KL@R@ - hm...

16.09.2005., petak


Eto, vježbala sam i stvarno uživala u tome, to me nekako veseli. Ali sam opet previše jela, već se sama sebi gadim zbog toga. Užas, jedva čekam da mi počne faks i da imam obaveze tak da ne stignem misliti na to. Brucoš sam, dobila sam i dom, i jedva čekam da mi počne faks da konačno imam neke obaveze, jer me ovo doma ubija, svaki dan ista procedura. Nema ništa novog, tu i tamo napravim neki promjenu, ali opet dosadno mi je.
Eto ja sam jedna od onih osoba koje vole kad imaju puno obaveza i pune ruke posla. Doma sam od 20. 5. i kome ne bi dosadilo, istina je da sam se na početku učila za prijemni, ali opet nije ni to neka velika obaveza, a ostatak ljeta, sam dangubila. Imala sam i kratku vezu, ali sam je prekinula jer nije to bilo ono kaj sam ja željela. Nisam se radovala našim susretima, bila mi je to kao neka obaveza, a tip je bio lud za mnom. Ja ne želim nekog vući za nos, pa tako ni njega, na kraju mi je samo bilo žao kaj sam ga povrijedila, ali nije mi to bila namjera, a nisam željela da završi još gore. Za sad želim biti sama i posložit svoje kockice u toj ludoj glavi.
Užas koliko sam opterećena sama sa sobom, poludjet ću od svega toga. Totalno sam u depri, i nije to sad neka moja ono faza, jer ta faza traje već dvije godine. I nije da sam si to umislila jer sam čitajući neku zdravstvenu knjigu skužila da imam sve simptome. Da, da! Imala sam i pokušaj samoubojstva. Znam da zvuči ludo, ali kaj ja tu mogu. I sad sam konačno odlučila si kupit neke antidepresive. Mislim ono moram malo uložiti i u sebe. Ako mogu kupovat svakakve gluposti, mogu si valjda priuštiti i to, za psihića nemam love, a za to sam uštedjela. Samo se nadam da će mi pomoći ne očekujem neka čuda, i sama ću se potruditi oko toga, a neko pomagalo mi ne bi škodilo. Kad sam to danas mami rekla, rekla mi je da kaj radim gluposti. Možda su to za nju gluposti, ali za mene nisu, ljudi ni ne shvaćaju kako je to biti u depresiji. Nije to onako da si loše volje. Kome je lijepo biti loše volje?! Nikom, a zamislite kako je meni. Dvije godine sam loše volje, tužna bez ikakvog razloga! Stvari koje bi me trebale radovati ne raduju me, a ako me raduju to traje kakvih 5 min, a poslije je sve po istom. Kad idem van ili kad sam u društvu imam „masku“. Ta maska je moj osmjeh. Glumim neku dobru volju. Zašto? Pa zato jer ne volim gledati ljude sa smrknutim licima. Pa sukladno tome smatram da niti niko mene ne bi htio gledati me sa tužnim licem. A i ne bi voljela stalna pitanja kaj mi je i slično. Jer odgovor ne bi znala, jer mi ustvari nije ništa posebno, ništa novo.

- 06:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>