16.04.2018., ponedjeljak

Nekoc



Nekoć su rijeke bile mokre,
suze radosnice meke,
pronosile mirise mojih obala
propupalim njedrima,
cvale šljunkom i travama,
rijeke,
ti čudesni i brižni pripovjedači !

Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom
moru,
i u to sam duboko vjerovala,
kao i drugi veslači,
tek malo vrludanja šipražjima,
gizdanja velikim gradovima,
snatrenja o dalekim putovanjima,
i nosile su svjetlost
domu svome.

Nekoć je i on gledao u rijeku,
smiruje me, govorio je,
i bilo je tako zanosno što je ta
njegova
velika,
smirujuća, smaragdna i moćna rijeka,
nekako sastavljena od dijelova
moje manje, tanje, krhkije rijeke,
i što nas u svim tim
gadnim godinama razdvojenosti,
upravo njih dvije povezuju u jedno,
ko ljude od vode,
prožimajuće ljude,
bez mostova ili drugih zdanja
koja bi se mogla
urušiti.

On je tekao u meni,
ja sam se prostirala njime,
bez opiranja,
i zajedno činili smo ocean,
neodvojiv, neodjeljiv, radostan.

Mislila sam, nakon njega,
nikoga više neću tako zavoljeti.
I zauvijek ću bolno
žedna ostati.

Danas,
tu rijeku kojom sam tekla,
koja me vršcima virova svojih
prva takla
i nikada me ne potopila,
koja je prva nahranila obronke moje čednosti,
pa me nastavila mirno tkati,
naučila voljeti bez ostatka i srama,

nosim na rubovima haljine,
njome zalijevam cvijeće dragih uspomena
i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim
kada sam sama.

- 21:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

vidrinsmijeh@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se