SarahBernardht
31.12.2017., nedjelja
Brojevi
 Ako ovu osmicu na kraju 2018.-te čine zapravo samo dvije trojke čvrsto zagrljene ( jer godina s trojkom na kraju bila je više no dobra ) možda to znači... možda to znači da te dvije polegnute čine beskonačnost i da samo treba čvrsto prigrliti naučeno I kako s brojevima nikada nisam znala jer sam ih tako..tumačila poput znakova simbola, crteža i smjerokaza, baš kao što ljubav sam, baš naprotiv, znala namirisati iz daljine poput psa tragača i na dnu zaleđena jezera pa na osam i pola strana svijeta a nikad mudra i nikad promišljena Tako čitam ova će biti obgrljena ova će biti dupla trojka ova će plesati bokovima crvenim cipelicama salsaroškim udarati ritam mojim danima Radosni vam dani Nove! |
24.12.2017., nedjelja
Badnja želja
 Dragi moji! Vratite se svome srcu kao kući, vratite se. Tu još upaljeno je ognjište Vaših najosobnijih želja, tu još tinja žeravica Vaših slatkih snova. Tu ste još neprevareni i radosni, očiju radosnih. Tu Vam stanuju svi dragi kojih više nema naoko. U Vašem je srcu njihov azil, tu su pohranjene duboko sve njihove riječi, zagrljaji i poljupci. U Vašem je srcu sve ono važno što trebate znati i imati. - Srce moje, što želiš dušo? Tako daleko ponekad, ako krenete tražiti daleko. A tako blizu. Vratite se Vašoj kući. Očistite dimnjake, naložite bukove klade. Badnjak nek pucketa od Vaše ljubavi. Pa u oči, pa u usta, čista radost Vašeg srca, što je tako dugo čuvalo tajnu Vaše vatre. Vatru je nemoguće prevariti, izdati i osujetiti. Kad okrećete drugi obraz, okrenite ga za poljupce. Na toplo i radosno Vam stigao Badnji dan! |
22.12.2017., petak
I'm still standing
    Ovo nije prvi put, da mi slike, kad ih aploudam prek moba, ispadnu naopako. Ima ziher neka kvaka, al ak ćete gledat moj post preko mobitela, moci ćete vidjet moje rukotvorine puno lakše, nego recimo preko monitora, jer ćete ga morati okretati, a zato morate bit jakiii!!! No, fakat se nisam nacvrcala, nego mi slike ovak ispadaju, naopak! Tijesto koje nam je @ V. velikodušno prepisala na recept, zbilja je divno. Popit glinemola, baš za oblikovati što god poželiš. Jahtu, kuću, dolare, veću plaću, plaću, Niprije..sve!!! I sve je bilo idealno i lijepo ( mir, blagoslov, ljubav, molitva, mir u svijetu ), dok nisam krenula iscrtavat. O blože isusek to nije istina!!! Kak je to teško!! Kupila sam onu špricu. I naravno, bacila novce, jer nisam slušala V vješticu. Vrećica, veli ona. Najobičnija vrećica...al ne od dućana, jelda, jelda? Jelda??!!! Uglavnom, mama mi je počela skupa s klincima, jesti baš one kekse s rupama. Popizdila sam, jer sam rupe jedva napravila ( završetkom tankog kista, dok sam ih vruće premazivala žutanjkom) , a sad su mi oni pojeli najbolje komade s rupama!!! Pa mislim!!! Onda je još došla moja starija sestra koju već neko vrijeme drži manija čišćenja, i rekla nam da je pod masan i da nek se tornjamo više s tim keksima jer se poskliznula i skoro pala. Na to smo se svi složno posvađali, jer ja kao, niš ne radim po doma, samo kolače znam radit!!!!!! Na to sam ja sinula od sreće i sjetila se, kak se ja sad mogu lijepo pohvalit na blogu, kak ja ZNAM kolače radit, a pogotovo @ V koja mi je dala recept i zbog koje ovog Božića s nikim ne razgovaram.:-)))) Medenjaci su meki ko duša, neki imaju super rupice i mašleke, i baš sam se super zabavila...i možda ipak operem pod u kuhinji... Uskoro se čestitamo i ljubimo! Volim vas:-))))) |
18.12.2017., ponedjeljak
Povratak doma
|
Uopće mi više ne pada na pamet ikome pričati o sebi, s ikim se zbližavati, dozvoliti da se isuviše lako ili prebrzo ugravira u moju matičnu ploču. Otkad se vraćam sebi, ponovno se produljuje lista onih s kojima ne pričam, a gotovo je nevjerojatno što sam sve i kome dopuštala, praštala, razumijela! Nisu krivi oni, kriva sam ja! Tko je sve i kojom brzinom htio postati moj frend, pa se onda ljutio kada bih objasnila da za prijateljstvo treba vremena..Pa onda ipak i protivno svojoj volji, udovoljila tuđoj želji i poželjela vjerovati, pa se naravno, razočarala... Sve mi je ljepše ovako, usamljenički ili s vrlo pomno odabranim ljudima..ali zaključak ostaje: korigirati se u zaljubljivanju u ljude! U otvaranju, zbližavanju i prisnosti. Ionako se čini da sam vrlo sklona umišljanju srodnosti. Umišljanju općenito! Zavezat ću vam takvu zlatnu mašnu, kakvu niste ni sanjali da imate! Uvjeriti ću vas da ste zapravo rođeni s njom. *************************************** ****************************** ******************* Vraćam se doma. Tamo, na zidovima još uvijek su moje sretne sjene. U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas. Pjevam ruske uspavanke, čuješ li? U kulama grlice svijaju gnijezda. Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi, a samo su vrapci. I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor, u posjetu, nisu se još osušili. Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni. Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti, pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema. Nema ga više. Vraćam se doma. Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni. U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati, čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati i gradove čije sam luke već gradila u snu. Vraćam se, vraćam se doma. Tu ću u vlastitom zagrljaju, okititi stabalce svojim starim ukrasima. Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi. Na požutjela crtovlja zalijepiti note. Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja, samo ću pticama dati da zoblju moju vedrinu i sjaj. |
13.12.2017., srijeda
Mala
|
Ova pjesma voli te sva i sva je laka satkana tek od zrnca maka pa grožđica, ruma i meda Kada prošapćeš iz drugoga svijeta kroz usta mog petogodišnjaka kroz sjećanja vrulje Ono isto kako bih trebala biti mala da bih lakše ti stala u džep košulje Zrnce sam, vidi me, al ima tu mili, i ruma i meda K srcu svom sakrij me, preko svakoga reda |
10.12.2017., nedjelja
Vlak, zora i zapovijed
|
Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra, mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude. Ustala sam naglo iz kreveta, provjerila sve prozore u stanu. Ništa. Bilo je to u mojoj glavi. Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe. Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili, to kako ih je geometrijski slagao oko tučka moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve. No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala. Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam! Znam da se radi o vlaku pred zoru, tren prije nego se preklope različiti svjetovi, sudare se negdje na pustim tračnicama, šine se razdvoje pod točno određenim kutem, iz potpune lucidnosti svemira, ili možda vrlo promišljeno i s razlogom. Kako vam drago. I promijeni se smjer, zadrhti sve ono blisko što zovemo našim, izmijene se svi vozni redovi na svijetu, netko zakasni i ostane tako u klopci svog vlastitog života, dok drugi netko urani, ostajući zaglavljen u vječnom čekanju i traženju. Podivljaju smjerokazi. Izvrnu se semafori. Kad vas probudi mošusni miris vjetra, stanu satovi, izbrišu se kalendari, izmiješaju dani u velikoj posudi vremena. Do maloprije, spavali smi ko bebe, a sad grozničavo provjeravamo sve prozore u stanu. Ne nalazimo ništa neobično. Potom se vratimo u krevet, bunovno tražeći neko racionalno objašnjenje, ali već je gotovo. Ukrcani u vlak bez voznog reda, bez ikakve moguće predodžbe o krajnjem cilju, lutamo kupeima tražeći nešto poznato, nešto što zovemo našim. Otkud, zašto, kako, kamo. Iz kreveta u vlak. Potom počinjemo vješto prikrivati zbunjenost, onim izrazom sveznalice i štrebera, al sjedamo, naravno, uz prvi prozor. Za svaki slučaj. Blagoslovljen bio onaj, tko takvu zoru može prespavati! Taj putuje i ne znajuć da se probudio, da se svijet okrenuo naglavačke i postao nepoznat, nijem i gluh, bez bačenih mrvica s kojima bismo se radosno vratili nazad u krevet. Kad me primio za bradu i lakonski preklopio moje dvije do tri latice u smjeru kazaljki na satu koji stoji, brojala sam do četiri prije nego me poljubio, posrčući iz mene sve moje dječje bolesti, tlapnje, pubertetska ludila, koturaljke. U tom trenu doista sam odmah znala da će mi biti ljubav života. One njegove neprimjerene riječi. Čemu čekati kada znaš odmah. Danas znam. Ne dira se tuđe zato jer je tuđe, jer ništa ničije nije. Ne dira se ono koje te voli, ali je zakasnilo zbog onih stalih satova, izvrnutih smjerokaza. Pa se uglavilo na stanici pogrešnoj. I dok nogama i rukama u tvome je vlaku, kraj tvojega prozora, vi prepolovljeni putujete, izgriženi dvostrukom grižnjom... To je pakao. Zato se ne dira tuđe. |
Second Waltz
|
Baš smo se bili nešto posvadili na pasja kola ( u svađi i psi voze). Zavrtila sam se oko svoje osi, rekao je- ko čigra, pa u toj vrtnji zadobila brzinu, a u toj brzini - silinu. Pa oštrinu. Svašta sam mu rekla. Izašla mu iz auta ko furija čigrasta, pa dugo onda na sebi osjećala njegov pogled. Na onom uglu. Danima još. Odvažna u svojoj ljubavi, no isprepadana njegovim mirenjem s mojim odlaskom, došla je tuga ko vještica. Poplon moj najbolji prijatelj. Knjige, a na svakoj stranici poneko neželjeno podsjećanje na njega, na nas. Ljutnja. Tuga. Ušećerene ljubice čežnje. Brzina se zvrka vremenom smanjivala, siline je sasvim nestalo. Mjesece smo si protratili. Tih dana, pa sve do proljeća, nisam pregledavala mailbox, nego se silila živjeti. Danas..danas kad ga više ne mogu.. u onom neredu od mailova dva neka koja nisam prije otvorila. Jedan je fotka njegova. Ljutotužan, nepočešljanih obrva. Neobrijan. Drugo je link jedan. Arija. Second Waltz. Googlajte si sami. Ja ne mogu. |
04.12.2017., ponedjeljak
Ništa
|
Bio je to okret, korak il dva, i glazba je utihnula; svakom plesu dođe kraj. Al vidi me, ja još pucketam prstima pjevušeć nevidljivu melodiju, vrtim se s tobom ulicama a rukama grlim zrak, propinjem se na prstima, besramno zavodim mrak. U zraku ko lopoč na vodi tako se i ja korijenjem pridržavam za ništa. Al ništa te neće ostaviti, iznevjeriti, napustiti Ništa je pouzdano Ništa Misao na njegovu bradu tjera me u dug plač. Zato radije mislim na ništa kako bih se mogla tu i tamo nasmijati. Na ništa, na ništa. Ništa me može nasmijati. Vidi me kako plešem na ništa, okrećem se prema ničemu, prstima pucketam u ništa Nije to ništa |
