Kira

Vjerojatno ste si mnogo puta postavili pitanje: „Što ih je natjeralo?“ Koji je odgovor na to; možda- sve pomalo. I dok su neki u tome „uspjeli“, oni drugi su našli par svjetlih točaka u životu, dobili potrebnu snagu i krenuli živjeti. Možda su neki od vas koji ovo čitate pokušali napraviti, ili bili odlučni u planiranju samoubojstva. Jeste li imali prilike slušati ljude koji govore da će se ubiti? Vjerojatno jeste, takvih ima gdje god se okrenete. No, ja mislim da je njima taj čin jako dalek. To su ljudi koji imaju potrebu izjadati se i traže razumijevanje. Mislim da se oni rijetko odlučuju za samoubojstvo. S druge strane, po mom mišljenju, prije će se na to odlučiti oni ljudi koji tiho pate; u sebi, za sebe. Ljudi kod kojih po njihovim uzdasima možete prepoznati težinu življenja. Povlače se u sebe, jer oni sebe sami najbolje razumiju.... Imala sam priliku razgovarati s obje „vrste“ onih koji razmišljaju o tome.

„Postane sve preteško. Cijeli prostor oko tebe se smanjuje i imaš dojam da te napada. Tjera te da „to“ napraviš... Kad se samo sjetim onih pjesama, onih svojih crteža, onih tekstova u dnevniku; pitam se što mi je bilo tada. Zar sam to zbilja mislila? O Bože, to nisam bila ja... I dok te to guši, sjedneš u neki osamljeni kut sobe da budeš daleko od svih. Jer oni ne razumiju. Imaš dojam da ti je nešto iznad glave, ne da ti pomaknuti se,.... samo dolaze neke misli koje te tjeraju, uvjeravaju i na kraju uspiju. Vidiš izlaz, jedini izlaz, jer se ne možeš sjetiti niti jedne lijepe stvari koja ti se dogodila. Ako je i bilo koje, ona je prebrzo završila... I prije sam se „igrala“ žiletom. Pomalo rezbarila kožu. Ali taj dan, bila je jedinstvena prilika. Nikoga nije bilo kod kuće.... trebala sam se povjeriti nekome, nikad to tada ne bih napravila. Čovjeku je bolje čim vidi da ga netko sluša....uzela sam žilet i zarezala. Potekla je krv, a ja sam odahnula. Bilo je toliko olakšanje da ti to ne mogu opisati. Osjećala sam da sve zlo izlazi iz mene. Više nije bilo tlačenja, pritiska, samo oslobođenje od psihičke robije.“- pričala mi je djevojka koja je sada sretnija nego ikad.

Jedna druga djevojka skoro se našla u toj situaciji. Pričala je o potpuno istim stvarima. Pjeseme, crteži, tekstovi. „Crna boja koja će me zagrliti, sakriti od zla koje mi je nad glavom i govori da je jedini izlaz u krvi koja teče iz žila. U životu mi se nikad nije dogodilo ništa tragično, ništa takvo. Nema posebnog razloga za to. Samo neobjašnjiva depresija. Pogledala sam se u ogledalo, a suze su same poteke, poslije sam počela glasno jecati. Sve mi je bilo rano nuli, kao kad u filmovima ljudsko srce prestane kucati, ravna crta. Jedan predmet me podsjetio na ljude kojima bi nedostajala; bar malo, oni bi bili tužni...“

DOBRO pogledajte oko sebe. Vidite li tihe patitelje? POMOZITE IM.