Kira

Priča kaže da je Bog na početku, kad je stvarao čovjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se činilo prejednostavnim pa je jednoga dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopće pronađu...
(nepoznati autor)


U sobi. Sjedi ispred kamina. Vatra grije čašu vina u njegovoj ruci. Teška bol miješa se sa dimom koji odlazi sa njegovih usana, u daljinu, i nestaje. I tako sljedeći. Treba mi netko da mu ispričam sve, kako sam pustio da me rastave... od nje.

O njihovoj ljubavi pričalo se posvuda, znali su ljudi, a i oni sami, da se takva ljubav doživi samo jednom u životu. Apsolutno sve značiš za mene i bilo gdje da krenem ne mogu bez tebe. I svaki novi dan živim za tebe, jer ja ne mogu i ne znam drukčije. Bili su mladi, a snažni su osjećaji održavali njhovu ljubav. Nakon nekog vremena morali su otići, svatko na svoju stranu. Bila je to prilika da ispitaju koliko je jaka njihova ljubav. Svatko od njih, za dvije godine vratit će se nazad i započeti zajednički život zauvijek. U međuvremenu, neće se vidjeti niti čuti. Nitko ne prinosi kao žrtvu ono najvrednije što ima: ljubav... (Paulo Coehlo: Vještica iz Portobella)

Dugo su prolazile te dvije godine, zbog sjećanja, zbog uspomena, zbog ljubavi, zbog svega... ali prošle su napokon. I vratio se. Želio ju je što prije vidjeti, ali ona se još nije vratila. Njezini prijatelji i obitelj rekli su mu da puno radi, rijetko se javlja i malo govori o sebi. Tražim je u sutonima, tražim je u snu, tražim je u svitanjima, ona nije tu... Tražim je u sjećanjima, nigdje nema nje, ona je otišla i odnijela mi sve. Prošlo je još više od godine dana kada se vratila. Više nije bila ona djevojka kakvu je poznavao, slobodna i poletna. Pretvorila se u ženu, mirnu i ozbiljnu. Jedino je njena ljepota ostala ista. Nije mogla sakriti svoje, još uvijek, mladoliko i djevojačko lice. Lipa si lipa anđeli ti sliće. Kada su se pogledali oči u oči, osjetila je kako je opet buknuo onaj požar ljubavi koji je pokušavala stišati sve ove godine. Suze su joj nekontrolirano tekle niz lice, a on ju je zagrlio. Puno toga želio bih tebi reći, ali riječi sad u grlu stale su. Ti me topiš kao led, možeš imat cijeli svijet u trenu... Nakon toga, čuo je samo njeno: „Oprosti“. ..pomozi mi da nađem riječ jer znam da nije prevara što poslije tebe nisam svaku noć sama spavala... Rekla mu je da se dogodilo, da to nije željela i da se udaje. Na tvojoj ruci prsten, u tvome oku suze, taj drugi što te uze, ne voli kao ja. Sve njegove želje i nade srušile su se u jednom trenu. Nije bilo budućnosti za njega. Bila je samo bol. ..sad kad sam bez tebe duša mi ozebe i moja ljubav umire za tebe, u srcu mom tuga golema. A nju su progonile misli na one dane kad su bili zajedno, kad su se voljeli, kad su im drugi bili zavidni na njihovoj ljubavi. Ostali su joj samo uzdasi i uvjeravanja da je bila mlada i ludo zaljubljena... Vjenčanica. Svečana frizura. Svila i cvijeće. Mnoštvo ljudi. Mladoženja. Ali nema njega... Svi su već u crkvi, čekaju samo nju da uđe. A ona je gledala na onu klupu. Sjećanja su oživjela u trenu. Imala je 15 godina kad se doselila tu. Na toj klupi su sjedili kad su se prvi puta sreli. Mama joj je rekla da mora ići na misu, a njoj se nije dalo. Ipak, djelomično ju je poslušala. Sjedila je na klupi ispred crkve čekajući da misa prođe da se može vratiti kući. Prolazio je pored nje i odlučio ju zabaviti da se ne dosađuje. Vrativši se u stvarnost, nasmijala se sama sebi zbog toga i odmah shvatila u kakvoj se situaciji sada nalazi. Nije to mogla napraviti. Potrčala je do auta.

U sobi. Sjedi ispred kamina. Vatra grije čašu vina u njegovoj ruci. Teška bol miješa se sa dimom koji odlazi sa njegovih usana, u daljinu, i nestaje. I tako sljedeći. Otišla je moja draga nekim čudnim putem, tko zna gdje i htio sam, htio sam viknuti glasno: ne idi, ne idi vrati se. Vani se čula neka buka i ljudi. Izašao je provjeriti što se događa. Razbijeno staklo. Auto. Kamion. Drvo. Krv. Vjenčanica. Ona. A tamo na cesti je ostalo srce na vrućem afaltu.


Pjesme:
Daleka obala: Gordana
Dado Topić: Apsolutno sve
Daleka obala: Odlazi žena koju volim
Goran Karan: Lipa si lipa
Tony Cetinski: Rijeka ljubavi
ET: Drugo ime ljubavi
Mišo Kovač: Proplakat će zora
ITD band: Elena
Daleka obala: Otišla je moja draga
Film: Srce na cesti

Ne želim vjerovati ni u što drugo, nego da je naš sustret bio sudbina.

Tu večer došli smo na jedno mjesto gdje nismo prije izlazili. Iskreno, nije mi se dalo ići jer sam mislila da bih se negdje drugdje mogla bolje provesti. Ušli smo, a ja sm pogledom pretraživala taj novi prostor vidjevši da nema puno ljudi i da je sve jednostavno. Čulo se glasno pričanje grupice ljudi koji su sjedili za jednim stolom. Prošli smo pokraj njih i smjestili se vrlo blizu. I dalje sam pogledom prelazila preko prostorije, preko ljudi, preko stolova, tražeći zanimljivosti, kad sam odjednom shvatila da mi se pogled vraća na onu gupicu ljudi, na jednu osobu, na njega. I tamo je ostao. U trenu sam se ukipila, ali u mojoj glavu sve je divljalo, počela sam osjećati kapiljice znoja oko tjemena, ruke su mi blago podrhtavale, vjerojatno mi se i zrak u plućima uskomešao. Da sam se tada pogledala u ogledalo vidjela bih ili svoj neki glupavi izraz lica koji ne pokazuje ni na poznavanje osnove bontona, ili njega. Ne znam točno kad su nam se pogledi susreli, ali znam da mi se nasmiješio. Poslije sam se pokušavala usredotočiti na razgovor između ljudi za našim stolom i bila sam uspješna u tome sve dok mi pogled nije odlutao do tamo, do njega. I svaki put kad bi se pogledali, tlo kao da je počelo podrhtavati. A kasnije, kad smo se upoznali, shvatili smo da smo se već jednom, davno prije susreli.

Jedna minuta, samo jedna minuta kaže se da je potrebna da bi se zapazila jedna posebna osoba. Jedan sat da bi se je procjenilo, jedan dan, da bi je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bi se je zaboravilo.