Kira

„ I neka vaše najbolje bude za prijatelja i ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu... Potražite ga uvijek da oživite vrijeme jer njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu...“

„Tek kad stane pucati led, znat ćeš tko ti je prijatelj.“


Možda ste vidjeli da me nije bilo neko vrijeme. Pozlilo mi je u školi pa sam završila u bolnici. Ovaj tjedan sam išla u školu, ali mi je opet, još dva puta, pozlilo. Počne s glavoboljom, vrtoglavicom, ljuljanjem, šumovima u ušima... ali uvijek ostajem svijesna svih događaja oko sebe. No dobro, tema ovog posta je prijateljstvo. I moram vam reći da za neke ljude koji su mi se činili kao dragi, dobri prijatelji, više to baš i ne mislim. Dok sam bila u bolnici, samo par ljudi su me svaki dan zvali i pitali me kako sam, a ostali, oni su koliko vidim u tome (nećete vjerovati) našli neku korist. A onda sam došla u školu, a lica su bila nasmješena, sva sretna što me opet vide, govorili su:“Jako smo se zabrinuli za tebe“, a to su bila ona lica od kojih nisam dobila niti jednu poruku. Ovaj tjedan, mi je pozlilo još 2 puta, u školi. Grozno mi je jer upravo ti, moji prijatelji, počnu baljezgati kojekakve gluposti, a znaju samo dio mog slučaja ostalo nadovežu kako to njima odgovara. Rezultate pretraga moram čekati neko vrijeme i to me ubija; više ne znam da li bi bilo bolje da su dobri ili loši. Ako su loši, bolesna sam; ako su dobri ispada da se pretvaram. Uz to ja nikad ne znam hoće li mi i kad će mi opet pozliti. Svi su zabrinuti i već mi ih je teško gledat takve, profesori koji su mi pomagali imaju čudan, ozbiljan i zabrinut izraz lica, gradivo mi se gomila i gomila. Ja imam neki ludi osjećaj krivnje i neugodno mi je zbog svega, a onda još od njih čujem priče i tračeve da sam trudna (možda sam već i rodila, tko zna), da me pregazio auto, da su mi bubrezi otkazali.... meni jako smeta što ljudi s kojima sam svaki dan govore takve stvari, zašto oni to rade, zašto tu situaciju iskorištavaju na takav način? Da li bi se i ja tako ponašala prema ljudima, da se to događa nekome iz mog razreda?

Kao djevojčica ljeti sam išla kod svoje rodbine na praznike. Ali, to je uvijek trajalo vrlo kratko jer ja nikako nisam mogla „preživjeti“ noć. Odlazila bih tamo po danu i sve bi bilo savršeno, a onda... približavala se noć i ja sam shvaćala da ću je morati provesti daleko od kuće svoje. Osjećala bih mučninu,a nervoza me ubijala zbog atmosfere koja je tamo vladala. Na kraju bih se rasplakala i rekla da želim ići kući ne mogu ti biti. Taj su scenarij gledali ponovo svake godine. Nikad nisu vikali na mene, ali ja sam znala da se ljute i misle kako sam razmažena i hirovita. Uvijek su govorili: „Ah, eto, sjetila se nečega pa joj je došlo teško.“ Malo sutra, nisam se ja ničeg sjetila, osim prošle godine kada sam se isto ovako osjećala kao i sad. Mene su kod njih ubijale dvije stvari. Prva je ta što im je kuća uvijek izgledala savršeno blistavo. Uvijek je sve bilo na svom mjestu, sve savršeno pospremano, čisto, uredno. Gotovo kao u muzeju. Bilo mi je neugodno i sjesti kako ne bih nešto izgužvala, zaprljala,tj. kako ne bih pokvarila to savršenstvo. Druga stvar je jedan član obitelji. Tada su mi svi bili simpatični i mirni, ali prema toj osobi su se odnosili sa samopoštovanjem. Ako vam uz to još kažem da je to onako krupnija i snažnija osoba oštra pogleda i duboka glasa, onda ćete mi sigurno vjerovati da mi i dandanas ta osoba ponekad zna utjerati strah u kosti. Tu su osobu uznemiravale sitnice i uvijek se morala vršiti njegova naredba, a kod mene doma je situacija opuštenija i ne tako zategnuta kao kod njih. I kako da sam ja tamo uspjela provesti noć? To je bilo nezamislivo.