Kira

Na jednoj slici baka i djed drže malu curicu. Sjećam se, pitala sam baku:“To sam ja?“, a ona je rekla:“Ne, to je Livija“. Za nju znam već jako dugo, a saznala sam to kad sam bila jako mala. Nikad nisam postavljala pitanja o njoj i o tom prvom braku; nije da me previše zanima, ali htjela bih znati nešto više o njoj. Vidjela sam ju samo jednom u životu, davno. Ne sjećam se kako je izgledala, ni je li bila lijepa; sjećam se samo plave, ravne kose do ramena. Sjećam se da sam ju slušala što govori,ali ne znam točno o čemu je pričala. Valjda je odgovarala na pitanja kako je ona, što radi i kako joj je u školi. To je trajalo kratko, negdje 15-ak minuta. Nije mi previše značilo to da sam ju vidjela, ali taj dan nikada ne ću zaboraviti. Nisam razgovarala s njom, nije me ništa pitala,a tada je išla u srednju školu. Znam da je starija od mene oko 10 godina. Ne doživljavam ju kao svoju sestru, zapravo , ne doživljavam ju nikako. Ne osjećam ništa prema njoj, a za to je ona kriva. Zna gdje živim, a nikad nije došla, nije ni pokušala. Nikad ju nije zanimao dio obitelji koji je izgubila kad je bila dijete. Vjerojatno su joj napričali ruže stvari o nama, a ona je u to povjerovala. Na neki ju način mogu razumjeti, možda ju čak i žalim. Ona je odavno punoljetna osoba pa i da je htjela mogla me pronaći. Da ju sretnem na ulici, ne bih je prepoznala (nije li to žalosno?); a da mi kojim slučajem dođe na kućna vrata, pustila bih ju unutra i poslušala ju. Ona sada vjerojatno ima svoju obitelj i živi (ne znam gdje), očito je da joj nije previše stalo da nas upozna kao ni meni da nju upoznam. Meni je svejedno; ako ona hoće-može, a ako ne će-ne mora.I još jedna sitnica; osim mene ima još jednu mlađu sestru kojoj sigurno niti ime ne zna.

Jadva sam čekala da napokon počne nova sezona Big Brother-a. Oduševio me naziv: bez milosti. Odlična mi je kuća, namještaj, sve. A ni stanari nisu loši. Napokon je došla osoba koju sam željno čekala-diva. Hrvoje je taj koji će ovu sezonu učiniti posebnom. Mnoge je osvojio time što je jasno i glasno priznao kojeg je seksualnog opredjeljenja. Iako nije prošlo puno vremena od kad su uslelili, već imam one koji mi se više sviđaju od drugih. Najbolji su mi Ivana i Krešimir. Ivana zato jer je najzrelija od cura. Ona se ne želi s niti jednim dečkom petljati, nikom se ne uvlači u ....., jednostavno je obična. Ne sviđa mi se njena frizura, ali ako to njoj odgovara onda-ok. Krešimir mi se sviđa od prvog trenutka, od prvog predstavljanja. Priznao je da plače na filmove i reklame za dječje pelene, i to javno pred cijelom Hrvatskom. Ono što me oborilo je njegova izjava da je curu ispred stana čekao 9 sati, a ona nije došla. Poslije sam vidjela još jednu sitnicu, a to je da se prekrižio prije jela. Iako se ne mogu pohvaliti svojom velikom odanošću Crkvi, to mi je baš onako lijepo izgledalo. I to bi bilo to!A sad vi meni recite neke stvari. Kako se vama sviđa ova sezona? Tko vam je najbolji? Što mislite o maloj kući? Kako vam se sviđaju zadaci?

P.S. Meni je žao što Boris više ne vodi, ovaj Filip mi se uopće ne sviđa........ veliki pozdrav od vaše Kire!

Ljudi, vi koji živite u gradu, ne dajte se zavarati ovakvim riječima: „ Ah da mi je otići živjeti negdje na selo. Njima je predivno. Nemaju ovakve gužve i užurbanost, već usporen i smiren ritam života.“ Kad živite na selu, znate da takav život i nje baš idiličan. Redovito se budite oko 6, ne zato jer morate, već zato što čujete užasno glasno kukurijekanje; ako ne svojih kokoši onda sigurno susjednih. Ako vas pak kojim slučajem pijetao poštedi muke, to nikako neće seljaci u traktorima koji rade na polju već od četiri sata. Pogledate van, kroz prozor, a ono osim auta i bicikala, i konji vuku kola. Izađete van, kad ono na pola ceste konjski izmet. Divan prizor, ali što je to što tako smrdi? To je đubre-naš naziv za mjesto gdje se bacaju ostaci hrane, zemlja, trava, slama, itd. Nakon nekog vremena to postane malo brdašce i mora se odvesti na neko drugo mjesto. Kad se vrši to odvažanje, ne možete biti vani koliko smrdi. Zatim, na selu večinom žive stari ljudi. Neki ni ne znaju što je to zapravo škola. Govore onim seljačkim naglaskom i koriste prastare riječi, a književni jezik im je ravan nuli. Tako možete čuti: „Ta djeca se stalno tučeju“, „oni ideju“, „Moram ispegljati šosa“, „Moram oprati penđere“. Moja obitelj ne uzgaja živinu, ali znam koliko posla ima oko toga. Ipak, jednom je moja mama došla na ideju da bi bilo dobro da imamo kravu zbog mlijeka. Ja sam naravno bila prva koja je rekla: NE uz ostale članove obitelji, tako se ta ideja odmah ugasila. Još mi samo ovo nedostaje: na glavi mi je stara marama, na nogama gumene čizme do koljena, u rukama kantice, hodam prema štali kako bih pomuzla kravu. A kad su dani pijaca ja stojim na štandu; prodajem mlijeko i sir, a popodne naravno idem u školu.S T R A Š N O O O ! Još bih vas samo upozorila da budete na oprezu kad ste vani jer često možete naletjeti na stampedo domaćih životinja. Ponekad se osjećam kao da ne pripadam ovoj sredini.Ma gdje ja to živim ? Mene vuku veliki gradovi i visoke zgrade, žudim za civilizacijom i mladim ljudima.Moj san je Z A G R E B . . .

Iz pouzdanih izvora znam da je ova priča koju ste upravo počeli čitati istinita. Riječ je o jednoj osobi koja predaje razrednu nastavu. Naravno, da je ta osoba donekle normalna, ja ne bih pisala ovaj post. Ali pošto nije, evo, ovaj post posvećujem toj osobi. Jedna definicija, koju dijete u 4. razredu osnovne škole mora znati: Stjepan Radić – HRVATSKI POLITIČAR, OSNIVAČ I VOĐA HRVATSKE (PUČKE) SELJAČKE STRANKE KOJI JE DJELOVAO KRAJEM 19. ST. TE U PRVOJ POLOVICI 20. UBIJEN JE U BEOGRADSKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI 1928. Ja sam ovo učila u sedmom razredu. To je jedna od mnogih definicija koje se uče na satu prirode. A sada malo pitanja koja su postavljena u kontrolnima: Tko je Oton Iveković?, Koja je zadaća župana?, Koji su nasljednici Trpimira?, Što je Bašćanska ploča? Što je simbol Dubrovnika?, Tko je napisao „HIMNA SLOBODI“ ?, Koje je godine započeo 1. svjetski rat? Koji je vrh Plješevice? Koliko 1/3 godine ima sati? Mislim da je to dovoljno. Ta se osoba pod satom hvali svojim položenim vozačkim ispitom, priča na mobitel, priroda i matematika se pismeno provjeravaju svaki dan,ono malo bombona što je ostalo od nečijeg rođendana pojede sama na satu, djeca moraju pisati zadaće koje su na 3 stranice kemijskom olovkom, neka štiva se moraju učiti napamet, članovi grupe koja pobjedi na nogometu dobivaju petice, a oni koji izgube jedinice, na satu razrednika se pišu sastavi,donosi lektire svog 15-ogodišnjeg djeteta i govori 10-ogodišnjacima da takve moraju biti i njihove lektire, NA EKSKURZIJU SU NOSILI KNJIGE I PISALI KONTROLNI. A evo i nekih izjava dotične osobe: „jel' ja lijepo izgledam?“, „Moje će dijete biti na radiju danas u 5, obavezno slušajte.“, Moja je baka ukrala klavir iz dvorca.“, „Ja uvijek čitam knjigu preko ljeta. I vi bi trebali.“, „Ja slušam klasičnu glazbu. I vi bi trebali.“, „ Zvat ću socijalnu službu ako vidim da se družite sa starijom djecom. Oni će vas odvesti u dom.“ I ja sam se zgražala slušajući ovo, kao što se i vi zgražate čitajući. Ovo nije jedna dječja izmišljotina, to je potvrdilo nekoliko mučenika koji su se napokon oslobodili ovakve osobe.