Lari mari

srijeda, 20.06.2018.



Ja ti više ne pišem
Već
Ronim tirkizno
Pa ne znam više
Gdje je dno gdje površina

Lakša od vode lakša od zraka
Vretenasta životinja
Nedostaje mi tvoje ovozemaljsko
I svakom ljuskicom te volim

Kad bih se dijelila okomito
Prema tebi svijali bi se moji borovi
Kad bih se dijelila vodoravno
Moj bi te plićak grlio
Dubina te htjela sresti

Ovako prepolovljena
Imam velike oči
Za snalaženje u mraku
Da svaki moj dio ne bi uvrijeđeno
Odšetao svojim putem



Ivanjska

ponedjeljak, 18.06.2018.

Pa sam tako zaspala
zaspala i sanjala
na trbuhu zlatnom
brkom kukuruzovine
smaragdna pšenica

Netko drag na dvije žice
natucao serenade
te noći mi meke i mlade

Ivanjske

Na kolima sijeno
u polju ivančice
prebrojavam krijesnice
na djedovu krezubu češlju
nepočešljanu melodiju umivam

Ja dijete
srcem žene
prstima mangupa
sretnija od svih oblaka

Probudi me noćni lavež
neka želja davna nesagorena
o smaragdu žita gdje ću zgriješit živa
međ' prstima djetelina

Ja žena
srcem mangupa
prstima djeteta
sretnija od svih oblaka

I zaspat ću jednom
ko ženska baraba

kad noć mi bude meka i mlada

Ivanjska



Coco de mere

srijeda, 13.06.2018.

COCO DE MERE

Bježimo prema jugu
Tamo gdje se dani parunski produljuju u nepoznato
Tamo gdje se susreću u jednom sva svjetska mora i sve rijeke
Iza vjeđa bubri mi mjehurić od sapunice
ne radim nagle pokrete
da mi se prerano ne rasprsne preko očiju
punog grla
gledam koliko se krajolik promijenio od zadnji put
kad smo si rekli
koliko se
volimo i želimo
ovdje bih volio da si stalno
kaže
bradom pokazujuć džep od košulje

dočekuje nas šutljivi tamaris i zaigran oleandar
zagrcnu se lastavice od sve te ljepote
to je njegov otok i otok njegovih predaka
parkiramo se visoko kupujemo novu odjeću
krademo ležaljku
on ulazi u more onako kako sam oduvijek zamišljala
da moj muškarac mora ulaziti
tako da
sad napokon mogu biti
žensko
potopi me poput toplog pjenušavog vala
sveobuhvatno
ohladi mi tijelo osnaži mi koljena
vraća me kad zaplivam
daleko prema pučini
i neobično je što su on i more sposobni
učiniti mome tijelu
to je plaža gdje bih odabrala umrijeti bez grižnje savjesti
dodiruju nam se noge ispod površine
isprepletene poput morskih trava
zaronim licem i na pješčanom dnu
vidim svoje srce
vidim nas kako se ljubimo kao djeca
odmetnuta od sigurne obale
osjećam se blaženo
poput bebina stopala
s visoko podignutim palcem nožnim
zbog uživanja

Je crois entendre encore

utorak, 12.06.2018.

Sve je u redu.
Smiješ zatvoriti oči.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Pjevat ću je kad odeš.
Valjda sam jedina koja se ne kuca s ljudima
Nego podižem čašu visoko, visoko
i nazdravljam nebesima
Nazdravljam stoljetnim stablima
Kucam se sa zvijezdama
Na kraju dana gledam imati
Sjajne oči
Stopala prljava od zemlje
I biti što umornija
Da ne slušam tu silnu kišu koja
Pada i pada
Šumi unutar mene
A ne rade brisači
I od topline moga daha
Zamaglim se sva
Pa ne vidim
Ljude

Zvijezde sjaje
Stabla su osvijetljena
Primi me za ruku
Ne dozvoli da prerano ostarim
Jer onda se neću znati prepoznati
Kada se napokon vratim
Kada se napokon kucnem
Uzdravlje
Salute
Kada naučim da to nešto znači
Za snove
za želje


Pričat ću ti ljubičasto
Od mog daha ribe će se same
Pecati na udicu
Živjet ćemo u kući na drvetu
Zvijezde i stabla molit će nas
da ne pijemo toliko


https://youtu.be/lKKLqnN8iVU




Moje pjesme, moji snovi

petak, 08.06.2018.

Ovaj mjesec ću u jednoj od velikogoričkih knjižnica, čitati svoje pjesme.
Prvi put, ne računajuć ovo kaj mamu doma maltretiram s njima, i ono drhtavo tremaški u Europskom domu, pred nekima od vas.

Volim čitati poeziju, čitala sam je i na radiju nekoć, a mislim da mi to dobro ide.
Ne čitam klasično, ne radim klasične naglaske, bude to onako, mali igrokaz.
Dosadno mi ono suho i patetično recitiranje!

Samo..lakše je čitati tuđe pjesme.
Jer moje su... čista golotinja.
Naime, ne pišem mlako, ne pišem neutralno, uglavnom su sve od reda ljubavne i duboko ispovijesne.
Pišem 36 godina. Uhhhhh...Počela sam u blokiću za vrijeme redukcije struje, uz svijeću. Romantika:-))))
Prije dvadesetak godina, imala sam ih priliku objaviti, ali jednostavno nisam bila spremna za to.
Morale su sazrijeti
i one i ja.

Ovu koju ću vam sada pokloniti, a sigurno ću je i čitati tamo pred svima, napisala sam sa samo 23.
Ono..beba na krevetu spava, a vani strasno mirišu lipe i sprema se oluja.

Nadam da ću te večeri imati baršunast glas...ako ne, popit ću prije malo crnjaka, pravog nekog, s najjužnijeg juga...

Jer..čežnja se čita..baršunasto...šuškavo..miriši na kišu ta čežnja..i pucketa ko stara gramofonska ploča.



Svi ste pozvani, za bodrenje ili okretanje očima, pjevanje Vilo moja i drugih klapskih, za nasmijavanje, razbijanje blesave treme, za zagrljaje.
Naknadno vas još obavijestim o vremenu i mjestu radnje.



Čita se baršunasto..

LIPANJ

Počeo je
i prezrele su moje krošnje
i baršunast je moj glas
kojim te dozivam u sumraku proljeća.
Ptice lete nisko pred kišu.
Treba pokupiti rublje,
ispričati djetetu priču
da ne čuje grmljavinu,
otvoriti prozore širom,
da uđe noćni zrak.

Počeo je.
Nešto je strasno u tim lipama noćas
i ja se mijenjam poput drveća.
Treba mi tvoja
pristojna senzualnost,
osjetljivost za sve što ja jesam,
neuvjerljiva zavodljivost.

Lipanj
široko kraljuje livadama.
Ta tišina mi tako lijepo stoji.
Što više razmišljam o tebi
manje ću pričati u snu.




The Book Club

četvrtak, 07.06.2018.

Gore od samoće, samo je strah od nje.

Zaključila sam to jučer, ponovno gledajuć jedan tipičan ženski film, samo u američkoj, svemogućoj i hepiendovskoj verziji.
Klub zadovoljnih žena ( meni bi se više sviđalo zadovoljenih) Jeanne i ja otišle smo pogledati nakon hladne limunade u Botaničaru i raspredanja o tome, di su hrabri, zdravi muškarci, koji bi više od jednom, koji su proradili svoje traume ( strog otac, posesivna mama, ogorčena žena). I zaključka, opet i opet, kako čekamo princa i kakvog takvog konja, i da nemremo leć tek tako s nekim, iz sporta, lijeganja radi, i kako smo emotivne jebiga, kako sam ja u stanju rastuliti se zbog ciklame čije listove mi ždere gusjenica, jednako ko i zbog tipa koji nakon super razgovora i intime, nestane u vidu magle, šmugne ko miš.
U filmu stara i provjerena glumačka ekipa ( imate guglija) samo neki zbog godina ili estetskih operacija, izmijenjeni do neprepoznatljivosti.
Četiri frendice odmalena. Različite sudbine.
Miriši na klasik, da, no sve se promijeni nakon kaj Jane Fonda ( Viviane) donese u njihov mali književni klub onih 50 nijansi sive. A jebemti!!
Dobila sam za osmi mart tu knjigu od jednog bivšeg, krenula čitat i zaključila da goreg šunda svijet još nije vidio. Plus psihički poremećaji i sado mazo frustracije američki i financijski i umno neopterečenih ljudi.
Eh..a ja seks zbilja volim.
Potom sam čak i film pogledala, sve dajuć priliku. Nemrem bit baš tolko različita od milijardu ljudi kojima je ta priča promijenila život. O da, mogu..mogu!! Zamislila sam si od filma da je parodija, pa sam ga lakše podnijela.

Ovo pišem u busu i direkt u editor prek mobitela. Pa sorkac na greškicama.
Ove naše junakinje nakon dotične knjige skroz popizde. Ok, imaju dvajst godina više i samo se jedna među njima seksa redovito ( Jane Fonda, 37 godište danas, film treba pogledati da bi se uvidjelo kako se wau može izgledat u tim godinama), al opet...puritanska Amerika.
Neš ti klitoris i trljanje o šlic. Al bič, lisice i te spike..kak bi ja njemu rado odvalila zidarsku!

Film je zabavan, ima dobrih fora, a ono kaj je u njemu simpa je misao da nema predaje.
Bilo je u gledalištu žena svih dobi i jedan dečko s curom.
Treba se skockavat nemilosrdno, ne uzgajat šlaufove na trbuhu, redovito izbijeljivat gebis, zdravo se hranit, smijat se puno s grimasama protiv bora, zaljubljivat se često, al seksat se još češće, bez biča i lisica po mogućnosti.
Širit krugove poznanstava..i stalno učiti, učiti, učiti...
Evo mene kod Lisinskog..
No, ote si pogledat film!


Cammeo

ponedjeljak, 04.06.2018.

Skrše je takvi susreti.
Ispiju iz nje zadnji atom snage, zadnju kap krvi.
Jest, dijete joj je. Ali tamo mu nije mjesto.
Zna ona to, jer onda poslije danima leluja poput duha i lakša je od dima. Osjetljivija na svjetlo, čuje zvukove jasnije. Meškoljenje malih ptičjih guzičica u grmlju. Dodir otpalih latica s tlom.
Osjeti prisutnost upravo vjenčanih zvijezda, gore visoko, na onom noćnom indigo nebu.
Zvijezde se zvoncavo smiju njenom zbunjenom licu. Ona im plazi jezik. Pune su sebe.
Tada se povlači od ljudi, jer isuviše dobro čuje sve što pomisle. Nezgodno je to.
Tada kreću izmišljene bolesti. Ovaj madež je čudan, nije ga ranije imala. Ahilova tetiva je naotečena. Kao i trbuh.
Opskurno. Njen život tako teče, opskurno.
Bizarni događaji nekog pomaknutog redatelja.
Redatelja koji ne zna što bi točno s njom kao s glavnim likom, pa se sad već pomalo izmotava.
Kada prestane čuti i biti tako porculanski osjetljiva, onda pokušava pisati, smijati se i voljeti.
Maštati.
Biti će neka plava večer. Teći će Seina pored njenih nogu. Nečije će usne biti nabubrene višnje utopljene u rumu. Znat će da je to on..donedavno stranac..a sada onaj kojeg je čekala. Po osmijehu. Prepoznat će ga po osmijehu. Prštat će snagom baš poput onih zvijezda taj njegov osmijeh, zvijezda kojima je onda, u prošlom životu, plazila jezik. Karakterno sličit će vodopadu kraj čijeg je krila požudno pojela onaj sendvič, zahvaljujući s dragošću Bogu na životu.
Neće mu biti važno znati sve detalje. Jer čini će se kao da odnekud poznaje tu sjenu izlomljene vjetrenjače pod njenim okom.
Tako ona mašta. Da ozdravi. Da ga prizove u svoj život, jer sigurno je već traži.
Ni ne sluteći da ga ona, prije nego li zaspi, već odavno prima za ruku i stavlja je oko svoga struka.



Rosa

nedjelja, 03.06.2018.

- Ne sekiraj se, mama, rekao je.
Zastao je okružen pravosudnim policajcima, njeno plavokoso i plavooko čudovište, njen ljubljeni dječak, njeno dijete kojem je do maloprije koncentrirano pomazila svaki prstić, praveći se da ga sluša, da sluša njegove kombinacije o tome kog ona treba nazvati i što treba kome reći.
Tako se i on nekoć pravio vješto da je sluša.
- Ne sekiraj se, čuješ.
Zgusnulo se svo vrijeme u toj jednoj jedinoj rečenici, u to malo brige nakon jednosatne posjete zatvoru, u kojem njen jedinac guli kaznu evo već šesti mjesec zbog svoje nepromišljenosti, borbe sa sustavom, dobrohotnosti i dječje naivnosti, potrebe da spašava svijet.
- Pa ti si me učila da je sve moguće, razbija je ta rečenica iz njegovih usta, odjednom joj je pusto krilo i izgubljene su one noći bdjenja na njenom krevetu, povjeravanja, tjedni svađa i pričanja i nepričanja, u njegovim pokušajima da joj dokaže kako ona nije u pravu.
Ne želi ona više nimalo bit u pravu.
To je ionako jako krivo. I staro.
Želi umjesto sve mudrosti, samo malo sreće.

Sjetila se one fotke koju je pronašla u trudnoći.
Još nije niti znala da čeka dječaka, a fotkica je već bila zaljepljena u njenom lijepom kožnom rokovniku sa svilenom trakicom za označavanje stranica.
Plavo i loknasto muško dijete, kakvo je par mjeseci nakon toga i rodila.
Ne zna želja što je nemoguće.
Lice joj se zamaglilo od tog nevinog sjećanja, kao da ga je neko poprskao onim nastavkom misty za zalijevanje vrta. Orosilo. Uopće više i ne plače ko čovjek. Nema tu jecanja, ni gušenja, ni kapi, samo rosa. Skužila je da plače tek po pogledima ljudi u busu.
Kako je sve tada bilo nevino. Kako je tada grlila svijet. Kako su se svi puteljci razmicali i ruže se povijale. Imali su sve.
Netko joj je oteo njenog plavokosog iz čiste ljubomore. Netko nije mogao podnijeti njenu sreću. Bila je nekom trn u peti.


Znate onu zaljubljenost malih dječaka u svoje mame, kada im se ne daju više grliti i ljubiti, kada postaju muškarci.
A još su bebe. I nježnost im jako treba.
Tu ga je gubila.
Tu su počeli prvi izostanci, rizle ostavljene ispod radnog stola, prazne bilježnice.
Testiranja, negativni rezultati, promjene ponašanja.
Njena krutost i nesnalaženje u svemu.
Bože, pa oni se nisu nikada napili skupa!
Možda je tada s njim samo trebala prvi put smotati travu i smijati se do jutra.
Možda je na njenom primjeru trebao vidjeti kako ljudi od toga postaju gluplji.
Otupjeli. Ravnodušni.
Al ne, ona mu je tvrdo pokazivala jedini ispravni put. Uhodila, pretumbavala stvari, satima moralizirala.
A Plavokosi joj je samo buntovno htio dokazati da nije u pravu.
Da ona nije u pravu.

On je gradio karijeru, stalno na putu, Stockholm- Zagreb, emotivno nedostupan.
Kad bi mu se god obratila, uvijek je začula onaj zvuk zauzeto.
Živio je učahureno, na stjenovitom dnu samo svoga mora, a toliko sape nije mogla postići da bi mu se približila, potražila mu ranjivo mjesto, zaderala mu se na uho.
Ni dijete nije znalo kako bi mu se približilo.
Uvijek najbolje igračke, a nemogućnost igranja sa starim.
Nedostupan otac.
Kruta mama.

Pa se ona okrenula završavanju svog fakulteta i djetetu. Može se sve. Organizacija.
Dan danas je takva. Postoji vrijeme za sve.
Sad spavaj, sad čitaj, piši malo ali dobro.
Sad ljubuj, sada diši.
Poslije više nećeš imati vremena za to.
Njene su ruke oduvijek bile rasprostranjene.
Kao da ih ima više. I nogu također.
Podmetala mu ih je na svakom koraku.
Pa ga dočekivala svim silnim rukama da ne razbije nos na pretvrdoj zemlji.
Kako je postajao veći, ona bi umjesto njega završavala na zemlji.
Jebem ti klecava koljena, da ti jebem!

- Ne sekiraj se.
- Ne sekiram se.

Pa rosa.
Jer zbilja nije moralo ovako.




Posjet

petak, 01.06.2018.







<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.