Kira

„Pa da, ja svake nedjelje moram na misu. Ako ne odem ujutro, mama mi kaže da moram navečer. I moj tata svake nedjelje mora na misu, mama tako hoće.“, ostala sam šokirana izjavom jedne osobe.
„ Mama te tjera u crkvu?“, pitala sam.
„Pa nije da me tjera, ali moram ići. Ja se ne želim svađati s njom. Nije mi problem, ali mi već postaje naporno.“

A ja kad se samo sjetim... ljudi odjeveni kao da idu na modnu pistu. Kao da im pogled govori: „Pogledajte moje nove cipele. Kupljene su u Italiji i stajale su me čitavo bogatstvo.“ Neki će pogledi reči: „Moram se danas pričestiti jer kad prođem po sredini crkve, svi će ostati zapanjeni kad vide moju novu suknju koja tako dobro ocrtava moje zamamne obline. Neka mi zavide sve druge žene.“Djeca koja imaju pričest i krizmu dolaze samo zbog toga. Tamo umiru od dosade, pričaju, smijulje se... Ponekad, gotovo da iz izraza lica nekih ljudi možete pročitati ovakve misli: „Danas opet svi zajedno idemo kod punice na ručak. Ta baba će me jednom u grob otjerat, ne podnosim ju.“, „Danas popodne je utakmica, nadam se da će doći svi kako smo se dogovorili.“, „Moram poslijepodne pospremat tavan. Odakle da počnem?“, „Nadam se da moj muže neće naći onu bocu rakije koju sam spremila samo za goste i da se neće opet napiti.“ U oceanu takvih misli teško da ćete naići na nekoga tko zbilja pobožno, poslušno i vjerno sluša Božju Riječ. Kad smo kod Božje Riječi, kakva to propovijed izlazi iz usta svećenika koji ima ljubavnicu.
Uza sve to, još samo čekam da se opraštanje grijeha počne naplačivati, a vjerojatno će ljudi počet sebi rezervirati mjesta u crkvi. Nedostaje samo da mi netko tamo kaže: „Sjela si na moje mjesto.“ Pa pored ovog svega, ljudi, nemojte tjerati druge da proživjavaju ovo; čemu?