< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
filozofija, film, politika, autorefleksija....

Linkovi
www.mi2.hr
www.malmoe.org
www.liberation.fr
www.radicalphilosophy.com
www.aldaily.com
http://www.heise.de/tp/
www.boo.mi2.hr/~ognjen/
multitude
critical secret
technikart
political theory daily
postmarxist studies
translate!
www.radiofrance.fr/chaines/france-culture2/sommaire
www.diezeit.de

kontakt
jameson@net.hr

les esprites distingues
http://gulistan.blog.hr/

anaximandrake
infinite thought
charlotte street
la philosophie en france

kleeon
20.06.2008., petak
treba opisivati

kad sam na putu više ne mogu samo uživati u nijemom zurenju. to je valjda pokušaj da sve ono strano u jednom mahu upijem u sebe... tako počinju tjeskobe. nasuprot, kada počnem sve u sebi opisivati, nastane idejno-memorijski vrtlog koji omogućuje percepciju dostojnu okoline u kojoj se nalazim... privremenu svijest šetača ulicama stranog grada uvijek treba nadopuniti najsitnijim opažajima, njegovim filigranskim i literariziranim opisom... to znači ideji dati malo materije, tijela...i na kraju, to je način da se eterično pamćenje napokon malo kristalizira...
- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.05.2007., ponedjeljak
"krhkost trenutaka ukinutih u vremenu"

Svaki čin putovanja možemo zamisliti kao zakrivljavanje potke našeg svakodnevnog iskustva. Ulaskom u vlak, prelaskom na autocestu ili ukrcavanjem u avion, iza sebe poput zmije ostavljamo staru kožu vremenske jednoličnosti. Potpuno običan krajolik koji vidimo kroz prozor vlaka odvlači nas u najdalja unutrašnja prostranstva. Vrijeme se intenzivira. Već za desetak minuta osjetit ćemo bespovratnost procesa koji smo pokrenuli. Slijedi beskrajno odmicanje slika, i svaka je ekvivalent druge, stapaju se u ogromnu jednoličnost.
No, ono što nas odaje da smo doista odmakli u putovanju mali su znakovi tjelesnog otpora: iznenada nam vjetar tuđine osuši usne, nokti postaju lomljiviji nego kod kuće, sunce nam lakše zacrveni lice. Ali nas tek promjena prehrambenog i probavnog režima koja se javlja nakon faze konzumiranja sendviča uvodi u novi svijet.
Novi svijet međutim nikada se ne može svesti na jedan zajednički nazivnik: on je istodobno sačinjen od svih onih stranih imena koja zjape s reklama, hotela, prehrambenih proizvoda i trgova kao i od mnoštva lica čije fizionomije uspoređujemo kako bi ih stavili u jednu cjelinu. Kada smo na putu, naš se pogled teže iscrpljuje i kadar je svaki predmet, ime i lice povezati u najnevjerojatniji sklop. Tada doista shvaćamo da je svaki svijet, bio on domaći ili stran, heterogenost uhvaćena u neki teritorij. Putovanje nam tako denaturalizira sve okoštale nazore.
A ponekad to čini sve do raspadanja njihova nositelja. Prvi čimbenik raspada je umor. "Krhkost trenutaka ukinutih u vremenu", piše Chris Marker u svom filmskom eseju Sans soleil.
osterreiche bahn: fotelje lijepe tamno plave boje s malim ruzicastim, crnim i bijelim kockicama. Naslonjač za glavu je ugodan skaj tamno plave boje. Vrlo lako se prilagođava pokretima glave. Tu su i dva čista ogledala iznada naslonjače za glavu, s obje strane. Rasklopiva polica za komjuter ili piće, duža je nego inače. Pod je od crne gumasto plastične mase. Naslonjači za ruku od istog su materijala kao i naslonjači za glavu. Trenutno sjedim na sjedalu 56, odmah do prozora. I pitam se hoću li nakda upotijrbiti opis ovog kupea. Treba pamtiti te neke stvari. A pitam se istodobno, tko je ovdje sve sjedio.Vlak suklja i njiše se, kao da se želi istrgnuti iz tračnica.
Još jedan raskorak između života prije nekoliko dana i onoga koji treba početi večeras, još jednom, opet, kada se iskrcam iz vlaka. Koliko će mi trebati da se uhodam? Želim li to? Hoću li biti žalostan?
Stižemo u Dobovu. Na granicu. Tako je grozno vratiti se u hrvatsku, a sve je započelo kada su iz kupea izišli stranci, a unišao hrvatski bračni par, sa svojim hrvatskim glagolima, pridjevima i imenicama.
Ali već je prošlo gotovo 24 sata od kad sam napustio taj kupe. zaborav je učini svoje. Pada kiša.

- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.02.2007., ponedjeljak
Rečenica: ne smisao, ni cilj niti orjentacija, nego osjećaj za lutanje

Još jedan Nansijev 'adieu' nad grobom svog prijatelja. Ovaj put svom najbližem drugu Philippeu Lacoue-Labartheu. Evo, kako se govori i piše o smrti (svog) prijatelja-filozofa. Njegovim riječima, rečenicama...


Le jour de ses obsčques, un hommage au philosophe qui a su regarder la folie dans les yeux.

Philippe Lacoue-Labarthe, la syncope reste ouverte

Philosophe, professeur d'esthétique ŕ l'université de Strasbourg, homme de théâtre et germaniste français, Philippe Lacoue-Labarthe est mort le 28 janvier 2007 ŕ Paris, ŕ l'âge de 67 ans. Avec Jean-Luc Nancy, il a signé de nombreux ouvrages. Les obsčques auront lieu aujourd'hui ŕ 14 h, ŕ Saint-Etienne- de-Saint- Geoirs, en Isčre.
Par Jean-Luc NANCY

A toi, Philippe, pour te saluer. Pour te dire un adieu qui ne te promet aucun Dieu, puisque tu es parti vers rien ou vers toi-męme, ŕ moins que ce ne soit vers nous; enfin tourné, retourné vers nous, forcément détourné des lointains vers lesquels tu ne t'en vas pas puisqu'ils ne sont pas. A toi qui es entré dans la seule présence pour toi douée de stabilité, dans la station et sur la stčle oů tu déchiffrais l'immobilité dangereuse de ce qui se prétend identifié : la figure cernée, érigée. Entré dans l'inadmissible, disais-tu, de cette stance : l'étant transi, rien qu'étant, soustrait ŕ l'infini d'ętre. Entré dans ce révoltant non-lieu d'ętre.
A toi qui as passé sur l'autre scčne pour y jouer, retourné, le męme rôle : l'impossible conformité au héros de soi-męme, ŕ ce héros que tout un chacun se doit d'accueillir en soi, comme soi, en place de soi, accueillant donc l'impossible.
A toi qui as accompli la seule révolution qui fűt encore possible pour ton désir d'anarchie souveraine : celle de tes yeux révulsés, ne nous voyant plus et laissant couler des larmes. A toi qui as tenu l'engagement, le seul, auquel te vouait une force obscure, celui de retirer ton image dans ton ombre.
A toi qui voulais voir l'Ouvert, selon les mots de Hölderlin qu'il te fallait, pour cela męme, réinventer. A toi qui ne voyais que clôtures et barričres, bornes intolérables, monde fini.
A toi qui voulais parler en maximes et en paroles, non pas en mots ni en propos. Des paroles lancées, proférées, adressées. Ces paroles dont l'héroďsme est la prononciation. Tu nommais cela «courage de la poésie». C'était encore une parole de ton héros, de ce héros presque sans figure ni stature, et retiré dans la tour de sa folie ­ celui qui se signait pour finir du nom dansant de Scardanelli (1). Celui qui savait l'évidence du ciel au-dessus de nous.
La folie; Philippe tu la regardais dans les yeux. Dans ses yeux égarés, tu regardais, tu scrutais l'approche de l'autre scčne. Tu as toujours dit que tu devinais dans leur folie ŕ tous (Rousseau, Hölderlin, Nerval, Nietzsche, Artaud) la subtile simulation de ceux qui parmi nous jouent l'autre scčne. C'était ton paradoxe du comédien : plus il tient le vrai ŕ distance, plus il côtoie la vérité, l'intraitable, l'innommable, la défigurée et défigurante.
Ainsi tu te composais le personnage de ta propre fable héroďque, l'acteur qui incarnait ce qui ne se peut représenter ni incorporer : la parole, en effet, non pas la formée et signifiante, mais la formante, l'incantatoire, la bégayante męme. La poétique, oui, mais sans poésie, sans poďesis : non productrice d'ouvrages poétiques, mais mimétique seulement de l'inimitable balbutiement enfantin.
C'est l'enfant que tu désirais, l'enfant que tu semblais n'avoir jamais été. Tu jouais, en effet, si bien et si assidűment que tu avais déjŕ depuis longtemps eu l'âge de l'autorité et de l'expérience acquise. Tu avais toujours déjŕ l'âge que plus rien ne peut surprendre.
Cela me surprenait toujours ŕ nouveau. Tu ne cessais d'étendre plus amont tes certitudes. Peut-ętre pensais-tu vraiment que tu savais ce qui est ŕ savoir. Peut-ętre pensais-tu qu'en jouant ce rôle tu devais savoir, puisque ce qui est ŕ savoir n'est rien d'autre que le jeu de la vérité : puisqu'elle n'est pas, puisqu'elle n'est rien d'étant, elle se joue vraiment ­ elle est vraiment en jeu ­ en se dérobant au coeur et au principe de toute représentation (de toute pensée, de tout art).
On ne passe pas derričre la représentation, tu y insistais farouchement, avec violence męme, indigné qu'on puisse prétendre ŕ une présence autre que la mort froide, innommable et inacceptable. C'est la représentation, c'est son jeu qui nous enseigne que la présence s'éloigne toujours plus loin, infiniment loin.
Ce que ta révolte permanente accusait, ce grondement fâché, c'était tout ce qui croit ou prétend croire ŕ la présence. La figure, disais-tu, celle du pouvoir ou celle de l'art, celle de l'homme ou celle du Dieu infigurable. L'identité avérée, cernée, identifiée. Cela que tu pensais, non sans quelques raisons, menacer non seulement chez Heidegger mais en vérité dans toute pensée.
Ne rien figurer, ne rien se figurer. Tu écoutais la musique, celle qui ouvre des lointains et les garde lointains, les rapprochant de nous seulement pour aggraver leur distance irréparable. C'est ainsi que tu voyais l'ouvert : écoutant seul, fermé, voyant alors ou entendant s'ouvrir ce que tu nommais; autre mot de; la césure. L'interruption, le suspens, la scansion, le silence, le blanc; le négatif non pas en trou noir mais en rythme.
Le rythme, et par conséquent la phrase. Phrase, c'est ton titre, c'est ta parole, c'est ton souffle. La phrase : non le sens, non le but ni l'orientation, mais la sensibilité de l'errance. La césure, la pause qui ouvre la cadence, la main du batteur levée loin de la caisse claire, l'archet soudain retenu sur la corde, la possibilité de la musique. C'est-ŕ-dire du trčs peu de présentation qui nous échoit.
Un jour, il m'est venu d'user du mot de syncope, et tu l'aimais aussi. C'est par lŕ, sans doute, que nous touchions le mieux l'un ŕ l'autre et que nous fut donnée la possibilité d'un singulier partage des vies et des pensées. Entre nous, oui, un suspens, une retenue de présence, des signes nombreux et forts échangés d'une rive ŕ l'autre, et la traversée toujours nécessairement différée. Mais la différance ­ mémoire entre nous de ce mot de Jacques et de Jacques lui-męme (2) ­, la différance (3) de l'un ŕ l'autre diffčre peu, en fin de compte, de la différance ŕ soi-męme.
Aujourd'hui la différance infinie est finie ; la césure s'éternise, la syncope reste ouverte. Ce n'est pas sans beauté, malgré tout, tu le sais : c'est męme ton savoir le plus intime.

- 12:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #
12.01.2007., petak
patetika

Posljednjih dana sporim se prijateljem o suvišnosti i svrsi patetike. Ne želim je se tako lako riješiti. No, treba isto tako jasno reći koje je to dijete koje ne želimo baciti zajedno s vodom iz jedra u kojom se kupalo. Ona je očito upravo onog mirisa koje svako dijete ostavlja u svojim pelenama. I zato doista možemo reći većini onih koji nas obasipaju svojom patetikom: odite na toalet!
Ako patetika ima svoju genealogiju ili razvojnu liniju, onda je ja zamišljam ovako:
postoji najprije naivna patetika, patetika adolescenata, weltschmerz, prvo bolno razdvajanje mlade duše od neposrednog životnog okrilja, sa njezinim sluzavim i zavijajućim riječima... Ona je obično kratkotrajna. Osima ako se ne bave, bit ću malo zlurad, egzistencijalizmom ili Kierkegaardom.
Onda postoji patetika prvih zaljubljivanja, svih vrsta mačizama, samozastiranja i vulgarnih emocionalnih egzibicionizama koja je sveprisutna, vječna, nepobjediva...
Postoji ipak jedna patetika do koje mi je stalo i želim je braniti. Ona se javlja kada počnete upoznavati svoje slabosti, pa čak i graditi na njima život. Riječ je o nečemu nezacijeljenome u vama (ne mislim na ljubavnu bol), jakoj žudnji koja je privatna i nju si dužan štititi jer je samo tvoja. Odustati od nje znači emocionalni konformizam. Postoji riječ Helen Cixous koja sve to objašnjava jednom riječju, (uvjetno rečeno): no(s)-blessure(s) (nos blessures = naše rane/ noblesse=plemenitost). Najveći problem s tom vrstom patetike jest mjesto njezina izricanja i osoba(e) koju joj povjeravamo. Ako je rabite u javne svrhe, uplićete u svoje teorijske, književne ili esejističke tekstove, riskirate naravno da se sve pretvori u najgoru pornografiju... ali. ali, što god značio pojam samorefleksivnosti, koji je uvijek na djelu kada bilo sto pisete ili govorite, ona ne znaci nista ako ne izvire barem djelomicno iz nekog bezdana intimnog samopromišljanja. Derrida je često podsjećao da rana ima oblik usta, usta koja govore ili šute u svojoj otvorenosti.
Pitam se na kraju, zašto upravo blogovima toliko patetika uzima maha? I to svih vrsta, ne samo prve dvije.

- 15:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.11.2006., subota
pismo bez adrese

s prijateljem sam ovog ljeta poslao neka pisma iz madrida koja nikome nisu stigla. vjerojatno ni neće. a bili su to izvrsni kolaži koje smo marljivo rezuckali jedne zanosne barcelonske večeri. sve neobične katalonske riječi, nove slike ili etikete s španjolskog piva (estrella roja) sjatile su se na komadiće kartona koji sada putuju sami. don quijote slično tako piše pisma dulčineji. bez adrese.
sinoć kada samo imao svoj mali sentimentalni performans, odaslano je toliko puno misli prema ljudima koje volim, a da nije prošlo kroz sms ili mail. može li pismo stići na svoje odredište a da ne napišemo na njemu adresu? komunikacija bez komunikacije, veza bez veze, čiste strelice dobrih želja (obično nokturalnih). michel de certeau bi vjerojatno tako opisao molitvu.
- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.08.2006., utorak
prije putovanja

dani prije putovanja potpuno su lišeni svih uobičajenih napetosti. nestaje svaka obveza, svaka isprika, a navire lakoća. uskoro ćemo slobodno vijugati između različitih svjetova. i doticati ih sasvim površno. odmah potom slijedi lagani zaborav. odakle smo, tko smo, što želimo. to oslobađanje od svakodnevnih svojstava smješta nas u carstvo neodjelitosti i lebdenja. ukratko, carstvo oblaka.
varamo se ako mislimo da to carstvo možemo napustiti.
- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.06.2006., petak
Antitragedija kazališta

«Sedmorica protiv Tebe» u režiji Olivera Frljića

Gdje je tu tekst, predložak, pitaju dramaturzi. Hoćemo žensku emancipaciju, bune se feminističke kazališne kritičarke. Vratite nam našu priču i katarzu, zapomaže na kraju publika. U čemu je problem s novom predstavom Olivera Frljića «Sedmorica protiv Tebe»?
U odbijanju da kazalište postane mjesto građanske razbibrige koja njegovim posjetiteljima obećaje čišćenje plemenitim osjećajima, a kazališnim učenjacima nudi još malo materije da opet potvrde ono što već znaju. No, taj tajni ugovor kazališnih tumača i potrošaća treba već jednom dokinuti. Kako drugačije nego otvorenom formom, izvedbom kao procesom spoznaje, a ne njezinim unaprijed pripremljenim završetkom, pričom razbijenom na komadiće koje možda nećemo znati posložiti, istraživanjem morala, umjesto njegove jasne pouke. I naravno, bez one tipične kazališne svečanosti i pristojnosti.
Predstava «Sedmorica protiv Tebe» , rađena po Eshilovim motivima, to nudi već u startu, kao osnovnu pretpostavku. Ostalo je pitanje istraživačke građe, ideja i kolektivnog rada. A tu se isprepliće više pitanja i motiva: kako funkcionira politika odnosno rat u rodnom ključu, u ženskom univerzumu? Koja je njezina gestualnost? Što znači uprizoriti politiku, ali u generičkom smislu, bez eksplicitnosti političkih stavova? U skladu s prijašnjom praksom Frljićeve kazališne trupe Le Cheval, koja je redovito kombinirala kritiku teologije hrvatskog nacionalizma s radikalnim metateatarskim eksperimentom, ni ovdje ne izostaje pitanje gdje su (konačne) granice kazališne scene, točnije, što to treba učiniti s gledateljem da stupi na pozornicu. No, stupiti na pozornicu najprije znači emancipirati se od uobičajenih pitanja 'što je autor htio reći?', od pretpostavke da je autor taj koji skriva tajnu svoje predstave koju mi moramo dešifrirati. Ukratko, ukinuti poredak onih koji znaju i onih koji ne znaju što se neposredno zbiva pred nama. To širenje kazališnog prostora jednakosti za Frljića je i alegorija ukidanja povijesnog i političkog neznanja. Dok smo negdje na početku predstave svjedočili riječima glumice (Jelene Vukmirice) koja nam retorikom ravnodušnosti objašnjava da oni koji pate i plaču ni ne znaju za nešto drugo, pred kraj predstave jedna druga glumica (Ivana Krizmanić) izbezumljenu publiku zaskoči Brechtovim stihovima-pitanjima iz pjesme Pitanja radnika koji čita. Suspens neznanja zbiva se u napetosti između tautologije tragičnosti, vječnog bivanja istog, i nedokidivih pitanja tko je zapravo onaj tko stvara povijest, tko se krije ispod imena slavnih kraljeva i vojskovađa, tko plaća račune njihovih gozbi? Običnim supostavljanje dva jasna opredjeljenja, mogućnosti i nemogućnosti stvaranja (preobrazbe) povijesti, umjesto tragične logike koja uvijek unaprijed oplakuje gubitak slobode, predstava na kraju naznačuje izlaz istodobno iz tragičnog morala i kazališta i politike. To je trenutak kada sam gledatelj postaje režiser.

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.04.2006., srijeda
Tvornica i njezine nelagode

Nakon dugo godina počelo se pričati o "tvornicama". U staroj Jugi u njoj smo se svi osjećali dobro. Ona je bila mjesto na kojem se provjeravalo koliko napredujemo u "našoj stvari". Bila je i mjesto s kojeg je neprestano nastupala i u njezino ime govorila kulturna ili intelektualna elita premda možda nije nikada kročila nogom u taj prljavi prostor. Svi smo znali da su ti ljudi u plavim kombinezonima pravi pogon društva. Dospjeli su i na novčanicu. I svi sretni.
U današnjim raspravama o radničkom pothvatu da uspostave samoupravu u Tvornici duhana Zagreb, stvar je postavljena naopako. "Svi su oni glasovali za HDZ, pa neka uživaju u slastima njihove vladavine", "Pa ne bumo valjda podržavali duhansku industriju", "Pa jesu li oni svjesni da živimo u kapitalizmu, nema većeg prava do onoga na privatno vlasništvo, pravo je pravo blablablabla..." - lako se sažimlje okosnica osporavanja prava radnicima da zauzmu ono to pripada bitno njima. Radnici su postali ideološka, kapitalistička i pravna nečist. A danas kao da najviše smetaju samoj ljevici koja 'ljude u plavom' prepoznaje samo kada treba glasno izvikivati njihove unaprijed pripremljene parole.
Činjenica je međutim da su radnici oduvijek bili prljavi. Samo što ih je u staroj Jugi čistio interpretacijski i reprezentacijski aparat (što ne znači da ime svejedno nije bilo bolje nego danas). Danas se ta ista ljevica od njih distancira čisteći samu sebe kupkom pravno-civilizacijskijih stečevina liberalnog kapitalizma.
Ovih dana sam prijatelju pomagao u prikazivanju filma "Preuzimanje" i "pristojna tvornica" pred TDZ-om. Radnici su bili vrlo srdačni i zainteresirani. Bez velikih priča i zahrđalih riječi. Bilo je dovljno biti tamo i za trenutak vidjeti kako drugi žele osvojiti mjesto svog govora i udjela u općem. I samo tako počinje politika.
- 13:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #
08.04.2006., subota
Balbec, Gilberte...

Pri kraju Imena, Proust opisuje svoju ljubav prema mladoj Gilberti. Toj ljubavi pravila postavljaju dva predmeta koje je dječak dobio od svoje ljubljene osobe: jedna Bergottova knjiga i špekula od ahita. No, taj okrugli, šareni komadić kamenog stakla nije za Prousta samo znak tajnovitosti Gilberta života u koji bi rado zaronio. Stavljajući je svake večeri ispod jastuka kada ide na spavanje, trajnost njegove ljubavi stječe nepokorne zakone mineralogije. Uz slova knjige koje voli samo jer je voli i Gilbert, špekula postaje materijalni dokaz ljubavi i kada njegova vjernost u potpunosti malaksa.


- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.03.2006., srijeda
Alain Badiou: Sveti Pavao

Knjiga bi se mogla podnasloviti: "priručnik za militante". Ono što je pristojnom intelektualnom svijetu, dobro upoznatom sa stvarnošću i njezinim mogućnostima, najobičnija uvreda za razum, za Badioua je tek početak pravog mišljenja: nema drugog pristupa k istini osim onog subjektivnog i samo istina nekog subjekta može biti univerzalna. Znači li to da treba vjerovati svakom posjetitelju psihijatrije kada kaže da je baš on pravi Napoleon? Možda, ali pitanje univerzalne istine nikada ne može biti osobna identifikacija, nego otkrivanje neke (radikalno) nove mogućnosti (Pavao: Kristovo uskrsnuće dokinulo je sve razlike i podjele koje nameće ljudski zakon). Bilo da se radi u ljubavnom susretu, stvaranju umjetničkog djela ili političkoj borbi, pojedinac ili grupa postaju subjektom jer su zahvaćeni istinom neke nove mogućnosti koja vrijedi za sve i ne odustaju od njega ni pod kojim uvjetom. Badiou ne analizira toliko novost objave Pavlove istine, koliko njegovu etiku tvrdoglavosti koja je nužna da se ne slomi na prvoj prepreci.
Pavao postaje tako novi Mao čije načelo je da svatko tko postaje subjekt (koncentracija snage u jednoj osobi koja se suprotstavlja strukturalnoj moći) - svijet dijeli na dvoje. Badiou nudi sliku čovjeka koji nije, kao u tradicionalnoj filozofiji, pasivan, uvijek slab i potencijalna žrtva nasilja, nego ima mogućnost micati planine.
Samo treba pročitati priručnik.

- 15:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>