pička je pička, zato što je to život, koji je lijep unatoč oporoj istini.

Život je lep i onda kada postoji samo mogućnost da bude lep. Neiskvareno srce se poji i tom mogućnošću. Kako je inače moguće da se čitalac ogreje o dobrotu i neiskazanu ali prisutnu nadu koja dolazi od gladnih zakrpljenih i na svaki način oštećenih ljudi?
Čitanje Frančičevih crtica me podseća na onu parabolu o tome kako je siromah pomogao bogatom iako ovaj nije mogao ni da zamisli da se to može dogoditi. Ono srce koje se prozlilo, naprotiv, samo dalje razmazuje kalež u kojem se zateklo.
Odmah ćete prepoznati pisca koji je takav – posle čitanja bit će vam muka.
Posle čitanja Frančičevih priča i pjesama, bit ćete spremni(ji) prigrliti svijet.

9.
Rijedak je spoj naturalizma sa lirskim kao kod Frančiča. Odbačeni ljudi, koji ni sami ne razumiju zašto pate. Imam utisak da se Frančič nada u njihovo ime i za njih – a ima tu i autobiografskog - da im uliva nadu jer i sam ima nadu.
Jezik je tako neobičan, originalan, na granici stvaranja novih reči, ili sintaksičkih kombinacija, da se to može čitati i kao prozaida.
Moj je prvi utisak poslije čitanja najnovije zbirke “Platićeš za sve” da čitam nedovršeni prevod na makedonski, pisan latinicom.

Pod motom stihova jedne pesme Daneta Zajca, Frančič bez samosažaljenja kazuje stvari kakve jesu. Rečenice su kratke, ali to nije loš izgovor u vidu “fragmentarnosti” jer u poetizovanom jeziku koji je stvorio, one imaju i dublje značenje. Reči tu treba osluškivati kao u pesmi. Kreće se od pravog stanja stvari.

10.
Ovdje bi neko mogao da se zaleti pa da kaže, “samo netko ko je sam bio pitomac doma... pa našao pravi put... može tako da emanira bol odbačenih”, misleći na Frančičev životni put, ali to je besmislica. Stvar je upravo u tome da su se mnogi sa dna prozlili, bez obzira da li su postali pisci ili ne, a i da mnogi iz svile i kadife imaju razumijevanja za cjelinu svijeta.
Stvar je u srcu. Ili ga imaš ili nemaš!

11.
Frančič ne bježi ni od svog ni od tuđeg bola, ne hvali se njime, ne nosi ga kao dangu, ne prodaje ga, on ga samokritički propituje. Kada je imenovao taj bol i naturalistički predočio ono što obično spada u crnu hroniku a o čemu se nikada ne piše i što se nikad ne snima, on dijagnosticira bolest duše. Bolest se ogleda u obezdušenim riječima kojima se daje legitimitet lošoj beskonačnosti.
Ljudi ne umiju prepoznati šta ih muči, zbunjeni lažnim (egzistencijalisti bi rekli neautentičnim, ali to je u ovom kontekstu potpuno neprimjereno) jezikom, i taj lažni jezik zavarava nesretnike, koji ponavljaju iste greške iz dan u dan. Likovi njegovih priča i sami rade na vlastitom zavaravanju.

Oni su ovisnici o poznatom, iako strašnom, i dirljiv je taj neuspjeh da sebi objasne sopstvenu propast. Oni i žele da se otvore, ali se i plaše. Uvijek zastanu pred tom kapijom i nastave da žive ružan san. Manipulišu i jedni drugima i sami sobom. Ko može da bude siguran da će izdržati ako se potpuno otvori?

Bez obzira na pripovijedanje u prvom licu, Frančičev jezik uključuje i zapažanja sveznajućeg pripovedača – jer prvo lice dobro “pretpostavlja” unutrašnja kolebanja likova.

12.
Danas su i Frančič i Rozman prije svega posvećeni stvaranju za djecu.

Ima tu neke sličnosti sa danskom književnošću.

U tome da ni tamo za djecu ne može da piše svaka budala. Po pravilu bez iznimke, veliki pisci, tek pošto im se posreći da se probiju djelima za odrasle, počinju pisati za male ljude. I to po pravilu udruženi sa dobrim ilustratorom. I ne srame se slikovnica, književnosti za djecu do 8 godina, ili one, po mom mišljenju najteže dječije književnosti, za uzrast od “malo više od 8” (zvanično 8-11) godina, kada treba pomiriti tolike stvari – ljubav stiže, mali ljudi vide kakav je svijet, roditelji su prvi put na inspekciji, takmičenje sa vršnjacima je počelo – i to ko napiše a da ne slaže djecu, jedna mu knjiga vredi kao dve Alberta Moravije! Isto važi i za neumorne kazališne adaptacije Andreja Rozmana u kazalištu ROZA.

Još je češći slučaj da je danski dječiji pisac već odličan crtač i animator i da sam filmatizira svoja dela.


13.
Ozbiljnost i poštenje s kojima Frančič i Rozman prilaze djeci upravo je takva, danska. Rozman se već i zove po svom kazalištu za djecu i odraslije, ROZA, on piše, glumi, režira, gostuje svuda gdje ga pozovu.

Danska književnost za djecu je, ne samo zbog Andersena (tačnije ne uopće više zbog njega) kriterij za dječje stvaralaštvo bilo koje književnosti. Pogotovo za prozu. Frančičeve i Rozmanove knjige bi se tamo osjećale kao kod kuće.

14.
Frančičevu knjigu “Anđelo” treba pokloniti svakom dječaku razvedenih roditelja u uzrastu od 8 do 12 godina. Kakvi psiholozi i kakva objašnjenja, kad rasteš bez oca, treba ti ova knjiga!

A njegovu knjigu “Pohvala suncokretima” (Hvalnica sončnikam, založba Karantanija 2002.; ilustracije Mišo Strman) treba pokloniti svakoj djevojčici rastavljenih roditelja uzrasta 8 do12 godina. A i budući roditelji bi je morali pročitati.

15.
Kada je reč o dječijoj književnosti, Raša Popov ima oproban repept kako procijeniti da li je knjiga dobra – ako ne laže djecu, to je to.
U životu, djecu najčešće lažu i uče licemkerju. To počinje od najbanalnijih stvari, znate ono “Kaži hvala!”. A zahvalnost je jedna od najvećih zamki. Tu se već djeca uče da skriju pravu emociju i pokađu lažnu, naučenu i očekivanu.
Pa onda manipulacija, ucjenjivanje, a kada dete nauči da ponizi drugoga (Ingmar Bergman veli da je, naprotiv, poniženje primarno umijeće djeteta, ali to je druga priča), i kada usvoji strah od golog tijela, ljubavi (i opasnog seksa, to ubrzo slijedi s tim u vezi), ono je već uobičajeni istraumirani čovječić, sa teretom koji opterećuje i druge.
Njihove knjige za djecu ne lažu. One raskrinkavaju licemjerje, već počev od iznuđivanja zahvalnosti. Upravo tu staru praksu je Rozman sistematski raskrinkao. I tu dakle i u pogledu odnosa prema dječjem čitatetelju, i Frančič i Rozman su svjetski stvaraoci.

16.
Sad je valjda jasno zašto je baš Franjo Frančič imao jaja da odbije nagradu svoga grada Piran za književno stvaralštvo sa obrazloženjem da – osim plakete tu nema i nekih peneza! Evo njegova obrazloženja:
"Općinsku nagradu za moje dvadeset četiri knjige proze, poezije i bajki, za bezbrojne članke, za vodvilje, radio igre i kazališne komade odbio sam jednostavno zato što pored medalje nema većeg financijskog iznosa... Možda bogatima trebaju čast i nagrade, siromasima treba novac da prežive. U Kopru će ove godine dodati ovakvoj istoj nagradi osamsto tisuća tolara, i drugi će da urade slično, a u Piranu nema tolara. Za proslave, krkancije i zakuske uvijek se nađu značajne sume, za melodije mora, sunca i želuca milijuni se nađu, za samo jednu debilnu pop pjevačicu i sto tisuća tolara, za svakog urednika i političara takođe, a za nagradu povodom 8. februara ne. Kultura i prosveta, bit će naša osveta!
Naravno da ne živim od zraka, ja sam pisac proleter, slobodnjak već dvadeset godina.”


17.
Andrej Rozman je majstor hiperbole. On svaku ljudsku ili društvenu manu uveća do groteske. To je satira koja razotkriva licemjerje i u obitelji i u društvu. Rozman bi slobodno mogao da stavi potpis ispod Nabokovljeve izjave da, otprilike, jedino želi da šamara glupost, okrutnost itd.

18.
Frančiča sam u početku htio nazvatislovenskim Bukowskim. Ali, poslije zbirke priča “Platit ćeš za sve”, pomislio sam da ni Bukowski ne bi imao ništa protiv da ga zovu “ameriški Frančič”.

19.
Rozman je – približno - slovenski Branko Kockica i kabaretski Milan Gutović iz početka 90-ih; uvijek je bio oštar prema slovenačkim svetim kravama.

20.
U Danskoj se velika pažnja posvećuje onoj književnosti za djecu koja se kod nas po pravilu bagatelizira. To su slikovnice za djecu do 8 godina. Dvije Dankinje koje su prvo stekle mjesto u vrhu književnosti za odrasle, za pet godina stvorile su desetak knjiga slikovnica koje (i zahvaljujući istoj ilustratorki) uče djecu da se ne plaše.

I Rozman knjigom “Mihec gre prvič okrog sveta” uz pomoć ilustratora Damijana Stepančiča priča o prvom Mihecovom pokušaju da obiđe svijet.
A to je odličan povod da se klinci upoznaju sa svim mogućim prevoznim sredstvima.

21.
Andrej Rozman je i prevoditelj, a zahvaljujući tome postao je prosvetni djelatnik. Ne kao učitelj, već je slovensko ministarstvo obrazovanja napravilo novi nastavni plan za osnovnu školu i tu je uveden i predmet koji se otprilike zove Kazališna kreacija. Kao udžbenik koriste se i dva djela Astrid Lindgren, “Pipi duga čarapa” ili Piko na slovenačkom i to je u duhovite stihove pretvorio Rozman (dok je Jasna Kolarič prevela drugi dio - “Erazem in Potepuh”). Deca upoznaju put nastanka kazališne predstave od čitajuće probe pa do premijere; to se uči od 7 do 9 razreda.

22.
Rozmanove postavke bajki “Mačak u čizmama” i “Ivica i Marice” to jest Obuti maček (to je jedan MIJAuzikel!)i Janko in Metka, traju po 70-75 minuta bez pauze.

Sama ta činjenica – raspitajte se ili provjerite na svojoj djeci tko i kako može držati dječju pažnju više od 15 minuta! – govori o tim predstavama.

Prva predstava uči da je važnije sačuvati radost života a ne biti “koristan”, a druga, jednako subverzivno, pokazuje da ne valja uvijek biti poslušan.

23.
Andrej Rozman Roza je verovatno prvi slovenski autor sapunice i to u kazalištu - "Ana Migrena” – i naravno da je to parodija.

24.

Dane Zajc:

Bez naslova

Platit ćeš za sve.
Najviše ćeš platiti za to što si se rodio.
Jata rugajućih ptica pratit će te
kroz život.
U časovima mira
i u časovima nemira
sletat će ti na grudi.
Tražit će da im platiš.
I ti ćeš davati i davati.
Ali osloboditi se nećeš nikada.
Jer nigdje nema oproštaja.
Nigdje nema oslobođenja za čovjeka.
U sebi nemaš vrednosti
kojom bi platio
Ti si sam plata za sve.

- 19:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (2)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (14)
Ožujak 2014 (5)
Veljača 2014 (12)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (6)
Listopad 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (7)
Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (6)
Svibanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dubokoumne rasprave o književnosti, filmu, kulinastvu, umjetnosti uopće, smislu života, fenomenologiji, dekonstrukciji, antiontološki eseji, lingvistički ogledi, ogledi iz postmoderne historiografije, te najzakukuljenije teorije hermeneutike.

Linkovi koje trebate posjetiti

Blogovi

e-mail

cbe_cy_kebe[at]yahoo[dot]fr








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se