Klik - Po Europama

petak, 03.11.2017.

I Julija i Arena

Zgodno me pita Sekasmith u komentaru prošlog posta o Veroni: "Pa gdje je pučanstvo, gužve, nervoza?". I stvarno, moje se fotke ne boje nepoznatih "pučana", ma kako oni gledali na to..., ali nekako s te "ruralne strane grada" nije bilo skoro nikoga "na raspolaganju". Gužve će se naći kasnije, na mjestu na koje nisam ni kanio zaći, a nervoze...? Hm, po mome, tko želi uživati u putovanju treba nervozu ostaviti doma.


Uz rječicu Adige vrijedilo bi prošetati, onom unutrašnjom stranom njenog "gradskog zavoja" koji je većim dijelom uređen (i) kao šetnica. Ali ta ću tri-četiri kilometra ostaviti za neku drugu priliku i sunčaniji dan.


"Kameni most", Ponte Pietra, šaljiva je kombinacija kojekakvih materijala, od kamena do cigle... i koječega, ali valjda to tako treba biti. U Drugom svjetskom ratu je bio srušen pa se poslije, predmnijevam, krparilo tek tako - da profunkcionira. Ionako je Verona u svoje obilate zidine, kako već pokazah, ugrađivala tokom vjekova kojekakve materijale.


Sâma gradska jezgra mjestimično "tipično talijanska", ma šta to značilo, ali ponegdje i veselo "piđamasta"... Tada je bila bez ikakve posebne gužve, tek s ponekim turističkim parom iz različitih smjerova.


Tek kad smo uz pomoć (ipak) kupljene mape (točnije mikro-mapice) u nekoj trafici naslutili gdje se u labirintu ulica može naći to neko Julijino dvorište, vidjeli smo što znači "gužva u Veroni".
Iz nekog nepoznatog razloga sve fotke "raje" u dvorištu su mi mutne... je li me to masa ljudi koja se ljuljala amo-tamo stalno poguravala, na mogu se sjetiti...


Na ulici se bar dalo disati... I nazočiti, na zidovima haustora tog dvorišta i fasadama okolnih zgrada, tisućama potpisa ushićenih poklonika/ca-tražitelja ljubavne sreće koju im je zagarantirao dodir, od silnog pipanja potpuno uglačane, Julijine brončane sise.


Kad je na mapici već bila ucrtana i veronska Arena, ona antička (a ne neka novovjeka sportska dvorana), bio je red posmucati se oko nje.


Neki koji su "naučeni" na korpulentnost naše pulske Arene, možda bi bili malo iznenađeni džepnijim dimezijama ove veronske. Onako omanja, simpatična... za čas se može obići oko nje. I nekako je niska... pločnikom se može pristupiti i dodirnuti je.


U obližnjem "restaču" njena fotka/reprodukcija nije im, naravno, stala u jedan standardan okvir pa su ju, kao simbol onoga što se nalazi tik pred njihovim vratima, pretvorili u triptih. Da uz špagete, pizzu ili njoke na ne znam koji način, ne zaboraviš gdje si.


Vani pak, na nekom lokalu privukao me pomalo iluzoran "zahtjev" - "Non fotografare!"... Ali, ionako je već padao mrak i disala se ugodna ožujska svježina večeri... pa sam ih poslušao.

Ciao Verona.

[Verona - ožujak 2008.]

© • 03.11.2017. u 19:01 • Komentari (2) #



<< Arhiva >>


gp.zagrebancije@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se