Klik - Po Europama

četvrtak, 25.01.2018.

Vrijedilo bi se (na)vratiti


Danas smo itekako naviknuti na "pomamu" zaključavanja "ljubavnih lokota" na kojekakve ograde ili mostove, ali prije trinaestak godina to mi je bio prvi "dodir" s tom forom i baš na tako nevjerojatno pretrpanom komadu ograde u Pečuhu da sam se pobojao da će se ona zbog težine tih lokotnih grozdova izvaliti iz zida.
Je li slučajnost da su baš mađarski lokoti "Elzett" godinama 20. stoljeća bili "zakon" na tržištu? Možda je baš ta firma pokrenula "trend" među mlađarijom... ne bi li prodali što više lokota, ma za što bili korišteni.


Kad su mi ti lokoti "potpirili" percepciju, odjednom sam ponegdje počeo pronalaziti vizualno slične umjetničke instalacije...
Jednu u formi limenog bršljana na ornamentiranom balkonu... sa spodobom ne baš uvjerljivo atraktivnom za privlačenje trubadura i njihovih podoknica.


Drugu pak izvedenu poput brajde limene vinove loze / limenog grožđa... na doljmljivim metalnim, vanjskim središnjim vratima njihove Katedrale.


Kad smo već kod Katedrale, izvedena je (ne tako davno) s čak četiri tornja, no nisam uspio shvatiti jesu li svi od njih "zvonici" i kako to zvuči ako/kada se istovremeno aktiviraju svi njeni zvoneći "resursi".


Židovska pak sinagoga nekako se samozatajno skutrila "sa strane"... poput nekog intimnijeg, komornijeg kazališta.


Burna povijest Pečuha i stalne mijene "gospodara" vjerojatno su razlog izrazite multikulturalnosti koja se tamo osjeća, a uostalom je i ugrađena u njegov moto kao "Grad bez granica".
Njihova džamija za koju je netko rekao da je "najsjevernozapadniji" dokaz turskih osvajanja... bila je u toj funkciji samo "dok je bilo Turaka"... tj. u 16. i 17, stoljeću, a poslije je "preobraćena" u katoličku crkvu. A minaret je srušen.
U novijoj našoj povijesti takve "transformacije" pretrpio je i zagrebački Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma, a koji je u memoriji starijih Zagrepčana i dan danas zadržan kao "Džamija".


Tokom kasnijeproljetne posjete Pečuhu u 2012. došlo je do izražaja i zanimljivo hortikulturno uređenje pješačke zone... izrazito dojmljivije od njene zimske verzije.


Pa i mnoštvo umjetničkih instalacija postavljenih po gradu očito u neka toplija vremena dobivaju i alternativnu, "utilitarnu" funkciju.


Do neke sljedeće prilike i posjete Pečuhu, u sjećanju ću zadržati i izrazito ("mađarsko") šarenilo krovova na bar nekoliko desetaka zgrada u gradu.

[Pečuh - ožujak 2005. / travanj 2012.]

© • 25.01.2018. u 13:37 • Komentari (3) #



ponedjeljak, 22.01.2018.

Pečuh nakon sedam godina

Sljedeće proputovanje kroz Pečuh, nakon sedam godina, desilo se u već poprilično uznapredovalom proljeću...


Rascvjetani voćnjaci na ulazu u grad dodatno su pojačali ugodan dojam.
A stup televizijskog tornja bio nam je orijentir i prva kratka međudestinacija.

Neću vas zamarati panoramom grada Pečuha viđenom s vrha tog brda, niti uostalom sâmim tornjem, ali mi je neki usputni memorijal (tik do TV-tornja) s obezglavljenom simbolikom dao ideju za kasnijim fotografiranjem kojekakvih statua i statueta posijanih po cijelom gradu, vjerojatno kao posljedicama njegove nominacije za Europsku prijestolnicu kulture, 2010. godine.


A tih skulptorskih djela bilo je stvarno skoro na svakom koraku. Kao i u Budimpešti, "preko nekoliko" njih prikazivalo je "gole ženske"...

... pa čak i popriličnu gomilicu golotinje na nekom "poliptihu", kojemu se, iz ove vremenske distance, više ne sjećam ni položaja ni značenja.


Osim ove statue bez glave i bez ruku...


... uz fontanu koja (još) nije bila ponovno upogonjena, udobno se izvalila sasvim pristojno odjevena žena koja je nasmiješenom, vrckavom maskom fol-pokrivala ionako vrckavo i nasmiješeno lice.


U njihovoj pješačkoj zoni mogao se, među ostalim, naći i guliverski palac za usputnu usporedbu proporcija...


... kao i egzotična živina na kutnoj gredi gradske kuće, meni nepoznate simbolike.


No nije sve ostalo na simboličkim umjetničkim izričajima. Grad koji je prvoosnovano sveučilišno mjesto u Mađarskoj može se vjerojatno podičiti i učenim glavama, od kojih mi se jedna, na pozamašnoj fontani, doimala pomalo dalekovidnom. Doslovno.

[Pečuh - travanj 2012.]

© • 22.01.2018. u 19:01 • Komentari (5) #



nedjelja, 21.01.2018.

Kakav je Pécs Város?

Na povratku iz Mađarske u Hrvatsku, jedan od logičnih puteva prelazi i preko Pečuha, tzv. "Grada bez granica", dovoljno zanimljivog da mu se posveti nekoliko sati šetnje i pažnje.


I stvarno, "kakav je Pécs Város?". Pohodismo ga do sada dva puta i pokazao se dopadljivim... raznolikim... kakav mu je uostalom i grb, pun povijesnih i geografskih simbola.


Dijelovi starijeg Pečuha donekle nalikuju nekim ulicama/trgovima u Varaždinu, Sisku ili Karlovcu, od kojih je po stanovništvu trostruko veći.


Taj dio pretvoren je u ugodnu i "kultiviranu" pješačku zonu s atraktivnom "hortikulturom" čak i na izmaku zime.


To nije (bilo) doba godine koje bi na ulice izmamljivaljo gomile dokonih šetača, ali po nizu postavljenih skulptura novijeg, "modernog", manje figurativnog izračaja, a koje ujedno, vidjesmo, služe i kao usputne točke za sjedenje i "naslanjanje" u toj pješačkoj zoni, vrlo je vjerojatno da grad s najstarijim Sveučilištem (i jednim od vodećih...) u Mađarskoj, primjerice ljeti vrvi od života.


Neki detalji pokazuju da su i nekoliko godina prije proglašenja Evropskom prijestolnicom kulture, 2010. godine, počeli uređivati urbani prostor po uzoru na srednjoeuropske trendove.

Čak su obični kameni šahtovi/rešetke ulične kanalizacije (kao i prstenovi oko "urbanih stabala") izvedeni kao svojevrsne, pitoreskne "rozete".


Iako nisam uspio naići na neku "opisnu tablicu" u blizini ovog komadića popločenja na trgu, pretpostavljam da je to "muzejska", "memento verzija" kolosijeka za tramvaje koji su, sa slike je očito, u Pečuhu prometovali između 1913. i 1960.

[Pečuh - ožujak 2005.]
Dakako, prema običaju (a ni na pitanje nije odgovoreno), nastavak slijedi.

© • 21.01.2018. u 19:01 • Komentari (2) #



utorak, 16.01.2018.

Mađarskom prema jugu

Poslije detaljima-bremenite Budimpešte mađarska se ravnica, koja se "obećavala" uz ceste prema jugu, očekivala umirujućom...


No ipak, na sâmom prijelazu iz grada u debelu periferiju, Mađari su smjestili svoj "Memento Park", muzejsku zbirku "detroniziranih" ruskih spomenika, poskidanih iz Budimpešte, kako bi pokazali "u kakvom se okruženju živjelo" iza "Željezne zavjese".
Na samom ulaznom "portalu" otvorene muzejske livade diče se poznati ideolozi, bradonje Marx i Engels u svojoj vlastitoj "niši".


Niti Lenjin, gnječeći (vjerojatno) svoju šubaru, nije dobio manje prostora...


Moram priznati da smo cijelu "izložbu" promotrili "s vanjske strane" tog kompleksa (preko ograde) jer nam se nije dalo (bili smo škrti) trošiti još tu neku zalihu forinti prije konačnog potroška u planiranom Pečuhu.
Time objašnjavam (i sâmom sebi) zašto pojedinim spomenicima ne znam pravu "pozadinu", a kamoli gdje su za vrijeme svog "života" bili postavljeni. Jer negdje uz spomenike to je "moralo" pisati


U svakom slučaju, i ovako površno i usput (i s dozom ironije), bilo je razvidno koje su "poruke" na javnim prostorima te skulpture odavale.
Likovi "velikih gestâ" kao da su oživotvorili poznate Lenjinove riječi: "Komunizam je sovjetska vlast plus elektrifikacija cijele zemlje!". Kh! Kh!


Poslije zrn(a)ca nemile povijesti došla je na red, dakle, tipična panonska Mađarska, barem s jedne strane ceste. A ponegdje i Dunav s druge strane ceste.


Za razliku od naših "skela" voženih po sajlama, kao plovnih prijelaza na rijekama gdje nadaleko i naširoko nema mostova, ovdje vjerojatno zbog žive i ozbiljne plovidbe po Dunavu, nekakva sajla razapeta preko rijeke ne dolazi u obzir te su njihove "skele" zapravo "motorni riječni trajekti"...


I onako usput, na brežuljku ponad jednog ubavog mjestašca nedaleko Dunava, protegnusmo noge u krugu djelomično i simbolički rekonstruiranog rimskog tabora Lussonium, čije ime sam zaboravio istog trena.


Ako ništa drugo, lokalni tesari i "drvodjelci" imali su se priliku okušati u "antičkim" tehnikama gradnje. A mi, privučeni time, nakratko pauzirati vožnju šetnjom na ugodnom suncu.

[Mađarska - ožujak 2005. / travanj 2012.]

© • 16.01.2018. u 19:01 • Komentari (2) #



nedjelja, 14.01.2018.

Budimpeštanska svaštara

Po običaju, čovjek u nekom "tuđem gradu" usput "napikne" kojekakve "slobodnostojeće" detalje koji u konačnici, poput mozaika, sklope sliku o običajima ili... u najmanju ruku - "lokalnim štosevima" koji pobuđuju neuobičajene asocijacije.
Iz Budimpešte bi bilo toga napretek, ali da ne gnjavim, za kraj o njoj evo samo njih nekoliko...


Poslije ovoga malo mi je falilo da sve buduće "sekeli gulaše" koje sam jeo proglasim "sekeli utkama"...


Ne znam slove li Mađari kao duhovit, vrckav narod, ali katkada su me njihovi gegovi, prepoznatljivi u javnom prostoru, stvarno nasmijali.


U tom smislu, ni dan danas mi nije jasno koja i kakva je ovo bila družina koja je promaknula mimo pansiona na periferiji Budimpešte... A da se razumijemo, nije bio neki "Karneval" nego (čak) Uskršnji ponedjeljak.


Možda su samo tako defilirali slijedeći načelo multikulturalnosti koja je prštala na "nekim (drugim) mjestima"!

Ili se pak uputili u dio grada koji mi je, možda nezasluženo (unaprijed se ispričavam ako griješim), naginjao na četvrt "lakih žena" što je neki šaljivac i obilježio naljepnicom "tovara raskalašenih dama" na obližnjem prometnom znaku.

A skoro sam propustio priložiti i ovaj klik-> silno smiješan zvuk koji su ispuštali semafori na periferiji Budimpešte u neke ponoćne ure...!
Samo 25 sekundi - isplati se! I rado bih od nekoga doznao u čemu je kvaka?



No ima u Mađara i (izljeva) morbidnosti... O nekim sam već onako okolišno pisao, a ovu skulpturu u strogom centru grada, skoro pa pješačkoj zoni, nisam mogao dostojno protumačiti...


Čak je i fasada na jednoj državnoj zgradi (pretpostavljam Osiguravajućem društvu) obilovala bareljefima poput ovoga, na kojem se protagonisti "gadno pretrgavaju na poslu" da bi čak i neki pojedinac od njih bio opasno ozlijeđen - ovaj konkretno od djelovanja obližnje motorne pile!

[Budimpešta - ožujak 2005./ travanj 2012.]
A o putovanju - povratku iz BP... nekom sljedećom prilikom.

© • 14.01.2018. u 19:01 • Komentari (5) #



četvrtak, 11.01.2018.

S Budima u Peštu... i pogled unatrag

O detaljima na Budimu (i obližnjem brdu Gellért s tzv. "Citadelom") mogla bi se izdati debela fotomonografija pa to, za sada, prepuštam izdavačima turističkih itinerara.
Ili posjeti "angažiranih" putnika namjernika i njihovim vizualnim, kulturnim ili inim preferencama.


Nama je silazak s Budima to popodne, pješice, pružio dodatnu priliku za ležerno utapanje u sasvim drugačiji svijet nizinske Pešte.
Usput i "uz put" rečeno, oronulost pješačkog pločnika, pretpostavljam i nadam se, samo je (bila) još nesanirana posljedica netom protekle zime.


Jedan od najspominjanijih mostova Budimpešte preko Dunava je svakakao "Lančani most" koji je vjerojatno u svojoj povijesti pretrpio nekoliko rekonstrukcija, ali je i sada zadržao tu svoju "lančanost", ma kako da je naoko nevidljiva. Za manje pažljivije - noseća konstrukcija nalikuje na lanac bicikla sa zglobovima, "obješen" između uporišnih točaka na kopnu i stupovima.


S njega "puca"... vjerojatno najljepši, tako tipičan pogled na netom "oprani" mađarski Parlament.


Pogled unatrag s peštanske obale, dok se još reflektori za osvjetljavanje Vladinih zgrada na Budimu nisu upalili, pruža ugodnu sil(h)uetu.


Prvi most nizvodno Dunavom je "Elizabetin most" i on je, da bi vjerojatno nekako zadržao "oku ugodne linije", izveden kao "viseći", koristeći sajle umjesto lanaca, ali i pomalo nezgrapne stupove nosače umjesto građenih stupova-kula kao što su na Lančanom mostu.
A u pozadini fotografije, na Citadeli se "dičio" spomenik mađarskoj Slobodi, ili tako nekako, kojega su Mađari, kako već negdje jedanput spomenuh, "lukavo" prenamijenili iz tipičnog ruskog poslijeratnog spomenika Crvenoj armiji i njihovoj ulozi u oslobađanju Budimpešte.


Kroz njegove "sajle" već se, te večeri, nazirala noćna iluminacija Budima...


A "Lančani", ovog puta snimljen iz "jurećeg" tramvaja prema gradu, pokazao je sav noćni čar svojih "istaknutih oblina"!

[Budimpešta - travanj 2012.]

© • 11.01.2018. u 19:01 • Komentari (3) #



ponedjeljak, 08.01.2018.

Neke budimske paralele

Ne znam kako bih na hrvatskom napravio pridjev od budipeštanske brdovite, desne obale Dunava - od kompleksa Buda brda. Ako kažem Budine, kako sam i rekao, mnogi će odmah pomisliti na "Malog Budhu". A htio bih to distancirati od kao tanjur ravne nizinske Pešte, tamo dolje na suprotnoj strani...
[Ažuriran naslov - Gogoo mi je u svom komentaru odgovorio!]


Tokom prvog posjeta, Budi smo pristupili izravno s glasovitog, a možda i najpoznatijeg mosta. Lančanog i po imenu i po konstrukciji. Otprilike. Na kojega se izravno nadovezuje Buda uspinjača. S poprilično interesenata.


Odabrali smo pješačke serpentine koje, kao i u Pragu kod slične uspinjače, mostovima prelaze preko trase tako da si pješaci izvana i putnici u trokatnoj kabini uspinjače mogu izmjenjivati poglede... i "pozdrave i poruke".
Simpatično mi je da su ta dva vagona uspinjače imenovana, tako da postoje Gellert i Margit... prema kvartovima grada kojima "naginju".

Buda je "okićena" kojekakvim skulpturama, nekima već prikazanim, a i mnogim (s moje strane...) preskočenim... jer njima ionako obiluje svaki iole respektabilan budipeštanski itinerar.
Meni se dopala blaga doza lascivnosti koja izvire iz prikaza ove mlade dame, potpuno odjevene, što je u BP nekako rijedak slučaj, ali dovoljno izazovne...


Ne sjećam se kojim povodom je pažnju privlačila i ova mlada sokolarka (svaka čast!), ali, uglavnom, važno je da se nešto "dešavalo".


Najokorjeliji globetrotteri (svjetski putnici) zaklet će se da je svejedno uz koje godišnje doba, vremenske prilike ili doba dana čovjek posjeti neko mjesto,,, no ja bih i pored želje da u to povjerujem ipak volio "imati sreće". U ime toga uspoređujem moja dva posjeta Budimpešti, 2005. i 2012. godine.
Ništa ne sugeriram.


Te 2012., kako je i na nekim prošlim postovima pokazano, popodnevnog sunca i zlatnog svjetla bilo je na pretek. "Imali smo sreće".
A ovaj čovječuljak, u funkciji kvake na dvorcu, doimao mi se nekako time zadovoljniji nego što sam ga dotad poznavao.


I, kao što jednom spomenuh, "kad se (javna) svjetla upale, valja ići doma" (tako su nam naime govorili roditelji... "usred najbolje zaigranosti na ulici"). Dakle vrijeme je za "silazak".
Kako god, neki dan sam u mom Bergaz-blogu spomenuo da, navodno, samo tri grada u Europi imaju sustav autentičnih uličnih plinskih laterni... Po ovoj koju sam zatekao na Budi, rekao bih da je i BP, osim Zagreba, jedan od tih gradova.

[Budimpešta - ožujak 2005. / travanj 2012.]

© • 08.01.2018. u 19:01 • Komentari (6) #



petak, 05.01.2018.

Buda, 'vamo gore

U nastavku, vrijedilo je popeti se, napokon, i na Buda brdo (ili brda) i pogledati odozgo Peštu okupanu popodnevnim suncem.


Do tamo, na baš uobičajenim, više intuitivnim putem, uputio nas je kažiprst: "Vam' idite!".
Njihov sistem numeracija kuća u ulicama je istovremeno šaljiv i krajnje precizan. Čovjek (skoro) ne može pogriješiti.


Usput naiđosmo na parkić s tada nama neuobičajenim "spravama" (primjerice "skateboardom" na polukružnim "tračnicama"), na kojima su se neki "stariji omladinci" beskrajno zabavljali.


Sve u tom razigranom tonu naiđosmo na čudnovatu skulpturu na početku stubišta za Buda brda koja je nekako na prvu loptu također bila šaljiva. Ne samo meni.
Ali "avaj!". Pokazalo se (kasnije) da se radi o memorijalu mladom šesnaestogodišnjaku (!), Péteru Mansfeldu, koji je, kao osuđeni pripadnik mađarskog "pokreta otpora" protiv sovjetske okupacije 1956. godine, po stjecanju punoljetnosti bio pogubljen od strane Rusa... A ovdje je prikazan njegov neuspješan bijeg iz zatvora skakanjem preko zida...


U nastavku... U nastavku... je naišao i razvikani "Ribarski bedem", poprilično kičast... što sam izbjegao snimiti, pokazujući ovime samo osunčanu kuglu na vršku jednog od njegovoh tornjića.


Na tako dostignutoj visoravni "gornjeg grada" podosta turista i poneka čudna skulptura poput ove dame s tanjurom za kotlovinu na glavi... da bih na nekim kasnijim fotkama s neta shvatio da se (inače, "u sezoni" kupanja) s tog tanjura po njoj (jedva) cijedi "vodopad".


Budimpeštu izgleda nisu kroz povijest štedile poprilične vojne aktivnosti, tako da je jedna usputna, masivna zgrada bila sva izranjavana "projektilima". Mislim da je tada negdje na nekakvoj tabli pisalo da to bijaše bio "Arsenal"... ili "Vojna komanda" (neke nekadašnje vojske)...
Uglavnom, čini se da je danas, po završenoj obnovi, pretvorena u umjetničku galeriju ili tsl.


I poslije svega ukazao (nam) se plato Buda brda s vladinim zgradama u pozadini i velikim praznim, pomalo anemičnim i neiskorištenim prostorom restauriranog ziđa nekih davnih, porušenih dvorova...

[Budimpešta - travanj 2012.]

© • 05.01.2018. u 19:01 • Komentari (3) #



srijeda, 27.12.2017.

U međuvremenu...

U međuvremenu, dok još nismo ni prismrdili na brdovitu Budu i njene dvorce, ponovno sam se, svjesno "otvarajući oči", suočavao sam se s peštanskim "različitostima"... u odnosu na našu svakodnevnicu.


Tramvaji su žuti. I nakon onih iz 2005., puno puno bolji.


Kandelaberi su vitičasto "nacifrani". A, zanimljivo, sâme lampe mi silno sliče na "sviće" naših dalmatinskih "svićarica"


I biciklistički semafori su "nacifrani"... (a bicikala po ulicama zapravo... kao ni ono u Pragu, skoro nema ili ih bar nisam bio svjestan...za razliku od Beča).


Ako čovjek poželi "kakofoniju stilova, kupolica i krovića", treba otići na Trg heroja! Tamo toga k'o pljeve.


Bavljenje djecom i nošenje dječjih vozila prepušteno je "jakim mamama". Jer muškima su ruke u džepovima važnije.
Ma zezam se, nisam siguran razlikuje li se ova scena od neke "naše"!?


Parlament im je, ipak, očišćen do kocena. A bio je "crn k'o dimnjak".


Po Dunavu voze i autobusi. Nisam pogriješio i ne zezam se - autobusi!
I izlaze (samostalno) na obalu po "vlaki", poput čamaca koje se izvlači u kojem primorskom mjestu...

[Budimpešta - travanj 2012.]

© • 27.12.2017. u 19:01 • Komentari (7) #



<< Arhiva >>


gp.zagrebancije@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se