Kira

Ne znam po koji put u životu kažem da se divim djeci. Vjerovali mi ili ne, do nedavno sam ih smatrala sebičnim i jako oštroumnim osobama. Za sve što im se ne sviđa počnu urnebesno plakati. Plaču aku su gladni, žedni, ako im se spava, ako ih nešto boli, ako im se ne sviđate. Sve dok im ne ugodite ubijat će vas svojim urnebesnim plačom. No nedavno sam dobila sasvim drugu sliku o njima. Shvatila sam da je svako dijete zapravo pravi, mali borac. Koliko je samo njima teško kad trpe grčeve, kad im rastu prvi zubi, ne mogu ništa reći jer ne znaju, a ne mogu si ni sami pomoći. Za mene su ljudi najpametniji dok su djeca. Zamislite samo kako je njima kad moraju naučiti da se baš ono tamo zove stol, da je ovo televizor, tko su svi ti ljudi, kako je velik ovaj svijet... Osim toga, shvatila sam kako su djeca nevjerojatno iskrena. Iskreno će vam se nasmijati ako ste mu zanimljivi. Ako želi primit će vas u svoj zagrljaj, a ako ne, jednostavno će vas ignorirati. Oni ne glume, ne pretvaraju se, šarmirat će vas svojom jednostavnošću, a pored njih i vi ćete biti dijete puno energije baš kao i oni. A na kraju, umirit će vas njihov topli dah i polagani otkucaji srca dok spavaju.

Evo me moji najdraži, vratila sam se! :-) Jao, ne znam odalke da počnem. Za početak ću vam reći da i nije bilo tako loše. Ali dobro, krenimo od početka. Gospodin kod koga smo išli preko telefona je jako nahvalio svoje apartmane. A kad smo došli... Naš je apartman bio manji od naše dnevne sobe. Moja prabaka u vrijeme svoje mladosti imala je namještaj kakav smo i mi imali u apartmanu. Ja sam morala spavati na pomoćnom ležaju gdje su se osjetili federi. Kuhinja je bila toliko mala da smo se jedva okrenuli u njoj. Ono što mi je najviše zasmetalo, bile su poderane plahte. Od bilo čega poderanog se ježim (to vam je kao kad vam trnci prolaze kad netko noktima povuče po ploči, kad zaškripi zubima itd.). Zavjese su bile požutjele i stare.... Ali kad sam došla dolje, bliže plaži i vidjela more sve sam zaboravila. Onako mirno i plavo, svjetlucavo i predivno, galebi na pučini; istog trenutka sam zaboravila na umor i apartman. Osjećala sam snagu valova u nogama koje su bile uronjene u vodu. Blagi povjetarac i šum mora, bilo je ono što mi je trebalo. Imala sam onaj osjećaj da „punim baterije“. Ni sama ne znam koji mi je ovo put bio da sam ljetovala na moru, ali uvijek, svake godine kad dođem osjetim ovo što sam napisala. Do sada sam uvijek mislila da meni more ipak ne daje toliki užitak koliko si ja to umislim. Mislila sam da će mi biti jednako lijepo i ako odem negdje u planine. Ali, prije 10 dana, shvatila sam da to ne bi bilo nikakvo ljeto, nikakva godina, da ne idem na more. Ima jedna pjesma čiji stihovi kažu: bagrem je bagrem, al more je more. Bilo je lijepo tih 10 dana, ali nije mi žao što sam došla kući. I za kraj jedna pjesma :

Probudi me kada stigne vlak,
tamo gdje sam rođen ja
Nek zamiriše Slavonija lipom i bagremom
Probudi me prije svitanja,
da vidim prvi sunčev trag
I zlatna polja umivena rosom tu je moj dom
Zaustavi vlak kad vidiš cvjetne livade,
Stani da mi se duša ljepote napije
Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri,
što teku ovdje u meni
Zovu me šume zelene
iz daljine vraćam se
Na staze svoga djetinjstava
srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje,
samo je jedna jedina Slavonija…
Probudi me iz dubokog sna,
kad modra zora pobjedi mrak
Nek od sreće zablista suza u oku mom
Probudi me prije svitanja,
da vidim prvi sunčev trag
I zlatna polja umivena rosom tu je moj dom
Zaustavi vlak kad vidiš cvjetne livade,
Stani da mi se duša ljepote napije
Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri,
što teku u meni
Zovu me šume zelene
iz daljine vraćam se
Na staze svoga djetinjstava
srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje,
samo je jedna jedina Slavonija…

Dragi moji prijatelji, kao što već znate, ja idem na odmor. Jako sam se radovala tom ljetovanju i bila sam jako sretna, sve do jučer. Pa, ako imate malo vremena, pročitajte kakav me peh snašao. Trebalo nas je ići 4 obitelji, a ja sam odlučila ići samo zato što ide i moja prijateljica, tj. ona me nagovorila da idem. Nikad nisam bila na moru s toliko puno ljudi i vjerujte mi, jedva sam čekala da idem. A onda, jučer, zamislite, umro je njen djed. I oni zbog toga ne idu. Kad me je nazvala i rekla je : „Ništa od našeg zajedničkog ljetovanja“ i objasnila mi cijelu situaciju. Bila sam u tolikom šoku da nisam mogla guknit, pomislila sam : to se samo meni može dogodit. Znam da sa tom misli mogu povrijediti mnoge jer nije meni nitko umro, ali gledajte kakva me situacija čeka : dvije 10-ogodišnje djevojčice koje se još igraju s barbikama, bratić kojemu od mojih ispada i komentara ruka i noga često znaju poletjet prema meni ,5 odraslih ljudi ( da ne kažem - staraca ), dvoje od njih su mladi bračni par koji je još uvijek u svojoj idili. I recite vi meni, gdje ja tu spadam ? A tamo sad idemo prvi put, tako da nikog ne znam. I još nešto, ja se baš i ne volim kupati, nego više volim obilaziti grad, šetati u prirodi, a oni svi idu tamo da cijeli dan spavaju na plaži. Sjećate se 3 stvari bez koje ne bih mogla živjeti ? Tamo ću imati samo jednu – mobitel, a to mi nije dovoljno. Ne želim 10 dana kvariti vid uz čitanje knjige i rješavanje križaljki. POMOZITE MI ! SPASITE ME ! MOLIM VAS !

Postoje 4 glavna pitanja u životu:

- Što je sveto?
- Koja je tajna duha?
- Za što vrijedi živjeti?
- Za što vrijedi umrijeti?

Odgovor na sva 4 pitanja je isti - LJUBAV

Iz filma:" Don Juan"