28.02.2018., srijeda

Duboko



Danijel Dragojević
- 06:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.02.2018., ponedjeljak



Danas sam malo ljuta i tužnjikava, zbog svih nepravdi koje mi se događaju.
Umorna sam. Gubim snagu.
Solo sam u svemu. Jeeži ga.
Marširajuć nakon posla i zubara, po ovim snažnim snježnim zapusima, od fine do banke, od banke do fine, sve što mogu zaključiti je da je sve gore.
I da će biti još lošije.
( na tren sam si zamislila da sam Rostuhar,
pa mi je bilo lakše)
Neki dan, reklamacijom sam smanjila dug Holdingu sa 1080 na 205 kn ( trebali ste nazvati gospođo nakon uplate, otkud znamo da ste uplatili)
Aaaaaaaaa!!!!! ( to ja ričem)
Od danas imam sudsku blokadu od tog istog Holdinga Bandićevog.
Moram platiti kako znam i umijem, pa se onda s njima ganjat i natezati.
Ovaj s reklamacija i ovaj s ovrha izgleda- ne razgovaraju međusobno.
Znam da imate svi svojih briga...al meni je dosta naše šutnje i sramežljivosti.
Dosta mi je moje vlastite šutnje!
Ljudi na sve strane idu linijom manjeg otpora i dozvoljavaju da ih se gazi: sitnim slovima na ugovoru i nebuloznim zakonskim propisima.
Ova konstantna borba s vjetrenjačama, uopće nije u mojoj prirodi..ja sam za književnost, kazalište, putovanja..očijukanje..
Danas čujem na radiju ( nije stojka:-) onu od Parnog valjka..kažite tko nam je ukrao san, zašto ja nikad neću vidjeti Pariz ( zasuzila, nije pms, kunem se)...al kažite djeci, ja odgovor znaaam.
Striček u Fini mi veli, niste jedini.
Ne, jedna sam u brojci od 300 i nešto tisuća, al to me ne tješi.
Mi smo jedna jako glupa nacija.
Poznaje tko od vas Bandića osobno?:-)))
Sutra idem tam k njima i ne mičem se dok mi ne skinu sudsku blokadu, za ono što su već utvrdili da sam uplatila.

Možda budnem i na TV.
Mahat ću vam i pozdravit vas sve redom.
Nemojte me se sramit;-)




- 21:47 - Komentari (38) - Isprintaj - #

25.02.2018., nedjelja

someone to watch over you



Maurice osjeća kao da njih dvoje
dijeli tek neka deblja ledena kora.
Pa kucka, udara, grebe, struže,
ili samo umorna pjevuši oslonjena na led i mrak.
Tu je on, tu, rekao je da nikud ne ide,
oslonjen je obrazom s druge strane i sluša je.
Nađem je tako ponekad, gdje kleči oslonjena obrazom na glatku zidnu plohu i pjeva.

Prvo što pomislim je da je napokon prolupala,
prepadnem se, ne znam što ću,
a onda nekako shvatim da ona zna što radi
jer razumije nešto što ja ni za tri života neću spoznati.
Kako aerodrom u Kopehagenu ima parket
cijelom dužinom?
Kako sve moraš dobro prozračiti
ne bi li se brže ugrijalo?
Tko nije vidio, zašto bi povjerovao.

Ona ima misiju.
Računa da ih dijeli tek neka deblja ledena kora,
tek neka nesretna crta razgraničenja
ovog i onog svijeta,
ovog i onog vjetra,
sjene, svjetla, jedra i neba,
crta gdje se pješčani žal miluje s pjenušavim valima
koji se tek trebaju roditi,
crta gdje mračni riječni virovi štite bogat život,
a pahulja mikroskopski liči na pustinjski cvijet.

Sagnem li se skroz do nje,
licem uz lice,
poljubim li je u tjeme,
otpjevam li Someone to watch over you,
oslonivši se i sama licem na taj njezin zid
Maurice me pogleda nekako
Voljeno.

Pa ja shvatim da će jednom
sve biti u redu.

https://youtu.be/x0wP9faQTwg



- 17:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.02.2018., petak

Luna



Maurice..već ste je zaboravili?
Ona s crnim podočnjacima od neostvarenih želja i varljive nade.
Ona koja nije bila patetična i nije pisala romantične pjesmuljke. Ona koja se skupljala nakon lomova.
Krš, čovječe, živi krš.
Za uzet partviš, lopaticu i pomesti je.
Ne znate vi, dragi moji, o tim lomovima ništa.
A i ja znam samo onoliko koliko mi je htjela pričati.
Veći dio smo vremena šutjele i plakale. Nisam znala kako joj pomoći i otkloniti tu bol. Barem na trenutak učiniti je da se nasmije. Uspravi leđa. Prestane se braniti i biti spremna za bijeg.
Ili se sažalijevati, to je najgore.
Uglavnom je šutke gledala kroz prozor, zaljepljena za sjedalo kao da se godinama vozi u jednom te istom autobusu, ne očekujući ništa, kao da ne pripada ovdje.
Ona je pisala o smrti tako, da ste naglo poželjeli malo više živjeti, zar ne? Šokirala vas je pišući o tome kako nema zube i koliko je već mrtav.
Ona je dugo željela onog koji više nije bio tu.
Nije bio tu, na način na koji bi ga se moglo željeti.
Ona je činila velika dobra djela i velikodušno, kao da ima na tisuće i tisuće srca, poklanjala dobrotu potpunim strancima.
Ostajući bez najdražih, ja pojma nemam kako li je samo uspijevala ostati na nogama, ta žena.

*****
Danas u jednom spisu, neka druga mlada žena iz Požege.
Otišla 2007. u Irsku, u potragu za boljim životom.
Tamo je srela nekog Irca, ko u bajci, zaljubila se i rodila mu djevojčicu, 2009.
2015.-te umrla od raka.
Donosim danas rješenje o obiteljskoj mirovini, njenoj devetogodišnjoj djevojčici.
Koji okrutan život. Neshvatljivo potpuno. Bizarno.
Bila je negdje oko osam godina sretna.
Računala sam. Radila je planove.
Nadala se. Činilo se da se ostvaruje.
U gomili elektronskih predmeta, slučajno, a nimalo slučajno, odabirem njen.
Pomozi mi djevojčici.
Zove se Luna.

****
Na neobičan se način život poigrava s nama.
Razveseli te, gane, pa te stavi u led i našopa snijegom i blatom, a sve u razmaku od svega nekoliko sekundi,
ne stigneš ni udahnuti.
Mogao bi lako tako i hiperventilirati kad se zaredaju sranja. Od zadržavanja daha nema neke koristi.
Izgleda da nam u teškim razdobljima, prorade neke škrge za tugu. Ili tako, il te nema. Nema treće.

Ko ne zna za tugu, može samo zamišljati sreću.
Ko ne zna za mrak, blage veze nema o svjetlu.

Ko se nije jednom pošteno zagrcnuo od leda i blata, povraćao život i sve što je bilo, da bi se uspravio i krenuo
ponovno..

Pomozi mi djevojčici.
Zove se Luna.



- 22:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

20.02.2018., utorak

ali ja znam kako se zoveš



I baš to radim.
Dozivam.

Svjetlim si u mraku
tirkizno i ljubičasto

i ja sam onaj gradić uz more
i ti si moja kala
i bereš mi zrele smokve i svaku
prepoloviš ko poljubac
ne mogu si pomoći
čujem si i smijeh
i hrapava ti je brada dok mi šapućeš
volimo se

jednostavno ispleteni ko pletenica naših
isprepletenih prstiju

skidaš čizme
sad su već pune snijega
mokre su ti noge
i više nismo uz more
i više nije ljeto
i hladan ti je obraz dok te ljubim
i baš su čudna ova naša godišnja doba
i visoko smo u planini
oštar zrak miris borovine
kuća tvog prijatelja hrastova
bit će naša
a ovo naša zazvoni ko pikule
koje skupljam onda po podu
i spremam u posudicu
znaš da se bojim pa se trudiš jače
a moj strah ne izaziva tvoj
hrabar si za oboje
imaš poznato lice, nos, oči

jer ja sam znala kako ćeš se zvati
ne pitaj kako, ne znam ni sama
pa sam dozivala, skupila prste
dozivala, dozivala
dođi,
vidi dragi, proljeće je vani
ulazimo u čamac
miriši trava i zemlja i mlade žabe
i znala sam da će biti tako
sad se ti bojiš a ja se trudim jače
strah nije kolebanje
mokri smo do kože jer rijeka je mlada

a evo već je rana jesen
ti znaš da volim ciklame
pa me vodiš tamo gdje je sve ružičasto
ružičast sag, pa krošnje, pa nebo
zavrtim se i probudim
na tvojoj ruci sam desnoj
uvijek paziš na strane
miriši kava koju si kuhao
dok sam ja spavala

dok sam ja spavala i sanjala
da sjajim i zamišljam te
baš onakvog kakav jesi
dok me gledaš dok spavam
- 19:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.02.2018., ponedjeljak

Još

*****
Ponekad još, svjesno i namjerno svratim pogled tamo.
Udarim ranu, pa je i posolim.
Zastanem, stisnem oči, nakrivim glavu, zamislim te.
Svjetlo neko čudno prosijava kroz oblake.
Razvijam svoju sliku, u mračnoj si komori srca.
Boli. Al jedini je način da te vidim još.
Stojiš tamo i smješkaš se. U svjetlo smeđem si.
Šešir. Neka jesen je. Neka. Jesen je.
Upravo si došao po mene, bježat ćemo na rubove grada.
Bježat ćemo rubno.
Pokazat ću ti gdje sam sve odrasla. Možda shvatiš.
A ti ćeš me onda dugo onako ljubiti pod mojim negdašnjim prozorom, gdje sam kredom prepisala mekog arapskog pjesnika:
"Dugi su puti koji nam se mogu ukrstiti, srno moja.."
-Ti si moja, moja, moja.
Zamirišu mimoze od nigdje, iz krošnje, iz zraka.

*****
Nebo plavetno. Jak vjetar udari i otvori mi prozor u sobi.
Vani se zaljulja grana ruže, kao da je netko bio tu pod mojim prozorom.
Idem ti uokolo i čitam znakove.
I tu te samo tražim i tražim.
Nađem li ti samo gumb, naći ću svoju griješnu dušu. Idem ti uokolo i tražim te. Iz neba, iz ptica, iz trave i sjena. Trčim opet i nosim ti voltaren kremu. I pastile.
- Ići ćeš na dva, na dva groba ćeš ići.
Malo te volim, a malo sam ljuta na tebe.

*****
Cijeli niz gradova si mi ostavio.
I još me nisi zaboravio.
Prekrivam svoja pročelja raznobojnim papirima.
Zbog djece i slučajnih prolaznika.
A unutra..unutra je adaptacija.
Snažni udarci čekića. Rekonstrukcija.
Život ima gorki okus i težak je zrak.

*****
Najviše te ima u rijeci.
Krenem nekad pješice s posla.
Rijeka ko nepresušna želja.
Vijuga negdje kroz moj grad, ko svilena smaragdna traka.
Gledam u valiće i virove
kao da te u oči gledam.
Pa stanem i gledamo se.
Ti, moja zimska rijeko.
I ja. Tvoje malo sunce.
Gledamo se.
U oči se gledamo.

A onda se primim pod ruku.
Zahladilo je.
Snijeg će..ne da prekrije brijeg,
nego da tuga pokaže tragove.



- 19:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Raport

Nešto mi je pao standard ( kako to gordo zvuči) pa me VIP isključio zbog nepodmirena tri računa.
Platila sam zabunom dvaput 11 mjesec, faksirala im uplatnice i još me ne uključuju. Napisala sam im i prigovor, jer sam im vjeran klijent 15 godina. U travnju mi ističe ugovor, pa ću ih zamijeniti, nadam se ne gorim:-)) Stigla mi je i opomena pred ovrhu zbog neplaćenih dnevnih parkirališnih karata ( sin je vozio moj auto i nepropisno parkiranje, njegov je vid borbe protiv sustava) Pisala sam im reklamaciju, jer znam da sam plaćala nešto prošle godine, pa je ispalo da im ne dugujem 1000, nego 200 kunića. Voilla! Pazite kaj plaćate ovih dana, izbijaju nam ovo malo love iz džepova samo tako, iz zajebancije.
Komp mi ne radi, VIP me isključio, love nemam, pa mi je preostalo družiti se sa najmlađim članovima moje obitelji. U subotu su mi radili frizuru predano, a jučer smo izmislili pet vrsta pusa, među kojima je i ona tzv. Bambijeva pusa, gdje te pošteno zasline.
Nisam se bunila. Bila sam najobljubljenija dekintirana baka na svijetu ovog vikenda.
Sad se javljam preko kućnog signala.
Ne znam kako ću idući put.
Dobro je to, boriš se pa nemaš vremena
za cendranje:-)))
Šaljem pusu, može i Bambijevu, budite mi dobri.

- 07:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.02.2018., utorak

mojoj ljubavi

znala si mi pričepit prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
a koliko sam te samo puta
pojela bez slatkoće
promrzlu na tramvajskoj stanici
svjetlucavu ko ranoproljetna večer
na šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa
prsti koji se ne mogu ugrijati
gomila uzalud potrošenih žigica
pa sam te i mrzila katkad tako svirepu
podmetala nogu
spremala zamke kovala intrige
učinila te kraljicom trenutka
precijenila te darujuć ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice
podcijenivši ti rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te vremenu pa i vječnosti
pisala te pjevala slikala i plesala
pa onda izdavala na svakom koraku
za malo milovanja
s tobom sam se nekad borila hrabro
prsa o prsa
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
čisto da vidiš
kako se ne šalim
zbog mene si gorijela shizofreno
povraćala bulimično
umirala uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
dvije nasmrt iscrpljene životinje
......
Ti
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u zamišljanju
neporeciva u trajanju
Tebi pružam ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
slabija od tebe



- 21:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.02.2018., nedjelja

Kako reći ne

Jučer slavimo prijateljičin rođendan u lokalnom kafiću.
Lijep prostor, svirka uživo ( dobar stari rock), društvo šaroliko i ugodno. Toče se akordi skupa s pivom i vinom, razgovori su prpošni i veseli, odlična zezancija, a u ponoć ko zaigrana dječica, puštamo lampione u zrak.
Jedan iz ekipe malo se više oduzeo alkoholom i krenuo se dosadno upucavati jednoj visokoj plavuši za susjednim stolom. Ona se postavlja prilično agresivno, a kak se to sve događa na metar od mene, osjetili su potrebu umiješati me.
- Kako je bahata, kaže meni on.
- Kako je vulgaran i bezobrazan, požali mi se ona.
Njemu dajem znak da začepi s prstom upozorenja, iznenadivši se da me poslušao.
Onda se obraćam njoj s osmijehom:
- Ej, lijepe žene se ne ljute!
- Molim??!, gleda me izbezumljeno.
- To je rekla Catherine Denevue, velim ja.
- Ma joj daj, tip nije normalan...
- Sviđaš mu se, napalio se, a pijan je..nemaš se kaj ljutit, reci mu thanks but not thanks i gotovo.
I sad krenem ja njoj, jer vidim da joj se svidjelo, objašnjavati da agresija samo potiče agresiju i da mu može mirno dat do znanja da nije zainteresirana, a ne odma pizdit.
- Ma ja bih ga vezala i mučila, veli ona.
Simpa mi je, pa nastavljam u Gandhijevom tonu objašnjavati da je tip bar triput jači fizički od nje, i da je na muškarcu da proba, a na ženi da prihvati ili odbije.
Bez žestine. Žestini tu nema mjesta.

Na kraju večeri, ta ista žena mi prilazi i zahvaljuje.
-Voljela bih te poljubiti u usta, jako me privlačiš, kaže.
- Ne bih, hvala, kažem ja, nemam taj običaj. Al smijem se od uha do uha novonastaloj situaciji.
Moj smijeh ta ista žena protumači krivo, kao moju sramežljivost, te me zaskoči, cmokne u u usta i pritom mi pokuša uvaliti jezik. Lijepa je, miriši krasno, al žena je i ne uzbuđuje me. Valjda bih dosad već znala da imam te sklonosti.
Po njenom, trebala sam je grubo odgurnuti i odvalit joj dvije tri šamarčine da se sredi, baš kao što je ona htjela dosadnom i pijanom upucatoru s početka priče.
Al nisam. Nasmijala sam se grohotom i mirno joj objasnila da me ne interesira.
-Zašto uskraćuješ svijet za svoj divan seksipil, pitala me, a taj me tek dio do suza nasmijao.

Jesam li u pravu ako očekujem da se jednim mirnim i odlučnim ne, sve može riješiti, budući da u životu zbilja nisam imala nasilnika, progonitelja niti uhoda..?
Ljudi će govor tijela, boju glasa, titraj očiju i neke druge znakove tumačiti uvijek onako kako njima odgovara u datom trenutku. Jezik nam jest siromašan, al ga imamo. On nam omogućava da, ukoliko i sami znamo što želimo točno, a što ne, uvijek to možemo jasno i nedvosmisleno, a opet u granicama neke pristojnosti, obznaniti i drugoj strani.
Ljudi se isto tako nekada libe reći što točno žele i trebaju jer se plaše odbijanja, pa očekuju da će netko njima važan, to sam shvatiti i prepoznati. Wrong!!!
Jednako tako se nekada ustručavaju reći ne, iz razno raznih razloga.I onda pristanu i budu agresivni i ljuti. Wrong!!!!

Bilo bi nam daleko jednostavnije da počnemo govoriti.
Rekla bih: upotrebljavati jezik, al znam da bi me neki krivo shvatili:-))))
Jbt, sviđam se ženama...što to točno znači?:-)))




- 21:29 - Komentari (25) - Isprintaj - #

10.02.2018., subota

Ako se budim



Tebe sam ljubila
linijom svoje zjenice
iznutra i polako
razaznavajući leću od korova,
pa nadlakticom prelazila
nježnom i naježenom stranom
tvoga srca.

Al to, kako smo spavali,
ja čitavom svojom dužinom na tebi,
jesam li ti teška, pitanje, pa tvoj na to grlen smijeh,
kako bih samo spokojno usnula
osluškujući sve sporije tvoje disanje,
utonuće u nigdjezemsku.

Ujutro bi se budili u istom položaju,
ja s nosom duboko u tvome vratu
ti zapetljan u mojoj kosi
poput moje sigurne splavi
na raskuštranom moru sna.

Kako li sada samo spavam bez tebe
i još gore, kako li se tek budim
i budim li se
ili cijelo vrijeme tek
u nekom nagom magnovenju
nastojim čvrstinom dokazati
da smo imali smisla

i te moje noge vječno pripravljene za bijeg
izašle iz čvora jedne zore koja me budi
budi me svako jutro zora u kojoj si otišao
svako jutro u pet
budim se s nosom duboko u jastuku
ako se budim

Ili sam davno zaspala na tebi
ostavivši sve


- 10:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

07.02.2018., srijeda

Sva Svjetska Čuda

Nisam je pitala piše li još blog pod nekim drugim imenom. Nisam to mogla, pred njenom medicinskom sestrom. Neki ljudi žive blog u tajnosti.
Ne možeš suditi po sebi.
Znamo se dugo, više niti ne pamtim kada smo iz potpune anonimnosti blogo čitanja i komentiranja, prešle u poluanonimnost FB-a, al sjećam se da sam je godinama nagovarala na susret i kavu, a ona me godinama, usporedo sa našim intimnim povjeravanjima, uvjeravala da je puno starija od mene i da nismo društvo.
Na tome je ostalo. Dugogodišnje tipkanje, bez njene želje za viđanjem. Nikoga ne možeš prisiliti. Znale smo sve jedna o drugoj, samo se vidjele nismo.
Negdje 2015. bolio me zub. Neviđeno. Otišla sam kvartovskoj zubarici po brzu pomoć, a tamo mi je njena mlada stažistica, zub pod upalom otvorila i zatvorila lijekom. Vrapci na grani živživču, da se zub pod upalom ne dira, a nisu završili stomatologiju.
Zub mi je bubnjao, iduće jutro usta nisam mogla otvoriti, što je bilo odlično za smanjeni unos kalorija, ali loše za daljnje popravljanje zuba. Negdje u to vrijeme bolova i muke, obratila mi se Ona preko FB-a, pa mi priznala da je zubarica..i radi...ajme postoje li slučajnosti, preko puta moje firme.
Voilla! Bolje ne može.To je ono kad ti je čovjek doslovce darovan, s neba. Bio je neobičan naš prvi susret. Starija od mene svega 10 godina, smješila mi se očima, zaštićena maskom, spašavajući mi i zub i život, istovremeno.

Meni nije dano nevjerovati u čuda,
jer ona postojano i uporno,
vjeruju u mene.
Za čuda treba muda,
na mene računaju.
U danima male snage,
mene se pika,
ko asa u rukavu me imaju,
kada izvise od onih, vječnih skeptika.

Kako ne bih bila naivna, kada to ta čuda očekuju od mene!
Neki ljudi su Čudo.
I ovih mojih troje sa sprovoda na koji smo kasnili, ali smo i stigli, pa su mi tada držali srce i dušu na okupu.

Čuda vjeruju u mene. Znaju da ću ih prepoznati, razaznati, uzvisiti i o njima pisati, da i meni i drugima budu podrška i vjera, u onim danima manje snage.




- 23:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.02.2018., utorak

Aleks


Moja baka nije smežurana i stara, ne još.
Nema štap i rubac, a leži u krevetu samo dok nas uspavljuje.
Malo nas muči s hranom i spavanjem.
Kleči s nama na podu, dok joj se naši legići ne urežu u koljena, a onda jauče, joj, joj.
Rekao sam joj ne jednom, da bih je volio smanjiti da mi stane u džep. Ona se na to svaki put rasplače, pa je mi zezamo da je curica.
Ona nas je pitala da kakvu to seku imamo bez pimpeka.
- Joj, baka, rekao sam joj, ti zbilja ništa ne znaš.
Andrej je rekao da mala seka ima stare noge.
Ja sam mu rekao da nisu stare, nego su se samo osušile. Na to je moja baka počela vrištati od smijeha, a ja uopće ne kužim što sam smiješno rekao.

Moja baka voli pjevati i plesati, super oponaša plišane životinje, tako da se čak i Gabi smiri i sluša, pa nam ne razbacuje igračke. Jedino što je on još malo glup, pa misli da to zbilja plišanci pričaju.
Neki dan nam je otpjevala jednu pjesmicu koja nam se sviđala, pa smo vikali još, još, a ona ju je onda pjevala i pjevala dok nije promukla.
Mama i teta više to nisu mogle slušati, pa su otišle u drugu sobu.
Takva je ona.




- 18:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.02.2018., subota

Tebi

Helena, kada si došla k nama, ništa nije bilo kako treba.
Osim tebe.
Sretnu sam vijest poželjela otipkati
na dva broja koja više nisu u funkciji
i to me poprilično izulo iz cipela.
Mislim to, da sam to uopće poželjela.
Helena, kad si došla k nama, napokon je počelo sniježiti,
a snijeg ne pada da prekrije brijeg...
Tvoj osmijeh kaže kako znaš zašto si odabrala baš nas.
Pričam o tebi nepoznatim ljudima, a još ne znam
o tebi ništa, osim da si blistava svuda
gdje smo mi već odavno izgubili sjaj.


- 15:56 - Komentari (23) - Isprintaj - #

02.02.2018., petak

Ljubav se vratila u grad




- 10:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

vidrinsmijeh@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se