Kira

Uhvatim se ponekad u razmišljanju kako me neke lijepe stvari mogu rastužiti. Ne zato što su lijepe, nego zato što ih ne znam prilagoditi sebi. Tada osjećam neki nemir, neku strepnju, neku tugu, neku sjetu...Zabljesne me neka zraka crnog sunca koja u meni izazove velike oluje, munje i gromove, snažne valove koji zapljuskuju slabašne stijenke mog bespomoćnog srca. U tom trenutku mislim da bih mogla besciljno lutati dugim cestama, letjeti na površini nepreglednih oceana tako da mogu istovremeno dotaknuti i vodu, i nebo. Tada osjećam da je moje srce osamljeno i samo, neshvaćeno od drugih. Ono bolno i tiho vapi za pomoć, jer je krhko, jer će puknuti od silnih valova koji se penju, i penju, i ne dopuštaju mu da se smiri, nego i dalje oštećuju njegove stijenke. Hoću li zaplakati? Ne, oči su suhe. A bilo bi toliko lakše da srce ne pukne, nego da se oči isplaču. Srce se puni nekim lošim, teškim, bolnim tekućinama... i tada srce više ne može izdržati. Počinje se razdirati opna na najoštećenijim dijelovima. Kapi one tekuće tvari se bore koja će prije izaći i maknuti se s tog tamnog mjesta... Srce je prazno, sve je otišlo. Sada se nalazi u pustinji, opet nepreglednoj, ali suhoj. To mu odgovara, nakon one hladnoće i oluje, malo sunca i topline. Da, topline koju šalje one prekrasno žuto sunce. I shvati srce da je to lijepa stvar koja ga vodi onim divnim zelenim pašnjacima, drveću i potocima obasjanim svjetlom i toplinom...

Imati sestru, u mom slučaju mlađu, posebno je iskustvo. Ponekad zna biti naporno i teško, no kad je se sjetim prije nekih 10 godina, vidim onu malu, slatku djevojčicu kojoj se rubovi čarapica urezuju u male, debeljuškaste nožice. Tu malu okruglicu jednostavno ste morali voljeti. Zbog svega. Zbog one kratke, rasčupane kose, zbog prekrasnih plavih očiju (posebno kad su uplakane i tužne), zbog osmijeha zbog kojeg bi joj se zvijezde same skinule s neba, a iznad svega, zbog njene osobnosti. Još se sjećam kako je kao mala odvažno izgovarala ove riječi: „Zovite me Dorotea, a ne Dora“. Kasnije nam je dopustila da ju zovemo i Dorina. Danas, obožava svoje ime bez ikakvih nadimaka. Ima nešto od njenog do mog srca, neka tanka nit koju smo tkale dugi niz godina. Sada imamo povjerenje i povezanost koji su sve jači. Ta moja sestra, za Uskrs mi je poklonila meni najljepši poklon koji mogu dobiti- knjigu. Zapravo, to što sam dobila manje je od dlana...... „Posebnoj sestri“ mala knjižica s citatima. Znala je što će me razveseliti i da ću to uvijek nositi sa sobom. Stvarno je posebna.

„U dobra ili loša vremena nama prijatelja kao što je sestra; da te razveseli kad ti je dosadno, vrati s krivog puta, podigne kad posrneš, pruži snagu kad stojiš.“

pozzzz i :-) od Kire