Klik - Po Europama

Da me je netko iznebuha postavio pred poliptih izveden na staklenoj fronti ove dvorane, bez puno krzmanja bih, laički, tu zgradu proglasio Dijaninim kupkama. Tek napola skrivena statua tugujuće žene u okolnom parku dala bi mi naslutiti i manje raspjevane ili rasplesane emocije.

Intrigantno je da je ovaj malecki krematorij u Pragu bio izgrađen nakon već jednog postojećeg (koji je, ne treba zanemariti, po površini i dandanas najveći u Europi), početkom pedesetih godina, a oslikan vjerojatno pod nekim nadahnućem umjetnosti soc-realizma. I možebitnog izbjegavanja evociranja sjećanja na scene tada ne tako dalekog holokausta.

I mala usputna digresija - u Pragu navodno postoji još jedan (treći) krematorij, onaj za kućne ljubimce. Možda me do njega navede neka slučajnost pri sljedećem posjetu Pragu.

Kišno vrijeme nikad nije neka prevelika radost za turiste šetače, ali nije ni "smak svijeta". Ako se baš "nebo ne zatvori", nego se nasluti ili pak navali neki opaki pljusak, nama kao korisnicima dnevnih karata javnog prijevoza, pokazalo se, odličan izlaz "iz situacije" je sjedanje na prvi i najbliži tramvaj u bilo kojem, ionako nama nepoznatom smjeru. Doživljaj grada iz takve svakodnevne perspektive njegovih "običnih stanovnika" može biti neočekivano zanimljiv.

Dok je uz Vltavu debelo pljuštalo, širokotračni/širokopodni/niskopodni tramvaj odveo nas je začas na "od-kiše-oslobođen", pače osunčan teritorij u brežuljkastom praškom predgrađu Motol gdje nam se, pukim slučajem, kao usputna destinacija na tramvajskoj trasi ukazao i krematorij.

Nismo neki pretjerani obožavatelji grobljâ, ali i neplanirano svraćanje na njih može itekako pokazati i neke suptilnije običaje posjećene zemlje. Tako je i ova "ustanova", skutrena u nevelikom gaju i svojim malenim dimenzijama bila pravo iznenađenje. Da i ne govorim o načinu na koji pohranjuju urne... u slobodnostojećem "kolumbariju".

Kao logičan nastavak J-ovog komentara na prethodni post jednostavno moram (!) ovdje i sada uvući "u priču o Pragu" i fotke s mog prethodnog jednodnevnog posjeta, 2009. godine što ću u njihovom opisu posebno naglasiti.
Jer, plagirat ću samoga sebe:

U središnjoj urbano-plovidbenoj (?) zoni Praga postoje dvije kaskade preko kojih Vltava umiruje svoj tok. Izgledaju pitomo (i "uredno") i pitam se koriste li se katkada za neki amaterski ili turistički rafting. Uz, primjerice, bodrenje i klicanje "nedužnih promatrača" s obližnjih mostova.

Preko njih je pak, očigledno, onemogućena plovidba onih 100 i više-metarskih brodova tako da su obje kaskade "zaobiđene" paralelnim kanalom na kojem, doslovce u centru grada (u kvartu Smíchov), postoji "brodska prevodnica" s ustavama kojom se brodovi prevode s jednog nivoa rijeke na drugi.

Na nizvodnom dodiru obilaznog kanala s Vltavom već godinama postoji nemalo kičasta "instalacija u prostoru", niz žutih plastičnih pingvina koji su noću čak iznutra i osvjetljeni. Je li to ostatak nekog "umjetničkog bijenala" ne znam, ali vjerojatno slove kao praška "must-see" znamenitost.

Prije nekakvog putovanja ne "štrebam" previše o destinaciji, prepuštajući da se dojam na licu mjesta nekako intuitivno "desi". Ponešto informacija, znam, nije na odmet, ali ne želim da mi puka faktografija preplavi "fotografiju", kao metaforu vizualnog i socijalnog doživljaja.

Rijeka Vltava mi je u tom smislu bila prilična nepoznanica. Svjestan sam da su sustavom pregrada/kaskada i komora/ustava uspjeli osigurati mirnoću veće površine rijeke (konkretno uz Prag) za turističke plovidbe pa i za proplovnost (pandan prohodnosti), ali da je ona, Vltava, plovna uzvodno od Labe čak nekakvih 220 km za kakav-takav komercijalni teretni promet to nisam ni slutio.

Uglavnom cijeli taj muving "plitkih" razglednih brodova/(restorana) amo-tamo "po Pragu", uz još valjda desetak turističkih čamaca... čini se čak i na električni pogon... daje cijelom dojmu o Pragu još jednu (osobnu) zvjezdicu.

Tek potaknut komentarom NepoznatogZagreba o očiglednoj pogodnosti i ljepoti vožnje biciklom uz Vltavu osvijestio sam da tokom boravka od nekakvih 36 sati u Pragu nisam uopće bio svjestan ikakvog (!) bicikliranja, a kamoli žešćeg... poput onog po našim zagrebačkim pločnicima (!).

Preletio sam (pogledom) svih 500-tinjak svojih fotki Praga i na njima sam pronašao slovima i brojkom dva (2) biciklista u vožnji. Možda sam se nalazio u krivo vrijeme na krivim mjestima u gradu, ali ovako gledajući, Prag nije baš neka "prijestolnica bicikliranja".

Posumnjao sam da je, možda, bicikliranje po obali zabranjeno, ali me sada naknadni (!) uvid u tablu o ponašanju na tim platoima uvjerio da ih se samo upozorava na "uviđavnu" vožnju.
I, što je najzanimljivije, predvidjeli su i zone za korisnike segway-a, ali im još očito nije sezona tako da je njihov "uočeni saldo" za mojeg boravka bio nula (0)!

Još s vyšehradskog brda vidljiv je na desnoj obali Vltave nevelik objekt posebnog, skoro secesijskog stila kojem je pridodano onako-pomalo-romantično stupovlje u maniri npr. bečke Grorijete. Nisam se unaprijed šopao enciklopedijskim podacima o Pragu tako da je ta "enigma" tada završila na slutnji funkcije neke meteorološke kućice sa satom i indikatorom od nula do šest "nečega"...

Tek sad sam popustio pred znatiželjom, našavši podatak da je to navodno 110 godina stara stanica "limnigrafa" - mjerača nivoa rijeke s velikim pokazivačem (na sve četiri strane) za kapetane i posadu brodovlja kako bi, valjda, po tome podešavali svoje plovidbene manevre.

Budući da se dade naslutiti da bi upravljačka stanica današnjih limnigrafa mogla stati u kutiju šibica, skoro je dirljivo od čega su sve u neka romantičn(ij)a vremena "radili kapelicu".

Kao što skijališta ljeti ponekad izgledaju sablasno u svojem izvansezonskom mirovanju, tako i ljetne pozornice, kupališta ili bazene teško mogu "doživjeti" dok god se još premišljam koliko slojeva odjeće trebam odjenuti za izlazak pod vedro nebo.

No kad nastupe dani teško podnošljivih gradskih sparina, doživljaj praćenja predstava "na tvrđavi", pod ljetnim zvjezdanim nebom, sa željenim društvancem, nad rijekom koja ako baš ne šumi onda barem širi svježinu oko sebe... poprilično je primamljiva opcija. I mnogi rekviziti poslani jesenas "u kut" ponovno će naći svoje "pravo mjesto".

Imao sam sreću već dva puta "naštimati si" Prag u doba najljepše proljetne cvatnje voćaka... Taj "Grad zelenila" tada obilato daje "sve od sebe".

Na vyšehradskom brdu se usred spleta besprijekorno uređenih parkova našao i izdvojen niz japanskih trešanja (?) u punom ružičastom cvatu i, gle čuda, odnekud se pojaviše i japanski turisti koji ne mogahu odoljeti svom tradicionalnom, makar ovdje bitno reduciranom ritualu štovanja cvatnje trešnjinih voćaka - "hanami"-ju.

Ne znam je li im itko rekao da jedna druga praška lokacija, obronci javnog parka Petřín, obiluje voćnjacima (!), između ostalih sorti, i trešnjinih stabala koja cvatu bijelim cvatovima... Tamo bi se, špekuliram, mogao upriličiti i anale - godišnji "Japanski tjedan u Pragu...". Koji bi to bio "happening"!

Tom fascinantnom mjestu posvetit ću za koji dan bar jedan izravan post.

Svaki put kad se nađem u nekom gradu koji se, za razliku od Zagreba, "sljubio" sa "svojom" rijekom, kao npr. Prag, Köln ili Budimpešta... ili s nekim njenim umjetnim bypass-om poput Ljubljane ili Beča... pitam se kako bi takvo što izgledalo kod nas na Savi?

Priznajem šarm umjetnih, popločenih "šetnica" i taj relativno bliski, aktivan, organiziran kontakt s rijekom, ali nekako ne mogu odoljeti "našim" slobodnim zelenim prostranstvima uz Savu, sa šetačima pasa, joggerima, penzićima. Ne znam bih li to mijenjao!

P.S. Sjeverac je toliko "brijao" po površini rijeke da je "početnicima u Pragu" bilo nemoguće odrediti u kojem smjeru ona zapravo teče.

Svi mi koji smo po prirodi gladni utisaka katkada shvatimo da smo prevršili "mjeru", što nametnute ili samonametnute dinamike, što kapaciteta svoje spoznaje.

"Vozi se" tako zacrtanim tempom "dok ide"... a onda se spontano, poput čimpanze iz onog vica u kojem je, jadnik, imao "napad marljivosti"... valja skutriti na neko vrijeme u nekom mirnom "ćošku" i pustiti "da (nas) to prođe".
Da se stvari slegnu i postave "na svoje mjesto".

Putovanje svatko ne doživljava jednako.

Nekome je to tlaka na koju su ga navukli protiv volje... pa u avionu, recimo, iako po "statusu" zauzima mjesto do prozora, odmah po polijetanju navlači "roleticu" (da ne bi slučajno doživio neki drugačiji pogled na svijet) i pribjegava otuđenju spavanjem.

Drugima je to prilika da se prepuste vizualnom upijanju raznolikosti koje nam priroda svakodnevno i posvuda nudi. Njima ni jedan horizont nije dosadan pa baš da je i crta mirnog mora za bonace na kojoj, naoko, ni jedan detalj ne privlači pažnju.