<$Ime Bloga$>

već duže vremena imam potrebu napisati priču iz mog djetinjstva vezanu za moj odlazak kod tetke na selo.
selo se zove MALA MASLENJAČA (uh, kako je to lijepo napisti....;o)) . tu mi je živjela tetka. imala je kuću u centru sela,


odmah prekoputa crkve, dućana, a u blizini bio je i mlin u koje su ljudi odvozili pobranu pšenicu i na licu mjesta je pretvarali u brašno. nisu to čak ni plačali, nego bi mlinaru ostavljali "ušur" (tako su nazivali dio pšenice koji bi mlinar sebi ostavio za uslugu). tetki je bilo dobro što je mlin u blizini, jer bi tetak stavio vreću-dvije na kariolu (tačke) ili na trakač (to je "vozilo" slično karioli, dole na slici)


i odvezao do mlina. znači, nije trebao uprezati konje u velika kola za taj transport. konje bi upregnio kad bi trebalo dovesti pobrano dobro sa njive (žito, kukuruz, kukuruzovinu, krupire, grožđe...). zapravo, oni su proizvodili sve što su trebali. u trgovini bi kupovali tetku cigarete ("žuti ibar" je pušio) i pokoju pivicu ponekad za gradsku rodbinu koja ne pije domaće vino ili rakiju šljivovicu.
imali su ogromno dvorište s nekoliko stabala

ovo je ulaz u veliko dvorište a u pozadini je štala i štagalj

(sjećam se crnog duda, uvijek su mi usne i prsti bili crni od njegovih plodova. baš ispod tog duda bio je smješten drveni zahod (ilitiga wc) koji nije imao srce na vratima ali je imao dasku s poklopcem. kad digneš poklopac imaš šta i vidit (hrpa govana i sl. a iznad toga uvijek nekoliko dežurnih mušica letaju i čekaju novosti). tu bi lijepo sjeo, odradio posao i poklopio poklopac. znam da bi tetak povremeno sam čistio tu hrpu, ali ne znam šta je s njom radio, da li ju je pridružio stajskom gnoju, ili je imao neko posebno mjesto za odlaganje tih "opasnih" supstanci. na dasci je uvijek bilo novinskih papira, vrijedno nožem izrezanih u manje komadiće za potrebe brisanja guze. i ja sam naučila izrezivati nožem sve moguće raspoložive papire i novine. pošto je moj tata radio u gradskom uredu, i on bi skupljao papire s greškom i odnosio bi svojoj sestri na selo.

nedaleko od zahoda bio je drveni kokošinjac i svinjac. kokošinjac je bio na dva kata sa drvenim ljestvama za penjanje na gornji kat. po tim ljestvama koke bi se svaku večer penjale same na spavanje, a onda bi uvečer netko od ukućana zatvorio vratašca, da se ne uvuče lisica......na donjem katu bila su gnijezda. gdje bi koke obično nosile jaja. al znale bi one nas iznenadit i na nekim drugim mjestima....

ovdje su kokošinjac i svinjac, a zahod je bio lijevo od kokošinjca, danas ga više nema....


u svinjcu je uvijek bilo par svinja i poneki praščić i strašno su uvijek smrdile, iako je tetak svaki dan čistio njihov tor.
u nastavku svinjca na "lakat" je bio smješten štagalj i štala

štagalj i štala u istom kompleksu

koji su bile spremljene ogromne količine sijena za zimu. uvijek smo se volili penjati na to sijeno i tu bi se znali igrati satima. mirisale su te suhe trave i bilo je lijepo valjati se, pa čak i zaspati tu na sijenu. u štalu sam uživala ući zimi, jer je tu uvijek bilo toplo. nevjerovatno je kako tri krave i dva konja mogu zagrijati prostoriju.
s druge strane dvorišta uz kuću bila je krušna peć u kojoj bi tetka po potrebi ispekla po dvije "glave" kruha i to se jelo dok se ne pojede. malo podalje bio je kuruznjak, građevima od letvica s krovom,

gdje su bili smješteni klipovi kukuruza. u sredini dvorišta bio je bunar s velikim kopanjama pokraj njega, gdje bi krave i konji uvijek dolazili napit se kad bi došli s paše. to je ujedno bio i jedini izvor vode na imanju.

bunar, u pozadini je bila krušna peć koje danas više nema.....

vodovod još nije postojao. tetak bi nekad ljeti i glavu oprao (kosu mu je tetka uvijek obrijala s britvom) kad bi došao iz polja. uvijek bi donosio u kuću vodu u kantama za potrebe kućanstva: za piti je bila posebna kanta i pokraj nje limeni lončić za zagrabit vodu. imala je i poklopac da ne upada prašina, mušice i sl. suđe se pralo na stolu. tetka je imala 2 velika limena vidra (zvala ih je vanjglik ili tako nekako). u jedan je stavila vodu koja se grijala na peći i malo pepela od loženja uvijek je bilo sa strane (to je bilo umjesto deterđenta, vima i sličnih kemija) dakle, u toj toploj vodi s pepelom i krpicom oprala bi suđe, zatim bi ih uronila u drugu posudu s čistom hladnom vodom da se ispere, a onda bi ih obrisala čistom kuhinjskom kropm i složila u zelenu kredencu. u to "novije" vrijeme već se mogao kupiti sapun za pranje robe, tako da ga nije morala kuhati sama (od kostiju i neznam čega još). robu je tako ručno prala u nekom koritu, ispirala pod bunarom i sušila na žici razvučenoj preko dvorišta. naravno da bi je peglala sa onom starinskom teškom peglom u koju bi stavljala žar iz peći i povremeno je provrtila rukom kako bi se žar raspalio i bolje zagrijao peglu.
u kući je bio zemljani pod i trebalo je paziti da se ne prolije voda i da se ne napravi blato. tek kasnije su betonirali sve podove, i onda je to bilo zgodnije za očistit i pomest. i ljeti i zimi ložila se peć na drva, da bi se boglo skuhati ručak a zimi i zagrijati barem kuhinjski prostor u kome se boravilo. mačka je uvijek sjedila na poklopcu od pećnice i grijala se a pas bi legao nasred kuhinjskog poda.kuća je imala veliki "ganjak" u prijevodu hodnik a onaj kasniji beton je bio obojan bojom trule višnje. iz ganjka se ulazilo u spavaću sobu, druga vrat su vodila u kuhinju a treća na tavan. spavaća soba bi zimi bila hladna koa led. sjećam se da bi mi tetka uvijek ulila vruće vode u termofor i odnijela u krevet da se malo ugrije prije nego što krenem leć. iz kuhinje se moglo ući u ostavu, gdje se spremala zimnica, čuvalo brašno i sve što je trebalo za prehranu. znači, wc i kupatilo nisu postojali. kad bi se trebao netko okupati, tetak bi donio vodu sa bunara, ugrijala bi se u veliko loncu na peći i ulilo se u veliko limeno korito koje bi se donijelo tu u kuhinju pokraj peći. kad sam ja bila tamo, imala bi čast okupati se prva, a zatim bi se i stric a najzad i tetka, svi u istoj vodi. a onda bi ona našla i još ponešto za oprat u toj vodi.
struju su imali u kući, a trebala je samo za rasvjetu i mali radio prijemnik. nisu imali tv, frižider, bojler, špinu s toplom vodom i mnoge druge stvari koje mi danas uzimamo zdravo za gotovo i ne možemo život bez njih uopće zamislit. bila je jedna tv u selu, i bila sam jako sretna što mi tetka nije u zavadi s tim ljudima, pa da nekad možemo ić gledat televiziju.
volila sam njhove društvene aktivnosti. to je bilo naprimjer čijanje perja. skupile bi se uglavnom žene i djeca i to bi bilo druženje za velikim stolovima na kojima su bile ogromne količine guščijeg perja koje bi trebalo osloboditi od one središnjice na kojoj je raslo. bilo bi to veselo druženje, ogovaranje onih koje nisu pozvane, pjevanje, šale......
svi veći poslovi bili bi organizirani tako da bi jedni drugima pomagali. i to je bilo jako lijepo. ljudi bi kroz te uzajamne pomoći bili bliži jedni drugima.
mi danas govorimo da nam je teško, da nam je loše i da su drugi krivi.
svi imamo wc u kući, kupatilo, bojler, tv, računalo, mobitel, auto i najčešće sve to i u nekoliko primjeraka.
a ja se volim prisjetiti tog vremena prije nekih 35 godina kad sam bila dijete i veselo trčala onim zelenim livadama i ganjala se s tetkinim psom i ostalom djecom iz sela.....