Klik - Po Europama

utorak, 31.10.2017.

Malo zafrkancije po padovanski

Jednu od navodnih naj-naj atrakcija Padove, zvanu od milja "Travnjak" (Il Prato), glatko u svojem neznanju preskočismo u prvom posjetu. I preživjesmo.
To je inače trg nepravilnog oblika s povećim ovalnim, društveno vrlo eksploatiranim travnjakom u sredini ovalnog jezera, a cijeli taj uzak ovalan prsten vode obrubljen je s osamdesetak postamenata i figura uglavnom talijanskih zaslužnika, meni skoro potpuno nepoznatih osim, recimo, Galileja, Petrarce, Tasso-a... i "onog" glasovitog Piranca, Tartinija.


Likovi kao likovi... Ne znam je li se itko od turista baš zadubljuje u promatranje, analizu ili uživanje uz svakoga od njih, ali neki su mi, onako u hodu, upali u oči...
Primjerice ovaj nonšalantan, neoficijelno ovjenčan "lovorom" (?).


Ovaj pak lik kao da "štema" glavu nekog izgubljenog jadnička koji se pomirio sa sudbinom i "guta knedle"...
Je l' to metafora nekog ne baš nježnog psihijatrijskog liječenja onog doba... ne znam?

[Naknadno: Potaknut V-ovim komentarom prilažem Wiki o tom "zahvatu": Trepanacija]


Ni u ulicama jezgre grada ne manjka kojekakve ornamentike. Više se ne sjećam o kojoj je zgradi bila riječ, ali po ovom bareljefu umjetnice / slikarice s ogoljenim poprsjem koja kao da je preuzela dio uloge svojega modela, naslućujem da se radi o nekom svestranom učilištu plemenitih vještina.


Ako se erotičnost slikarice još može razumijeti, ta umjetnici su nekako po definiciji "svoji"..., nisam siguran kako bi u današnje doba bila primljena ova inženjerka, arhitektica, što li, koja bi u ovoj "monduri" primjerice nadzirala odvijanje građevinskih poslova na nekoj baušteli?!

U Padovi se, ako je "po umjetnosti" suditi, očito "ne srame" svojih seksualnih preferenci i izborenih "sloboda" pa tako i neka njena "dama na katu" svoju sklonost nimalo ne skriva, nego dapače i objavljuje "urbi et orbi".


I, skoro pri kraju šetnje kroz Padovu, bacam pogled na "astronomski" sat na tornju gradskih vrata na Piazzi dei Signori. Nije toliko kompleksan poput onoga u Pragu i za kojega čovjek treba imati uputu za "čitanje", ako baš nema odslušanu godinu studija astronomije, ali osim vremena odšacanog položajem jedino-postojeće velike kazaljke, trenutačne "zodijačke" pozicije Sunca u zviježđu Ovna i aktualne faze Mjeseca (prva četvrt?)... nekako nisam, hm, mogao dokučiti eventualne daljnje "inherentne" nijanse.

[Padova - travanj 2008./2011.]

ponedjeljak, 30.10.2017.

Pored pinija do volta

U svom prvom prolazu njome iznenadio me par "odraslih" stabala (ja bih na prvi pogled rekao: tipičnih pinija!) koja rastu u zelenom međuprostoru između brzih traka. Čovjek uglavnom na autocestama nema što snimati, ali ovoga puta bilo je: "Snimaj, snimaj!"


Poslije tri godine na sličnom mjestu naiđoh (opet) na takva stabla (bio sam spreman za "shooting"!), ali sada, usporedbom fotki, nisam siguran radi li se o istoj lokaciji i istim stablima. No, uglavnom, to mjesto se pokazalo odličnim signalom za skori dolazak na izlazni čvor "Padova".
Takvu "hortikulturnu praksu" nisam nigdje dosad vidio. Bilo bi zgodno saznati radi li se o planiranom / projektiranom ostavljanju zatečenih stabala na trasi ili se to, eto, neki buldožerist širih estetskih vidika kod gradnje ceste smilovao lijepim krošnjama... a tehnički prijem to i "progutao"!


Padovu inače prati poprilična turistička euforija, no ja sam iz nekih nepoznatih razloga bio potpuno zanemario bilo kakvu prethodnu pripremu itinerara. I inače moja praksa putovanja naginje "intuitivnom turizmu", ali tada me Padova zatekla potpuno nespremnoga.
Pa krenusmo od slučajnog parkirališta preko slučajnih mostova... I išlo je. Bez GPS-a.


Neki "smiješan" vodotok koji kroz nju prolazi mnogim je "ciljanim" turistima vjerojatno nepoznat, ali itekako doprinosi šarmantnosti, pogotovo u spoju sa starom arhitekturom ili šetnicama do kojih na moju žalost nismo doprli...


Rekoh "vodotok", iako se naoko više radi o nekom kanalu s vodom zamalo "stajaćicom". I stvarno. kasnija konzultacija s kartom, a pogotovo "suvremenim" GoogleMaps-om, vidljivo je da je taj neimenovani gradski kanal dio kanalskog sustava obližnje rijeke Brente, a po jednom toponimu, padovanskom mostu "Ponte Molino" (nešto kao "Mlinski most") očito su tamo odavno postojali i mlinovi.
Praksa dovođenja "vode" do centra grada nije rijetkost. Samo da spomenem Beč, Ljubljanu, Annecy, Bruges... Danas su oni nasljeđe (osim utilitarnog) i, karikiram, romantičnog doba urbanizma.


Sâma gradska jezgra ispremrežena je ulicama s toliko arkada, volta, bolta... nadsvođenih "pločnika", da ne vjerujem da igdje drugdje postoji toliko dosljedna i "tvrdoglava" urbanističko-arhitektonska tipiziranost.
Meni simpatično, molto simpatico...
Čovjek bi stvarno mogao pomisliti da Padovanci, ako su gradski pješaci, nikad ne koriste kišobran. Jer im je i za najžešćih kiša nepotreban.


S voltama, makar i nad kasnije zazidanim prozorima, okitili su i jednu od češće spominjanih palača u gradu. Nije me osobito impresionirala toliko svojom velebnošču, povijesti ili "ljepotom" koliko "kakofonijom" fasadnih oblika i na nju nakeljenog "grbovlja" nekih njihovih povijesnih zaslužnika.

[Padova - ožujak 2008./ travanj 2011.]

nedjelja, 29.10.2017.

Zamalo akvareli

Iako ova fotka u nekom drugom kontekstu po mnogočemu ne bi prošla moje kriterije objave, dat ću si slobodu proglasivši je tipičnim "akvarelom" grada u kojem voda zapravo "caruje", makar s njim, akvarelom, nema neke bitne dodirne točke.
Prije tih desetak godina bilo je već kasno popodne, "svjetlo" oskudno, plavo poslije kiše, ruke možebitno drhtave [;-)], a "upijanje" grada čak tada i važnije od fotografiranja...


Uvijek me ugodno dojmi neko neočekivano zelenilo koje se uspije izboriti, bilo kao samoniklo bilo s namjerom vlasnika malog djelića zemlje iza kanalskog zida, za svoje mjesto pod suncem.
Na radost onih koji ga u strogim linijama svrhovite arhitekture zamijete.


Voda u Veneciji nije samo puki, usputni pratilac ili nužno zlo. Ona je, sudeći po mnogobrojnim više ili manje bogečkim, elegantnim ili raskošnim kamenim "stubištima" kojima joj pristupaju, itekako integrirani dio viševjekovnog (su)življenja.
Pa makar danas bila, stubišta, i mjesta samo za odmor ili predah žednih turistâ koji, eto, ostaviše i svoj "neuljudan trag".


I nešto sasvim drugačije - ne znam je li se itko od slučajnih namjernika zapitao kako funkcioniraju lokalni, venecijanski poštari kad se suoče s razvrstavanjem ili dostavom pošte primateljima s kućnim (ili katastarskim možda?) brojem #5521. Ako ništa drugo, barem su objekti s bliskim brojevima ipak, čini se, svi "na jednoj hrpi".
Ovdje čak iza žičano-mrežastih vrata kojima su, rekao bih, nervozni stanari zapriječili neprestani ulazak bauljajućih turista u njihov cul-de-sac.


I, onako na odlasku, osjetih se na trenutak u Dubrovniku... Pitam se, pitam, zašto?
Je li i onaj dubrovački iz njegovog mletačkog doba?! Ili obratno - je li ovaj iz njihovog "dubrovačkog doba"?


Umjesto praznine, plošnosti i uniformnog uzorka fasada pompoznog Trga Sv. Marka, "moje oko" odlučilo je okrenuti se dominantnim bordo-crvenim stijegovima koji su bez zastava parali noćno venecijansko nebo. "Bandere bez bandiera".


Kako došli, tako o'šli. Preko mosta na "kontinent".
I dalje po Italiji.

[Venezia - ožujak 2008./travanj 2013.]

subota, 28.10.2017.

Od gondolijera nadalje...

Pa onda malo o gondolama...
Ako se netko pita kako gondolijer "pokreće" svoju gondolu, onda "odguravanjem veslom / motkom" nije jedini ispravan odgovor.


U uskim uličicama/kanalima njihove noge također rade "sve u šesnaest". Slično kao kod romobila, ali pod 90°...


Turisti pak, osim bjesomučnog muvinga po razvikanim "koridorima", katkada i zastanu na nekom zgodnom mirnom mjestašcu da ovjekovječe svoju "ljubav u Veneciji".


A kad i sami postanu "objekt" slučajnog / namjernog snimanja "sa strane", znaju to i popratiti blagonaklonim smiješkom.


A "navigacija" je tamo posebno pitanje. U gradu u kojem bar 50% uličica završava "stubama u kanalu" nije baš jednostavno, bez karte ili GPS-a, ne izgubiti se... ili bar ne potrošiti dvostruko vremena na "pokušaje i pogreške"


Suočeni vjerojatno sa stalnim zapitkivanjem o pravim smjerovima gibanja, Venecijanci su dosta često okitili svoje zidove putokazima tipa "Prema Sv. Marku"... ili najrazvikanijem mostu, Rialtu. Nije rijetko da i turisti sami na kritičnim mjestima nekim svojim znakovljem kredom, sprejem ili ispisanim kartonom upućuju one koji "Još nisu zabludjeli".
A kad smo i kod spominjanja WC-a, klozetarenje mi se čini jednom od najprosperitetnijih privatnih djelatnosti u gradu. Jer u zakučasto pozicioniranim WC-ima se svako, da 'prostite, pišanje naplaćuje s 1,5 €. Pa ti to pomnoži s brojem turista koje je "stis'lo"...


Meni je za oko zapela i jedna posebna ulična "naprava", po svemu sudeći specifičnost Venecije, detektor navale visokih voda. Nije baš za "tsunami", ali ne mogu suditi kako izgleda ta "Alta Aqua" uživo - doživljaj je vjerojatno zabavno-avanturistički.
Za one nespremne na tu gradsku plimu, spremni su zato njihovi trgovci - po dućanima vidjeh "mirnodopsku" ponudu gumenih čizama, vrlo jednostavnih a efikasnih... za nekih 6-7 €. Tada.

[Venezia - travanj 2013.]

četvrtak, 26.10.2017.

Veneciji natenane

Pristup Veneciji po "beskonačnom" mostu (i cestovnom i željezničkom) ne odaje naznake neke pretjerane senzacije tamo na kraju.


S te se strane diče (nema veze s izrazom "Come si dice?") neka lučka postrojenja, skladišta, brodski terminal za enormne turističke krstarice - "kruzere" i... (ono lijevo!) višekatno nadzemno parkiralište kapaciteta dovoljnog valjda za sve motorizirane znatiželjnike koji posjećuju Veneciju.
To parkiralište je ispalo poprilično skupo, kao uostalom "sve" u Veneciji, ali čovjek tamo, ako se zapikne s autom, nema alternative.


Ako ništa drugo, s viših katova tog parkirališta mogla se opaliti dobra snimka markantnog mosta po kojem smo netom stigli, odande, s kopna.
Druga "mana" tog i takvog parkinga je "pješačka" udaljenost do neke prve prilike da se čovjek uopće osjeti u Veneciji. Tih kilometar i pol je čisti gubitak od dvadesetak minuta vremena provedenih u lučko / industrijsko / nikakvom okolišu. Osim ako se baš ne naleti na jedan lokalni autobus koji tamo operira prema neprepoznatljivim destinacijama...


No ipak, tokom tih rutiniranih pješačenja za obaju posjeta Veneciji (u razmaku od nekoliko godina) nismo mogli ne zamijetiti rutinu kojom prolazeći turisti preko mosta Ponte della Liberta (što će reći Mosta Slobode) na tablice upozorenja za visoki napon (ispod prolazi vlak prema venecijanskom kolodvoru) zaljepljuju svoje kaugume pa bi se taj most glatko mogao prozvati "elegantnim" imenom "Ponte delle gomme da masticare" - "Chewing Gums Bridge".


Ima tuda još kojekakvih mostova, mosnih konstrukcija, materijala i namjena...
No to je (bio) tek početak... jer Venecija ih ima bezbroj.


"Sve" je tamo, u tom "gradu stotina kanala (i mostova)" nekako drugačije nego što smo navikli. Pa ni "murija" ne šetka unaokolo mašući pendrecima.
Nalikuju li eventualne "potjere" na filmove iz ciklusa James Bonda ne znam, ali na tim su mi se vodama ovi "policjoti" doimali prilično suvereno.


Sve bliže gradu, sve veća gungula... pa i na brodicama (vaporetto-ima), kao potpunim analogijama naših tramvaja ili gradskih autobusa, ljudi zamalo "vise na vratima"...


Čekanje na "pristaništu" na sljedeći vaporetto u željenom smjeru nikako ne može biti dosadno. A scene koje se neprestano izmjenjuju na kanalima odlični su motivi i za one željne fotografiranja.


Onima pak koji ne mare za metež oko njih, dovoljno dobro je i izležavati se pored kanala.
U svojem vlastitom "mjehuriću svijeta".
[Venezia - travanj 2013. / ožujak 2008.]

srijeda, 25.10.2017.

Podmornica?

Je li prijevod naziva Sottomarina kao "Podmornica" adekvatan za taj kompleks... ne znam. Istina je da je toga dana velik dio plaže bio "pod morem" što je kod ovakvih plitkih pješčanih ploha stvarno relativan pojam.


Dok ljetna "avionska slika" plaže Sottomarina pokazuje nevjerojatan, nepregledan tepih suncobrana i ležaljki, ovako u rano proljeće sav muving bio je prepušten slobodnoj volji rijetkih, ali zadovoljnih šetača.


Vjerujem da je i ovaj "bike-kiter", ili kako da već nazovemo taj sport, s užitkom koristio blagodati slobodne vožnje po relativno praznoj plaži. I, naravno, povoljan vjetar.


Kad ga ovako pogledam... pomislim kako neki stvarno znaju uživati!


Plaža se na rubu prema jednom od morskih ulaza u lagunu pretvara u pozamašan nasip duboko istaknut prema Jadranu. Na njemu su se načičkale drvene "sojenice" s meni dotad nepoznatim "mehanizmima".


Tek bliski susret otkrio je da su to kolibe iz kojih se upravlja "horizontalnim mrežama" kojima se, vjerojatno, odjednom mogu uloviti cijela jata/plove riba koja imaju nesreću "naletjeti" u njihov djelokrug.


A na kraju nasipa, kako to dolikuje istaknutoj punti stranice ulaznog kanala - svjetionik, osiguran od valova betonskim "rogatim tetraedrima". Učinili su mi se predimenzioniranima, ali bit će da nisam baš svjestan koje oluje i valovi ondje mogu vladati.
Kako god, očito je to omiljeno mjesto za šetače, društvanca, bicikliste. Za stat' i odmorit'...

Do "pokreta" prema sljedećim "destinacijama".

[Sottomarina - travanj 2013.]

utorak, 24.10.2017.

Bez glavne ulice

Ostaviše oni živom jednu od kula i istovremeno nekadašnjih ulaznih vrata u grad kao spomenik oko kojega se, istina, vrti skoro sav gradski motorni promet, ali koja svojim dominantnim mletačkim lavom svakodnevno podsjeća na "staru slavu".


Imaju oni usput i "za svaki slučaj", uz kanal, i malih mletačkih "lavića"... Pa makar i utaknutih u neke zazidane prozorčiće ili niše.
Nađoh i propetog lava, ne baš tipičnog Mletka, na vjetrokaznoj zastavici obližnjeg ukrasnog jarbola... a potencijalno i stijega za svečanu zastavu. Nek se nađe!


Nad kanalom se zamislio i neki mrkopogledni mudrac... možda uvaženi moreplovac koji je ondje stanovao i brodio.


A anđeo s fanfarom na vrhu tornja crkvenog zvonika kao da već stoljećima "regulira" plovidbu tamo dolje, među "smrtnicima".
I privlači gromove Sv. Ilije.


A na kanalu i posvuda oko njega uživaju i vrebaju hranu... jata galebova svih vrsta... i boja. I "frizura".


Nisam mogao odoljeti živahno obojenoj pozadini zaštitne građevinske cerade na nekoj zgradi preko puta... ili točnije - preko kanala...
Crna mačka svojom je lijenom ležernošću pokazivala svjesnost da je pristup psima u to "plemićko dvorište" njezinog teritorija zabranjen...


Pri kraju kanala našla se neka zapuštena prizemna zgrada koja je mogla biti klasična ribarnica... pod pretpostavkom da joj to nad krovom osim dva dimnjaka strše i poprilično sofisticirani i pitoreskni odzračnici. Ventilacija za "prodavaonicu najsmrdljivijeg tipa"...? Uz sve vjetrovite prigode.


A na kraju te "kilometarske šetnje", još jedan pogled s posljednjeg, razvikanog mosta unazad prema kanalu i... vrijeme je da se krene dalje.

[Chioggia - travanj 2013.]

ponedjeljak, 23.10.2017.

Sva u terracotta-tonu

Poput Venecije s kojom ju često deminutivno uspoređuju, Chioggia "ima" samo jedan tipičan urbani "Canal Grande", ali za razliku od Venecije baš ni jedan (ajde dobro, možda jedan) sporedan...
I jednu paralelnu glavnu ulicu... Oboje u duljini od, vidi vraga, točno jedan kilometar.


Poprečne ulicu se, ako nisu iz nekog razloga zakrčene parkiranim automobilima lokalaca, ugodno prostrane, svijetle... gdje i psi slobodnjaci imaju svoj prostor za šalabajzanje.


Nisam znao je li toplo terakota-osvjetljenje u njima nastalo s kidanjem kišne naoblake ili je to neka vrsta opće-primijenjenog obojenja (fasada) grada. Kasnije sam donekle dobio (potvrdan) odgovor.
Da je umjesto ovog "skutera" na ulici bila parkirana Vespa... mogao bih možda reći: "Evo jedne tipične kjođanske ulice...".


Uz njihov "Canal Grande", koji se ne zove tako nego "Canal Vena", pokazala se skoro ista slika, samo s "uvijek dojmljivim" zrcalnim odrazom od površine vode. U ovom dijelu kanala ipak nekako pusta, beživotna.


"Stražnja vrata" prema kanalu na mnogim kućama bijahu zazidana, kao da se odustalo od te vrste alternativne "kućne komunikacije", ali kao i u Veneciji, i ovdje su neki primijenili dodatne brane za svoja vrata ne bi li ostavili svoj "izlaz na more" aktivnim, a i osigurali solidno svoja prizemlja od povremenih "visokih voda" kanala.


Sprijeda, s ulične strane, parkirana Vespa ili skuter... straga o stupove vezan čamac. Pa kad što zatreba...
Ne znam kako bih točno nazvao te tipične stupove / balvane za vezivanje čamaca... "sidreni" sigurno nisu jer, čini se, sidrenje po tom muljevitom dnu lagune, općenito, ne dolazi u obzir.


Očito i na kanalu postoji živahnija plovidbena i sidrišna zona, pješačka zona "pod voltama", kao i nekolicina mostova sa stubama za poprečnu pješačku komunikaciju i, koliko sam uspio shvatiti, samo jedan uzani most za "motorni promet"... koji mora da je za radnoga dana poprilično "talijanski nervozan".


Onim smirenijima nije problem prenijeti bicikl preko tih desetak stuba...

[Chioggia - travanj 2013.]

nedjelja, 22.10.2017.

Voda svuda, voda oko nas...

Čuditi se visokim vodama u okolici Venecijanske lagune jednako je kao protestirati protiv pijeska u Sahari... "Odlučili" smo ne čuditi se ni kada su poslije-proljetnih-kiša-nabujali kanali pored cestâ uz usputne gradiće znali doseći i rub kolnika.


Chioggia je, dakle gradić unutar lagune na njenom južnom rubu, tj "ispod Venecije". Ovaj prikaz s GoogleMaps-a okrenut je (malo...) tako da "gleda" prema Jadranskom moru.
Nisam proučavao porijeklo tog "čudno pravilnog" otočića, ali je donekle poznato da su mnogi "teritorijalni dijelovi" unutar akvatorija lagune bili davnih ljudskih ruku djelo, pogotovo, naravno, rubni obrambeni nasipi protiv velikih valova s Jadrana.


S koje god strane čovjek prilazi obali lagune, uvijek će mu se prikazati horizont načičkan u prvom planu već spomenutim stupovima zabodenim u plitko dno, a onda i simpatično-"linearne" vizure gradića i mjesta onaokolo s tornjevima crkava, ali i ponegdje brodogradilišnim dizalicama ili dimnjacima elektrana


Prvi dodir s Chioggiom ovisi o cesti koju pri dolazu "pogodite". Iskustvo mi nalaže da se previše ne "zapikavam" autom u gradske jezgre jer se (između ostalog) i unatoč malo duljem pješačenju "do supstance grada" ipak on sagleda u širem kontekstu.
Chioggia očito ne živi previše na "turističkoj slavi" poput Venecije. Toliko mnoštvo usidrenih koča nisam već dugo vidio. I pomalo mi je bilo jasno koju paniku i ljutnju one mogu prouzročiti u "sumnjivo graničnim" dijelovima Jadrana (prema Hrvatskoj) kada tako frontalno navale na izlov ribe.


Nismo očito bili jedini nekako "impresionirani" tom količinom "jarbolja" i mašinerije... pa makar i samo u vizualnom smislu. A taj dio još uopće nije "ona venecijanska" Chioggia.


Ova usidrena "armija" vrlo je vjerojatno, kako njihova tradicija nalaže, ugasila svoje brodske motore za vrijeme tih nekoliko dana uskrsnih blagdana. Tko je ikad vidio pomorski promet po venecijanskom akvatoriju (npr danas!) lako će si dočarati metež kad se društvance "pokrene"


A iako to pripisujem slučajnosti, jedna od koča imenovana "Gladijator" nije baš najbolje prošla u nekom svom pomorskom srazu. S kim i kako? Vrag će ga znati.

[Venecijanska laguna - Chioggia - travanj 2013.]

petak, 20.10.2017.

Veneciji "s madžarske strane"

Mora da je poprilično "sexy" doputovati u Veneciju avionom budući da, kako vidim, njen aerodrom mjestimično tijesno graniči s prilično ustajalom vodom / morem... kako god... pa ni eventualna aktivacija pojaseva za plivanje u avionu prilikom ateriranja ne bi proturječila aktualnom pogledu kroz njegov prozor.
Avione smo ostavili Amerikancima, a mi smo autom zaukružili lagunu s lijeve strane do Punte Sabbioni i 15-kilometarske pješčane plaže Jesolo, malo sjevernije.


Treba čovjeku "s naše strane Jadrana" neko vrijeme za naviknuti se na "zatvoreno more", bez nekih bitnijih valova i s pješčanim plićinama na koje samo što se ne nasuču plovila koja onuda vrludaju.


Stoga i cijeli sustav plutajućih bova ili posebno oblikovanih balvana za privez zabodenih u pješčano dno očito dovoljno dobro regulira "odnose" u živahnom vodenom prometu koji se odvija i, naoko, podaleko od Venecije, turistima prenapučene "all year round".


Pogled na pomalo hrđave i zapuštene plovilice malo me razočarao, ali se po strukturi putnika, barem u tom još izvansezonskom mjesecu u godini, ipak moglo naslutiti da su glavni konzumenti tog prijevoza lokalci, stanovništvo koje brodovima cirkulira na dnevnoj bazi... potpuno jednako kao i svakodnevni putnici naših prigradskih autobusa u nekoj "n"-toj zoni.


Malo podalja plaža Jesolo možda nekoga ne bi očarala svojim "dosadnim" pijeskom i trenutnim pogledom prema pučini gdje bi se u boljim vremenima možda, velim možda, mogli vidjeti i naši zapadnoistarski gradovi.
Ali po fotkama koje prikazuju punu turističku sezonu "mam se druga slika kaže" - cijela aglomeracija izgrađenih hotela i sadržaja za zabavu, na i oko plaže, stvarno je impozantna. I očaravajuća za one koji vole taj tip ljetovanja.


Molovi koji se pružaju duboko u more ovdje, kao i ponegdje u Engleskoj, više služe nekom "umirivanju valova" (ovo je otvoreni Jadran!) nego sidrenju brodica. No svejedno me iznenadilo da im održavanje te "drvenine" nije ažurno pa su umjesto popravka pribjegli zabrani pristupa.
U što je neki šaljivac odlično ukomponirao Marilynku u znaku zabrane. Što će reći - (navodnim) "ljepoticama" pristup zabranjen!


Od svih hladnih hotela u nizu samo su poneki radili, ali čini mi se da je i to više-manje bilo ograničeno na njihova "Casina".
Jer... lova se mora vrtjeti!

[Venecijanska laguna - Punta Sabbioni i Lido di Jesolo - travanj 2013.]

srijeda, 18.10.2017.

On the road again!

Rijetko kada smo koristili "usluge" posuđenog GPS-a, od milja zvanog "Đurđa"... ali u nekim kritičnim odlukama "znala" je ("Ona") biti fakat korisna - primjerice u Budimpešti u potrazi za pansionom u "Buda-brdima" u spletu uskih i jednosmjernih uličica...
I ovdje, u Italiji, došla je do izražaja tek kad se sišlo s autostrade...

Italija ima dugu tradiciju gradnje kojekakvih "koridora" na lukovima od kamena... počevši vjerojatno s akveduktima koji su zbog svojih "dužinskih" dimenzija bili katkada pravo inženjersko umijeće.
Meni se tamo činilo da upravo "uživaju" svaku moguću građevnu priliku ostvariti lukovima...


I još jedna posebnost "upala mi je u oči". U ovom ravničarskom furlanijskom dijelu gornje Italije vrlo često se uz autostradu vide nepregledni vinogradi potpuno jednakog, "Y"-stila vezivanja trsova. Doimaju se upravo kloniranima.


Ili pak geometrijski besprijekorno sađene (i održavane!) šume topole... kao sirovine za industriju papira, čega li?!


A kad čovjek promiče mimo njih, vertikale stabala odaju zamalo stroboskopski efekt...

[Furlanija–Julijska krajina - travanj 2013.; 2011.]

petak, 13.10.2017.

I za kraj - "Küss die Hand!"

Kako tko shvati!


I "oni" svoje lokve (i Lokve) imaju!


A ne graba pokraj puta...


Sâme umjetničke duše!


Na vjetar ili paru?


A "Kakabox"? Iza ugla?


"Küss die Hand!"

[Beč - rujan 2017.]

četvrtak, 12.10.2017.

Priče iz javnoprometnog života

"Gdje je tu najbliži WC?"


"Valja meni preko rijeke"


"Mali mudrica"


"Wagon-couchette" - Vagon za "prilijegavanje"


"Okserice + ikserice"


"Svoju klimu sa sobom nosim!"


"Salvador Dali je nula"

[Beč - U sustavu javnog prijevoza - rujan 2017.]

srijeda, 11.10.2017.

Pisana polja

Iz busa na putu za periferiju Beča spazismo živopisne "divlje vrtove", male "ničije" parcele za uzgajanje povrća "za osobnu potrošnju" kakvih već godinama ima i kod nas, ali ovdje su privlačne bile upravo te neke šarene kante za zalijevanje koje je svaki "korisnik" jednostavno preokrenuo na svoj najbliži kolac i time "nepisanim rječnikom" obilježio svoj teritorij.


Sišli smo iz busa na prvoj sljedećoj stanici ne bismo li izbliza vidjeli što se sve zbiva na toj poljani... Jer uz neku neugledn bajticu prostirali su se "stolovi" s urednim gomilama kojekakvih "bučastih" poljskih plodova - pravi vizualni užitak... Moje snimanje nije "raspjenilo" jednu staricu koja je više formalno nego realno "čuvala" te gomile... Nisam vidio nekakav cjenik pa pretpostavljam da se tu radi o nekoj ležernoj prodaji lokalcima... tipa "daj što daš".


I netom uz to novo iznenađenje - polje gladiola s obavijesnim punktom: "Cvijeće za samorezanje" i cjenikom od 0,70€ po gladioli.


Čovjek koji je promicao tim poljem gladiola nije mi djelovao kao vlasnik, čuvar ili kupac... Možda je "samo" uživao u jutarnjoj šetnji među tim šarenim redovima cvijeća.


A da se, po austrijski, ništa ne prepusti slučaju, na sljedećem punktu usred polja bio je obješen i nožić za eventualno neopremljene kupce/rezače cvijeća. I uputa s trikom za dulje održavanje rezanog cvijeća u vazi.
No comment.

[Beč - Gross Enzersdorf - rujan 2017.]

utorak, 10.10.2017.

Jezerski grad i Janis okolo

Iako je Beč poznat po željezničkim prometnicama na povišenim koridorima (cijeli je sustav u sâmom centru grada tako bio izgrađen na ciglenim mostovima s velikim lukovima), za ovaj betonski most po kojem je do Seestadt-a bila dovučena pruga (načelno "podzemnog"...) U-Bahna kažu da je rezultat "novijih pristupa".


E sad... Za Seestadt se govori da je to trenutačno jedno od najvećih novih urbanističkih projekata u Europi. Vele da će do 2028. godine tamo niknuti grad za preko 20.000 stanovnika sa skoro jednako toliko radnih mjesta (!). Kad samo pogledam obližnju golemu, funkcionirajuću (!) austrijsku tvornicu automobila koncerna "Opel"... uopće ne sumnjam.
I, pazi 'vamo, govori se o idealnom (budućem) mjestu za inteligentne investitore, poslovne doseljenike i poduzetnike... Što reći na to!?
Za sada me neodoljivo podsjeća na zagrebački Bundek.


Oko jezerca, koje se vjerojatno neće moći pretjerano širiti, postoji improvizirana "promenada" za blatnije dane, a već i sada, dok je grad "tek na početku", ima šetača... I znatiželjnika.


Sâmo jezero se tretira i kao kupalište, ali nije dozvoljena ribičija... pa ni pristup psima do vode (samo unaokolo)..., barem za sada, pa je to možda dio plana da se uspostavi bogat i raznovrstan eko-sustav. A pozamašnim ribama jezero već naprosto vrvi.


Okolna infrastruktura koja se već djelomično izgradila vidljivo odskače od uobičajenih dizajnerskih rješenja... pa često nije ni razvidno čemu što služi. Osim ping-ponga koji je, po tragovima, očito "prilično konzumiran".


Nisu zaboravljeni ni skejteri za koje je već "sustav" ispod nadvožnjaka željeznice unaprijed predvidio mjesto za egzibicije. A oni isti okoliš već obilato ornamentirali u skladu s njihovom (sup)"kulturom". Ma šta to značilo.
Za one malo nepažljivije čitače... samo ukazujem na očiglednu austrijsku pedantnost - dodir "skejtodroma" i pločnika za "ostale šetače" ili bicikliste uredno je već inicijalno odvojen/osiguran posebno stiliziranom ogradom. "Sicherheit zuerst!".


Iako je gradnja stanova/poslovnih prostora u punom jeku, rekreacijski dio je po meni već završen... Za naše pojmove priličan odmak u prioritetima...
I na kraju što je s Janis (Joplin) iz naslova? Prikazana "promenada" ili prstenasta obilaznica jezera uz novonastale zgrade već sada nosi naziv po toj pjevačici iz 1960-ih! Na betonskom zidiću su upravo pokušavali nekim stiliziranim uzorkom prekriti tragove besmislenih nadri-grafiterskih žvrljanja, no ne bih se čudio da do nekog sljedećeg obilaska na njemu osvane cijeli niz grafiterskih remek-djela "In Tribute to Janis Joplin"...!

[Beč - Seestadt - rujan 2017.]

ponedjeljak, 09.10.2017.

Jubileji i zimska oprema

Nakon ležernog gubljenja/lutanja po Bečkoj šumi počevši od isturene autobusne stanice u brdima i zapitkivanja rijetkih prolaznika za smjer - dođosmo mu nenadano... "s madžarske strane".


Sâm toranj se odozdo pokazao prilično impozantnim... i u solidno održavanom stanju.
I okolica tornja bila je poslovično uredna za takve austrijske "javne lokacije", ali neki poveći ugostiteljski objekt uz njega, čudno, nije baš pokazivao pretjerane "znakove života"...


Ploča na nosivom stupu lišila me osobne "milenijske greške", dajući mi na znanje da je stup zapravo bio prvobitno izgrađen uz euforiju s prijalaza iz 19. u 20. stoljeće, ako je uopće tada postojala, te da je u međuvremenu porušen zbog trošnosti i nanovo izgrađen.
Doznah i osnovne trivijalije tipa: koliko stuba do platforme, koja visina i tako... Da se kasnije "mogu hvaliti".


Dakle nakon te 183 stube (pristup kojima se nije trebao ni na koji način platiti!) fakat se čovjek poprilično izdigne iznad šume, ali se i prepusti opakoj vjetrometini.
Već pri načelnom unaprijednom planiranju po karti bilo (mi) je očito da je iz nekog razloga bio izgrađen jako daleko/predaleko od ruba grada tako da je sâm pogled prema Beču, iako golim očima možda dojmljiv, zapravo okom kamere nesnimljiv... pa vas njime neću bespotrebno gnjaviti.


Kako bismo "zaokružili" šetnju u ugodno poslijepodne, spustismo se "na divlje" nekim puteljkom u pravcu grada. Prvo šumom, a onda mimo gusto izgrađenih vikendica. Navodno kvart Penzing.
Iako sam naslućivao blizinu kompleksa Steinhof sa secesijskom crkvom Otta Wagnera opisanom u jednom od prethodnih postova, iznenadilo me kad nam se ovako pokazala odostraga.


U dvorištu jedne od vikendica / ladanjskih kuća opazih spremne "krplje", nastavke za cipele kojima se može hodati po dubokom snijegu bez propadanja. Je li čovjek "upućen" u dugoročnu vremensku prognozu za ovu zimu ili je to na ovim strmim brežuljcima ustvari njihova zimska svakodnevnica?
Uglavnom, skoro u svim tim uličicama izričito je na tablicama na stupovima napomenuto da službenom Beču ne pada na pamet tokom zime čistiti njihov asfalt od snijega. Pa da se snađu kako znaju.
Eto.


Spustismo se do grada kroz "kombinaciju" suburbanih i šumskih puteljaka, s meni nepoznatim sustavom / tipom plavo-bijelih "markacija"... Za razliku od naših crveno-bijelih.
I preko betonskih mostova usred šume.

[Beč - Jubiläumswarte / Penzing - rujan 2017.]

subota, 07.10.2017.

Drive In? Marschiere raus!

U već spomenutom istočnom predgrađu Beča, Gross Enzersdorfu, sasvim slučajno uočismo neke povelike tvorevine u daljini, poput naherenih reklamnih panoa, no bliski putokaz razriješio je, čini se, dilemu i uputio nas prema bečkom Drive-In-u (Autokinu), petnaestak kilometara udaljenom od centra grada.
Hm, podaleko za "skoknut' u kino"!


I "fakat" - taj nahereni "pano" bio je zapravo koso postavljen ekran za "nešto" što se nalazilo iza rampe i grmlja.

Iskaz dobrodošlice na kućici, koja vjerojatno prije ili tokom stvarnog kino-prikazivanja glumi blagajnu, dao nam je "zeleno svjetlo" za nastavak "istraživanja"...


Pred nama se otvorio stvarno povelik prostor s čak tri koso postavljena ekrana na rubu te s polukružnim nizom već izblijedjelih ocrtanih pozicija za automobile s gledateljima...
Postavio sam si pitanje postoji li i tamo, kao "ono" u američkim filmovima, "kad ti hostesa na bočno staklo auta zakvači malu policu s "kokicama" i Coca-Colama... i eventualno zvučnik za bliski prijenos tona (filma)"?


Ubrzo po našem rubnom ulasku u prostor i tokom mog snimanja iz kućice u daljini prema nama je krenula jedna osoba nešto govoreći...

Nudim dva scenarija:
A) Žena koja se približavala sa sve vidljivijim smiješkom pozdravila nas je i, kad je doznala da smo iz Hrvatske, pitala želimo li nešto više doznati o tome kako funkcionira "organizacija" gledališta i želimo li možda dobiti raspored filmskih predstava, ne bismo li i sami navratili koju od sljedećih večeri.
B) Žena je drečeći i ljutito gestikulirajući vikala "Ovo je privatan posjed!" i "Što vi tu imate snimati!" (sve na njemačkom jeziku). Kad se približila i doznala da smo iz Hrvatske, "po naški" je nastavila sličnu tiradu, sva izvan sebe. "Kako se usuđujete!"...

Nažalost scenarij A) se nije desio. A mi smo se bez ikakvog uzrujavanja okrenuli za 180° i udaljili (mimo rampe) s "njenog terena". Hrđava limena tabla "Eintreten verboten" (Zabranjen ulazak) bila je negdje pokraj, ali okrenuta u suprotnom smjeru!

----


Moj "odgovor" na tu nemilu situaciju nađoh dvjestotinjak metara dalje niz ulicu, u dvorištu jedne prizemnice s prilično neurednom i kičasto ornamentiranom okućnicom...
"Piss Sister!"

[Beč - Gross Enzersdorf - rujan 2017.]

petak, 06.10.2017.

Trsje i avioni

Upravo je divota spuštati se pješice u grad, bez žurbe, s neke od destinacija u Bečkoj šumi... Prolazak kroz brojne rodne vinograde je neizbježan.


Iako nikad nisam proučio sustav "gradskih pješačkih staza" (još prolazi vlastito intuitivno napikavanje po karti), ipak mi je drago kad svako toliko nabašemo na neki od putokaza tog sustava. Barem znam da se nisam negdje kardinalno zeznuo u orijentaciji i da "ima izlaza"...


Vinogradi općenito nisu posebno strogo ograđeni, pa ni "branjeni" od usputnih "samoposluživanja"... Mi smo, bez psa kojeg bismo vodili, nekako i pojavno odskakali od uobičajenih prolaznika, šetača pasâ ili joggera.


Ne razumijem se u sorte grožđa ni u termine berbe, ali drago mi je bilo vidjeti da je grožđe i tamo, očito, "dobro rodilo".


A kad je već, uz ovaj ubav krajolik, i avion ušao u kadar, spominjem kako smo tek za ovog posjeta postali svjesni koliko je Beč u prigradskim zonama tog jugoistočnog dijela zapravo zvučno "atakiran" neprestanim slijetanjima aviona na njihov aerodrom Schwechat. I uzlijetanjima, naravno, što je zvučno još intenzivnije.
Kada padne mrak onda je "procesija" aviona koji u nizu, jedan za drugim u razmaku od cca jedne minute, pristupaju sletnoj liniji aerodroma još vidljivija i dojmljivija.


Naknadni pogled na kartu otkrio mi je smjerove sletnih staza aerodroma i "razlog" zašto je primjerice u jednom, inače ljepuškastom gradiću Groß Enzersdorfu (o kojem sam pričao u postu o "Kanalu"), napadno prisutna skoro stalna "tutnjava" aviona koji prelijeću stotinjak metara iznad glava.
Vrlo vjerojatno se čovjek na to navikne..., ali ipak...

[Beč - Grinzing; Weichseltal - rujan 2017.]

četvrtak, 05.10.2017.

Bečki intermezzo VIII

Par u Volksgartenu (ne Volkswagenu!) koji unezvereno traži izlaz.


Njihov Marx je neki St. Marx, dakle svetac koji nema veze s onim Marxom "koji se družio" s Engelsom...
A ovaj "Town Town"... i dalje mi nije jasan.


"Anatomski prilagođena" fontana na trgu Freyung - I slatko pitanje: "Kamo ćemo dalje...?"



"Instalacija" nepoznate "poruke" u jednom od zakutaka (slabo korištenog stubišta!) bečkog sustava podzemne željeznice.


Simpatična ležernost Bečana kada shvate da ih se snima... Za razliku od...


LGBT koloristika dječjeg igrališta u Kurparku Oberlaa. Ili samo "obične" dugine boje!?

[Beč - rujan 2017.]

srijeda, 04.10.2017.

Prah ili pepeo?

Stoga sam i ciljanom posjetom bečkom "Crematorium"-u pokušao osjetiti bar djelić te tradicije.
Sâm Krematorij, osnovan u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, zgrada je pomalo čudne arhitekture. Kao laiku ima mi neki "maurski" štih, a opet i neku, hm, "pseudo"-gotiku u svojim pojavnim oblicima, a bogme i u "kolumbariju", pokrajnjem zidu s nišama u kojima se "odlažu" urne s pepelom pokojnika.


Kad sam ga nehajno obilazio, kremacija nije bila "u pogonu"... neka vrata na zgradi bila su otvorena pa sam se navirio unutra. Dvojica nehajno odjevenih zaposlenika očito su provjetravali, što li, dvoranu za ispraćaje pa su nas na upit, spremno i bez komplikacija pustili da uđemo i fotografiramo.
S vitražem iza prostora za govorancije i "nestajanje" lijesa, klavijaturom za orguljaša sa strane i religijskim simbolima tu-i-tamo te redovima klupa za ožalošćene... unutrašnjost mi je djelovala umjereno i primjereno svečana.
Nad volumenom ulaznog pretprostora kojim se inače pristupa dvorani za ispraćaj, nadvija se svod čistih formi gdje, umjesto nekih slikarija, dnevno svjetlo igra svoju vlastitu igru.


Vanjski prostor za odlaganje urni (nije baš "groblje"... u Zagrebu je to npr. "Gaj urni") opâsan je već spomenutim dugim zidom s obiteljskim nišama za urne, ali i prostorom za ukop istih u zemlju, dimenzija bitno manjih od grobova "na koje smo navikli".
Inače, ja sam tek nedavno čuo da se ili takav ili komadić slobodnostojećeg zida s nišama naziva "kolumbarij", vjerojatno po tome što, nekako je bizarno, sliči na golubinjake.


Iako mi je donekle poznat običaj s "ovih naših prostora" o "društvenom" posjećivanju grobova i komunikaciji s pokojnicima, nisam se nadao da ću i u Beču naići na slučaj u kojem je postariji bračni par eto, vjerojatno poslije uređenja hortikulture obiteljske "grobnice", našao za shodno odsjediti i neko vrijeme uz to mjesto, pa čak i "gricnuti" zalogaj ili dva..


Iako sam bio "upozoren" da je cijeli kompleks krematorija "naslonjen" na jedan od zanemarenijih dvoraca u gradu Beču, Neugebäude Schloss-a, ipak mi je tek aviosnimka [Hvala GoogleMaps] dočarala tu situaciju.
Cijeli francuski vrt toga dvorca koji je u svojoj funkciji "dvorca za zabavu" djelomično napušten već u 17. stoljeću pretvoren je, opâsan izvornim kulama i zidom iskorištenim kao kolumbarij, u teren Krematorija.


Time mi je "objašnjeno" zašto prilikom nekoliko prijašnjih prolazaka mimo Krematorija, nisam "s ulične strane" mogao ništa prepoznati osim eventualno centralnu ulaznu frontalnu kulu bivšeg dvorca. A Krematorij, ma kako velik kao zgrada, skoro nezapaženo "proviruje" iza borova (na slici - lijevo).

[Beč - Krematorij Simmering - rujan 2017.]

utorak, 03.10.2017.

Za neke, u sedmom nebu...

Ma kako se visoko "digli" ponad grada, bilo tramvajem (!) ili autobusom, rijetko ga kada možete, tako prostranoga, izgubiti iz vida.
A taj umirujući pejzaž često ne može proći bez dodatnih emocionalnih izljeva.


Naš labav, ali (ipak) primaran cilj tog popodneva bio je jedan poseban djelić bečkog zelenila, tzv. "Lebensbaumkereis" ili, rastavljajući nespretno tu složenicu na sastavne dijelove - "Krug života stabala"... "Ili možda "Životni krug stabala"... ili... Uglavnom, tako nekako.
I, možda kao usputno i u odličnom kontekstu, do njega su zapadnije (na slici - lijevo) koncipirali i posložili jedan "tipični" Solarni pleksus, vrlo sličan onom našem zagrebačkom (Pogačnikovom!?), na Jarunu.
["Avionska slika" posuđena je od GoogleMaps u dobroj namjeri]


Cijeli kompleks nazvan je "Am Himmel", otprilike "Na nebu" i stjecište je ljudi željnih otvorenog prostora, mirnog, urednog, čak pomalo mističnog... s tom nekom smislenom geometrijom.


Bilo je ondje muvinga, ne pretjeranog, ali ipak. Svak je u tom "krugu" (ili šire) očito pronalazio nešto za sebe i svoj način življenja i uživanja.
Ovo je društvance, primjerice, puštalo u zrak mini-helikopterić - dron kojim su se u tom vizualno atraktivnom prostranstvu naslikavali. I očito dobro zabavljali.


I sâm prohodavši čistim-središtem tog kruga pitao sam se ima li ta točka neko terapeutsko, ili, hm, geomantijsko djelovanje/svojstvo...
Nakon pet minuta to mjesto zaposjele su, polijegavši, dvije djevojke... možda nesvjesno, slučajno... a možda bogme i s nekim "višim saznanjem".


Iako mi je raspored drveća dao naslutiti određeni sustav kojim je rađen, tek sam na pokrajnjoj tabli mogao doći do potpune vizije autora - 36 različitih vrsta stabala na obodu kruga podijeljenog "kroz" otprilike desetodnevne periode unutar godine te četiri stabla unutar kruga za svako godišnje doba. I sve to s informativnim stupićima- I s polukružnom tribinom za gledateljstvo eventualnih "performansa".
Za kojih desetak godina kad se stabla razrastu, to će možda tako i izgledati.


I... da ne zaboravim povratak u gradsku stvarnost... Postoje i obližnja autobusna linija, dakako, ali se mnogi šetači (poput nas) odlučuju na pješački silazak kroz pitoreskne prigradske krajolike s uzornim vinogradima... i panoramama grada koje "pucaju" svako-toliko,

[Am Himmel / "Na nebu" - rujan 2017.]

ponedjeljak, 02.10.2017.

Siddhartha na bečki način

Dotična knjižica uputila nas je u još jedno bečko predgrađe gdje uz Dunav i njegove mini lučice za čamce i obližnju frekventnu željeznicu operira i nepregledno stovarište (kineskih?) kontejnera...
Tamo je na jednom uskom zelenom pojasu uz rijeku, skoro potpuno nevidljiva s glavne ceste, izgrađena "Pagoda mira", budistički hram nama neuobičajene arhitekture.
["Big picture" - pozicija pagode posuđena je s GoogleMaps-a]


Skoro besprijekorno održavana građevina čini se bajkovitom u skromnom, ali uređenom okolišu tik uz miran vodotok Dunava... i dvije-tri klupe u poluhladu.
Osim jednog-dva biciklista koji su načas zastali i zasjeli, oko hrama nije bilo nikoga. Stekao se dojam da "u obične dane" ne postoji neka isforsirana euforija... poklonstva ili nečeg sličnog. Dapače, kao da to mjestašce zrači mirom usred prometnog košmara koji se unaokolo (i šire) zbiva.
Ali zato i pagoda i taj okoliš za vrijeme budističkih svečanosti (vidjeh na fotografijama!) budu mjesto neopisive radosti, šarenila i ushita mnogobrojnih prisutnih.


S terase koja okružuje pagodu može se na njenom "vijencu" s nekoliko velikih reljefa iščitati cijeli Budhin život, uključujući i nekako poznatiju epizodu sa "samoodrezivanjem" kose mačem tik prije njegovog "odlaska u asketizam"...


A u niši, pozlaćeni Budha (Siddhartha Gautama) u lotos-pozi i okupan suncem, meditirao je na svoj način...

[Beč - Budistički hram / Friedenspagode - rujan 2017.]

nedjelja, 01.10.2017.

Čija kućica, njegova slobodica

Austrijanci su, kako piše tamo na nekoj tabli, u 1960-ima isparcelirali zemljište uz obale ostataka tog kanala tako da je to s vremenom postalo vikendaško (?) naselje sa specifičnim klišejom uređenja/gradnje: prilazna cesta - prizemni stambeni objekt (nema ni jedne "katnice"!) - vrt/terasa - obala s pristaništem.


I dan-danas se kuće ponosno vode kao "parcele", a ne kao kućni brojevi "tamo neke" Ingenieur Carl Paulitschky Gasse (ulice). Valjda imenovane po nekom inženjeru koji je gurao cijeli "projekt".


Kao što je vidljivo na GoogleEarth "big picture" prikazu (posuđujem u dobroj namjeri!), uzduž pojedinih dionica kanala parcele su toliko zbijene i na njima je "izgrađenost" objekata toliko velika da ne postoji šansa da se neki putnik namjernik ili šetač samo tako, usred ulice, bez zadiranja u "Privat!" spusti do obale smočiti tabane ili se probrčkati u plićaku.


Na krajevima sekcija kanala uspijeva se pristupiti obali i uočiti kako ta cijela "aglomeracija" kuća izgleda s vodene strane.
"Moram primijetiti" da je kanal poprilično plitak (imao se vremena nataložiti); stječe se dojam da bi ga se moglo pregaziti smočivši samo koljena, ali voda je, iako zapravo stajaćica, začudno bistra, a dno užitne boje..


Ljudi su izgradili mola/pristaništa pa i klasične stepenice za ulazak kupača u vodu, ali nekako sumnjam da se po kanalu može iole ozbiljnije ploviti ili raspjevanije plivati.
No ako pretpostavimo da su to ipak "vikendice" - ne bi trebalo uopće biti loše, osim ako u terminima najveće "populiranosti", kad se tamo nađu zbijene stotine ljudi s različiitim konceptom odmora / veselja / muzike / rekreacije / roštiljanja... cike i vike, sve to prijeđe u teško podnošljiv košmar.

[Beč - Groß-Enzersdorf - (Nerealizirani) Kanal Dunav-Odra - rujan 2017.]